Nakon
osvrta na nedavno ukidanje povjerenstva Ecclesia Dei objavljenoga na
službenim stranicama Bratstva, prenosimo članak objavljen na
stranici Catholic
Family News prije samoga ukidanja koji se osvrće na tadašnja
nagađanja o tom potezu, ali daje pritom vrijedna opažanja koja
proširuju perspektivu za ispravno razumijevanje.
Povjerenstvo
je bilo imenovano prema istoimenome
motupropriju pape Ivana Pavla II. koji je bio izdan kao odgovor na
posvećenje četiriju biskupa koje je učinio nadbiskup Lefebvre. U
četvrtom odlomku dokumenta Ivan Pavao II. ustanovljuje ono što je
vidio korjenitim neslaganjem između sebe i nadbiskupa Lefebvrea kao
,,nepotpuni i
proturječni pojam Tradicije”. U nastavku precizira ono što je pod
time mislio: ,,Nepotpuni,
budući da nedovoljno uzima u obzir živi značaj Tradicije koja, prema jasnome nauku Drugoga vatikanskoga sabora, 'dolazi
od apostola... te se razvija u Crkvi uz pomoć Duha Svetoga'”.
Čineći to Ivan Pavao II. dao je do znanja da je prvotna poteškoća
doktrinarna, a ne liturgijska. ,,Preferencija” prijašnjega
liturgijskoga obreda bila je podnošljiva sve dok je služitelj
tradicionalnoga oblika dao do znanja da prihvaća novotarije Drugoga
vatikanskoga uključujući pojam ,,žive tradicije” koja se
,,razvija”. Ivan Pavao II. moli biskupe po svijetu da budu
snošljivi prema ,,poštivanje
osjećaja onih koji su privrženi latinskoj liturgijskoj tradiciji”.
Poruka je jasna: dopušteno je preferirati tradicionalne oblike Mise
iz emocionalne privrženosti, ali nije dopušteno to činiti iz
načela ili iz doktrinarnih razloga.
Benedikt
XVI. je objavljujući motuproprij Summorum Pontificum dao do znanja
da biti emocionalno privržen starijem obliku Mise nije
problematično sve dok se prihvaća II. vatikanski. U svome
popratnome pismu biskupima uz motuproprij Summorum pontificum
izražava oprečnost privrženika nadbiskupa Lefebvrea i njegovih
nasljednika naspram ,,mnogih koji su jasno prihvaćali obvezujući
značaj Drugoga vatikanskog sabora, [a]... ipak željeli ponovno
pronaći toliko im dragi oblik svete liturgije”. Ivan Pavao II. (u
Ecclesia Dei, 6a) i Benedikt XVI. dali su do znanja da prvotna svrha
povjerenstva Ecclesia Dei nije liturgijska, nego djelovati da bi se
odvuklo klerike Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. i s njime
povezanih redovničkih zajednica od Bratstva u kanonsku strukturu
unutar Povjerenstva. Ono je od 1988. naovamo sustavno provodilo to
poslanje olakšavajući ponajprije svećenicima koji su napustili
FSSPX da stvore Svećeničko bratstvo sv. Petra, Institut Dobroga
Pastira, Apostolsku administraturu sv. Ivana Vianneya te Sinove
Presvetoga Otkupitelja (na otoku Papa Stronsay).
Dvije
godine nakon Summorum pontificuma Benedikt XVI. je još jasnije dao do
znanja da prvotno poslanje povjerenstva Ecclesia Dei nije
liturgijsko, nego doktrinarno, kada je okončao neovisni položaj
Povjerenstva unutar Kurije stavljajući je ne pod Kongregaciju za
bogoštovlje (koja nadzire liturgiju Crkve i koja bi bila prirodni
dom za povjerenstvo čija je svrha liturgijska), nego pod
Kongregaciju za nauk vjere.
Povjerenstvo
je uvijek bilo u čudnom položaju jer je trebalo davati odgovore na
liturgijska pitanja i izdavati pravne odredbe glede rubrika
tradicionalne Mise, a nije povezano s vidom papinske birokracije
specijalizirane za liturgiju. Benedikt XVI. je 2009. reorganizacijom
povjerenstva Ecclesia Dei naglasio da su pitanja koja dijele Vatikan
i FSSPX doktrinarna. FSSPX je također stalno zadržao isto gledište,
kao što je to izraženo u Službenome priopćenju nakon susreta s
predstojnikom Kongregacije za nauk vjere u studenome [2018.].
U
svjetlu te povijesti, trebamo li promatrati glasine o spajanju
povjerenstva Ecclesia Dei kao pozitivni razvoj ili znak nadolazećih
loših stvari? Po mome mišljenju vjerojatno nije nijedno od toga. To
bi samo presložilo funkcije, a ne bi temeljno promijenilo razgovore
s FSSPX-om. Jasno je barem od 2012. da je Kongregacija za nauk vjere
usmjeravala te razgovore i pravila važne odluke. Tajništvo
povjerenstva Ecclesia Dei, nadbiskup Guido Pozzo, pokazao se kao
nepouzdan izvor za pravu poziciju Vatikana. Njegovu javno očitovanu
preferenciju za praktični sporazum koji bi rezultirao kanonskom
regularizacijom bez da FSSPX prihvati kao istinite sve izjave II.
vatikanskoga i pokoncilskoga nauka odbilo je povjerenstvo koje je
tražilo pisanu kapitulaciju koncilu i prihvaćanje zakonitosti nove
Mise. Stoga bi spajanje najviše moglo ukloniti zbunjujući sloj
birokracije, ali ne bi bitno promijenilo dinamiku. To bi okončalo
kurijalnu karijeru nadbiskupa Pozza, ali pored toga, teško da bi
bilo nekih većih učinaka.
Sa
strane loših znakova, mislim da uvod u navodno ukinuće Summorum
pontificuma nije vjerojatan. Da je Franjo želio ukinuti služenje
stare Mise kanonski priznatim zajednicama, on bi to jednostavno
učinio. Nije pokazao oklijevanja da uništi Franjevce Bezgrješne
zbog njihove putanje prema široj uporabi stare liturgije.
Jednostavno je zanemario zakon i pravični pravni postupak. Uzevši u
obzir to, kao i nemilosrdno suzbijanje drugih protivnika, čini se da
ga postojanje povjerenstva ne bi ograničilo. Konačno, čini se da
on dijeli pozicije svojih dvojice prethodnika, a to je da se
osjećajna privrženost starijim liturgijama može tolerirati unutar
Crkve (iako on može imati više osobne odbojnosti prema starijim
oblicima nego Benedikt) sve dok ti privrženici ne spajaju tu svoju
privrženost s javnim otporom novotarijama Drugoga vatikanskoga koje
se pod njegovim vodstvom sve više razvijaju. Osobna preferencija za
uporabu starijih oblika može se još kupiti šutnjom o novotarijama
koje Franjo dovodi do njihovih naravnih zaključaka. Pravi cilj je
uvjeriti svakoga tko odbija novu liturgiju zbog njezine povezanosti s
doktrinarnim novotarijama, da napusti doktrinarne primjedbe. Taj cilj
je pojednostavljivanjem birokratske strukture jasno očuvan.
Stoga
ako se izvješća pokažu točnim i povjerenstvo Ecclesia Dei
nestane, mislim da nije vjerojatno da će to imati materijalnoga
učinka na situaciju na terenu.
Brian
McCall