Svjedočanstvo mons. Carla Marije Viganòa - cjeloviti tekst

SVJEDOČANSTVO
Mons. Carla Marije Viganòa
Nadbiskupa Ulpaine
Apostolskoga nuncija

U ovom tragičnom trenutku koji prolazi Crkva u nekim dijelovima svijeta – SAD-u, Čileu, Hondurasu, Australiji itd. – biskupi imaju vrlo ozbiljnu odgovornost.
Mislim posebno na SAD, kamo me je poslao papa Benedikt XVI. kao Apostolskog nuncija 19. listopada 2011., na spomen prvih sjevernoameričkih mučenika. Biskupi SAD-a su pozvani, kao i ja s njima, nasljedovati primjer ovih prvih mučenika koji su donijeli Evanđelje u američke zemlje i biti vjerodostojni svjedoci neizmjerne ljubavi Krista, Puta, Istine i Života.

Biskupi i svećenici su zlorabeći svoj autoritet počinili užasne zločine nauštrb svojih vjernika, maloljetnih, nedužnih žrtava, mladih ljudi željnih prikazati svoj život Crkvi ili su svojom šutnjom dopustili da se spomenuti zločini i dalje nastave činiti.

Da bismo povratili ljepotu svetosti licu Kristove Zaručnice, koje je strahovito iznakaženo tolikim gnusnim zločinima, i ako doista želimo osloboditi Crkvu iz smrdljive močvare u koju je upala, trebamo imati hrabrosti da srušimo ovu kulturu tajnovitosti i ispovijediti javno istine koje smo prikrivali. Trebamo srušiti zavjeru šutnje kojom su se biskupi i svećenici štitili na štetu vjernika, zavjeru šutnje koja u očima svijeta stvara opasnost da Crkva izgleda kao sekta, zavjeru šutnje koja nije puno različita od one koja prevladava u mafijaškim krugovima. ,,Što ste šaptali na uho u sobama, oglasit će se s krovova” (Lk 12, 3).

Uvijek sam vjerovao i nadao se da crkvena hijerarhija može pronaći u sebi duhovne izvore i snagu da kaže cijelu istinu, da se popravi i obnovi. Zbog toga sam, iako su me opetovano molili da to učinim, uvijek izbjegavao davati izjave medijima, pa i onda kada bih imao pravo da to učinim, kako bih se obranio od kleveta koje se protiv mene objavljivali čak i visoko pozicionirani prelati Rimske kurije. Ali sada kada je iskvarenost dosegla sam vrh crkvene hijerarhije, moja savjest mi nalaže da objavim ove istine glede pretužnoga slučaja umirovljenoga washingtonskoga nadbiskupa Theodora McCarricka, koji sam imao priliku upoznati kroz dužnosti koje mi je povjerio sv. Ivan Pavao II. kao Delegata papinskih predstavništava od 1998. do 2009., i papa Benedikt XVI. kao Apostolskoga nuncija u SAD-u od 19. listopada 2011. do kraja svibnja 2016.

Kao Delegatu papinskih predstavništava u Državnome tajništvu, moje odgovornosti nisu bile ograničene na apostolske nuncijature, nego su uključivale i osoblja Rimske kurije (uvođenja u službu, promocije, informativni postupci o kandidatima za biskupstvo itd.) te ispitivanje osjetljivih slučajeva, uključujući one koji su se odnosili na kardinale i biskupe, koje su Delegatu povjerili Kardinal državni tajnik ili njegov zamjenik u Državnome tajništvu.

Da bi se razbile sumnje naznačene u nekoliko nedavnih članaka, reći ću odmah da apostolski nunciji u SAD-u, Gabriel Montalvo i Pietro Sambi, koji su obojica prerano preminuli, nisu propustili odmah obavijestiti Svetu Stolicu čim su saznali o teško nemoralnome ponašanju nadbiskupa McCarricka prema bogoslovima i svećenicima. Uistinu, prema onome što je napisao nuncij Pietro Sambi, pismo p. Bonifacea Ramseya (O. P.) od 22. studenoga 2000. napisano je prema zahtjevu nuncija Montalva. U pismu p. Ramsey koji je bio profesor u Biskupskoj bogosloviji u Newarku od kraja osamdesetih godina do 1996., potvrđuje da je bila opetovana glasina u Bogosloviji da je Nadbiskup ,,dijelio svoj krevet s bogoslovima”, pozivajući po petoricu njih da provedu s njime vikend u njegovu odmorištu na plaži. I dodao je da je poznavao izvjestan broj bogoslova, od kojih je nekoliko kasnije bilo zaređeno u Biskupiji Newark, koji su bili pozvani u to odmorište na plaži te su dijelili krevet s Nadbiskupom.

Služba koju sam tada obavljao nije bila obaviještena o ikakvoj mjeri koju je Sveta Stolica poduzela nakon što je nuncij Montalvo iznio te optužbe krajem 2000., kada je kardinal Angelo Sodano bio državni tajnik.

Slično tome, nuncij Sambi je prenio kardinalu Državnome tajniku Tarcisiju Bertoneu optužnicu protiv McCarricka, koju je podnio svećenik Gregory Littleton iz Biskupije Charlotte, koji je bio laiciziran zbog prijestupa protiv maloljetnika, zajedno s dva dokumenta istoga Littletona u kojima je prenio svoju tragičnu povijest o seksualnim zlostavljanjima tadašnjega nadbiskupa Newarka i nekoliko drugih svećenika i bogoslova. Nuncij je pridodao da je Littleton u lipnju 2006. prenio svoje očitovanje oko dvadesetoro ljudi, uključujući građanske i crkvene sudske vlasti, policiju i odvjetnike i da je stoga bilo veoma izgledno da će se vijest uskoro objaviti. Stoga je molio Svetu Stolicu da odmah intervenira.

Pišući 6. prosinca 2006. izvješće kao Delegat papinskih predstavništava o ovim dokumentima koji su mi bili predani, napisao sam svojim poglavarima kardinalu Tarcisiju Bertoneu i zamjeniku Leonardu Sandriju, da su činjenice koje Littleton pripisuje McCarricku tako teške i opake da u čitatelju izazivaju zbunjenost, osjećaj odvratnosti, duboku tugu i gorčinu. One predstavljaju zločine zavođenja, zahtijevanja od bogoslova i svećenika opetovane i istodobno izopačene čine s nekoliko ljudi, izrugivanja iz jednog mladog bogoslova koji se pokušao oduprijeti Nadbiskupovom zavođenju u prisustvu dvaju drugih svećenika, davanje odrješenja sudionicima u tim izopačenim činima, svetogrdnoga slavljenja Euharistije s istim svećenicima nakon počinjenih spomenutih čina.

U mom izvješću koje sam dostavio istog 6. prosinca 2006. mome prvome poglavaru, zamjeniku Leonardu Sandriju, predložio sam svojim poglavarima sljedeća razmišljanja i smjer djelovanja:

•    Uzevši u obzir da se čini da će mnogim sablaznima za Crkvu u Sjedinjenim Državama biti pridodana nova sablazan posebne težine, budući da se odnosi na kardinala
•    i budući da se o kardinalu, a prema kan. 1405 § 1, br. 2, ,,ipsius Romani Pontificis dumtaxat ius est iudicandi” [Samo rimski prvosvećenik ima pravo suditi u parnicama];
•    predložio sam da se prema kardinalu poduzme primjerena mjera koja bi mogla imati ljekovit učinak, da predusretne buduća zlostavljanja nevinih žrtava i ublaži vrlo ozbiljnu sablazan za vjernike koji unatoč svemu nastavljaju ljubiti i vjerovati u Crkvu.

Pridodao sam da bi bilo korisno ako bi ovaj puta crkvene vlasti intervenirale prije građanskih, i ako je moguće prije nego što sablazan izbije u medije. To bi moglo vratiti malo dostojanstva Crkvi koja je bila toliko napadnuta i ponižena s tako puno odvratnih postupaka nekih njezinih pastira. U tom slučaju građanske vlasti ne bi više trebale suditi kardinala, nego pastira prema kome je Crkva već poduzela prikladne mjere da bi spriječila kardinala da zlorabi svoju vlast i nastavi uništavati nevine žrtve.

Moji poglavari su čuvali ovo moje izvješće od 6. prosinca, ali na njega nikada nisam dobio odgovor u vidu stvarne odluke mojih poglavara.

Nakon toga objavio je Richard Sipe na internetu (na stranici richardsipe.com) oko 21.-23. travnja 2008. Izjavu Pape Benedikta XVI. o vrsti krize seksualnih zlostavljanja u SAD-u. Predstojnik Kongregacije za nauk vjere, kardinal William Levada, prenio ju je 24. travnja kardinalu Državnom tajniku Tarcisiju Bertoneu. Meni je uručena mjesec dana kasnije, 24. svibnja 2008.

Idućeg dana dostavio sam novo izvješće novom zamjeniku Fernandu Filoniju, koje je uključivalo ono prethodno od 6. prosinca 2006. U njemu sam sažeo dokument Richarda Sipea koji je završavao ovom srdačnom molbom punom poštovanja papi Benediktu XVI: ,,Obraćam se Vašoj Svetosti s dužnim poštovanjem, ali s istom jačinom koja je motivirala Petra Damianija da Vašemu prethodniku, papi Lavu IX., podnese opis o stanju klera tijekom njegova vremena. Problemi o kojima je on govorio su slični i tako veliki sada u SAD-u kao što su tada bili u Rimu. Ako Vaša Svetost zahtijeva, osobno ću Vam podnijeti dokumentaciju o kojoj sam govorio”.

Završio sam ovo izvješće ponavljajući mojim poglavarima da smatram da je potrebno intervenirati što je prije moguće oduzimanjem kardinalskoga šešira kardinalu McCarricku i da bi trebao biti podvrgnut sankcijama koje su predviđene Zakonikom kanonskoga prava, koje također predviđaju svođenje na laički stalež.

Ni na ovo drugo izvješće također nije stigao odgovor mome uredu te sam bio veoma zaprepašten svojim poglavarima zbog neshvatljivog odsustva ikakvih mjera protiv kardinala i jer se nastavio izostanak ikakve komunikacije sa mnom od moga prvoga izvješća iz prosinca 2006.

Ali konačno sam sa sigurnošću saznao putem kardinala Giovannija Battiste Rea, tada predstojnika Kongregacije za Biskupe, da je hrabra i mjerodavna izjava Richarda Sipea imala željeni učinak. Papa Benedikt nametnuo je kardinalu McCarricku slične sankcije onima koje mu je sada nametnuo papa Franjo: Kardinal je trebao napustiti bogosloviju u kojoj je živio, bilo mu je zabranjeno javno slaviti Misu, prisustvovati javnim sastancima, držati predavanja, putovati, uz obavezu da se posveti životu molitve i pokore.

Ne znam kada je Papa Benedikt poduzeo ove mjere prema McCarricku, 2009. ili 2010., jer sam u međuvremenu bio premješten u Upravu Vatikanske države. Isto tako ne znam tko je bio odgovoran za ovo nevjerojatno odgađanje. Doista ne vjerujem da je to bio papa Benedikt koji je još kao kardinal opetovano prokazao iskvarenost prisutnu u Crkvi te je u prvim mjesecima svoga pontifikata poduzeo čvrsto stajalište protiv prihvaćanja mladića s dubokim homoseksualnim sklonostima u bogoslovijama. Smatram da se to dogodilo zbog tadašnjeg prvog papinog suradnika, kardinala Tarcisija Bertonea, koji je notorno bio naklonjen promicanju homoseksualaca na odgovorna mjesta i koji je uobičajio rukovoditi informacijama koje je smatrao prikladnima da priopći Papi.

U svakom slučaju, sigurno je da je papa Benedikt nametnuo McCarricku spomenute kanonske sankcije, koje mu je priopćio Apostolski nuncij u SAD-u, Pietro Sambi. Mons. Jean-François Lantheaume, ondašnji prvi savjetnik Nuncijature u Washingtonu i chargé d’affaires a. i. (vršitelj dužnosti) nakon neočekivane smrti nuncija Sambija u Baltimoru, sažeto mi je ispripovijedio kad sam došao u Washington – bio je spreman to i posvjedočiti – o burnom razgovoru dužem od sat vremena, između nuncija Sambija i kardinala McCarricka, kojega je pozvao u Nuncijaturu. Mons. Lantheaume rekao mi je da je da se ,,nuncijev glas mogao čuti sve po hodniku”.

Novi predstojnik Kongregacije za biskupe, kardinal Marc Ouellet, priopćio mi je ove iste mjere pape Benedikta u studenom 2011. u razgovoru prije moga odlaska za Washington, te su one uključene u upute spomenute kongregacije novome nunciju.

Ja sam sa svoje strane ponovio te mjere kardinalu McCarricku u prvom susretu koji sam imao s njime u Nuncijaturi. Kardinal je, mrmljajući na jedva razumljiv način, priznao da je možda učinio grešku što je spavao u istom krevetu s nekim bogoslovom u svojoj kući na plaži, ali to je rekao kao da ta činjenica ne bi imala ni najmanju važnost.

Vjernici se bez prestanka pitaju kako je bilo moguće da on bude imenovan u Washingtonu i da ga se imenuje kardinalom te imaju svako pravo znati tko je znao o njegovim teškim nedjelima i tko ih je prikrivao. Stoga mi je dužnost otkriti što znam o ovome, počevši s Rimskom kurijom.

Kardinal Angelo Sodano je bio državni tajnik do rujna 2006.: njemu su stizale sve informacije. U studenome 2000. mu je nuncij Montalvo poslao svoj izvještaj prenoseći spomenuto pismo p. Bonifacea Ramseya u kome je prokazao ozbiljna zlostavljanja koja je počinio McCarrick.

Poznato je da je Sodano do kraja pokušao zataškati skandal p. Maciela. Čak je i smjenio nuncija u Meksiku, Justa Mullora, koji nije htio biti sudionik u njegovom planu da zataška Maciela te je na njegovo mjesto postavio Sandrija, tadašnjega nuncija u Venezueli, koji je bio vrlo spreman zataškavati. Sodano je čak išao tako daleko da izda izjavu Vatikanskom tiskovnom uredu u kojoj je lažno ustvrdio da je papa Benedikt odlučio da slučaj Maciel treba smatrati okončanim. Benedikt je reagirao, unatoč odlučnoj Sodanovoj obrani, i Maciel je bio osuđen kao krivac i neopozivo kažnjen.

Je li imenovanje McCarricka u Washingtonu i kao kardinala djelo Sodana kad je Ivan Pavao II. bio već vrlo bolestan? Ne možemo to znati. Ipak, dopušteno je to misliti, ali ne vjerujem da je on bio jedini odgovoran. McCarrick je često putovao u Rim i imao je svugdje prijatelje, na svim razinama Kurije. Ako je Sodano štitio Maciela, što se čini sigurnim, nema razloga zašto ne bi tako postupao i s McCarrickom, koji je prema mnogima imao financijska sredstva da utječe na odluke. Tadašnji predstojnik Kongregacije za biskupe, kardinal Giovanni Battista Re, usprotivio se njegovom imenovanju u Washington. U Nuncijaturi u Washingtonu nalazi se pismo, napisano njegovom rukom, u kome se kardinal Re ograđuje od imenovanja i tvrdi da je McCarrick bio 14. na popisu za Washington.

Izvješće nuncija Sambija sa svim priloženim dokumentima poslano je kardinalu Tarcisiju Bertoneu kao državnome tajniku. Pretpostavka je da mu je zamjenik predao i moja dva prethodno spomenuta izvješća od 6. prosinca 2006. i 25. svibnja 2008. Kako sam već spomenuo, Kardinalu nije bilo teško uporno predlagati za biskupstvo kandidate koji su bili poznati kao aktivni homoseksualci – citiram samo dobro poznati slučaj Vincenza di Maura, koji je bio imenovan nadbiskupom Vigevana i kasnije smjenjen zbog zlostavljanja svojih bogoslova – kao ni filtrirati i manipulirati informacije koje je prenosio papi Benediktu.

Kardinal Pietro Parolin, trenutni državni tajnik, također je bio sudionik u prikrivanju McCarrickovih zlodjela koji se nakon izbora pape Franje otvoreno hvalio svojim putovanjima i misijama na raznim kontinentima. U travnju 2014. je Washington Times na naslovnoj stranici objavio izvještaj o McCarrickovom putovanju u Srednjoafričku Republiku, ni manje ni više nego u ime State Departmenta. Kao nuncij u Washingtonu pisao sam kardinalu Parolinu pitajući ga vrijede li još uvijek sankcije koje je McCarricku nametnuo papa Benedikt. Nepotrebno je reći da nikad nisam dobio odgovora na to pismo!

Isto se može reći o kardinalu Williamu Levadau, prijašnjem predstojniku Kongregacije za nauk vjere, kardinalima Marcu Ouelletu, predstojniku Kongregacije za biskupe i Lorenzu Baldisseriju, prijašnjem tajniku iste Kongregacije za biskupe i nadbiskupu Ilsonu de Jesus Montanariju, trenutnome tajniku iste kongregacije. Svi su zbog svoga položaja bili upućeni u sankcije koje je McCarricku nametnuo papa Benedikt.

Kardinali Leonardo Sandri, Fernando Filoni i Angelo Becciu su kao zamjenici Državnoga tajništva znali do u svaku pojedinost situaciju glede kardinala McCarricka.

Ni kardinali Giovanni Lajolo i Dominique Mamberti nisu mogli ne znati. Kao tajnici za odnose s državama sudjelovali su nekoliko puta tjedno na susretima sa Državnim tajnikom.

Što se tiče Rimske kurije, za sada ću ovdje stati, iako su imena drugih vatikanskih prelata dobro poznata, neki su čak vrlo bliski papi Franji, kao što su kardinal Francesco Coccopalmerio i nadbiskup Vincenzo Paglia, koji pripadaju homoseksualnoj struji, u prilog potkopavanja katoličkoga nauka o homoseksualnosti, koju je već prokazao kardinal Joseph Ratzinger 1986., tadašnji predstojnik Kongregacije za nauk vjere, u Pismu biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj brizi homoseksualnih osoba. Istom strujanju, premda s drukčijom ideologijom, pripadaju i kardinali Edwin Frederick O'Brien i Renato Raffaele Martino. Drugi koji pripadaju toj struji prebivaju čak u Domu sv. Marte.

Prelazim sada na SAD. Očigledno, prvi koji je bio obaviješten o mjerama koje je poduzeo papa Benedikt bio je McCarrickov nasljednik na washingtonskoj stolici, kardinal Donald Wuerl, čija je situacija sada potpuno kompromitirana nedavnim objavama o njegovom ponašanju kad je bio biskup Pittsburgha.

Nezamislivo je da mu nuncij Sambi koji je bio iznimno odgovorna osoba, lojalan, izravan i izričit u svom načinu djelovanja (pravi sin Romagne), nije o tome govorio. U svakom slučaju, ja sam osobno u nekoliko navrata porazgovarao o ovoj temi s kardinalom Wuerlom i nisam imao potrebu ići u pojedinosti jer mi je bilo odmah jasno da je bio potpuno upućen. Sjećam se posebno činjenice kada sam ga trebao upozoriti da je na poleđini u boji jedne nadbiskupijske publikacije bila obavijest s pozivom mladićima koji su razmišljali o zvanju na susret s kardinalom McCarrickom. Odmah sam telefonirao Kardinalu Wuerlu koji mi je izrazio svoju iznenađenost, govoreći mi da nije znao ništa o obavijesti i da će je otkazati. Ako, kao što sada nastavlja govoriti, nije znao ništa o zlostavljanjima koja je počinio McCarrick i o mjerama koje je preuzeo papa Benedikt, kako objasniti njegov odgovor?

Njegove nedavne izjave da nije znao ništa, iako se na početku lukavo osvrće na odštetu dvjema žrtvama, su potpuno smješne. Kardinal besramno laže te navodi na laž i svoga kancelara, mons. Antonicellija.

Kardinal Wuerl je jasno lagao i jednom drugom prilikom. Nakon jednoga moralno neprihvatljivoga događaja koji su odobrile akademske vlasti Sveučilišta Georgetown, upozorio sam na to njihovog predsjednika, Johna DeGioiu, kojemu sam poslao dva susljedna pisma. Prije nego sam ih proslijedio primateljima, radi propisnoga postupka sam osobno uručio njihovu kopiju kardinalu uz popratno pismo koje sam napisao. Kardinal mi je rekao da nije znao ništa o tim događajima. Ipak, nije mi dao do znanja da je primio moja dva pisma, protivno svom uobičajenom postupku. Nakon toga sam saznao da se na Sveučilištu Georgetown takav susret održavao već sedam godina. Ali kardinal nije ništa znao!

Kardinal Wuerl je s punom sviješću o dugotrajnim zlostavljanjima koje je počinio kardinal McCarrick i sankcijama koje mu je izrekao papa Benedikt, prestupajući Papinu odredbu, također mu dopustio boraviti u bogosloviji u Washingtonu, stavljajući u opasnost ostale bogoslove.

Umirovljeni biskup Paul Bootkostki iz Metuchena i umirovljeni nadbiskup John Myers iz Newarka prikrivali su zlostavljanja koja je počinio McCarrick u svojim biskupijama i obeštetili su dvojicu njegovih žrtava. Ne mogu to nijekati i treba ih se ispitati da bi se otkrile sve okolnosti i sva odgovornost glede te stvari.

Kardinal Kevin Farrell koji je nedavno dao intervju u medijima, također je izjavio da nije imao ni slutnju o zlostavljanjima koja je počinio McCarrick. Imajući u vidu njegovo službovanje u Washingtonu, Dallasu i sada u Rimu, mislim da to nitko ne može iskreno vjerovati. Ne znam je li ga itko pitao kojom prilikom je li znao o Macielovim zločinima. Kada bi to zanijekao, bi li mu itko vjerovao znajući da je imao odgovorne službe kao član Kristovih legionara?

Glede kardinala Seana O'Malleya jednostavno bih rekao da su njegove posljednje izjave o slučaju McCarricka zbunjujuće i potpuno zamračuju njegovu dosljednost i vjerodostojnost.

* * *

Savjest mi nalaže da otkrijem činjenice koje sam osobno doživio povezano uz papu Franju, koje imaju dramatični značaj i koje mi kao biskupu koji dijeli kolegijalnu odgovornost svih biskupa za sveopću Crkvu ne dopuštaju da nastavim šutjeti i koje ovdje iznosim, spreman potvrditi ih pod zakletvom pozivajući Boga za svjedoka.

Posljednjih mjeseci svoga pontifikata papa Benedikt XVI, je sazvao u Rimu susret svih apostolskih nuncija, kako su to prije u nekoliko prilika učinili Pavao VI. i sv. Ivan Pavao II. Datum predviđen za audijenciju s Papom bio je 21. lipnja 2013. Papa Franjo je održao tu odluku koju je donio njegov prethodnik. I ja sam, naravno, također došao iz Washingtona u Rim. To je bio moj prvi susret s novim papom, izabranim samo tri mjeseca ranije, nakon ostavke pape Benedikta.

Ujutro u četvrtak 20. lipnja 2013. uputio sam se u Dom sv. Marte kako bih se pridružio svojim kolegama koji su ondje odsjedali. Čim sam ušao u predvorje susreo sam se s kardinalom McCarricom koji je nosio crveno obrubljenu reverendu. Pozdravio sam ga s poštovanjem, kako sam uvijek činio. On mi odmah reče, tonom koji je bio između dvoznačnoga i trijumfalnoga: ,,Papa me je jučer primio, sutra idem u Kinu”.

U to vrijeme nisam ništa znao o njegovom dugom prijateljstvu s kardinalom Bergogliom i važnoj ulozi koju je igrao u njegovom izboru, kako je sam McCarrick kasnije otkrio u jednom predavanju na Sveučilištu Villanova i u intervjuu za Catholic National Reporter. Također nisam nikad pomišljao na činjenicu da je sudjelovao na preliminarnim susretima prije posljednje konklave i o ulozi koju je mogao imati kao kardinal elektor u konklavi 2005. Zato nisam odmah shvatio smisao šifrirane poruke koju mi je poslao McCarrick, ali koja će mi postati jasnom sljedećih dana.

Idući dan održana je audijencija s papom Franjom. Nakon nagovora koji je bio djelomično čitan, a djelomično improvizirani, Papa je htio pozdravit svakoga nuncija pojedinačno. Sjećam se da sam bio posljednji u redu. Kada je došao red na mene, jedva sam imao vremena reći mu: ,,Ja sam nuncij u SAD-u”. Na što me on zaskočio u prekoravajućem tonu: ,,Biskupi u SAD-u ne smiju biti ideologizirani! Trebaju biti pastiri!” Naravno, nisam bio u stanju pitati da mi razjasni te riječi i i agresivni ton kojim me prekorio. Imao sam u ruci jednu knjigu na portugalskome koju mi je kardinal O'Malley poslao prije nekoliko dana za Papu, rekavši mi: ,,Tako da bi mogao obnoviti svoj portugalski prije odlaska u Rio za Svjetski dan mladih”. Odmah mu je predah, oslobađajući se jedne krajnje zbunjujuće i neugodne situacije.

Na kraju audijencije Papa je najavio: ,,Oni koji su još iduće nedjelje u Rimu pozvani su koncelebrirati sa mnom u Domu sv. Marte”. Naravno, mislio sam ostati da što prije razjasnim ono što mi je Papa namjeravao reći.

U nedjelju, 23. lipnja, zamolio sam prije koncelebracije s Papom mons. Riccu koji nam je kao odgovorni za dom pomagao pri oblačenju ruha, bi li mogao u moje ime upitati Papu za prijem tijekom idućeg tjedna. Kako sam se mogao vratiti u Washington a da nisam razjasnio što je Papa htio od mene? Pri kraju Mise, dok je Papa pozdravljao nekoliko prisutnih laika, prišao mi je mons. Fabian Pedacchio, njegov argentinski tajnik, i rekao: ,,Papa me zamolio da Vas pitam jeste li sada slobodni!” Naravno, odgovorio sam da sam Papi na raspolaganju i da mu zahvaljujem što me odmah prima. Papa me odveo do prvoga kata gdje je njegov apartman i rekao mi: ,,Imamo 40 minuta prije Angelusa”.

Počeo sam razgovor upitavši Papu što je htio reći s riječima koje mi je uputio kada sam ga pozdravio prošli petak. A Papa mi reče vrlo različitim, ljubaznim, skoro srdačnim tonom: ,,Da, biskupi SAD-a ne smiju biti ideologizirani, ne smiju biti desno kao nadbiskup Philadelphije (Papa nije spomenuo nadbiskupovo ime), trebaju biti pastiri; i ne smiju biti lijevo – i nadoda podižući obje ruke – a kada kažem lijevo, hoću reći homoseksualci”. Naravno, nisam razumio logiku veze između ljevičara i homoseksualaca, ali nisam tome ništa dodao.

Odmah nakon toga Papa me upita na lukav način: ,,Kakav je Kardinal McCarrick?” Odgovorio sam mu sa svom iskrenošću, i ako hoćete, s puno naivnosti: ,,Sveti Oče, ne znam poznajete li kardinala McCarricka, ali ako pitate Kongregaciju za biskupe, tamo je ovako debeli dosje o njemu. Iskvario je naraštaje bogoslova i svećenika te mu je papa Benedikt naredio da se povuče u život molitve i pokore”. Papa nije dao ni najmanji komentar na moje veoma teške riječi i nije pokazao nikakav izraz iznenađenja na svom licu, kao da je već neko vrijeme poznavao situaciju te je odmah promjenio temu. Ali koja je onda bila Papina nakana kada mi je postavio to pitanje: ,,Kakav je kardinal McCarrick?” Očigledno, htio je znati jesam li bio McCarrickov saveznik ili ne.

Kada sam se vratio u Washington sve mi je postalo jasno, zahvaljujući također novom događaju koji se zbio nekoliko dana nakon moga susreta sa papom Franjom. Poslao sam svoga prvog savjetnika mons. Jean-François Lantheaumea da 9. srpnja 2013. prisustvuje preuzimanju službe mons. Marka Seitza kao novog biskupa El Pasa, dok sam ja istog dana išao u Dallas na međunarodni susret o bioetici. Kada se vratio, mons. Lantheaume mi je rekao da je u El Pasu susreo kardinala McCarricka koji ga je uzeo u stranu te mu rekao skoro iste riječi koje mi je Papa izgovorio u Rimu: ,,Biskupi u SAD-u ne smiju biti ideologizirani, ne smiju biti desni, trebaju biti pastiri....” Ostao sam zapanjen! Bilo je dakle jasno da je riječi prijekora koje mi je papa Franjo uputio 21. lipnja 2013., njemu stavio u usta dan prije kardinal McCarrick. I Papin izraz ,,ne kao nadbiskup Philadelphije” vodi do McCarricka jer je među njima bila velika nesuglasica u vezi pripuštanja Pričesti političara koji su odobravali pobačaj. U svom priopćenju biskupima McCarrick je izmanipulirao jedno pismo tadašnjega kardinala Ratzingera koji je zabranjivao dati im Pričest. Doista, znao sam koliko su neki kardinali kao što su Mahony, Levada i Wuerl bili usko povezani s McCarrickom. Oni su se protivili novim imenovanjima pape Benedikta na važne biskupske stolice kao što su Philadelphia, Baltimore, Denver i San Francisco.

Nezadovoljan zamkom koju mi je postavio 23. lipnja 2013. pitajući me o McCarricku, nekoliko mjeseci kasnije u audijenciji koju mi je omogućio 10. listopada 2013., papa Franjo mi je postavio jednu drugu, ovaj put o svome drugome štićeniku, kardinalu Donaldu Wuerlu. Upitao me: ,,Kakav je kardinal Wuerl,  dobar ili loš?” Odgovorio sam mu: ,,Sveti Oče, ne ću Vam reći je li dobar ili loš, nego ću Vam reći dvije činjenice”. To su one koje sam prije spomenuo, glede pastoralne ravnodušnosti Wuerla prema neprirodnim zastranjenjima Sveučilišta Georgetown i poziva Washingtonske nadbiskupije mladim aspirantima za svećeništvo na susret s McCarrickom. I opet Papa nije pokazao nikakvu reakciju.

Jasno je dakle da se nakon izbora pape Franje McCarrick, sada slobodan od svih ograničenja, osjećao slobodnim da stalno putuje, drži predavanja i daje intervjue. U ekipnom sudjelovanju s kardinalom Rodriguezom Maradiagom postao je 'kingmaker' za imenovanja u Kuriju i u SAD-u, kao i najslušaniji savjetnik u Vatikanu za odnose s Obaminom administracijom. Tako treba objasniti da je Papa u Kongregaciji za biskupe zamijenio kardinala Burkea s Wuerlom i odmah imenovao Cupicha čim je postao kardinalom. S tim imenovanjima je washingtonska Nuncijatura bila izvan igre glede imenovanja biskupa. Osim toga, imenovao je Brazilca Ilsona de Jesus Montanarija – velikog prijatelja svoga osobnog tajnika, Argentinca Fabiana Pedacchija – tajnikom iste Kongregacije za biskupe i tajnikom Kardinalskoga zbora, promovirajući ga jednim jedinim potezom od jednostavnoga službenika toga ureda u službu nadbiskupova tajnika. Nešto nezabilježeno za jedan tako važan položaj!

Imenovanja Blasea Cupicha u Chicago i Josepha W. Tobina u Newark orkestrirali su McCarrick, Maradiaga i Wuerl, ujedinjeni opakim paktom zlostavljanja od strane prvoga, a  barem prikrivanjem zlostavljanja od strane ostale dvojice. Njihova imena nisu bila među onima koje je predstavila Nuncijatura za Chicago i Newark.

Što se tiče Cupicha, ne može promaknuti njegova razmetljiva arogancija, kao i bezobrazluk kojim on opovrgava dokaze koji su sada očigledni: da su 80% otkrivenih zlostavljanja mladih počinili homoseksualci koji su bili u pozicijama autoriteta nad svojim žrtvama.

Tijekom govora koji je održao prigodom preuzimanja službe biskupa Chicaga, pri kome sam i ja bio prisutan kao Papin predstavnik, Cupich je izrekao dosjetku da sigurno ne bi trebalo očekivati da novi nadbiskup hoda po vodi. Možda bi bilo dovoljno da ostane s nogama na tlu i da ne pokušava izokrenuti stvarnost, zaslijepljen svojom pro-gay ideologijom, kako je izjavio u nedavnom intervjuu za America Magazine. Uveličavajući svoju stručnost u tom pitanju, nakon što je bio predsjednik Odbora za zaštitu djece i mladih USCCB-a (Američke biskupske konferencije) tvrdio je da glavni problem krize seksualnog zlostavljanja od strane svećenstva nije homoseksualnost i da je ta tvrdnja samo način odvraćanja pozornosti od stvarnoga problema koji je klerikalizam. U prilog ovoj tezi Cupich je ,,čudno” uputio na rezultate istraživanja provedenih na vrhuncu krize seksualnog zlostavljanja maloljetnika ranih 2000-ih godina, dok je ,,iskreno” zanemario da su rezultate istrage potpuno zanijekala kasnija Neovisna izvješća Fakulteta kaznenoga prava John Jay iz 2004. i 2011. godine, gdje stoje zaključci da je u slučajevima seksualnog zlostavljanja 81% žrtava bilo muško. Zapravo vlč. Hans Zollner, zamjenik rektora Papinskog gregorijanskog sveučilišta, predsjednik Centra za zaštitu djece i član Papinskoga povjerenstva za zaštitu maloljetnika, nedavno je rekao novinama La Stampa da je to ,,u većini slučajeva pitanje homoseksualnoga zlostavljanja”.

Imenovanje McElroyja u San Diegu također je bilo orkestrirano odozgo, sa šifriranim zapovjednim nalogom koji mi je kao nunciju uputio kardinal Parolin: ,,Rezervirajte Biskupiju San Diego za McElroya”. McElroy je također bio svjestan McCarrickovih zlostavljanja, kao što se to može vidjeti iz pisma koje mu je poslao Richard Sipe 28. srpnja 2016.

Ti su likovi blisko povezani s osobama koje osobito pripadaju zastranjenom krilu Družbe Isusove, danas nažalost većinskom, što je već bio uzrok ozbiljne zabrinutosti za Pavla VI. i sljedeće pape. Treba samo uzeti u obzir p. Roberta Drinana (S. J.) koji je četiri puta bio izabran u Zastupnički dom i bio je čvrsti podupiratelj pobačaja; ili p. Vincent O'Keefe (S. J.), jedan od glavnih promicatelja Izvještaja The Land O'Lakes iz 1967. godine, koji je ozbiljno ugrozio katolički identitet sveučilišta i fakulteta u Sjedinjenim Državama. Valja napomenuti da je McCarrick, tadašnji predsjednik Katoličkoga sveučilišta u Portoriku, također sudjelovao u tom nesretnom pothvatu koji je bio toliko štetan za formaciju savjesti američke mladeži, usko povezano kao kod zastranjenog krila isusovaca.

P. James Martin (S. J.), kojega su spomenuti ljudi hvalili, a posebice Cupich, Tobin, Farrell i McElroy, imenovani savjetnik Tajništva za komunikacije, dobro poznati aktivist koji promiče program LGBT-a, koji je izabran da pokvari mlade ljude koji će se uskoro okupiti u Dublinu za Svjetski susret obitelji, nije ništa drugo nego jedan nedavni tužan primjer tog zastranjenog krila Družbe Isusove.

Papa Franjo je više puta zatražio potpunu transparentnost u Crkvi i da biskupi i vjernici djeluju s parezijom. I vjernici diljem svijeta zahtijevaju da on to čini na uzoran način. On mora iskreno izjaviti kada je prvi puta doznao za zločine koje je počinio McCarrick, koji je zloupotrijebljavao svoj autoritet s bogoslovima i svećenicima.

U svakom slučaju, papa je o tome doznao od mene 23. lipnja 2013. i nastavio ga je štititi. Nije uzimao u obzir sankcije koje je papa Benedikt nametnuo i učinio ga je pouzdanim savjetnikom zajedno s Maradiagom.

Potonji [Maradiaga] je toliko uvjeren u papinsku zaštitu da može iskrene žalbe desetaka njegovih bogoslova koji su pronašli hrabrosti da mu pišu odbaciti kao ,,tračeve”, nakon što je jedan od njih pokušao počiniti samoubojstvo zbog homoseksualnih zlostavljanja u bogosloviji.

Do sada su vjernici dobro razumjeli Maradiaginu strategiju: vrijeđati žrtve da se spasi, lagati do samoga kraja da prikrije ponor zlouporabe moći, lošeg upravljanja crkvenom imovinom i financijskih katastrofa čak i nauštrb od bliskih prijatelja, kao u slučaju veleposlanika Hondurasa Alejandra Valladaresa, bivšega dekana Diplomatskoga zbora Svete Stolice.

U slučaju bivšeg pomoćnoga biskupa Juana Joséa Pineda, nakon članka objavljenog u [talijanskom] tjedniku L'Espresso u veljači prošle godine, Maradiaga je izjavio u novinama Avvenire: ,,Moj pomoćni biskup Pineda je taj koji je tražio vizitaciju, kako bi ‘očistio’ svoje ime nakon što je bio podvrgnut mnogim klevetama”. A u vezi Pinede je jedina stvar koja je bila objavljena da je njegova ostavka jednostavno bila prihvaćena, čime je svaka moguća odgovornost za njega i Maradiagu jednostavno iščeznula.

U ime transparentnosti koju papa toliko ističe treba objaviti izvješće koje je vizitator, argentinski biskup  Alcides Casaretto, podnio prije više od godinu dana i to izravno papi.

Konačno, nedavno imenovanje nadbiskupa Edgara Peñe Parre je također povezano s Hondurasom, odnosno s Maradiagom. Od 2003. do 2007. djelovao je Peña Parra kao savjetnik u Nuncijaturi u Tegucigalpi. Kao Delegat papinskih predstavništava primio sam o njemu zabrinjavajuće informacije.

U Hondurasu će se uskoro ponoviti veliki skandal kao onaj u Čileu. Papa brani svoga čovjeka, kardinala Rodrigueza Maradiagu, do samih krajnosti, kao što je to činio u Čileu s biskupom Juanom de la Cruz Barrosom kojega je sam imenovao biskupom Osorna protivno savjetu čileanskih biskupa. Prvo je izvrijeđao žrtve zlostavljanja. Onda je tek nakon što su ga na to prisilili mediji i pobuna čileanskih žrtava i vjernika, priznao svoju pogrešku i ispričao se, pritom tvrdeći da je bio krivo obaviješten, uzrokujući pogubnu situaciju za Crkvu u Čileu, ali nastavljajući štititi dva čileanska kardinala Errazuriza i Ezzatija.

Ni u tragičnoj aferi s McCarrickom ponašanje pape Franje nije bilo drukčije. Znao je barem od 23. lipnja 2013. da je McCarrick bio ozbiljan napasnik. Iako je znao da je pokvaren čovjek, pokrivao ga je sve do krajnosti. Dapače, usvajao je McCarrickove savjete koji sigurno nisu bili nadahnuti zdravim nakanama i ljubavlju prema Crkvi. Tek kada je bio na to prisiljen izvješćima o zlostavljanju maloljetnika, opet ne temelju pozornosti medija, poduzeo je radnje [glede McCarricka] da bi spasio svoj ugled u medijima.

Sada se u Sjedinjenim Državama diže cijeli zbor glasova, posebno vjernika laika, a nedavno su se tome pridružili nekoliko biskupa i svećenici, tražeći da svi oni koji su svojom šutnjom prikrivali McCarrickovo zločinačko ponašanje ili koji su ga koristili da bi napredovali u svojoj karijeri ili promicali svoje nakane, ambicije i moć u Crkvi, trebaju dati ostavku.

Ali to neće biti dovoljno da bi se zaliječila situacija iznimno teškoga nemoralnoga ponašanja klera: biskupa i svećenika. Treba proglasiti vrijeme obraćenja i pokore. U kleru i u bogoslovijama treba povratiti krepost čistoće. Treba se boriti protiv iskvarenosti u zloporabi crkvenih dobara i darova vjernika. Treba prokazati ozbiljnost homoseksualnoga ponašanja. Homoseksualne mreže prisutne u Crkvi treba iskorijeniti, kao što je nedavno napisala Janet Smith, profesorica moralne teologije u Bogosloviji Presvetoga Srca u Detroitu. ,,Problem kleričkih zlostavljanja”, piše ona, ,,ne može se riješiti jednostavnim ostavkama nekih biskupa, još manje birokratskim direktivama. Dublji problem leži u homoseksualnim mrežama unutar klera koje treba iskorijeniti”. Te homoseksualne mreže, koje su sada raširene u puno biskupija, bogoslovija, redovničkih zajednica itd., djeluju pod okriljem tajnosti i prostiru se s moću krakova hobotnice, dave nevine žrtve i svećenička zvanja te dave cijelu Crkvu.

Zaklinjem svakoga, posebno biskupe, da progovore kako bi se porazila ta zavjera šutnje koja je toliko raširena i da prijave slučajeve zloporaba za koje znaju medijima i građanskim vlastima.

Poslušajmo najmoćniju poruku koju nam je sv. Ivan Pavao II. ostavio u baštinu: Ne bojte se! Ne bojte se!

U svojoj propovijedi za blagdan Bogojavljenja 2008. papa Benedikt podsjetio nas je da je Očev plan spasenje u potpunosti objavljen i ostvaren u otajstvu Kristove smrti i uskrsnuća, ali on treba biti prihvaćen u ljudskoj povijesti koja je uvijek povijest vjernosti s Božje strane, a nažalost i nevjernosti sa strane nas ljudi. Crkva koja je spremište blagoslova Novoga saveza, označena Krvlju Jaganjca, je sveta ali i sačinjena od grešnika, kao što je napisao sv. Ambrozije: Crkva je ,,immaculata ex maculatis”, ona je sveta i bez mane iako je na svome zemaljskome putovanju sačinjena od ljudi okaljanih grijehom.

Želim posvijestiti tu neuništivu istinu svetosti Crkve puno ljudi koji su bili tako duboko sablažnjeni užasnim i svetogrdnim ponašanjem bivšega washingtonskoga nadbiskupa, Theodorea McCarricka, teškim, zbunjujućim i grešnim ponašanjem pape Franje i zavjetom šutnje tako mnogo pastira; [posvijestiti] ljudima koju su u napasti da napuste Crkvu, razobličenu s tako puno sramotnosti. Na Angelusu u nedjelju, 12. kolovoza 2018., papa Franjo je rekao ove riječi: ,,Svatko je kriv za dobro koje je mogao učiniti, a nije ga učinio... Ako se ne protivimo zlu, prešutno ga hranimo. Trebamo intervenirati gdje se zlo širi, jer zlo se širi gdje nedostaju odvažni kršćani koji se protive zlu s dobrim”. Ako to s pravom treba smatrati ozbiljnom moralnom odgovornošću za svakoga vjernika, koliko je to teže za vrhovnoga crkvenoga pastira koji u McCarrickovom slučaju ne samo da se nije usprotivio zlu, nego se pridružio u činjenju zla s nekim za koga je znao da je duboko iskvaren. Slijedio je savjete nekoga za koga je dobro znao da je izopačen, tako eksponencijalno umnožavajući svojim vrhovnim autoritetom zlo koje je činio McCarrick. A koliko mnogo drugih zlih pastira Franjo još nastavlja podupirati u njihovom djelatnom uništavanju Crkve!

Franjo se odriče naloga koji je Krist dao Petru da utvrdi braću. Uistinu, on ih je svojim djelom podijelio, vodio u zabludu i ohrabrio vukove da nastavke razdirati ovce Kristova stada.

U ovom iznimno dramatičnom trenutku za sveopću Crkvu on mora priznati svoje pogreške i držeći se proglašenoga načela nulte tolerancije, papa Franjo mora biti prvi koji će postaviti dobar primjer kardinalima i biskupima koji su prikrivali McCarrickova zlostavljanja i odstupiti skupa sa svima njima.

Čak ni usred zaprepaštenosti i potištenosti nad silinom svega što se događa, nemojmo gubiti nadu! Dobro znamo da velika većina naših pastira živi svoje svećeničko zvanje s vjernošću i predanošću.

Upravo u trenucima velikoga iskušenja Gospodnja milost se objavljuje u obilju i čini svima dostupnim svoje bezgranično milosrđe, ali daje ga samo onima koji se uistinu kaju i iskreno odluče popraviti svoj život. To je pogodno vrijeme za Crkvu da ispovijedi svoje grijehe, da se obrati i čini pokoru.

Molimo svi za Crkvu i za Papu, sjetimo se koliko puno puta nas je molio da za njega molimo!

Obnovimo svi vjeru u Crkvu, našu Majku: ,,Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu!”

Krist nikada neće napustiti svoju Crkvu! On ju je rodio u svojoj Krvi i neprestano je oživljava svojim Duhom!

Marijo, Majko Crkve, moli za nas!
Marijo, Djevice i Kraljice, Majko Kralja slave, moli za nas!

Rim, 22. kolovoza 2018.
Blagdan Blažene Djevice Marije Kraljice