Ništa
za Tradiciju Crkve nije bilo važnije, ništa nije toliko utjecalo na
povijest Bratstva kao biskupska ređenja 1988. godine. Rim je to
osudio kao raskolnički čin, ali ova ređenja bila su za nadbiskupa
Lefebvrea spašavanje onoga što je on sam nekada primio iz ruke
Rimokatoličke Crkve: katoličko svećeništvo.
Čovjek
koji je cijelo ovo vrijeme bio uz nadbiskupa: pater Franz
Schmidberger. U predavanju za braću iz svoga Distrikta prisjeća se
ovog vremena i opisuje kako je došlo do biskupskih ređenja. U
hrvatskom prijevodu zadržan je upečatljiv stil usmenog izlaganja.
Draga
braćo!
Želio
bih vam malo pobliže pojasniti koji su povijesni razlozi doveli do
biskupskih ređenja 1988. godine.
Nadbiskup
je Lefebvre o ovom problemu prvi put sa mnom otvoreno razgovarao u
kolovozu 1983. godine kada zdravstveno nije baš bio najbolje. Tada
je spomenuo mogućnost biskupskih posvećenja. Onda se opet bolje
osjećao, pa ta tema nije više bila predmetom razgovora.
Sljedeća
je etapa bila 1985. godine, oko 30. studenog / 1. prosinca 1985.
godine. Te je godine nadbiskup Lefebvre zaredio svećenike u La Reji
(Argentina). Tada je zaređeno osam svećenika. Mons. de Castro Mayer
prvi je put sudjelovao na takvom svečanom obredu.
Potom
su se njih dvojica susrela i razgovarala. Naravno, dotakli su se i
pitanja treba li zarediti biskupe.
Biskup
de Castro Mayer rekao je - ja sam inače sudjelovao u ovom razgovoru
- da bi trebalo još malo pričekati.
Ono što je bilo zanimljivo: tu je bio još jedan klerik iz
Francuske koji nije pripadao Bratstvu. On se sam držao kandidatom.
Vrativši se u Francusku, rekao je svojim vjernicima: „Dva su se
biskupa susrela u La Reji, odlučili su zarediti biskupe i ja sam
spreman“. Upravo je tako rekao s propovjedaonice. Inače, u
međuvremenu je preminuo.
Sljedeći
je događaj s tim u vezi bio 1986. godine prigodom duhovnih vježbi
za svećenike u Ecôneu koje sam ja vodio, a nadbiskup Lefebvre je
ovim svećenicima održao predavanje o problemu zaređenja jednog ili
više biskupa i pokušao je to teološki opravdati. Tada je ustao
pater Baumann i otvoreno se suprotstavio Nadbiskupu. Njega je pater
Bisig potaknuo da se otvoreno suprotstavi. To jednostavno nije bila
inicijativa patera Baumanna. Pater Baumann je bio vicerektor u
Zaitzkofenu. To je bila poprilično neugodna situacija. Vidjelo se da
iz Zaitzkofena dolazi protivan vjetar. To je bilo prije svega
otvorena uvreda Nadbiskupu.
Nakon
toga sam otputovao u Zaitzkofen i rekao pateru Bisigu i pateru
Baumannu da tu ne mogu više ostati. Pater Baumann je premješten u
Diestedde, a pater Bisig je postao priorom u Überlingenu. Pater
Schulz i još jedan pater su preselili u Zaitzkofen.
U
ovo je vrijeme Nadbiskup pokušao nekako ohrabriti biskupa de Castro
Mayera da zaredi jednoga biskupa. Rekao je da je to dosta daleko od
Rima, on je u Brazilu. To će ostati prilično neopaženo. On treba
ići naprijed. Ali biskup de Castro Mayer to nije htio učiniti.
Onda
su došla svećenička ređenja 1987. u Ecôneu kada je Nadbiskup
najavio da ozbiljno o tome razmišlja da zaredi nasljednika, biskupa.
Rim je to odmah čuo, odmah razumio i Nadbiskup je odmah pozvan na
razgovor u Rim s kardinalom Ratzingerom. Razgovor je održan 14.
srpnja 1987. Kardinal mu je tada rekao: „Kod Vas bi se mogla
obaviti vizitacija“. Oni su na sve moguće načine pokušali
spriječiti biskupsko ređenje, dakako.
Nadbiskup
je rekao. „I… što ćemo sada učiniti?“ Napisao je 28./29.
kolovoza pismo budućim biskupima. Zašto 28./29. kolovoza? Nadnevak
nije posve jasan. Napisao je „29. kolovoza, na blagdan sv.
Augustina“. Blagdan svetog Augustina je 28. kolovoza. Nadbiskup je
zacijelo počeo pisati pismo 28. kolovoza, dovršio ga 29. kolovoza,
a na pameti mu je bio blagdan sv. Augustina. To se tako može
objasniti.
Naravno,
onda se postavilo pitanje izbora kandidata. O tome, dakako, neću
ništa reći. Tu nema ništa što bi se trebalo objaviti.
Onda
smo imali susret s Nadbiskupom 30. rujna 1987. u Rickenbachu. Bile su
to tri osobe iz generalne uprave: generalni poglavar, generalni
tajnik i generalni ekonom: ja, današnji biskup Tissier de Mallerais
i današnji biskup Fellay. Pitali smo se u tom času što učiniti.
Hoćemo li prihvatiti ponudu Rima: vizitaciju ili će se odmah
zarediti biskupi. Nadbiskup je razmatrao nadnevak i to naime 27.
prosinca u crkvi Saint-Nicolas-du-Chardonnet u Parizu.
Kratko
nakon toga je došla 40. obljetnica biskupskog ređenja mons.
Lefebvrea 3. listopada u Ecôneu. Nadbiskup je rekao: „Čini mi se
da se sada nešto promijenilo u Rimu. Rim će dopustiti vizitaciju“.
Napisao je istodobno pismo kardinalu Ratzingeru tražeći, ako bude
vizitacije, da bismo veoma željeli da to bude kardinal Gagnon. On je
bio Kanađanin, bio je pročelnik Papinskog vijeća za obitelj i bio
nam je naklonjen.
Često
sam s njim vodio razgovore u Rimu. I zbilja, kardinal Gagnon poslan
je kao vizitator skupa sa svojim tajnikom mons. Perlom,
Luksemburžaninom. Vizitacija je otpočela, ako se ne varam, 8. ili
9. studenog i trajala je do 8. prosinca. Kardinal Gagnon i mons. Perl
su jedan dio obavili u Francuskoj, posjetili su bogosloviju u Ecôneu.
Došli su i u Njemačku, u Zaitzkofen. Bili su i ovdje u Stuttgartu.
Posjetili su ovdje nekoliko škola. Također i škole koje vode
dominikanke. Razgovarali su s laicima, sa svećenicima, razgovarali
su s bogoslovima. Ovdje su u Stuttgartu imali susret sa svećenicima
Distrikta. Imali su susret također i s laicima. Onda smo imali
sjednicu 7. prosinca u Ecôneu s kardinalom Gagnonom, mons. Perlom,
Nadbiskupom i generalnom upravom. Kardinal Gagnon je rekao da je sve
veoma lijepo, veoma dobro. A mi smo onda rekli: „Uzoriti, ne
zaboravite da mi moramo imati sredstva, moramo imati biskupe“. To
ga je razljutilo i onda je rekao: „Ako dođe do dogovora, onda vam
svi biskupi svijeta stoje na raspolaganju. Ne morate imati svoje
vlastite biskupe“. Nadodao je: „Vi to možete predložiti u Rimu,
ali vam ne mogu obećati da će to proći“.
Onda
je 8. prosinca, na blagdan Bezgrješnog Začeća sudjelovao u
Nadbiskupovoj pontifikalnoj Misi, u Misi suspendiranog biskupa kao i
kod primanja novih kandidata u Bratstvo sv. Pija X. koje uopće ne
postoji, crkveno-pravno barem. To je bila pomalo čudna stvar. Za
ručkom sam održao kratak govor za stolom u kojem sam zamolio
Kardinala da nam da sredstva da nastavimo s ovim djelom. Dobro je
razumio što je posrijedi. Potom su njih dvojica tog dana u knjigu
gostiju u Ecôneu upisali lijepe riječi, otprilike ovako - „Neka
Majka Božja koja je u ovoj kući tako divno otpočela ovo djelo
Svećeničkog bratstva“, odnosno: „Molimo se Majci Božjoj da se
ovo djelo i dalje nastavi i postane blagoslovom za cijelu Crkvu“.
Onda su otputovali.
Kardinal
Gagnon je sastavio svoje izvješće i predao ga je Papi, u siječnju
koliko znam. Papa se jako malo zanimao za ovo izvješće. Pitanje je
li ga uopće pročitao. U svakom slučaju, kardinal Gagnon bio je
veoma, veoma obeshrabren jer ga se uopće nije pitalo za mišljenje
što je očekivao i na koncu je od svega odustao. Onda je kardinal
Ratzinger ponovno poduzeo ove stvari i tako je došlo do pravih
pregovora u travnju 1988. godine. Tada
je Nadbiskup predložio jedno povjerenstvo sa sjedištem u Rimu koje
bi bilo predstavnikom Tradicije. Mislio je da će on biti pročelnikom
ovog povjerenstva i sam je dao konkretne prijedloge za ustroj ovog
povjerenstva. Bili su to jako razumni prijedlozi. Sve se to dakle
dogodilo u travnju 1988. godine. Onda je došlo do pregovora na
kojima su s naše strane sudjelovali abbé Tissier de Mallerais i
abbé La Roche, jedan, tako reći, kao teolog, a drugi kao stručnjak
za kanonsko pravo. Rezultat je toga bio da je djelomično došlo do
dogovora u bitnim stvarima, ali uopće nam nisu htjeli dopustiti
biskupa. Onda samo nakon našeg upornog inzistiranja i samo za nuždu
htjelo nam se dopustiti ređenje jednog biskupa. Ja pak nisam
sudjelovao u pregovorima, kao ni Nadbiskup. Kad sam to čuo rekao sam
da je to mršav rezultat jer smo uvijek mislili da mora biti više
biskupa. Nadbiskup je poslao u Rim „ternu“, trojni prijedlog,
prijedlog s tri imena iz kojeg se u Rimu izabere jedno ime. Na ovaj
je način sudjelovao u Africi kod izbora sveukupno 36 biskupa.
Poznavao je cijelu proceduru kako to već ide, kako se to radi. Rim
je pak odbio sva ova tri kandidata i to, kako nam je priopćeno, sa
sljedećim objašnjenjem: sva su trojica bila spremna na ređenja s
odobrenjem Rima ili bez njega, dakle posrijedi je raskolnički duh i
stoga svu trojici valja isključiti. To je bila argumentacija.
Unatoč
tome došlo je do potpisivanja 5. svibnja. Nadbiskup je s jedne
strane bio radostan da je dogovor s Rimom postignut, no opet s druge
strane nije bio sretan. U svojoj je izjavi otišao jako daleko i bio
je predviđen samo jedan biskup. On je napisao da je bio sretan da je
potpisao, jednim je dijelom to zbilja bila istina, nije to bilo
nekakvo licemjerje. Međutim, to mu nije dalo mira. Onda je tijekom
noći rekao da to nije dobra stvar. Rano ujutro napisao je pismo
kardinalu Ratzingeru da je posljednji termin za ređenje tog jednog
biskupa 30. lipnja. On nije baš izravno povukao potpis. Nije to baš
tako bilo. On je rekao da to treba kritizirati. Naveo je da je 30.
lipnja posljednji termin za ređenje biskupa, a ako ne dođe do
dogovora, onda on sam mora rediti biskupe. To je bio glavni dio ovog
pisma. Ratzinger je odgovorio da je predviđeno da se to objavi u
listu Osservatore Romano, ali ne pod ovakvim uvjetima ako se sve
postavlja u pitanje. Sada je to sve opozvano.
Nadbiskup
je ponovno otišao u Rim. Vidio je nepremostive probleme. Kardinal
Ratzinger je rekao da ređenje ne može biti 30. lipnja, nego 15.
kolovoza, pa ni tada itd. itd. Onda su odbačeni svi kandidati.
Trebalo je predložiti nove kandidate. Tako se to nastavilo dok
jedanput nije prevršilo mjeru. Čaša je bila puna.
Ja
sam tada bio u SAD-u. S velikom sam se brzinom zrakoplovom vratio u
Rim. Prekinuo sam svoje putovanje po Sjedinjenim Državama da mogu
doći u Rim i s Nadbiskupom prodiskutirati stanje stvari. Onda smo
rekli, onda je Nadbiskup rekao da ćemo napraviti dogovor s
poglavarima svih zajednica koje s nama surađuju. Onda smo odatle
otputovali u Francusku, u kuću za duhovne vježbe gdje je 30./31.
svibnja održan susret s poglavarima raznih redovničkih zajednica.
Sudjelovale su dominikanke iz Fanjeauxa, dominikanke iz Brignolesa,
poglavarice sestara Bratstva, ostali poglavari itd. Nadbiskup je
iznio sve razloge za i protiv, ali se vidjelo da jasno kaže da treba
zarediti biskupe. Onda je rekao da svatko može iznijeti svoje
mišljenje o tome. Nadbiskup je poslušao sva mišljenja. 2. lipnja
je onda napisao pismo Papi u kojem kaže da „vrijeme za iskrenu i
uspješnu suradnju još nije došlo… stoga
ćemo sami stvoriti sredstva da nastavimo djelo koje nam je
Providnost povjerila“ s ciljem
očuvanja blaga Crkve, svete Misne Žrtve.
Isti
je dan kardinal Mayer napisao pismo u kojem govori o situaciji u
Crkvi i o službama bez svećenika. Kardinal Mayer je u ono vrijeme
bio pročelnik Kongregacije za bogoštovlje. U pismu je rekao da ima
sve manje svećenika i stoga je potrebno znati kako si pomoći.
Postoje i druga rješenja, a to je da se otpočne sa službama bez
svećenika, službama riječi. To se dogodilo na blagdan Tijelova 2.
lipnja 1988. godine. To znači: dva crkvena velikodostojnika vide da
u Crkvi vlada velika katastrofa. Više nema svećenika. Obojica
konstatiraju isto. Obojica posežu za rješenjem. Međutim, rješenje
je posve drukčije. Jedan kaže da zbog toga redi biskupe kako bi
redili svećenike, da bude svećenika. Drugi kaže da nema svećenika
– stoga službe riječi bez svećenika. To je zbilja zanimljivo, a
dogodilo se isti dan.
10.
lipnja bio sam u Irskoj. Ondje sam susreo jednog laika, Irca koji je
radio kao spiker – čitao je vjerske vijesti na televiziji. Bio je
jedan od naših vjernika u Irskoj. Htio je razgovarati sa mnom. Onda
je pitao hoće li se ili neće postići dogovor? Rekao sam mu da je
to, čini se, veoma teško. Prvo, nije određen nadnevak za biskupsko
posvećenje. Oni to stalno odgađaju. Drugo, sve su naše kandidate
odbili. Rekao mi je: „Slušajte. Upravo dolazim iz Rima. Jučer sam
bio u Rimu i čuo sam – ako za kandidate predložite onoga što ste
ga i poslali tamo nekamo na Bodensko jezero (mislilo se dakako na
patera Bisiga) i dom Gérarda – to će proći. Njih će dvojica
proći“. To je bilo vrlo zanimljivo, zar ne?! Rekoh mu da bi to
ipak trebali biti ljudi koje mi izaberemo.
Nadbiskup
je sazvao u Ecône konferenciju za tisak 15. lipnja da bi, prvo,
najavio biskupska posvećenja i drugo, predstavio kandidate. Bila su
to četvorica.
Atmosfera
je zbilja bila nevjerojatno naelektrizirana. Imate sliku u brošuri
koja je izdana prigodom 25. obljetnice. Zbilja je to onda bilo tako.
Negdje u to vrijeme dobili smo poruku od kardinala Oddija koji nas je
uvijek podržavao. U to je vrijeme bio pročelnik Kongregacije za
kler. Imao je velike simpatije prema nama. Ali on je htio biti posve
vjeran svojemu poglavaru, jasno. Rekao nam je da je još moguće
jedno biskupsko posvećenje 15. kolovoza. To je rekao gospodinu de
Saventhemu, ondašnjem predsjedniku Una Voce International. To je
došlo do mene. Gospodin de Saventhem me je nazvao. Ja sam otputovao
k Nadbiskupu i ispričao mu to. On je rekao: „Ostavimo sada stvari
kakve jesu. To je sada dogovoreno. Vrag se naime svuda uvukao. Ovo će
biti veliki udarac protiv vraga. To Vam mogu zajamčiti“. Time se
ta stvar riješila.
Onda
je postojala i određena Majka Terezija koja je nazvala Nadbiskupa i
željela razgovarati s njim. Nadbiskup je mislio da je to Majka
Terezija iz Kalkute. Ali to nije bila Majka Terezija iz Kalkute. To
je bila jedna Nijemica. Međutim, cijelu sam stvar saznao tek prije
nekoliko godina. To je bila jedna Nijemica iz okolice Paderborna. Ona
je ondje utemeljila jednu družbu, redovničku družbu upravo po
dekretima Drugoga vatikanskoga sabora. Željela je posve ostvariti
Drugi vatikanski sabor u svojoj redovničkoj zajednici. To je bila
njezina posebna karizma – Drugi vatikanski sabor. To je bila
njezina središnja tema. Dva puta je uspjela dobiti razgovor s
Nadbiskupom nastojeći da ga odgovori od biskupskih posvećenja.
Nadbiskup je rekao da je to bila čak i Majka Terezija iz Kalkute, ne
igra nikakvu ulogu premda to nije bila ona.
Ne
možete vjerovati koji se je tada radio pritisak. I od onih koji su
zahtijevali biskupska posvećenja, kao i od protivnika koji su
pravili veći pritisak.
U
svim je ovim godinama Nadbiskup konzultirao ljude. Pitao je više
svećenika Bratstva, pitao je više svećenika izvan Bratstva,
jednoga svećenika iz Mađarske primjerice. Njega je konzultirao itd.
U Francuskoj također. Želio je čuti, izvući iz svih tih razgovora
što je Božja volja, kako se očituje Božji Duh u vjernom narodu i
što oni o tome kažu.
Tjedan
dana prije biskupskih posvećenja dom Gérard mi je napisao pismo u
kome je rekao: „Slušajte, Pater Basile“ (koji je bio veliki
teolog u Le Barrouxu), „on ima bitne zamjerke s obzirom na vaše
shvaćanje vjerske slobode“. On je mislio da se vjerska sloboda
može, onako kako je naučavao II. vatikanski sabor, uskladiti s
dosadašnjim naukom Crkve. „Zar se ne biste mogli s njim susresti?“
To sam i učinio. On je došao u nedjelju 26. lipnja u Rickenbach. To
popodne sam imao još i posvetu nove kapele. Uvečer je došao pater
Basile i mi smo razgovarali, čini mi se tri, četiri sata. Veoma,
veoma dugo! On je iznio sve svoje razloge. Nakon toga sam rekao „Ako
je to monah… onda ja dosada o monaštvu nisam ništa razumio!“ To
je bilo s toliko puno arogancije, s toliko sigurnosti u sebe, način
na koji je on to tumačio. Onda je rekao da želi svakako razgovarati
s Nadbiskupom. Rekoh mu da je to nemoguće jer Nadbiskup sada
propovijeda. To je bila nedjelja. U srijedu su bila svećenička
ređenja, u četvrtak biskupska posvećenja. Nadbiskup je
propovijedao za duhovnu obnovu kandidata za biskupsko posvećenje. On
je rekao da mora u svakom slučaju s njim razgovarati. „Vi ne znate
što to znači, gospodine abbé, ja moram svakako…!“ Toliko je
inzistirao da sam u ponedjeljak ujutro nazvao Nadbiskupa. Nadbiskup
je rekao da to sada nije moguće. To je sada tako. Neka dođe nakon
biskupskih posvećenja. Unatoč tome je otputovao u Ecône. Htio je
prisiliti Nadbiskupa da s njime razgovara. Nadbiskup ga nije primio.
Dolazi
30. lipnja. Ujutro, oko 8 sati se to dogodilo. Imao sam sobu gdje je
sada mons. Fellay, izravno nasuprot Nadbiskupovoj sobi. Netko je
pokucao na vrata. Bio je to Nadbiskup koji me je pozvao: „Dođite
brzo!“ Iz njegove sobe pogledali smo dolje na livadu. Tu su se
vidjeli ljudi koji su dolazili i dolazili, mnoštvo koje se
slijevalo. Reče mi: „Pogledajte!“ Bio je posve sretan da je
pobožni puk došao u tako velikom broju, da pobožni puk očekuje
biskupe. To je za njega bila još jedna vrlo, vrlo važna točka. Kao
i činjenica da je došao biskup de Castro Mayer da sudjeluje i da ga
podrži kod biskupskih posvećenja. To mu je također bilo veoma
važno.
Onda
je nakon biskupskih posvećenja uslijedio svečani ručak u
refektoriju u Ecôneu. Tijekom razgovora za stolom mons. Tissier de
Mallerais je rekao biskupu de Castro Mayeru u čijoj je biskupiji bio
inkardiniran – Nadbiskup je najprije inkardinirao svoje svećenike
kod biskupa prijatelja, a mons. Tissier je bio inkardiniran u de
Castro Mayerovoj biskupiji: „Kod mojeg sam svećeničkog ređenja
sačuvan od suspenzije zahvaljujući Vama. Danas sam ekskomuniciran
zahvaljujući Vama.“
Vjernici
su odmah prihvatili nove biskupe. To se dogodilo bez ikakvih
problema. Bez ikakvih poteškoća. To je za Nadbiskupa bila velika
utjeha, veliko olakšanje.
Nakon
biskupskih posvećenja se vidjelo, budući da je prije posvećenja
atmosfera bila vrlo napeta, električna - prigodom biskupskih
posvećenja bilo je nazočno više od 300 novinara, cijeli se svijet
onamo uputio – da je Nadbiskupu pao kamen sa srca, to je bio
ogromni kamen. Nakon toga se vidjelo da je Nadbiskup bio opušten,
radostan. Rekao je: „Učinio sam ono što sam morao učiniti.“
Ovime
završavamo izvješće o biskupskim posvećenjima.