,,Mudri
može više, nego jaki, razboriti više, nego vrlo krepki!“
(Izr 24,5)
Vojska
Bezgrješne koju je osnovao p. Maksimilian Kolbe a obnovio p. Karl
Stehlin, danas ima više od 80.000 članova diljem svijeta. Sada radi
na tome da za ovaj naročiti apostolat u Švicarskoj osnuje muške
skupine, da bi muškarce pridobila kao sredstvo Bezgrješne za sasvim
poseban oblik katoličke akcije. Hoće li doći na vidjelo božanski
plan utemeljen na ljudskoj naravi i božanskom planu spasenja?
1.
Katolička akcija
Neizrecivo
je Božje otajstvo zašto se želi koristiti ljudskim sredstvima za
širenje Njegova kraljevstva na zemlji i spasenje besmrtnih ljudskih
duša. Tu naravno možemo navesti nekoliko prikladnih razloga.
Prije
svega, kralj ne izvodi sam svoje naredbe, barem ne sve, nego ostavlja
njihovu provedbu svojim slugama. To ni na koji način ne umanjuje
kraljevsku čast i veličanstvo, nego ju uzvisuje. Nadalje je također
vrlo prikladno za ljude i to da takav nalog također umanjuje ljudsku
oholost. Doista je ponižavajuće da trebamo drugome čovjeku, pa bio
on i svećenik, priznati svoje grijehe kako bismo se oslobodili
svojih okova. S druge strane, ova naredba daje čovjeku sigurnost,
budući da je tjelesno biće i da spoznaje pomoću osjetila. Za njega
je utješno i smirujuće iskusiti Božje djelovanje kroz ljudske
instrumente, posebice kada se radi o naviještanju Evanđelja i
podjeli sakramenata. Ovdje dolazi do izražaja Božja pedagogija
usmjerena prema čovjeku. Pogledajmo poznati primjer: Savla je na
putu za Damask nebesko svjetlo zbacilo s konja i oslijepilo ga – to
je izravan Božji zahvat. No povratak njegova vida nije se dogodio
Božjim zahvatom, već polaganjem ruku Ananije, Isusova učenika u
Damasku (usp. Dj 9, 3-19). Sam Gospodin u postupku ozdravljenja,
koristi takva stvorena sredstva. On nije vratio vid čovjeku slijepom
od rođenja jednostavnom zapovijedi, nego je učinio kal od pljuvačke
i gline, premazao oči i rekao mu da se opere u kupalištu Siloam.
Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući (Iv 9,1-7).
Dostojanstvo
je i čast za svakog krštenog i krizmanog kršćanina sudjelovati
kao Božje sredstvo u vječnom spasenju ljudi. Nije li za kist čast
ako slikar pomoću njega stvara prekrasnu sliku? Svakako, Bog nas ne
treba, ali On nas želi. Neprocjenjiv je dar Božje milosti i
nezaslužen izbor moći sudjelovati u tajni spasenja. Naravno, ovo se
prvo odnosi na svećenika, a zatim redom na svakoga kršćanina.
Roditelji, koji kroz kršćanski odgoj pripremaju svoju djecu za Bogu
ugodan život, čine to u ime Boga. Učitelj koji prenosi djeci ne
samo znanje nego i vrline i kršćansku mudrost, sredstvo je u ruci
Svevišnjega. Kralj, predsjednik države, koji vlada svojim narodom u
pravdi, sprječava bezbožnost i nemoralnost i aktivno podupire
djelovanje Crkve, ispunjava svoju dužnost, štiti svoju dušu i duše
mnogih iz njegova naroda. Ne kaže uzalud sv. Alfons Liguori da
kršćanski kralj može više učiniti za spas naroda nego stotine
misionara.
U
ovom Božjem nalogu ne nalazimo samo dostojanstvo i čast, nego i
nalog, obvezu i odgovornost. „Jao meni ako ne navješćujem
Evanđelje” (1 Kor 9,16), uzvikuje Pavao, apostol pogana. Sluga
koji je zakopao svoj talent umjesto da ga je odnio mjenjaču nije
bačen u tamu gdje je plač i škrgut zubi zbog toga što je
pronevjerio novac, nego zato što je besposličario i jer nije
oplodio povjereni mu talent. Papa Pio XI. je upozorio biskupe:
„Napominjite vašim vjernicima laicima da im valja kao laičkim
apostolima u tišini ili javno, naravno u podređenosti vama i vašim
svećenicima, pomoći širenju spoznaje Krista i ljubavi prema Njemu
i tako zavrijediti časni naziv: rod izabrani, kraljevsko svećenstvo,
sveti puk, narod tebi stečen“. Dalje
isti Papa govori: „Cilj ove akcije je u skladu s njezinom naravi
prodrijeti u duše s pravim duhom Isusa Krista pod nadzorom crkvene
hijerarhije, s obzirom na obaveze i uvjete koji proizlaze od
različitih položaja i razlika u staležima u privatnom i društvenom
životu. Svatko mora shvatiti da je snažna Katolička akcija
potrebna ne samo za razvoj vjerskog života i za dobro Crkve, već
isto tako u interesu civilizacije i države.“
Još jednom ćemo citirati istog Papu: ,,Jasno je da Katolička
akcija, baš kao i Crkva čiji je neposredni pomagač, ne slijedi
materijalni, nego duhovni cilj. Sastavni je dio njezine naravi da je
kao i Crkva iznad i izvan političkih stranaka. Jer ona ne služi
posebnim interesima ove ili one skupine, nego spasenju duša. Radi se
o što je moguće intenzivnijem širenju kraljevstva našega
Gospodina Isusa Krista među pojedincima, u obiteljima i u javnom
životu. Pod Kristovom zastavom mira okupiti u srdačnom skladu i
čvrstom poretku sve vjernike koji dragovoljno žele služiti ovoj
svetoj i sveobuhvatnoj apostolskoj kampanji“.
Današnje
zlo leži s jedne strane u poražavajućoj kulturnoj revoluciji, koja
diljem svijeta širi sve vrste negativnosti; ali još više u
neaktivnosti, inertnosti i ravnodušnosti takozvanih dobrih.
Kršćanstvo naših dana je vojska u bijegu, uspavana vojska, kojoj
ne leži žarko na srcu širenje kraljevstva Isusa Krista. Zato se na
poseban način traži energično zalaganje katoličkih muževa:
energično zalaganje, muško zalaganje!
2.
Katolički muškarac
On
je glava ljudskoga društva. Njemu je uglavnom povjerena služba
vanjskih poslova, ženi služba unutarnjih poslova. Dužnost i
odgovornost mu je velika: kao oca obitelji, kao liječnika, kao
novinara, kao političara, kao državnika. Trebamo ljude, katolike od
glave do pete, katolike ne samo nedjeljom, nego i radnim danom, ne
samo u obitelji, nego i na radnom mjestu i među prijateljima,
katolike ne samo u privatnom, nego i u javnom životu. Trebamo
katoličke muževe po uzoru na Garcia Morena iz 19. stoljeća u
Ekvadoru, iz 20. stoljeća po uzoru na Salazara, predsjednika
Portugala, jednog Engelberta Dollfußa, austrijskog kancelara od 1932.
do 1934., jednog Konrada Adenauera, njemačkog kancelara od 1949.
do 1963. Još u Starom zavjetu nalazimo u Makabejcima svijetli primjer
u borbi za prava Boga i njegovo kraljevstvo, kaže tada Juda
Makabejac braći: ,,Podignimo narod svoj od propasti i pođimo u rat
za narod svoj i za svetinje svoje!“ (1
Mak 3,43). Trebamo muškarce kršćanskog razmišljanja pune
apostolske snage, muškarce koji odbacuju strah i kukavičluk, kojima
leži na srcu želja za ostvarenjem Božjega kraljevstva na zemlji,
koji znaju da se ne mogu spasiti ako se i drugi ne spašavaju. Gdje
je danas nestala volja kršćana za osvajanje svijeta za ljubljenoga
Kralja? Želimo li nekadašnji kršćanski Zapad vratiti vjeri i
Kristovu zakonu? Da? Onda moramo odrediti put i uzeti sredstva koji
dovode do toga.
Zašto
je kršćanski muž danas tako mlak, nemoćan, pun kompromisa s duhom
vremena i pun kompleksa s obzirom na moderni svijet s njegovim čudima
u tehnologiji i prirodnim znanostima? Nije li to nedostatak vjere
kada više nije svjestan svoga krsnoga obećanja da će se oduprijeti
đavlu i njegovoj zavodljivosti? Ako više ne stavlja Kraljevstvo
milosti beskrajno iznad svega materijalnog, zemaljskog, čisto
ljudskog, iznad karijere, udobnosti, luksuza, odmora i ugleda među
ljudima? Jako lijepo kaže Charles de Foucauld, sada proglašen
blaženim, u pismu generalu Laperrineu: „Kada sam ušao u
redovnički život, vjerovao sam da ću morati navješćivati posebno
krotkost i poniznost. Do trenutka dok nisam vidio da je ono što mi
najviše nedostaje dostojanstvo i ponos“.
Ne zaboravimo zanimljiv razgovor pape Pija X. s brojnim kardinalima:
,,Što je danas najviše potrebno za spasenje duša?“
pitao je papa. - ,,Podizati katoličke škole“,
rekao je jedan - ,,Ne“. - ,,Izgraditi
više crkava“, rekao je jedan drugi -
,,Također ne“. - „Probuditi svećenička
zvanja”, rekao je treći. - „Ne, ne”, ponovio je Pijo X., „ono
što je sada najpotrebnije jest imati u svakoj župi skupinu laika
koji su vrlo kreposni, vrlo odlučni, prosvijetljeni u svojoj vjeri i
koji su pravi apostoli.“
3.
Sredstvo Bezgrješne
Grignon
Montfortski govori nam da je po Blaženoj Djevici Mariji Isus Krist
došao na svijet i da preko Marije treba vladati u svijetu. A Pijo
XII. navješta svijetu da će Kristovo kraljevstvo započeti preko
Marijina kraljevstva.
U
ovom pogibeljnom vremenu otpadništva od vjere, Bog nam je u svojoj
beskrajnoj dobroti dao vlastitu Majku kao vrhovnog zapovjednika u
velikim duhovnim bitkama. Svugdje ona odabire siromašna, neugledna
sredstva za svoje poslanstvo i obnovu Kristova kraljevstva u
svijetu: u La Saletteu 1846. dvoje male djece, Melanie i Maximina, u
Lurdu 1858. Bernardicu, u Fatimi 1917. godine troje malih pastira.
Zašto danas ne bi trebalo skupiti, na poseban način pod plaštem
Bezgrješne, katoličke muškarce da ustanu za Božje kraljevstvo i
zatim djeluju da Njemačka, Švicarska, Austrija i
Hrvatska ponovno postanu katoličke? Zašto baš pod znakom
Bezgrješne? Jer je današnje društvo zagađeno moralnom
pokvarenošću, kao što to svijet vjerojatno nikada do sada nije vidio
i kako je vjera u svetoj Crkvi zabludama onečišćena, a
nepovrijeđenost i djevičanstvo sakramenata i svete Misne Žrtve
izobličeno krivovjernim tendencijama. Stavimo se bezuvjetno na
raspolaganje kao sredstvo Bezgrješne kao što je to učinio
primjerice p. Maximilian Kolbe. Pitajmo se svakog jutra kad ustanemo
što u ovom novom danu možemo učiniti na slavu i izgradnju
kraljevstva Božjega.
Molimo
ju da nas učini dostojnima slaviti ju i da nam dade snagu protiv
Njezinih neprijatelja.
Zaitzkofen,
listopad 2017. godine
p.
Franz Schmidberger
Izvor:
Ritter der Immaculata, br. 1 (2018.)