Opažanja o novom bergoglianskom nauku o smrtnoj kazni

Već smo objavili analizu modernističke podloge novog nauka pape Franje koji osuđuje smrtnu kaznu, a koju naprotiv nauk Katoličke Crkve, utemeljen na objavi, smatra dopuštenom. Ipak valja učiniti još jedno opažanje o papinskoj objavi od 1. kolovoza 2018. i o govoru koji ga je najavio od 11. listopada 2017.

1. Godine 1962. je da bi se promijenio nauk (vjerska sloboda, ekumenizam, kolegijalnost itd.) bio potreban ekumenski sabor. Još 2016. je da bi se omogućila Pričest razvedenima i ponovno oženjenima bila potrebna sinoda. Ta stota po redu povreda (vulnus) pravilnog nauka Crkve učinjena je naprotiv jednostavnim administrativnim činom jedne rimske kongregacije nakon jedne audijencije s Papom. Osim toga se zasada nisu našle reakcije ili ,,dubije“ ,,konzervativnih“ prelata. Hoće li ih biti uskoro teško je reći. Pa ipak svi dijelovi nauka, ukoliko ih je Bog objavio, imaju jednaku važnost u ispovijedanju vjere, a nijekanje bilo kojeg od tih dijelova predstavlja grijeh protiv kreposti vjere. Čini se da se moguće objašnjenje ovog različitog stava ,,konzervativaca“ (ako to bude potvrđeno činjenicama) kao i jednostavnosti postupka koji se primijenio u ovom slučaju, nazire u onome što govori sam papa Franjo: ,,Ta problematika ne može biti svedena samo na puko sjećanje na povijesni nauk a da ne ispliva na površinu [...] razvoj u nauku u djelima posljednjih Papa“. Izričita referenca u govoru od 11. listopada je osobito novi nauk o ljudskom dostojanstvu, tako drag Ivanu Pavlu II. Konzervativac koji je usvojio koncilski i pokoncilski nauk o toj temi zahvaljujući među ostalim ,,neoortodoksnoj“ sintezi koju je napravio Ratzinger, teško će se moći suprotstaviti argumentu pape Bergoglija, čak naprotiv, po svemu sudeći završit će u tom slučaju osjećajući se udobno. Samo onaj tko nije upio ,,ratzingerijansku“ fazu tumačenja koncila moći će reagirati na ove nove zablude i moći će dati temelje opoziciji drugim novinama sadašnjega pontifikata.

3. Temeljna tema ovoga pontifikata, tj. lažne ,,duhovne“ vizije Crkve koja se protivi zakonu ,,milosrđa“ i koja omalovažava kao negativno svako pravno utjelovljenje Crkve, nije zanemarena, već potkrijepljena: ističe se naime da je pribjegavanje smrtnoj kazni, također i kada govorimo o Crkvi iz prošlosti, bilo diktirano ,,više legalističkim nego kršćanskim mentalitetom“, koji je precijenio vrijednost zakona. Naprotiv, Crkva pape Franje se oslobađa zakona kako bi postala duhovna, nije više societas perfecta (savršeno društvo), nego jedino ,,znak“ ljubavi Božje i ne očituje se u oblicima koje je odredio Bog, nego u proročkim stavovima i tzv. ,,milosrđu“. To je Crkva s gnostičkim obilježjem koja prezire pravno uređeni autoritet kao antikršćanski, kako bi se pretvorila u puko proizvoljno izvršavanje vlasti, bez ikakvog drugog upućivanja na božanski poredak, potpuno samoreferencijalna. Ovim smo se predmetom bavili nekoliko puta, također i na kongresima u Riminiju ili u La Tradizione Cattolica.

4. U modificiranom odlomku Katekizma navodi se da su u modernim vremenima ,,razvijeni učinkovitiji zatvorski sustavi koji osiguravaju dužnu obranu građana, ali istovremeno ne oduzimaju prijestupniku mogućnost da se definitivno iskupi“. Ako ćemo po istini, Crkva je – kako to govori i iskustvo svetaca – uvijek smatrala da smrtna kazna, ako je prihvaćena s pokajanjem, dopušta prijestupniku da se iskupi i da okaje već na ovome svijetu kazne za grijehe, kako bi se odmah vinuo u raj. Apostolat velikih svetaca, poput svetog Josipa Cafassa, temeljio se na tome. Kako to da se sada misli da smrtna kazna oduzima čovjeku ,,mogućnost da se iskupi“? Očito zato što se takvo ,,iskupljenje“ ne vidi u nadnaravnom smislu, nego društvenom. Svrha kazne postaje ponovno uklapanje krivca u društvo, ,,iskupljenoga“ i ponovno odgojenoga. Isti zatvor nije spomenut kao kazna za vraćanje pravde, nego kao nužan način za ,,obranu građana“. Smrtna kazna uzela bi ,,definitivno“ samo tu vrstu iskupljenja, sigurno ne vječnu. Još jednom se vidi kako je nova Crkva potpuno sravnana sa svjetovnim standardima i zaboravlja svoju nadnaravnu svrhu.

5. Zanimljivo je primijetiti da je u Katekizmu spomenuto da se Crkva ,,odlučno zauzima za njeno ukidanje [tj. smrtne kazne] po cijelome svijetu“. U trenutku kada je borba protiv pobačaja, ubijanja nevinih života, prešla u drugi plan (sjetimo se da su upravo Sorosove zaklade poticale različite biskupije da pomaknu žarište zanimanja s bioetike na ,,društvene“ probleme), borba protiv ubojstva krivca postaje dostojna križarskih ratova koji se službeno pokreću samim katekizmom. Kao što se to često događa, pontifikat pape Bergoglija karakterizira suzbijanje dobrih, a uzdizanje zlih.

don Mauro Tranquillo

Izvor: https://www.sanpiox.it