Dana
23. lipnja održana je u Rimu konferencija o temi
,,Korijeni crkvene krize“.
Organizirala ju je zaklada
Lepanto, čiji je predsjednik poznati katolički intelektualac i
povjesničar Roberto de Mattei. Generalni poglavar Svećeničkog
bratstva svetoga Pija X. (FSSPX), mons. Bernard Fellay, poslao je
opširni
tekst
koji
se bavi temom konferencije jer
nadbiskup Marcel Lefebvre stoji
kao
ključni
svjedok krize u Crkvi i njezinim korijenima.
Kriza
u Crkvi: Koji su korijeni, koji su lijekovi?
Ova
konferencija je vrlo korisna jer danas je više nego potrebno
prodrijeti u korijene krize u Crkvi. U rujnu prošle godine
objavljena je Correctio filialis koju sam supotpisao. Želio sam, da "se sučeljavanje oko ovih važnih pitanja raširi tako
da istina ponovno može zauzeti svoje mjesto, a zabluda biti osuđena"
(FSSPX.News 26. 09. 2017.) pa sam potpuno suglasan s programom kojeg
ste sebi postavili: „Odbacivanje zabluda i uz Božju pomoć,
povratak potpunoj i živućoj katoličkoj istini što je nužan uvjet
za preporod Crkve.“ (Predstavljanje kongresa, 23. lipnja 2018)
Prepiska
između kardinala Ottavianija i nadbiskupa Lefebvrea
Vaša
nakana je na liniji razmjene pisama između kardinala Ottaviania i
nadbiskupa Lefebvrea koja je malo poznata, ali koja nam na vrijedan
način može rasvijetliti stvar. Ova razmjena pisama odvijala se
godinu dana nakon završetka sabora, 1966.
Tu
je zapravo kardinal Alfredo Ottaviani, tadašnji pročelnik
Kongregacije za nauk vjere, 24. srpnja 1966. poslao biskupima pismo u
kome je sastavio popis deset zabluda koje su se pojavile nakon
Drugoga vatikanskoga sabora. Moguće je tu iščitati tvrdnje čija
je aktualnost 50 godina kasnije i dalje ista:
„Neki
ne razumiju apsolutnu, čvrstu i nepromjenjivu objektivnu istinu i
umjesto toga podvrgavaju sve određenom relativizmu, pod izlikom da
svaka istina neminovno slijedi ritam razvoja svijesti i povijesti”
(br. 4).
,,Također
se u području moralne teologije šire mnoge zablude. Nije malo onih
koji se naime usuđuju odbaciti objektivni kriterij moralnosti, drugi
ne prepoznaju naravni zakon i umjesto toga tvrde da je legitimna
takozvana situacijska etika. Također što se tiče moralnosti i
odgovornosti na području seksualnosti i braka, šire se sve više
pogibeljna mišljenja” (br. 9).
Pitanje
,,objektivne i apsolutne istine” i ,,objektivne norme moralnosti”,
promicanje ,,relativizma”, javnog priznavanja ,,situacijske etike”
– to su korijeni krize u Crkvi.
Dana
20. prosinca 1966. godine nadbiskup Marcel Lefebvre, tada poglavar
Otaca Duha Svetoga, odgovara
kardinalu Ottavianiju
popisom svih spornih
pitanja.
Ove dubije
nisu bile njegove, nego
one
za koje je ustanovio da su uvedene u službeni nauk nakon
sabora:
„Jesu li posrijedi:
-
opseg jurisdikcije biskupa,
-
oba izvora objave,
-
nadahnuće Svetog pisma,
-
nužnost milosti za opravdanje,
-
nužnost katoličkoga krštenja,
-
milosni život kod heretika, šizmatika ili pogana,
-
svrhe ženidbe,
-
vjerska sloboda,
-
posljednje stvari itd.
...tradicionalni
je nauk u ovim temeljnim točkama bio jasan i na svim se katoličkim
sveučilištima na isti način poučavao. Ali odsada mnogobrojni
koncilski tekstovi koji obrađuju ove istine, dopuštaju da ih se
dovodi u sumnju.“
Priznanje p. Petera Henricija (S. J.) dvadeset i četiri godine kasnije u njegovu članku „Sazrijevanje koncila“ (u: Glauben-Denken-Leben: gesammelte Aufsätze, Communio, 1993, str. 52), potvrđuje jasnoću tradicionalnog učenja koje se nakon koncila stavlja u pitanje, što je utemeljeni uzrok briga nadbiskupa Lefebvrea. Švicarski teolog uistinu ne oklijeva vidjeti u koncilu oštar sukob „dvaju različitih teoloških učenja koja se u načelu nisu mogla međusobno razumjeti.“
Priznanje p. Petera Henricija (S. J.) dvadeset i četiri godine kasnije u njegovu članku „Sazrijevanje koncila“ (u: Glauben-Denken-Leben: gesammelte Aufsätze, Communio, 1993, str. 52), potvrđuje jasnoću tradicionalnog učenja koje se nakon koncila stavlja u pitanje, što je utemeljeni uzrok briga nadbiskupa Lefebvrea. Švicarski teolog uistinu ne oklijeva vidjeti u koncilu oštar sukob „dvaju različitih teoloških učenja koja se u načelu nisu mogla međusobno razumjeti.“
Praktične
posljedice sumnji i zabluda
Ali
nadbiskup Lefebvre nije bio zadovoljan nabrajanjem i osudom
novonastalih dvojbi. On je odmah dodao u pismu kardinalu Ottavianiju:
„Odmah
su povučene posljedice i primijenjene su na život Crkve“.
Praktične i pastoralne posljedice tih sumnji slijede iz pera
nadbiskupa Lefebvrea:
-
Sumnje o potrebi Crkve i sakramenata dovode do nestanka svećeničkih zvanja.
-
Sumnje o potrebi i naravi „obraćenja“ svih duša dovode do nestanka redovničkih zvanja, uništenja tradicionalne duhovnosti u novicijatima, do beskorisnosti misija.
-
Sumnje o zakonitosti autoriteta i o potrebi poslušnosti, prouzročene prenaglašavanjem ljudskoga dostojanstva, autonomije savjesti, slobode, potresaju sva društva, počevši od Crkve do redovničkih družbi, biskupija, građanskog društva, obitelji. (...)
-
Sumnje o potrebi milosti za spasenje izazivaju nepoštovanje krštenja koje se već sada odlaže za kasnije, napuštanje sakramenta Pokore. (...)
-
Sumnje o potrebi Crkve kao jedinog izvora spasenja, o Katoličkoj Crkvi kao o jedinoj pravoj vjeri koje potječu od Deklaracija o ekumenizmu i o vjerskoj slobodi, uništavaju autoritet crkvenog Učiteljstva. Prema tome, Rim više nije jedina i nužna „Magistra Veritatis“.
Prijedlog
specifičnih lijekova
Suočen
s tim zlom nadbiskup Lefebvre se s puno poštovanja obraća Vrhovnom
pastiru i predlaže konkretne lijekove: ,,Neka
Sveti
Otac
u važnim dokumentima naviješta istinu, progoni zabludu, bez straha
da naiđe na protivljenje, bez bojazni od raskola,
bez bojazni da revidira saborske pastoralne odluke“.
Nagovori srijedom ne mogu nadomjestiti enciklike, pastirska pisma i pisma biskupima.
On
moli Papu da učinkovito podupre vjerne biskupe: ,,Neka Sveti Otac:
-
ohrabri biskupe da svaki za sebe ponovno uspostavi vjeru i moral, svaki u svojoj biskupiji kako doliči svakom dobrom pastiru,
-
podupre hrabre biskupe, potakne ih da reformiraju svoje bogoslovije i ondje ponovno uspostave studij po svetom Tomi,
-
generalne poglavare ohrabri da u novicijatima i redovničkim kućama održe fundamentalna načela svake kršćanske askeze, osobito poslušnosti,
-
ohrabri razvoj katoličkih škola,
-
tiska koji se temelji na zdravom katoličkom nauku,
-
te katoličkih obiteljskih udruženja,
-
na koncu ukori širitelje zabluda i ušutka ih“.
Na
svojoj skromnoj razini, u Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. koje je
utemeljio 1970. godine, nadbiskup Lefebvre je nastojao provesti ova
spasonosna sredstva u djelo: tomistički nauk u bogoslovijama,
bogoslovima usaditi kršćansku askezu i poslušnost, u okruženju
priorata osnivanje katoličkih škola, katolički tisak, kršćanske
obiteljske udruge.
Ova
praktična primjena bila je vrlo bitna za osnivača Bratstva: da
učini ono što je moguće na svojoj razini sa svojim staleškim
milostima, a da nikad ne zaboravlja – kao što piše kardinalu
Ottavianiju – da je ,,samo Petrov nasljednik onaj koji može
spasiti Crkvu“.
Od
isključenja do uključenja... i obrnuto
Ovdje
je prikladno dodati da je u očima nadbiskupa Lefebvrea ova praktična
reakcija učinkovit lijek protiv relativizma. On želi odgovoriti na
razini nauka, ali i na pastoralnoj razini jer je svjestan ideološke
dimenzije pokoncilskih novotarija. No ne može se odgovoriti na
ideologiju na čisto teoretski način jer bi se u tom odgovoru
vidjelo samo suprotnu ideologiju, a ne suprotstavljanje ideologiji.
Upravo je to način razmišljanja o ovom subjektivističkom
relativizmu koji razvodnjava ,,objektivnu i apsolutnu istinu“
kao i ,,objektivne norme moralnosti“.
Doista
su prethodno navedene „sumnje“ kao posljedica dovele u pitanje
bitne stvari, a to je spasonosno poslanje Crkve i promicanje
„sekundarnoga kršćanstva“ kako je to Romano Amerio vrlo dobro
zapazio i prikazao. Ovdje se, gubeći iz vida suštinu stvari, u
izlaganju nauka i morala koji su dosada bili jasni, sada stvara
pomutnja. Ako spasonosno poslanje Crkve nije više primarno ni u
središtu, onda ne postoji hijerarhijski strukturiran i skladan red i
ako smo skloni opravdati proturječnosti i nedosljednosti, to je
daleko više nego samo „sumnja“!
I
tako se dolazi do toga da se ono što je u ustima našega Gospodina
bilo isključivo: bilo jedno ili drugo („Nitko ne može služiti
dvojici gospodara, ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će
uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati" Mt 6, 24) može
pomiriti i postati inkluzivno, kako se danas govori. ,,Zamjena
aut–aut (ili-ili) s et–et (i-i),
spaja nebo i zemlju u mješovitu vrstu, čiji je dominantni
konstitutivni element Zemlja“
(Romano Amerio, Eine Studie über die
Veränderungen in der katholischen Kirche im XX. Jahrhundert,
Edition Kirchliche Umschau, 2011, str.
496). – Sve u ime ,,pastoralnog milosrđa“,
imigracije, ljudskih prava i ekologije...
Zato
je nadbiskup Lefebvre inzistirao da Bratstvo sv. Pija X. dobije
potpunu slobodu da ,,učini eksperiment tradicije“.
Znao je da se relativističkoj ideologiji i neplodnim posljedicama
za Crkvu (propadanje zvanja, stalni pad vjerske prakse...) kao
iskustvo treba suprotstaviti plodovima dvije tisuće godina
Tradicije. Želio je da se jednoga dana može ponovno primijeniti taj
povratak Crkve Tradiciji. Prodrijeti do korijena krize istodobno
znači prodrijeti do Tradicije: od učinaka do uzroka, od plodova do
stabla, kao što nas sam Gospodin poziva da to učinimo. I ovdje nema
ideologije koja bi se pobunila, jer činjenice i brojevi nisu
,,tradicionalistički“,
a još manje ,,lefebvrovski“,
oni su dobri ili loši, kao stablo koje ih proizvodi.
Neka
se Crkva iz ovoga skromnoga, ali nepobitnoga iskustva vrati svojoj
Tradiciji: to je cilj nadbiskupa Lefebvrea i njegova djela. A mi samo
možemo prihvatiti zaključak njegova pisma kardinalu Ottavianiju:
„Nedvojbeno
je od mene vrlo smiono izražavati se na ovaj način. Ali sastavljam
ove retke iz goruće ljubavi, iz ljubavi prema slavi Božjoj, prema
našemu Gospodinu Isusu Kristu, prema Presvetoj Djevici Mariji, prema
Njegovoj Crkvi, prema Petrovu nasljedniku, Rimskom biskupu i
namjesniku Isusa Krista.“
Izvor:
fsspx.news