Biskup Fellay: Zašto sam potpisao Correctio filialis

Nakon što je u nedjelju, 24. rujna, objavljen Correctio filialis koji je potpisalo 62 uglednih klerika i laika, gdje razotkrivaju sedam krivovjernih tvrdnji sadržanih u apostolskoj pobudnici Amoris laetitia, stranica FSSPX.News upitala je biskupa Fellaya, generalnog poglavara Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., zašto je potpisao dokument.

FSSPX.News: Zašto ste podržali Correctio filialis?

Biskup Fellay: Ovaj sinovski pristup uglednih klerika i laika koji su zabrinuti hetedoroksnim tvrdnjama u Amoris laetitia vrlo je važan. Kristov nauk o ženidbi ne može se suptilno mijenjati pod izlikom da se vrijeme promijenilo i da bi se pastoralna briga trebala prilagoditi da ponudi putove da se izbjegne nauk.

Razumijem da su autori Correctio filialis pogođeni podjelom koju je izazvala Amoris laetitia, papinim pojašnjenjima o tome dokumentu u nedavnim izjavama, kao i o izjavama o Luheru. U nekim zemljama biskupi sada dopuštaju pričest za rastavljene i građanski ponovno oženjene, dok u drugim zemljama to odbijaju. Je li katolički moral promjenjiv? Može li biti podložan proturječnim tumačenjima?

Ugledni klerici i laici poslali Papi Correctio filialis na Amoris laetitia

Nekoliko uglednih klerika i laika je 16. srpnja poslalo correctio filialis – sinovski ispravak – papi Franji. Otkrivaju sedam krivovjerja sadržanih u apostolskoj pobudnici Amoris laetitia.

Za tu prigodu je stvorena web-stranica: www.correctiofilialis.org. Ona nudi obavijesti o širenju correctio filialis.

Ova iscrpno dokumentirana kritika je jedna vrsta nastavka na Dubiju o Amoris laetitia (19. rujna 2016.) kardinalā Waltera Brandmüllera, Raymonda L. Burkea, Joachima Meisnera i Carla Caffarre (posljednja dvojica su preminuli ove godine, 5. srpnja i 6. rujna). Oni su s poštovanjem zatražili papu Franju da ,,razjasni” pet nepravovjernih točaka iz Amoris laetitia.

Dubija je ostala neodgovorenom, a nakon nje su četvorica autora zatražili audijenciju (25. travnja 2017.). Tome zahtjevu nije udovoljeno. 29. lipnja 2016. je 45 teologa podnijelo kardinalu Angelu Sodanu, dekanu kardinalskoga zbora, još jednu kritičku studiju 19 točaka iz Amoris laetitia. I ta kritika je ostala neodgovorenom.

Na popisu 62 potpisnika correctio filialis su imena nekoliko osoba koje su već potpisale kritiku 45 teologa iz 2016., a među novim imenima je biskup Bernard Fellay, generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X. On je jedini biskup koji je zasada potpisao dokument, iako – kako objašnjava predstavljanje correctio filialis – popis ostaje otvorenim.

Mučeništvo časnih sestara iz Minska (I.)

Sažet ćemo pripovijest ovog događaja prema izvješću glavne patnice koje je potvrđeno zakletvom. Izvješće je napravljeno pred komisijom koju je za tu svrhu ustanovio papa Grgur XVI.[1]

Kada je Nikola I. zasjeo na autokratsko prijestolje ,,svih Rusa“, skoro svi katolički samostani su pripadali redu svetog Bazilija[2], a jedan od najuspješnijih je bio u Minsku.

Tijekom ljeta 1838. je Siemaszko, biskup otpadnik, uzalud pokušavao navesti ove redovnice da se pridruže ,,pravoslavnoj crkvi“. Kada mu je propao treći pokušaj, pojavio se u samostanu te tražio od opatice Makrine razlog zašto nije potpisala čin odricanja koji joj je poslao. Razgovor koji je uslijedio je od strane opatice bio slijed junačkih i apostolskih opomena otpadniku; a sa strane Siemaszka alternacija laskanja i dijaboličkih uvreda. Na treći dan nakon ove scene je bijedni prelat u pratnji civilnog guvernera Minska, na čelu s pratnjom vojnika odvalio vrata samostana u 5 sati ujutro. Časne su bile u činu odlaska u kapelu i prirodno je svaka pošla u svoju ćeliju, ali vojnici su zapriječili put i uplašene časne sestre su se okupile oko svoje majke. Tada je Siemaszko prišao i upitao: ,,Kamo ste pošle?“ - ,,U kapelu na razmatranje“, odgovorila je opatica. ,,Razmatranje“ odvratio je biskup s podsmijehom i onda pridodao: ,,Po zapovijedi njegova veličanstva dao sam vam 3 mjeseca za razmatranje, ali sam promislio tu stvar i došao do zaključka da će vas odgoda djelovanja učiniti samo više tvrdoglavima. Ovaj trenutak je dakle posljednji koji ćete imati za slobodni izbor. Što hoćete imati: prihode koje sada uživate i to još veće od našeg velikodušnog vladara ako prihvatite pravoslavnu vjeru, ili težak rad u Sibiru ako odbijete?“.

Na ovo pitanje opatica je odgovorila: ,,Težak rad i stotinu Sibira radije nego otpad od Isusa Krista i njegova Namjesnika!“ - ,,Ali pričekajte malo“, inzistirao je Siemaszko; ,,kada vam moji štapovi budu skinuli kožu s kojom ste se rodile, biti ćete popustljivije“. Prosvjedni poklik odjeknuo je od svih redovnica, a časna sestra Wawrzecka je rekla: ,,Oderite nam kožu, odsjecite meso s naših kostiju i onda smrvite te kosti; naći ćete nas i dalje vjerne Kristu i Rimskom Prvosvećeniku“. Na to je otpadnik izgovorio bujicu hula i onda naredio vojnicima da izbace časne sestre iz samostana. ,,Oj krvi poljskog psa“, vikao je, ,,Ja ću ti iščupati jezik“. Vojnici su odmah poslušali; ali kako su nesretne žene prolazile kroz kapelu, jecajuća opatica se bacila pred noge, ne biskupu, nego građanskom upravitelju i tražila dopuštenje da obavi posjet Presvetom Sakramentu za rastanak. Unatoč Siemaszkovim protestima, upravitelj je pristao i redovnice su sve kleknule, zadnji puta, u onome što je svim redovnicima i redovnicama najdraže mjesto na zemlji: njihova vlastita kapela. 35 njih se dakle tako poklonilo pred njihovim Gospodinom u Presvetom Sakramentu; 34 ih je ustalo. Jedna sestra, Rosalia Lanszecka, 57 godina stara, koja je bila redovnica 30 godina, ležala je mrtva na podu.

Od svega napravite žrtvu!

Je li anđeo mira uistinu namjeravao da od svega napravimo žrtvu? Ili je to bila samo igra riječi za troje male djece?

,,Napravite od svega što možete žrtvu”. Te riječi kojima se anđeo mira obratio maloj djeci u Fatimi tjeraju nas da se zapitamo. Nebo ne troši riječi niti ih pogrešno primjenjuje. Ta istina dokazana je u poniznim životima Božjih svetaca, koji u mnogim slučajevima nisu pokazali posebna junačka djela, nego samo pritajeno obično djelovanje. Ali što je to obično djelovanje pretvorilo u prave žrtve i zašto su njihovi životi bili tako plodonosni? Odgovor se može sažeti riječju caritas (ljubav).

To je srce žrtve: ljubav. Mora li žrtva biti nešto teško? Ne, to nije potrebno; sve što je potrebno je da to činimo iz ljubavi prema Bogu. Kristova beskrajna ljubav prema Njegovu Ocu bila je ta koja je Žrtvi na Kalvariji dala spasonosni učinak.

Pa učinite od svega – od jutarnje molitve, odnosa s ljudima, čistoće vašeg životnog prostora, urednog večernjeg odlaženja na počinak – žrtvu. Činite to iz ljubavi prema Bogu i ljubavi prema dušama; ljubav će sve učiniti lakšim.

Bila je to žarka ljubav prema dušama koja je navela sv. Pavla da u poslanici Rimljanima napiše o svojim bližnjima Židovima koji su odbacili Krista: ,,Da mi je vrlo žao, i srce me boli bez prestanka... za braću svoju, što su mi rod po tijelu.“ (Rim 9, 2-3). Ljubav mora i nas nadahnuti sličnom brigom: po našim molitvama i strpljenju da spasimo mnoge duše, o božanska Majko!

Izvor: sspx.org

Uzvišenje sv. Križa i Sedam žalosti BDM

Blagdan uzvišenja sv. Križa nastao je kao proslava velikog događaja, kada je Kristov križ koji je pronašla sv. Jelena Križarica, a koji su kasnije oteli Perzijanci, vraćen natrag na Golgotu. Učinio je to bizantski car Heraklije. On je dakle uspio u ratnom pohodu protiv Perzijanaca vratiti natrag u Jeruzalem Kristov križ. Dok u korizmi i posebno u vremenu Muke – posljednja dva tjedna u korizmi, promatramo Kristov križ kao sredstvo muke, patnje, žrtve koju će Gospodin za nas podnijeti, ovdje uzimamo Križ kao slavno oruđe spasenja. Stavljamo si pred oči riječi sv. Pavla kojima započinje Misa Večere Gospodnje na Veliki četvrtak: mi se trebamo hvaliti Križem Gospodina našega Isusa Krista, u kojemu nam je spasenje, život i uskrsnuće, po kojemu smo spašeni i oslobođeni. Trebamo se hvaliti Kristovim Križem, odnosno križ nam treba biti čast i ponos, za nas kršćane križ treba biti najslavniji i najuzvišeniji lik. Za Rimljane je križ bio sramotno sredstvo mučenja. Na smrt na križu mogli su biti osuđeni samo oni koji nisu imali rimsko građansko pravo. I uzimati križ kao nešto čime bismo se ponosili, bilo je za njih nezamislivo. Sv. Pavao piše: mi naviještamo Krista raspetog, Židovima sablazan, poganima ludost. Ludost zato što nema smisla da bismo se hvalili onim na čemu je netko okrutno mučen. Ta je svijest prodrla i do tadašnjih Židova koji nisu mogli prihvatiti mesiju koji bi bio sramotno mučen, iako o Božjem slugi–patniku govori prorok Izaija u jednom od svojih najvećih proročanstava. Židovi su očekivali slavnog mesiju koji će u moći i sili poraziti svoje neprijatelje. Krist je doista pobijedio smrt i vlast grijeha, ali je učinio to putem patnje i smrti na križu. To je bio Božji plan spasenja.

I zato sv. Pavao nastavlja dalje: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak, Božja snaga i Božja mudrost. Doista iz križa dolazi prava, najveća snaga. Ne ona fizička. Današnji se svijet divi i traži zadovoljstvo u gledanju tjelesne moći ili sposobnosti, u sportovima, borbama i sl. Stvaraju se spektakli oko kojih se vrte velike sume novca, prave se idoli od sportskih zvijezda. A malo je onih koji traže one istinske, duhovne vrijednost – koje ne prolaze i koje jedine mogu zasititi čovjekovu težnju za srećom i smislom. Upravo po Križu nam je Isus otvorio vrata spasenja, stekao zasluge za vječni život. Križ je drvo života iz kojega proizlaze sva milosna sredstva. To je prekrasno prikazano u bazilici sv. Klementa u Rimu gdje u apsidi nalazimo mozaik s Kristom raspetim, a raspelo je prikazano poput drveta s granama koje se šire dalje i tako donose život. U znaku Križa prima život svatko od nas po sakramentima, to je izvor milosti koji teče u život vječni. U Križu također nalazimo mudrost života. Sva znanja ovoga svijeta, koliko god bila važna za naš zemaljski život, uzaludna su i beskorisna, ako ne pronađemo tu mudrost koja nam jedina može osigurati vječni život. Koliko često čujemo da svijet napreduje, da se razvija, u tehnološkim, znanstvenim dostignućima, no jesu li ona uistinu mjerilo? Nije li mjerilo napretka upravo ta mudrost koliko poznajemo Krista i u kojoj smo mjeri uronjeni u otajstvo njegova života, njegove muke, smrti i uskrsnuća? Sv. Konrad, časni brat kapucin koji je cijeli život ponizno služio u najvećem njemačkom marijanskom svetištu Altöttingu, govorio je: Križ je moja knjiga. U njoj je doista sadržano sve bitno što trebamo znati za naš život. Sva druga znanja važna su za vječnost samo onoliko koliko imaju veze s mudrošću križa. I zato nije čudno da su brojni sveci satima promatrali to neiscrpno otajstvo, u kojemu su neprestano nalazili utjehu i nadahnuće. Tu mudrost je shvatio i car Heraklije kada je Kristov križ, koji je uspio ponovno zadobiti od Perzijanaca, vratio u Jeruzalem. Htio ga je osobno donijeti do brda Kalvarije, koračajući istim putem kojim je Gospodin prolazio na svom križnom putu. Uzeo je na sebe križ, ali nije imao snage da se uopće pokrene, da ga nosi dalje. Tada mu je jeruzalemski biskup otkrio tajnu, da mora svući svoju bogatu kraljevsku odoru i odjenuti pokorničko odijelo. Tek kada je to učinio, mogao je lako nositi Kristov križ. I mi trebamo svući sa sebe sve ono zemaljsko, što nas pritišće k zemlji i odvlači našu volju i naše misli od Boga i tada ćemo moći nositi Kristov križ do vječnoga spasenja.

Kratki katekizam o Fatimi: fatimska tajna (II.)

Nakon prvoga dijela, donosimo nastavak iz knjižice Kratki katekizam o Fatimi, objavljene uoči ovogodišnjeg hodočašća Svećeničkog bratstva u Fatimu.

10. Zašto se poruka zove fatimskom tajnom?

Zove se fatimskom tajnom jer ju je prvo Gospa dala Luciji u velikoj tajnosti, da bude otkrivena kasnije. Prva dva dijela tajne otkrivena su između 1917. i 1929. godine. 1944. Gospa je rekla Luciji da treba dati treći dio tajne crkvenoj hijerarhiji. Naziva se i fatimskom tajnom jer njezin najozbiljniji dio svijetu još nije otkriven, iako je Gospa tražila da bude otkriven do 1960.

11. Što je prvi dio fatimske tajne?

Prvi dio fatimske tajne bilo je viđenje pakla i objašnjenje Božje želje da diljem svijeta utemelji pobožnost Bezgrješnom Srcu Marijinu kao povlašteno sredstvo spašavanja duša, posebno posredstvom Krunice.

12. Koji je drugi dio fatimske tajne?

13. lipnja 1929. Gospa se ukazala Luciji, tada redovnici u Tuyu u Španjolskoj i rekla: ,,Došao je trenutak kada Bog traži Svetoga Oca da učini u jedinstvu sa svim biskupima svijeta posvetu Rusije mojemu Bezgrješnomu Srcu, gdje obećaje da će posredstvom toga spasiti svijet... Toliko su brojne duše koje Božja pravednost osuđuje zbog grijeha počinjenih protiv mene da dolazim tražiti zadovoljštinu. Žrtvujte se na tu nakanu i molite”. Gospa je obećala kraj progona u Rusiji ako papa posluša ovaj zahtjev!

13. Je li katolička hijerarhija poslušala Gospin zahtjev da posveti Rusiju Njezinu Bezgrješnom Srcu?

Ne, papa Pio XI. i Pio XII. odabrali su da ne slijede Gospin zahtjev jer nisu htjeli da to utječe na njihovu politiku naspram političkih sila u njihovu vremenu. Dok su ti službenici bili dobri pape koji su imali zdravi katolički nauk, oni nažalost, po nekom nacrtu Božje providnosti, nisu poslušali Gospu. To je pripravilo put kasnijim papama da odbiju objaviti treću tajnu do 1960.

14. Kada je zapisana treća tajna?

Sestra Lucija je 1944., unatoč mjesecima duhovnih kušnji i poteškoća – koje su olakšane tek posebnim Gospinim ukazanjem – zapisala treću tajnu na jedan komadić papira u 25 redaka i predala ga biskupu Fatime, koji će je otkriti ili priopćiti lisabonskom kardinalu. Tajna je potom proslijeđena u Rim, ali nikada nije bila otkrivena kako je to Gospa tražila.

Kratki katekizam o Fatimi: fatimska ukazanja (I.)

Donosimo prvi odlomak iz knjižice ,,Kratki katekizam o Fatimi“, objavljene uoči ovogodišnjeg hodočašća Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u Fatimu. U knjižici se u 33 pitanja odgovara na najvažnija pitanja povezana s fatimskim ukazanjima, fatimskim tajnama – poglavito trećoj tajni i krizi u Crkvi, te pobožnosti Bezgrješnom Srcu Marijinu.

1. Gdje je Fatima?

Fatima je selo u središtu Portugala, stotinjak kilometara sjeverno od Lisabona. Blažena Djevica Marija ukazala se 1917. godine blizu Fatime u Cova da Iria s veoma važnom porukom za Katoličku Crkvu u modernom vremenu.

2. Kome se Gospa ukazala u Fatimi?

Gospa se ukazala troje djece pastira: Luciji de los Santos (10), Franji Martu (9), i Jacinti Marto (7). Lucija je bila najmlađa od sedmero djece u obitelji, a Franjo i Jacinta su bili brat i sestra, osmo i deveto dijete i Lucijini bratić i sestrična.

3. Tko je Anđeo čuvar Portugala?

Kao što svaka osoba ima anđela čuvara, tako i svaka zemlja ima anđela čuvara. Anđeo čuvar Portugala ukazao se nekoliko puta Luciji i njezinima dvama rođacima, Franji i Jacinti, da bi ih pripravio za posjet Blažene Djevice Marije.

4. Koju je molitvu anđeo naučio djecu?

Anđeo je naučio djecu moliti: ,,O moj Bože, ja vjerujem, klanjam se, nadam se i ljubim Te. Molim za oprost za sve one koji ne vjeruju, ne klanjaju se, ne nadaju se i ne ljube Te.”

Nakon što je to ponovio tri puta, rekao je: ,,Tako molite. Srce Isusovo i Marijino slušaju glas vaših molitava”.

Mons. Fellay - propovijed s hodočašća u Fatimi

Tijekom pontifikalne Mise 20. kolovoza 2017. na velikom međunarodnom hodočašću Svećeničkog bratstva sv. Pija X. održao je Generalni poglavar, mons. Bernard Fellay, propovijed na više jezika. Ovdje donosimo prijevod njemačkog dijela propovijedi.

Fatima plaši. Blažena Djevica Marija se odvažuje toj maloj djeci pokazati pakao. A taj pakao očito nije prazan! Nebrojene duše idu u tome smjeru, padaju u pakao zbog svojih grijeha. Majka Božja pokazuje i naviješta ne samo tu nesretnu sudbinu, nego i posljedice grijeha ovdje na zemlji: ako se svijet ne obrati, doći će drugi rat, još strašniji od prvoga. Ona čak govori da će cijeli narodi biti uništeni. To nije slika. To je stvarnost! To je Božji odgovor na grijeh ljudi.

Fatima označuje i nadu. Nada ne dolazi kada treba postići nešto jednostavno, nešto lako. Nada dolazi pri teškom cilju. Život na zemlji je težak. Nebo nije lako postići. A upravo strah nam nevjerojatno pomaže da se okrenemo Nebu i iščekujemo obećanu pomoć. Ta ispružena ruka Božja! Bog nam želi darovati Srce svoje Majke kao sredstvo za otkupljenje, za spasenje! Prvi znak te pobožnosti Bezgrješnom Srcu Marijinu je zadovoljština, pogled prema Križu, prema patnjama! To je supatnja, sužrtvovanje, u svim nedaćama ovoga života. To je ispravan odgovor na iskvarenu ljudsku narav koja je sklona grijehu. A on mora s time započeti – s mrtvljenjem! Ali Majka Božja čini to lakim ili lakšim time što nam daje dva sredstva, dvije svrhe, ostvarenja tog žrtvovanja, mrtvljenja. Prvo je zadovoljština za grijehe počinjene protiv Majke Božje. Tu imamo prve subote. Drugo dolazi iz riječi Majke Božje: ,,Ima toliko puno duša koje padaju u pakao jer nitko za njih ne čini pokoru!“. Dakle, naše male žrtve koje prikazujemo dragome Bogu, ujedinjene s Križem, mogu spašavati! Za Nebo! Za dragoga Boga! Zadobiti duše za vječnost! Po našim malim patnjama. Tako jednostavno!

Sv. Pio X. – marijanski papa

Nalazimo se, možemo reći, u jednoj marijanskoj godini – obilježenoj obljetnicom Gospinih ukazanja u Fatimi te ćemo u tom svjetlu pokušati promotriti današnji blagdan, našeg zaštitnika, sv. Pija X. Pokušat ćemo ući u njegovu osobnu marijansku pobožnost kao i nauk o Blaženoj Djevici Mariji na kojoj je ta pobožnost bila utemeljena da bismo u njoj pronašli primjer i putokaz za svakoga od nas. Već od svoga djetinjstva je naš svetac, Giuseppe Sarto, gajio istinsku pobožnost prema Djevici Mariji. Kao dječak odlazio bi često hodočastiti u malo Gospino svetište u Cendrole, blizu njegova rodnog mjesta Riese. Ondje bi Majci Božjoj predavao sve svoje nakane i potrebe te se mogao uvjeriti u moć njezina zagovora, tako da je kasnije mogao posvjedočiti da upravo njoj, svojoj nebeskoj majci, duguje milost svećeničkog poziva: ,,Ova Gospa me pozvala k oltaru Božjemu“. Biskupsko ređenje primio je upravo na dan kada se u biskupiji Mantova slavio blagdan Marije Kraljice, u čemu je vidio poseban znak providnosti i Marijina obećanja, da će ga u teškoj biskupskoj službi uzeti pod svoju zaštitu i voditi njegovo djelovanje. Smatrao je potrebom svoga srca i kao svoju dužnost, da Mariji trajno iskazuje zahvalnost i da svoje vjernike potiče na pobožnost Presvetoj Djevici, što je on vjerno činio. Kao patrijarh Venecije posebno je častio poznatu istočnu ikonu Nikopeja, koja se čuva u Bazilici sv. Marka. A posebna svjedočanstva o njegovoj marijanskoj pobožnosti nalazimo u papinskoj službi sv. Pija X. Već u svojoj prvoj enciklici, u kojoj će istaknuti svoj papinski moto: ,,Obnoviti sve u Kristu“, on se naročito povjerava i zagovoru Blažene Djevice Marije, što označava i sam datum kada je objavljena enciklika, a to je blagdan Gospe od Krunice. Nju on naziva zaštitnicom svoga pontifikata, a već druga enciklika koju će papa Pio X. objaviti, bit će posvećena razlaganju istine o Marijinu Bezgrješnom Začeću, a objavljena je upravo na 50. godišnjicu proglašenja ove dogme (koju je proglasio papa Pio IX. 1854.). Ondje papa donosi cjeloviti katolički nauk o Marijinoj ulozi u Božjem spasenjskom planu i želimo zato promotriti glavne točke ovog papinskog pisma da bismo ušli u dubinu otajstva Blažene Djevice Marije.