U
ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Dragi
prijatelji!
Draga
braćo!
Danas
smo se okupili na zacijelo povijesnome svečanome obredu. U povodu
toga ću vam odmah na početku svojega nagovora dati nekoliko
obavijesti.
Zbog
prve ćete se informacije možda malo začuditi. To je i mene samoga
iznenadilo. Sinoć je u 18 sati došao izaslanik Nuncijature u Bernu
s jednim dopisom koji je sadržavao apel Svetoga Oca. Ovim mi je
apelom jednostavno stavio na raspolaganje vozilo koje me je još
sinoć trebalo odvesti u Rim. Time se trebalo spriječiti da danas
provedem ova ređenja. Međutim, nije mi spomenut razlog zbog kojega
bih se trebao uputiti u Rim, kao ni na koje mjesto u Rimu. Više od
toga ne znam. U svakom slučaju, sinoć u 18 sati stavljeno mi je na
raspolaganje vozilo koje me je smjesta trebalo odvesti u Rim. Sami
ćete prosuditi koliko je svrhovit i smislen ovaj poziv.
U
tijeku ove godine bio sam često u Rimu, danima, pa i tjednima. Sveti
me Otac nije pozvao da ga posjetim. Nedvojbeno bih bio sretan da sam
ga smio posjetiti. Jednako bih tako bio sretan da je došlo do
konačnih sporazuma. To je bila prva obavijest koju vam prenosim,
onakvu kakvu sam sinoć dobio u dopisu Nuncijature.
Sada
ću vam dati nekoliko uputa o svečanomu obredu kako biste bolje
razumjeli značenje ovoga obreda.
Ređenici,
budući biskupi, već su u moje ruke položili zakletvu koja se
nalazi u knjižici. Zacijelo su mnogi od vas nabavili ovu knjižicu
kako bi mogli pratiti obred biskupskoga ređenja. Dakle, zakletva je
već položena. Jednako su tako ređenici već položili
Antimodernističku zakletvu kako je prije bilo propisano za biskupsko
ređenje i na koncu Ispovijest vjere. Ove su prisege i Ispovijest
vjere ređenici položili u moje ruke nakon kratkih duhovnih vježbi
u tijeku posljednjih dana u Sidersu, u kantonu Valais. Stoga se ne
trebate čuditi da odmah počinjemo s pitanjima o vjeri. Crkva
zahtijeva ova propitivanja od osoba koje trebaju biti posvećene.
Nakon svečanoga obreda smijete biskupe naravno zamoliti za blagoslov
i poljubiti im prsten. U Crkvi, pak, nije običaj da se biskupima
poljube ruke kao što se ljube ruke novozaređenoga svećenika.
Biskupe se moli za njihov blagoslov i ljubi im se prsten.
Na
stolu s knjigama u Upravi stoji vam na raspolaganju još knjiga i
knjižica koje sadržavaju sve informacije. Iz ovih informacija
možete saznati zašto se održava ovaj svečani obred, premda se
čini da se održava protiv volje Rima. Nužno je da dobro razumijete
zašto mi ni za što na svijetu s ovim obredom ne želimo raskol. Mi
nismo raskolnici. Za kineske biskupe koji su se odvojili od Rima, a
podvrgli kineskoj vladi, proglašeno je izopćenje. Posve je
razumljivo zašto je Pio XII. proglasio ovo izopćenje. Za nas, pak,
odvajanje od Rima uopće ne dolazi u obzir. Također se ne želimo
podložiti moći koja je suprotstavljena Rimu i utemeljiti neku vrstu
usporedne Crkve. Biskupi iz Palmar de Troye u Španjolskoj,
primjerice, to su tako učinili. Imenovali su papu i utemeljili
kardinalski zbor. Takve stvari za nas nikako ne dolaze u obzir!
Daleko od nas neka budu tako bijedne misli da
bismo se odvojili od Rima. Naprotiv, provodimo ove obrede da bismo
pokazali svoju povezanost s Rimom, da bismo pokazali svoju povezanost
s Crkvom svih vremena, s Papom i svima onima koji su bili prethodnici
papā, koji su pak od Drugoga vatikanskoga sabora naovamo nažalost
mislili da moraju prihvatiti zablude, teške zablude koje žele
razoriti Crkvu i uništiti katoličko svećeništvo.
Među
spisima koji Vam stoje na raspolaganju pronaći ćete zaista izvrsnu
studiju dr. Rudolfa Kaschewskyoga njemačke „Una
Voce-Korrespondenz“. Ova studija odlično objašnjava zašto se, da
bismo pomogli vama i vašim dušama, nalazimo u izvanrednom stanju.
Vjerujem da vaš pljesak nije bio svjetovni, nego čisto duhovni čin.
Time ste izrazili svoju radost da konačno imate katoličke biskupe i
svećenike koji spašavaju vaše duše, koji podjeljuju vašim dušama
život našega Gospodina Isusa Krista po nauku, sakramentima, vjeri i
svetoj Misnoj Žrtvi. Život našega Gospodina potreban vam je kako
biste došli u nebo. Svugdje u koncilskoj Crkvi život našega
Gospodina Isusa Krista nestaje. Koncilska Crkva ide putovima koji
više nisu katolički putovi i koji neminovno vode do otpada od
vjere. Zbog toga služimo ovaj svečani obred.
Ništa
mi nije toliko strano koliko proglasiti se papom! Ja sam samo biskup
Katoličke Crkve koji nastavlja prenositi nauk. „Accepi quod et
tradidi vobis“.
Želim
da mi se na grob napiše – a taj se dan bez sumnje neće još dugo
čekati: „Tradidi quod et accepi“. To su riječi svetoga Pavla:
,,Jer ja primih od Gospodina, što vam i predadoh“ (1 Kor 11, 23).
Ništa ne izmišljam. Ja sam samo jedan pismonoša koji donosi pismo.
Ovo pismo nisam ja sam napisao. Ova vijest, ova Riječ Božja od Boga
je, od samoga našega Gospodina Isusa Krista. Preko naših dragih
svećenika koji su danas prisutni prenijeli smo vam ovu vijest. I po
svima ostalima koji su bili u to uvjereni primili ste ovu vijest da
morate pružiti otpor ovoj plimi otpadništva u Crkvi da biste
sačuvali vjeru svih vremena i predali je vjernima. Mi smo samo
prenositelji ove vijesti, Evanđelja koje nam je dao naš Gospodin
Isus Krist. Istodobno smo i prenositelji sredstava za naše
posvećenje, istinske svete Mise i istinskih sakramenata koji zaista
daruju duhovni život.
Moja
draga braćo, čini mi se da čujem glasove papā. Moglo bi se
pomisliti da nam glasovi papā, od Grgura XVI., preko Pija IX.,
svetoga Pija X., Benedikta XV., Pija XI. i Pija XII. dovikuju: „Bože
dragi, što radite od našega nauka, od naše propovijedi, od
katoličke vjere? Želite li se odreći ove vjere? Želite li
dopustiti da ta vjera u ovome svijetu izumre? Svakako morate
nastaviti čuvati ovo blago koje smo vam predali! Ne ostavljate
vjernike na cjedilu! Ne ostavljate Crkvu na cjedilu! Nastavljajte
Crkvu! Od koncila se u rimskim ustanovama prihvaća i poučava čak i
ono što smo mi osudili. Kako je to moguće? Mi smo osudili
liberalizam, komunizam, socijalizam, modernizam i silonizam. Sve ove
zablude koje smo osudili poučavaju, prihvaćaju i zauzimaju se za
njih sada crkvene vlasti! Je li to moguće? Mi smo vam povjerili
Tradiciju Crkve. Ako ništa ne poduzmete kako biste nastavili
Tradiciju Crkve, sve će biti izgubljeno! Crkva će nestati, a sve
duše bit će izgubljene!“.
Nalazimo
se u izvanrednoj situaciji. Sve smo pokušali pojasniti Rimu da se
moramo vratiti držanju časnoga Pija XII. i svih njegovih
prethodnika. Biskup de Castro Mayer i ja doista smo sve pokušali.
Pisali smo, putovali smo u Rim, pregovarali, više smo puta slali
otvorena pisma u Rim. Tijekom razgovora smo svim sredstvima pokušali
protumačiti Rimu da aggiornamento,
ova korjenita promjena koja se od koncila odvija u Crkvi, nije
katolička i da se ne može ujednačiti sa stalnim crkvenim naukom.
Ekumenizam i sve zablude, kolegijalizam, proturječe vjeri Crkve i
žele uništiti Crkvu. Uvjereni smo da smo s današnjom posvetom
biskupa poslušni pozivu ovih papa i stoga i Božjemu pozivu. Jer oni
predstavljaju našega Gospodina Isusa Krista u Crkvi.
Pitali
su me: „Monsinjore, zašto ste prekinuli razgovore za koje se
činilo da će imati određeni uspjeh?“. Istodobno, kada sam
potpisao Protokol, izaslanik kardinala Ratzingera dao mi je pismo. U
tom je pismu stajalo da trebam tražiti oproštenje za zablude koje
sam počinio. Ako sam u zabludi ili poučavam zablude, jasno je da me
se mora vratiti k istini, k duhu onih koji mi šalju ovaj dopis da
potpišem kako uviđam svoje zablude. Drugim riječima: „Kada
uvidite svoje zablude, pomoći ćemo Vam da se vratite k istini“.
Što je istina za ove ljude? To je istina Drugoga vatikanskoga
sabora, ove koncilske Crkve. Prema tome, za Vatikan je danas jedina
postojeća istina koncilska istina, istina „Duha Koncila“. To je
duh Asiza. To je danas „istina“. Ovu istinu ne želimo ni za što
na svijetu! Čvrsta volja današnjih rimskih vlasti jest da unište
Tradiciju i sve uvuku u taj duh Drugoga vatikanskoga sabora, u taj
duh Asiza. Stoga smo se radije povukli. Ovaj duh ne možemo
prihvatiti, to je nemoguće.
Za
nas nije bilo moguće podložiti se takvim vlastima. Bili bismo
podložni mjerodavnosti kardinala Ratzingera, pročelnika ovoga
rimskoga povjerenstva koje bi nama trebalo upravljati. Bili bismo mu
izručeni. Pali bismo u ruke osoba koje nas žele podložiti duhu
koncila i duhu Asiza. To je nemoguće! Potom smo poslali pismo Papi i
u tome mu jasno dali na znanje: to nije moguće! Mi to ne možemo!
Unatoč našoj potrebi da živimo s njime u punome jedinstvu, radije
ćemo i dalje nastaviti u Tradiciji radi duha koji trenutno vlada u
Rimu u koji nas on želi uključiti. Sačuvat ćemo Tradiciju dok ova
Tradicija ponovno ne nađe mjesto u Rimu i u duhu rimskih vlasti. To
će toliko dugo trajati koliko dragi Bog odredi. Nije mi dano znati
kada će Tradicija ponovno dobiti svoja prava u Rimu. Doduše, držim
svojom dužnošću pripraviti sredstva i putove za pothvat koji bih
želio označiti kao pothvat preživljavanja, „operaciju
preživljavanja Tradicije“. Da sam ovaj pothvat proveo s Rimom i da
sam nastavio s dogovorima koje smo potpisali, da sam ih proveo u
djelo, počinio bih „operaciju samoubojstvo“.
A
to ne mogu. Tu nema izbora. Moja je dužnost učiniti sve kako bismo
preživjeli! Uvjeren sam da po današnjemu posvećenju ovih biskupa
nastavljam Tradiciju i pomažem joj da preživi, to znači,
Katoličkoj Crkvi!
Draga
moja braćo, veoma dobro znate da bez biskupa ne može biti
svećenika. Od koga ovdje prisutni bogoslovi trebaju primiti
sakrament svetoga Reda ako me dragi Bog sutra pozove? To zasigurno
nećemo još dugo čekati. Trebaju li ove bogoslove rediti koncilski
biskupi čiji su sakramenti upitni? O ovim se sakramentima točno ne
zna koju nakanu imaju. To nije prihvatljivo. Koji su biskupi zaista
tako sačuvali Tradiciju i sakramente kako ih je podjeljivala Crkva
dvije tisuće godina, do Drugoga vatikanskoga sabora? Samo biskup de
Castro Mayer i ja. Ja nisam ni skrivio ovu činjenicu, a niti je mogu
promijeniti. Mnogi su se bogoslovi nama povjerili. Vidjeli su da se
održava kontinuitet Crkve i Tradicije. Naišli su na mnoge
poteškoće. Unatoč tomu, ušli su u naše bogoslovije da bi primili
istinski svećenički red i da bi prinosili istinsku Kalvarijsku
Žrtvu.
Ovi
bogoslovi žele prinositi istinsku svetu Misnu Žrtvu, podjeljivati
istinske sakramente, naviještati istinski nauk i poučavati istinski
katekizam. To je cilj naših bogoslovija.
Nisam
mogao pomiriti sa svojom savješću da ostavim ove bogoslove kao
siročad. Neću ih ostaviti kao siročad i preminuti, a da se nisam
pobrinuo za budućnost. To nije moguće. To bi proturječilo mojoj
dužnosti. S milošću Božjom izabrali smo ove mlade svećenike
našega Bratstva koji su nam se učinili najprikladnijima da prime
red biskupstva. Istodobno, ovi svećenici mogu živjeti pod uvjetima
i u područjima u kojima će provoditi dužnosti koje im lakše
dopuštaju obavljanje svoje biskupske službe, podjeljivanje svete
Potvrde djeci te podjeljivanje svećeničkoga Reda u našim raznim
bogoslovijama. Biskup de Castro Mayer i ja vjerujemo da mi, s pomoću
dragoga Boga, po ovomu posvećenju biskupa, Tradiciji dajemo mogućnost
da i dalje postoji. Katolici koji žele, time dobivaju mogućnosti
dokazati se u Crkvi svojih roditelja, djedova, baka i predaka kako bi
Crkva radi koje su utemeljene njihove župe i dalje postojala. Lijepi
oltari u ovim lijepim crkvama danas se uništavaju i zamjenjuju
stolovima. To nam pokazuje radikalne promjene koje su se dogodile sa
svetom Misnom Žrtvom, počevši od Drugoga vatikanskoga sabora. No,
sveta je Misna Žrtva srce Crkve i svrha svećeništva.
Zahvaljujemo
vam što ste danas došli u tako velikome broju. Vašim sudjelovanjem
ojačavate nas kod ovoga svečanoga obreda. Obratimo se Presvetoj
Djevici Mariji. Draga moja braćo, znate da je Lav XIII. na temelju
proročkoga viđenja rekao: „Petrova će stolica jednog dana biti
sjedištem bezboštva“. Rekao je to u jednome od svojih
egzorcizama, u „Egzorcizmu Lava XIII.“. Vrijedi li to već danas?
Hoće li to biti tek sutra? Ja to ne znam. To je u svakome slučaju
nagoviješteno. Bezboštvo može također posve jednostavno biti i
krivi nauk. Krivi nauk također je bezboštvo. To je teška zabluda
neispovijedanja vjere svih vremena, katoličke vjere. Ako postoji
bezboštvo, onda je to današnje bezboštvo koje se širi! Mislim da
u Crkvi nikada ranije nije bilo većega bezboštva od susreta u
Asizu. Ovaj se susret ogriješio o prvu Božju zapovijed, kao i o
prvi članak Vjerovanja! Nevjerojatno je da se takvo nešto moglo
dogoditi pred očima ponižene Crkve. Nikada nismo doživjeli takvo
poniženje. To, uostalom, možete pročitati u knjizi p. Le Rouxa.
Ova je knjižica izdana kako bi vam se zorno pokazala današnja
situacija u Rimu.
Nije
samo papa Lav XIII. pretkazao ove stvari nego i Gospa u Quitu.
Nedavno sam od jednoga od naših svećenika, od Priora našeg
priorata u Bogoti (Kolumbija), dobio knjigu o ukazanjima Gospe „de
el buen Suceso“ (Gospe od Dobrog Uspjeha) čija se crkva nalazi u
Quitu, glavnome gradu Ekvadora. Neposredno nakon Tridentskoga sabora,
dakle prije nekoliko stotina godina, časna je sestra iz jednoga
samostana u Quitu doživjela ukazanja Presvete Djevice Marije koja
joj se javila. Ova su ukazanja napisana i Rim ih je priznao. Zbog
toga se Presvetoj Djevici Mariji izgradila divna crkva u Quitu.
Povjesničari o tome izvješćuju sljedeće: kip Presvete Djevice
Marije bio je gotovo dovršen. Kipar je namjeravao stvoriti lice.
Onda je vidio da je lice već dovršeno na čudesan način.
Čudotvorni kip Presvete Djevice Marije vjernici Ekvadora časte s
velikom pobožnošću. Presveta je Djevica ovoj časnoj sestri dosta
toga pretkazala za XX. stoljeće i kod toga izričito rekla: „Tijekom
XIX. i najvećim dijelom tijekom XX. stoljeća u svetoj će se Crkvi
u velikoj mjeri proširiti kriva učenja. Crkva će se strmoglaviti u
apsolutno katastrofalnu situaciju. Ćudoređe će propasti, vjera će
se ugasiti, a da to i ne zamijetimo“. Oprostite što sada
nastavljam s ovim ukazanjem. Ono govori o jednom prelatu koji će se
posve suprotstaviti ovoj nahrupi otpadništva i bezboštva i koji će
sačuvati svećeništvo odgajajući dobre svećenike. Možete imati
prigovore ako želite. Ja to neću učiniti. Ne mogu zanijekati da
sam bio iznenađen kada sam pročitao ove retke. To je pak činjenica.
Ovi su redci napisani, tiskani i pohranjeni na čuvanje u arhivima o
ovom ukazanju.
Zacijelo
poznajete i ukazanja u La Saletteu. Tijekom ovih ukazanja Gospa
govori da će Rim izgubiti vjeru. Ondje će vladati tama! Tama!
Zamislite što može značiti kad Presveta Djevica tako govori.
Na
koncu, postoji još i fatimska tajna koja nam je vremenski još i
bliža. Treća fatimska tajna nesumnjivo mora sadržavati upozorenja
o ovim tminama koje su potamnile Rim. Ove se tmine nakon Drugoga
vatikanskoga sabora šire cijelim svijetom. Papa Ivan XXIII.
zasigurno je upravo zbog toga smatrao primjerenim da se ova tajna ne
objavi. Nakon toga bi morao poduzeti odgovarajuće mjere za što se
možda nije osjećao sposobnim. Trebao bi posve promijeniti smjer
kojim je krenuo s obzirom na koncil i za koncil. Mislim da se možemo
osloniti na ove činjenice.
Povjeravamo
se Providnosti. Dragi Bog zna što čini, u to smo uvjereni. Za
nekoliko se godina mnogo toga može promijeniti. Možda tako kao
danas. Kardinal Gagnon došao je u vizitaciju, četrnaest godina
nakon prve rimske vizitacije kada smo bili suspendirani. Onda su nam
objasnili da se nalazimo izvan zajedništva s Rimom. Nazivalo nas se
„protivnicima Pape“, pobunjenicima, disidentima. Dugih četrnaest
godina! Sada smo opet dobili vizitaciju iz Rima. Kardinal Gagnon sam
je izjavio da će naše djelo nedvojbeno postići cilj koji je nužan
za ponovnu izgradnju Crkve. On je sam pontifikalno sudjelovao na Misi
koju sam 8. prosinca 1987. služio prigodom obnove obećanja naših
bogoslova, premda sam sa stajališta Rima bio suspendiran i nisam
smio provoditi sakramente! Četrnaest godina kasnije praktički
dobivamo dopuštenje riječima: „Dobro ste to učinili.“ Otporom
koji pružamo, mi smo dakle pravilno postupili. Uvjeren sam da se
danas nalazimo u istoj situaciji. Ponovno provodimo čin koji je samo
naizgled nedopustiv. Nažalost, sredstva društvenoga priopćivanja
ne pomažu nam u ovom smislu. Novine će nas zasuti naslovima poput
„raskol (šizma)“ ili „izopćenje (ekskomunikacija)“.
Međutim, mi smo uvjereni da su sve ove pritužbe i kazne koje će
nam biti određene posve nevaljane! Stoga se uopće ne obaziremo na
sve to, kao što se nismo obazirali ni na suspenziju. Sada nam
čestita Crkva, čak i progresistička Crkva. Za nekoliko godina −
kada, ja ne znam, samo dragi Bog zna broj godina koje su potrebne da
Tradicija opet jednoga dana u Rimu dođe do svojega prava − nas će
rimske vlasti tada zagrliti. Zahvalit će nam što smo sačuvali
vjeru u bogoslovijama, u obiteljima, zajednicama, našim zemljama,
samostanima i redovničkim kućama, na veću slavu Božju i na
spasenje duša.
U
ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.