Integritet i dosljednost nadbiskupa Lefebvrea

U ovom članku p. Paul Robinson bavi se temom je li nadbiskup Lefebvre promijenio svoju politiku u odnosima s Rimom nakon biskupskih posvećenja 1988.

Nadbiskup Marcel Lefebvre je bio poznat kroz cijeli svoj život kao čovjek velikog integriteta. Bio je nepopustljiv u svojim načelima, pošten u svojim djelima, iznimno velike ljubavi. Među temeljnim idejama koje su ga vodile bio je katolički pojam o autoritetu i poslušnosti koje su pridonijele njegovoj herojskoj razboritosti u mnogim teškim odlukama koje je trebao poduzeti u njegovim odnosima s Rimom.

Čini se da neki ljudi ipak niječu da je Nadbiskup bio čovjek načela u svojim idejama o Crkvi i u svojim odnosima s rimskim vlastima. Neki ga optužuju da je imao protuslovna načela, dok ga drugi optužuju da ih je promijenio nakon biskupskih posvećenja.

Ovaj članak će pokušati obraniti njegovo dobro ime razmatrajući Nadbiskupovu poziciju i pokazujući da je nikad nije promijenio. Prvo ćemo razmotriti Nadbiskupov pojam autoriteta i kako je taj pojam utjecao na njegov stav prema rimskim autoritetima. Zatim ćemo, kao drugo, pokazati da posvećenja nisu uzrokovala da Nadbiskup promijeni svoja načela ili njihovu primjenu.

Nadbiskupova načela o autoritetu

Najbolji način da razmotrimo Nadbiskupova načela o autoritetu je usporediti tri različite pozicije koje postoje u vezi autoriteta pokoncilske hijerarhije, gdje je većina klerika zaražena modernizmom u manjoj ili većoj mjeri. Te tri pozicije su sljedeće:

1. Modernistička hijerarhija nema autoriteta

2. Modernistička hijerarhija ima neograničeni autoritet

3. Modernistička hijerarhija zakonito vrši svoj autoritet kada izdaje odredbe u skladu s vjerom, ali ne vrši zakonito svoj autoritet kada izdaje odredbe protiv vjere.

Prva pozicija prosuđuje autoritet na temelju osobe. Ako osoba loše rabi svoj autoritet ili je zastranila u teologiji, onda gubi svoju službu. Ona više ne posjeduje nikakav autoritet. Ovo je protestantski model prosuđivanja autoriteta i sedisvakantistički kamp naginje prema ovom pogledu na autoritet.

Druga pozicija prosuđuje autoritet čisto na temelju službe. Ako osoba ima određenu službu, onda moramo učiniti sve što ona kaže. Neokonzervativni katolici naginju u ovom smjeru jer drže da se papu mora slijepo slijediti, osim ako zapovijedi nešto očito grešno, poput naredbe o ubojstvu.

Treća pozicija odgovara katoličkom pojmu autoriteta i nju je držao nadbiskup Lefebvre. On je prosuđivao o autoritetu na oba načina: i prema službi i prema osobama. Oni koji imaju službu primaju svoj autoritet od Boga i nastavljaju držati tu službu zakonito, čak kada zlorabe svoj autoritet. Treba ipak razlikovati u pogledu načina na koji rabe svoj položaj. Ako netko izda odredbu o nečemu što je moralno dopušteno, onda ga treba poslušati, ako pak izda odredbu o nečemu što je protiv Boga, tada on djeluje izvan svog autoriteta i treba mu odbiti poslušnost. Ovo je katolička pozicija o poslušnosti i vrijedi za sve situacije.

Ono što uvjetuje dužnost posluha ili neposluha autoriteta koji izdaje odredbu je dakle usklađenost ili neusklađenost odredbe s Božjim zakonima. Kada su podređeni suočeni s jasnim slučajem u kojem autoritet određuje nešto uvredljivo Bogu, trebaju odbiti poslušnost, u drugome slučaju trebaju biti poslušni.

Izvori za utvrđivanje načela

Nadbiskup je dosljedno primijenjivao katolički pojam poslušnosti kroz svoj život. Ovo posebno vrijedi s obzirom na autoritet Crkve. Uzet ćemo jedan primjer njegove pokornosti autoritetu kada se taj autoritet ne zlorabi i jedan primjer nepokornosti autoritetu kada se on zlorabi.

U prvome promjeru radi se o krizi u Američkom distriktu. Neki njegovi svećenici, uključujući rektora Bogoslovije p. Donalda Sanborna, odbijali su služiti se misalom iz 1962. Govorili su da je taj misal ipak promulgirao modernistički papa Ivan XXIII. To je bio klasičan slučaj promatranja osobe koja vrši autoritet (papa Ivan XXIII.), ne obazirući se primijenjuje li ta osoba svoj sutoritet dobro ili loše.

Ne, rekao je nadbiskup Lefebvre. Nema ništa u misalu iz 1962. što predstavlja opasnost za vjeru. U tom slučaju, FSSPX nema opravdanja odbiti ga. Kako je to svojevremeno objasnio američkim bogoslovima, on je u toj odluci samo primijenjivao načelo Crkve:

,,Načelo Crkve je načelo sv. Tome Akvinskog... Što dakle sv. Toma Akvinski govori o autoritetu u Crkvi? Kada možemo nešto što dolazi od autoriteta Crkve odbiti? Samo kada je vjera u pitanju. Samo u tom slučaju. Ne u drugim slučajevima. Samo kada je vjera u pitanju.“ (1)

Drugi primjer se tiče odbijanja poslušnosti autoritetu koji se zlorabi. Nadbiskup je izrazio načelo o ovom pitanju 1978. godine:

,,Poslušnost pretpostavlja autoritet koji izdaje odredbu ili zakon. Ljudski autoriteti, čak i oni postavljeni od Boga, nemaju druge vlasti nego za postizanje cilja koji im je određen od Boga, a ne da se okreću od njega. Kada autoritet vrši vlast u protivnosti zakonu zbog kojeg mu je ta vlast dana, takav autoritet nema prava da mu se bude poslušan te mu treba iskazati neposluh."

Deset godina poslije Nadbiskup je citirao isto načelo da obrazloži temelj za posvetu četiri biskupa protiv volje rimskih autoriteta. (2) Rim ne bi dopustio FSSPX-u da nastavi djelovati onakav kakav jest. A bilo je nužno da tako nastavi djelovati kako bi se sačuvala vjera. Tako je posveta četvorice biskupa bila ,,Operacija preživljavanje“, drastični korak potreban da se sačuva vjera. On je bio opravdan unatoč tome što je bio protivan volji rimskih autoriteta. (3)

Primjena na krizu

Vratimo se na tri iznad izložene pozicije o autoritetu da bismo vidjeli kako se one primijenjuju na razboritu odluku o tome treba li biti pod autoritetom modernističke hijerarhije ili ne:

• Sedisvakantisti: Modernisti nemaju autoritet -> ne smijemo se podložiti autoritetima u Rimu dok se ne vrate Tradiciji.
• Neokonzervativci: Modernisti imaju sav autoritet -> moramo se podložiti bilo kome tko ima autoritet, bez obzira što ti autoriteti nalažu.
• Nadbiskup Lefebvre: Modernisti legitimno vrše svoj autoritet kada izdaju odredbe u skladu s vjerom -> treba se podvrći autoritetu Rima kada postoji sigurnost da će se moći zadržati katolička vjera. Temelj za ovu sigurnost u slučaju FSSPX-a bila bi isključenost od modernističkog utjecaja, dodijeljivanjem odvojenog entiteta kao osobne prelature. Ako bi FSSPX dobio kanonsko priznanje ,,kakav jest“, onda bi bio ostavljen takav pod rimskim autoritetom te tako bio sposoban očuvati vjeru.

Treba biti jasno da je pozicija Nadbiskupa Lefebvrea u potpunosti usklađena s katoličkim pogledom na autoritet. Također bi trebalo biti jasno da su njegove razborite odluke u odnosima prema regularizaciji FSSPX-a pod modernističkom hijerarhijom bile samo primjena istoga toga pogleda. On je stoga bio čovjek integriteta u svojim načelima i u njihovoj primjeni. Okrenimo se sada prigovorima protiv toga stajališta. Prvi prigovor je da su Nadbiskupova načela bila nedosljedna, a drugi da ih je promijenio nakon biskupskih posvećenja.

Prigovor nedosljednih načela

1994., 11 godina nakon što je izbačen is FSSPX-a, sedisvakantistički biskup Donald Sanborn napisao je članak pod imenom ,,The Mountains of Gelboe“. (4) On drži da Nadbiskup nije bio čovjek čvrstih načela. Ako bi se ovaj argument stavio u silogizam, glasio bi:

Maior: Postoje samo dvije moguće pozicije za čovjeka čvrstih načela:

,,tvrdolinijaš“: Odbaciti autoritet pokoncilske Crkve i zadržati vjeru.
,,mekolinijaš“: Prihvatiti autoritet pokoncilske Crkve i napraviti kompromis s vjerom. (5)

Minor: Ali nadbiskup Lefebvre je htio prihvatiti autoritet pokoncilske Crkve (mekolinijaš) i htio zadržati tradicionalnu vjeru (tvrdolinijaš).

Zaključak: Dakle, nije bio čovjek čvrstih načela. ,,Očito je... da su postojale dvije suprotstavljene strane nadbiskupa Lefebvrea, sposobne određivati svoje zasebne i protivne teorije i tijek djelovanja“. (6) Kao čovjek vjere, Nadbiskup je bio ,,tvrdolinijaš“; kao čovjek Crkve, kao diplomat bio je ,,mekolinijaš“. Kao čovjek načela nije bio ni jedno ni drugo. Dakle bio je čovjek bez načela uopće.

Ono što bi onda FSSPX na svom generalnom kapitulu 1994. trebao napraviti je sljedeće:

• Priznati da je njihov osnivač bio labav u principima, ali da je u srcu bio sedisvakantist
• Odbaciti Nadbiskupovu lažnu ekleziologiju koja priznaje autoritet Pape i prihvatiti pravu ,,tvrdolinijašku“ ekleziologiju (7)
• Proglasiti koncilsku hijerarhiju hereticima
• Odbaciti sve pokušaje regularizacije

Opovrgnuće teze

Čini se da biskup Sanborn ima problem u shvaćanju viših načela kojima se nadbiskup Lefebvre vodio te stoga postavlja lažnu dilemu. (8) Po njemu se mora ili u potpunosti prihvatiti autoritet ili ga u potpunosti odbaciti da bismo imali dosljedna načela. On ne vidi da postoji treća mogućnost u kojoj je moguće biti dosljedan: prihvatiti autoritet u jednom pogledu, a odbiti ga u drugome.

Istina je da je proturječno smatrati da se autoritetu u istome pogledu treba iskazati i odbiti poslušnost. Ali nadbiskup Lefebvre je držao da se pokoncilskim autoritetima treba pokoravati u jednom pogledu - u onomu što ne predstavlja neposrednu opasnost za vjeru, a da im se treba odbiti poslušnost u onome što predstavlja neposrednu opasnost za vjeru. Nikakvo proturječje ne postoji u takvoj poslušnosti, dapače to je sama definicija kreposne katoličke poslušnosti.

Jednom kada shvatimo da se Nadbiskup pokoravao papi kao papi, a da mu se nije pokoravao kao Bogu, lažna dilema između ,,tvrdolinijaša“ i ,,mekolinijaša“ koja nastoji razdijeliti jedinstveni pogled Nadbiskupa u dvije suprotstavljene osobnosti, nestaje sama od sebe.

Logička strategija

Ponešto usputno uz temu ovog članka, a opet bitno za primijetiti, je činjenica da zaključci biskupa Sanborna o Nadbiskupu slijede iz njegovih premisa. Ako bismo prihvatili njegovu premisu da je Nadbiskup imao proturječnu ekleziologiju, onda bi bilo jedino logično s nadbiskupom Lefebvreom ne imati ništa. Tradicionalno katoličanstvo je ako išta drugo stvar čvrstoga prianjanja uz istine vjere, uz ono što su uvijek, posvuda i svi. Ali ako Nadbiskup nije bio čvrst u svojim načelima o Crkvi i njezinu autoritetu – ako je držao da autoritet Crkve treba u istome pogledu prihvatiti i odbaciti – onda je on sigurno, barem u tom području, bio bliži modernizmu negoli tradicionalizmu.

Štoviše, nadaleko je poznato da je privrženost Rimu bila jedna od Nadbiskupa ključnih osobina. On je bio formiran u Francuskoj bogosloviji u Rimu, služio je vjerno i revno izravnom rimskom autoritetu kao apostolski delegat u Africi, stalno je svjedočio članovima svoje svećeničke družbe svoju privrženost Rimu i Crkvi. Stoga kad biskup Sanborn napada stav Nadbiskupa prema koncilskoj hijerarhiji, on napada vidik Nadbiskupa koji je bio usko povezan sa samim njegovim svećeničkim identitetom. Ako je Nadbiskup bio u krivu u takvoj stvari, u nečemu što mu je bilo toliko važno, mogli bismo samo zaključiti da je njegov cijeli duh, njegov cijeli način gledanja na krizu u Crkvi bio također pogrešan.

Tada je strategija biskupa Sanborna dosljedna:

1. Pokazati da je Nadbiskup bio čovjek labavih principa u ekleziologiji.
2. Na temelju toga argumentirati da Nadbiskupa ne treba slijediti u tim načelima te zapravo ni u čemu drugome u pitanju načela.
3. Zaključiti da stav Nadbiskupa treba odbaciti u korist takozvane ,,tvrdolinijaške“ pozicije, koja logički vodi u sedisvakantizam.

Onaj koji prihvati prvu točku treba logički prihvatiti i one koje slijede. Prethodno smo pokazali da je prva točka kriva. Zbog tog razloga nema potrebe opovrgavati drugu i treću točku.

Postoji ipak određena skupina ljudi koja prihvaća prvu točku, a da ne prihvaća drugu i treću. To su oni koji postavljaju drugi prigovor glede Nadbiskupovog integriteta tvrdeći da je on promijenio načela 1988. To su članovi labave konglomeracije ,,tvrdolinijaša“ koji djeluju pod nazivom ,,Otpor“.

Prigovor o promjeni načela

Članovi ,,Otpora“ razdvajaju nadbiskupa Lefebvrea u dva entiteta: u Nadbiskupa prije biskupskih ređenja i u Nadbiskupa ređenja, ne shvaćajući da time uništavaju Nadbiskupov integritet.

Nadbiskup prije ređenja želio je autonomiju za FSSPX pod autoritetom Rima, pravo da pokuša ,,eksperiment Tradicije“, kanonsko priznanje stanja ,,kakvo jest“. Onaj prvi Nadbiskup je isti kao onaj kojega identificira biskup Sanborn: dijelom ,,mekolinijaš“, a dijelom ,,tvrdolinijaš“ koji želi priznanje od hijerarhije kojoj se protivi u mnogim pogledima.

Prema ,,Otporu“ je drugi nadbiskup Lefebvre shvatio u vrijeme ređenja da je prvi nadbiskup Lefebvre bio u krivu – ne samo u pitanju razborite prosudbe, nego i u samim načelima koja su vodila njegove pregovore s modernističkim Rimom. Priznajući svoju pogrešku, Nadbiskup je onda odbacio lažna načela pod kojima je djelovao kroz svu svoju crkvenu karijeru i prihvatio ,,tvrdolinijašku“ ekleziologiju: da se ne može podložiti pod autoritet modernista te se stoga ne smije prihvatiti nikakvo kanonsko priznanje dok se Rim ne vrati Tradiciji. Ovaj drugi Nadbiskup, prema priči ,,Otpora“, žestoko je stajao uz svoju novu ekleziologiju svoje dvije i pol godine preostaloga života te je želio da njegovo Svećeničko bratstvo slijedi tu ekleziologiju u svim budućim pregovorima s Rimom.

,,Otpor“ se onda slaže sa Sanbornovom gore navedenom prvom točkom: Nadbiskup je bio čovjek labavih načela u ekleziologiji. Od toga se pa nadalje oni ipak rastaju s biskupom Sanbornom kao i s logikom. Ono što se čini da ne shvaćaju jest da ako je njihova slika Nadbiskupa ona prava, onda:

1. On nije pouzdana orijentacijska točka za tradicionalne katolike pa čak ni za samo svoje Svećeničko bratstvo sv. Pija X.
2. Bi oni trebali, barem u načelu, prihvatiti sedisvakantizam jer je ,,tvrdolinijaška“ ekleziologija identična sedisvakantističkoj ekleziologiji. Obje ekleziologije čine kanonsko priznanje pod modernističkom hijerarhijom prije pitanjem načela nego razboritosti i obje ekleziologije drže, eksplicitno ili implicitno, da modernistička hijerarhija ne posjeduje pravi autoritet.

Ukratko, ,,Otpor“ uništava Nadbiskupovu vjerodostojnost oslikavajući ga kao nekoga tko je temeljno promijenio svoju perspektivu o Crkvi, a onda traže od svih da poštuju i slijede njihovu karikaturu ovog velikog crkvenog dostojanstvenika. Sa svojim prihvaćanjem ,,tvrdolinijaške“ ekleziologije potkopavaju načelo svog autoriteta jer potkopavaju same njegove temelje. Od službe koju daje Bog i koja ostaje bez obzira na to kako se vrši, autoritet postaje osobna značajka koja se gubi kada podređeni prosudi da ta osoba nema više tu značajku. Stavljajući ovu značajku autoriteta na Nadbiskupa post mortem, oni potkopavaju sve čvrste točke za tradicionalne katolike koji ga slijede. Plod te strategije je preočit: potpuni kaos.

Biskup Sanborn je barem priznao da ređenja nisu uzrokovala promjenu Nadbiskupove ekleziologije kanonskoga priznanja Bratstva ,,kakvo jest“:

,,Ubrzo nakon posveta iz 1988., nadbiskup Lefebvre je rekao da će se pregovori nastaviti i da će možda u 5 godina sve biti razriješeno.“ (9)

U stvarnosti Nadbiskup nije promijenio svoju poziciju. ,,Otporov“ Nadbiskup dvostruke osobnosti je mit. Kroz svu svoju crkvenu službu nadbiskup Lefebvre je držao katolički pojam o autoritetu gledano općenito i katolički pojam o crkvenom autoritetu gledano u pojedinostima. Na isti način je on od 1975. do svoje smrti oduvijek držao isti kriterij razboritosti za kanonsko priznanje, da FSSPX bude priznat ,,takav kakav jest“. Bio je čovjek načela u svojoj spekulativnoj i praktičnoj prosudbi. Kao takav, on je bio i jest pouzdana točka za orijentaciju tradicionalnih katolika i svećeničkoga bratstva koje je osnovao.

Zašto onda ,,Otpor“ tvrdi da se promijenio?

Izvlačenje citata iz konteksta

Prvenstvena strategija kojom se ,,Otpor“ služi da uvjeri druge u svoga ,,nadbiskupa Lefebvrea u dvije osobe“ je izvlačenje citata iz konteksta. Ovo je način promatranja riječi ili tekstova određene osobe u potpunoj izolaciji od konteksta riječi i osobe koja se njima služi da bi se na tu osobu projiciralo vlastito stajalište.

Možemo uzeti primjer ove prakse od ,,feeneyitskog pokreta“. Oni nastoje dokazati da Crkva naučava da samo krštenje vodom može dovesti čovjeka u nebo, da krštenje krvlju i željom nije spasonosno. Ali Crkva to ne naučava. Ne postoje nikakve izjave Učiteljstva koje govore ovako nešto: ,,Tko god vjeruje da je krštenje krvlju učinkovito za vječno spasenje, neka je kažnjen anatemom“.

Kada je tako, feeneyevci skupljaju dojmljiv niz citata od crkvenih otaca i sabora koji se čine da podržavaju njihovo stajalište kada se izvade iz konteksta. Oni citiraju npr. sljedeću izjavu pape Eugena IV.:

,,Nitko se ne može spasiti osim ako ostane u krilu i u jedinstvu Katoličke crkve, koliku god on dijelio milostinju, pa za Kristovo ime prolio i krv.“ (10)

Feeneyevci čitaju ovo kao da znači da se nitko ne može spasiti krštenjem krvlju. No to zapravo znači da onaj tko umre za Krista ne prima krštenje krvlju ako umre u neprijateljstvu prema Crkvi.

Nadbiskupove riječi

,,Otpor“ prilaže kao obranu za svoje stajalište mnoge citate nadbiskupa Lefebvrea. Nijedan od ovih citata ne kaže: ,,Moramo u načelu odbiti autoritet koncilskoga Rima do dana kada se taj Rim ne vrati Tradiciji“, ili: ,,Vjerovao sam da smo trebali prihvatiti kanonsko priznanje ako bi nam se dopustilo da ostanemo kakvi jesmo, ali sada shvaćam da sam pogriješio“, ili: ,,Bilo bi za nas protiv vjere da prihvatimo kanonsko priznanje pod bilo kojim uvjetima prije nego se Rim vrati Tradiciji“. Stoga se ,,Otpor“ mora snalaziti s citatima za koje bi se moglo činiti da podržavaju njihovu poziciju kada se izvade iz konteksta.

Evo npr. omiljeni citat kojim se ,,Otpor“ služi, uzet iz Nadbiskupove knjige ,,Duhovno putovanje“:

,,Stroga je dužnost svakoga svećenika koji želi ostati katolik da se odijeli od ove koncilske Crkve toliko dugo dok ona ponovno ne otkrije Tradiciju Crkve i katoličke vjere.“ (11)

Cijelo pitanje se vrti oko toga što Nadbiskup misli pod pojmom ,,koncilska Crkva“. Neposredni kontekst odnosi se na odluku Tajništva za jedinstvo kršćana da integrira nekatolike u Crkvu kakvi jesu. Čini se da nadbiskup ovdje identificira ,,Koncilsku crkvu“ s djelima Rima koja su protiv vjekovnoga Učiteljstva. (12) Tako se čini da on govori da svećenici koji žele ostati katolici ne smiju ugroziti svoju vjeru povezujući se s takvim aktivnostima.

Ali pitanje smatra li nadbiskup da Rim nema autoriteta dok se ne vrati Tradiciji ne obrađuje se u ovom citatu. Sasvim je moguće pomiriti ovaj citat s kanonskim priznanjem koje omogućuje svećenicima djelovanje u autonomiji od rimskih kongregacija koje promiču lažni ekumenizam.

Možda upravo prve riječi ,,Duhovnog putovanja“ mogu objasniti Nadbiskupovu ,,neotporovsku“ poziciju:

,,Stranice koje slijede su upućene posebno vama, svećenicima i bogoslovima FSSPX-a, vama koji ćete na ovaj dan obnoviti vaša obećanja u ovoj katoličkoj i rimskoj družbi, koju su službeno odobrili mjesni biskup i rimske vlasti.“

Ako želimo držati da je Nadbiskup na bilo koji način čovjek integriteta i dosljednosti, moramo pomiriti ovaj citat u kome priznaje autoritet pokoncilske hijerarhije s citatom gdje nas poziva da se odvojimo od ,,Koncilske crkve“. Logičan način kako ih pomiriti ih je pozvati se na njegovu konstantnu i jasnu poziciju o crkvenom autoritetu: treba ga slijediti kada je u skladu s vjerom, a treba mu se oduprijeti kada ide protiv vjere. Umjesto toga ,,Otpor“ radije razdire Nadbiskupa u dva dijela, uništava njegovu postojanost i integritet i tako potkopava njegov cijeli moralni autoritet.

Ljubav (prema bližnjemu) u obrani integriteta

Možda još smjelije, ,,Otpor“ čini istu stvar sa živim ljudima. On tvrdi da su biskup Fellay i njegovo generalno vijeće 2006. držali ,,tvrdolinijašku ekleziologiju“, ali da su onda promijenili stav 2012. u kanonsko priznanje ,,takvih kakvi jesmo“, unatoč svim prosvjedima koje su uputili oni za koje ,,Otpor“ tvrdi da razumije njihova stajališta. Tako ,,Otpor“ stvara drugoga nadbiskupa Lefebvrea i drugoga biskupa Fellaya te onda počinje progoniti drugoga biskupa Fellaya zbog toga što ne slijedi prvoga biskupa Fellaya i drugoga nadbiskupa Lefebvrea. Čini se da ,,otporovcima“ ne pada na pamet da su nadbiskup Lefebvre i biskup Fellay ljudi od integriteta, držeći se nepromjenjivih katoličkih načela o naravi autoriteta.

Izgleda da nas ljubav prema bližnjemu obvezuje da pronađemo načine da, kadgod je to moguće, ne sudimo našega bližnjega da je upao u proturječja. To još više vrijedi u odnosu prema osobama koje izvršavaju autoritet. Crkva ima dugu povijest izvršavanja ove ljubavi kada tumači tekstove svojih velikana. Crkveni oci su npr. uvijek nalazili načine da pokažu da evanđelja nikad ne proturječe jedna drugima kada prenose određeni događaj iz života našega Gospodina, nego da ih prenose na drukčije načine. Sv. Toma Akvinski je majstor u nalaženju načina tumačenja dvojbenih citata crkvenih otaca kojima se mogu postaviti prigovori, gdje on pokazuje kako oci nisu upali u zabludu.

Moderni egzegeti s druge strane prakticiraju protuljubav nalazeći posvuda proturječja. Za njih knjige Svetoga pisma stalno proturječe jedna drugoj, pojedine knjige su same toliko nedosljedne da moraju imati više autora i svako poglavlje i svaki redak je tako beznadno različit da je morao proći mnoge promjene kroz vremenska razdoblja. Na kraju izgleda da modernisti ne vjeruju da išta može postojati stalno i postojano.

No neka samo pogledaju na život nadbiskupa Lefebvrea i naći će živuće pobijanje njihovih stajališta. Biskupska posvećenja nisu nimalo promijenila njegova načela. Ako je nadbiskup povukao svoj potpis s protokola u svibnju 1988. – s protokola koji bi vodio kanonskom priznanju – to nije učinio zbog toga što je prestao priznavati autoritet prelata s kojima je pregovarao. Zapravo je razlog taj što je izgubio u njih povjerenje jer su stalno odbijali dati datum za posvetu biskupa. Postavljanje ovog datuma je postalo Nadbiskupov kriterij za povjerenje Rimu. (13) Dan 15. kolovoza je bio konačno postavljen, ali je uz to bio povezan zahtjev za predlaganjem novih kandidata za posvetu. Nadbiskup je vidio da će ponovno pokretanje procesa prosudbe kandidata uzrokovati da se dan 15. kolovoza propusti i opet odgodi. U takvoj situaciji odlučio je ići prema posvećenju 30. lipnja 1988. Učinio je to upravo nakon što je dao do znanja da nema moralnih problema s potpisivanjem ovog protokola. Kao da se obraćao onima koji bi ga optuživali da djeluje prema lošim načelima, svojim bogoslovima je 9. lipnja 1988. rekao:

,,Da, istina je da sam potpisao protokol 5. svibnja – pomalo oklijevajući, moram dodati, ali potpisao sam ga... U sebi je on bio u redu. Drukčije ga sigurno ne bih bio potpisao.“ (14)

Zaključak

Sanbornov nadbiskup Lefebvre, onaj koji drži proturječnu i nelogičnu ekleziologiju, je mit. Nasuprot tome, držati da autoritet treba slušati ili ne ovisno o sukladnosti zapovijedi s vjerom i moralom, takvo stajalište je daleko od proturječja – ono je posve katoličko.

,,Otporov“ nadbiskup Lefebvre, onaj koji je promijenio svoj pogled na autoritet i njegovu primjenu na krizu nakon posveta, je također mit. Nadbiskup Lefebvre je priznavao autoritet koncilske hijerarhije do svoje smrti. Uvijek je bio u načelu spreman prihvatiti kanonsko priznanje ,,takvih kakvi jesmo“. Samo onda kada su zlobni motivi ljudi iz Rima koji su radili na priznanju postali jasni, tada je on razborito povukao ne svoja načela, nego svoj potpis.

Stvarni nadbiskup Lefebvre – čovjek Crkve, prvak pravovjerja, svjetionik doktrinarne čistoće i misionarske ljubavi – bio je čovjek neslomljivog integriteta, čovjek koji je imao nadnaravnu snagu primijeniti načela katoličke vjere i na najteže konkretne situacije, čak do točke junaštva. Kao takav, on je eminentno pouzdana točka za orijentaciju katolika općenito i za članove svećeničkoga bratstva kojeg je osnovao posebno.

---

Bilješke:

[1] Predavanje od 24. travnja 1983.

[2] Okružno pismo od 29. ožujka 1988.

[3] Bitno je ponoviti da se Nadbiskup zbog svoga katoličkoga pojma autoriteta smatrao dužnim tražiti dozvolu od modernista koji drže službu za svoja biskupska posvećenja.

[4] Članak se može pronaći ovdje. Izašao je u časopisu Sacerdotium, 12. izdanje.

[5] Biskup Sanborn navodi sljedeće prisjećanje iz bogoslovskoga života u Ecôneu ranih sedamdesetih godina: ,,U učionici bi se tvrdolinijaši borili protiv profesora s modernističkom tendencijom, a među njima je izvjesni danas dobro poznati britanski biskup predvodio tvrdolinijaše. Mekolinijaši bi branili profesore i napadali tvrdolinijaše“. Vidi: Isto, str. 4.

[6] Isto, str. 7.

[7] ,,Razlog zašto Bratstvo nastavlja putem pregovora s modernistima, koji imaju konačni cilj da ih modernisti apsorbiraju, je taj što smatraju da Wojtyla ima papinski autoritet“ (Isto. Podsjetnik da je Wojtyla, papa Ivan Pavao II., još uvijek bio papa 1994.)

[8]  Za nadbiskupovo opravdanje o svojim pregovorima s Rimom i njegova pogleda na postupke Sanborna i drugih svećenika koje je izbacio 1983., vidi njegovo predavanje od 5. studenoga 1983.

[9] Isto, str. 9.

[10] Denzinger-Hünermann 1351.

[11] Str. 13.

[12] Izraz ,,Koncilska crkva“ nije smislio Nadbiskup. To je neologizam koji se pojavio u pismu koje je Nadbiskupu poslao kardinal Benelli 25. lipnja 1976.

[13] Bernard Tissier de Mallerais,  Marcel Lefebvre (Angelus Press, 2004), str. 555.

[14] ,,Oui, c’est vrai, j’ai signé le protocole le 5 mai, un peu du bout des doigts, il faut bien le dire, mais quand même… Bon, en soi, c’est acceptable, sans quoi je ne l’aurais même pas signé, bien sûr…“ (Predavanje od 9. lipnja 1988).