Papa
Franjo je 4. veljače 2019. god. potpisao dokument o „Ljudskome bratstvu za mir u svijetu i suživot“ s velikim imamom
Sveučilišta Al-Azhar u Kairu. Dok se prizivalo Božje ime, Isus
Krist se ne spominje. Katolička Crkva bi htjela udružiti snage „s
muslimanima Istoka i Zapada” za izgradnju svijeta koji će služiti
ljudskome bratstvu i sveopćemu miru. To je utopija koja vodi propasti
katoličanstva.
Tragovi
Sillona
U
uvodu se pozivaju „sve osobe koje vjeruju u Boga i u ljudsko
bratstvo, da se ujedine i surađuju“. Ovaj poziv na rad za
ostvarivanje ljudskoga bratstva „čuvajući stvaranje i cijeli
svemir i podržavajući sve osobe“ sličan je Sillonu Marca
Sangniera (1873.-1950.) kojega je 1910. godine osudio papa Pio X.
Bila
je to ogromna utopija u kojoj su pod uzvišenim pojmovima „ljudskoga
dostojanstva, slobode, pravde i bratstva“, moderni novotari na čelu
sa Sangnierom pokušavali obnoviti Crkvu i izgraditi novo
čovječanstvo. Pozivali su na rađanje novoga svijeta u kojem je
pogrešno shvaćanje bratstva, utemeljeno na nejasnome i lažnome
shvaćanju ljudskoga dostojanstva, zamijenilo istinsku ljubav koja se
temelji na vjeri. Sveti papa Pio X. smatrao je to propašću
katoličanstva:
,,Ali
još su čudnije, šokantnije i istodobno žalosne drskost i
neozbiljnost ljudi koji se nazivaju katolicima i sanjaju o
preoblikovanju društva pod takvim uvjetima te da se na zemlji, preko
i izvan okvira Katoličke Crkve, uspostavi 'vladavina ljubavi i
pravde', s radnicima koji dolaze sa svih strana, iz svih religija i
bez religije, s vjerovanjima ili bez njih, sve dok se odriču onoga
što bi ih moglo podijeliti – svojih vjerskih i filozofskih
uvjerenja, i sve dok međusobno dijele ono što ujedinjuje – 'velikodušni idealizam i moralne snage koje izvlače iz bilo
kojega izvora'.
Kada
uzmemo u obzir snage, znanje i nadnaravne kreposti koje su potrebne
za uspostavu kršćanskoga grada, patnje milijuna mučenika, svjetlo
koje su dali crkveni oci i naučitelji, žrtve svih junaka kršćanske
ljubavi, moćnu hijerarhiju određenu na Nebu, potoke božanske
milosti – sve to izgrađeno, povezano i prožeto životom i duhom
Isusa Krista, Božje Mudrosti, Riječi koja je postala čovjekom –
kada razmislimo, kako kažem, o svemu tome, zastrašujuće je vidjeti
nove apostole koji željno pokušavaju učiniti nešto bolje
uzajamnom razmjenom nejasnog idealizma i građanskih vrlina.
Što
će oni proizvesti? Što će nastati ovom suradnjom? Puka verbalna i
himerična konstrukcija u kojoj ćemo vidjeti kako sjaje u zbrci, u
zavodljivoj zbunjenosti, riječi sloboda, pravda, bratstvo, ljubav,
jednakost i ljudska radost, a sve to počiva na krivo shvaćenome
ljudskome dostojanstvu. Bit će to pobunjenička aktivnost, besplodna
za predloženi cilj, ali korisna za manje utopijske izrabljivače
naroda. Da, doista možemo reći da Sillon, očiju uprtih u himeru,
dovodi sa sobom socijalizam.“
Uznemirujuće
je vidjeti da papa Franjo odlučno slijedi stope učenika Marca
Sangniera, utemeljitelja Sillona. Sada se „u ime Božje“, „u
ime ljudske duše“, „u ime siromašnih“, „u ime naroda“, „u
ime bratstva“, „u ime slobode“ i „u ime pravednosti i
milosrđa“ katolici i muslimani moraju obvezati dijalogom na
„širenje kulture tolerancije i suživota u miru“.
Uloga
religija u izgradnji svjetskoga mira: krivovjerje i hula
Dokument
kojega papa supotpisuje pada u doktrinarni relativizam i vjerski indiferentizam. Doista, da bi se promicale „vrijednosti mira” i
bratstva ljudi, uzajamnoga poznavanja i suživota, „mudrosti,
pravde i milosrđa”, „vjerske svijesti”, itd., različite
religije su predstavljene kao nešto što Bog želi. Ne postoji više,
kao što uči sv. Pavao, „jedan Gospodin, jedna vjera, jedno
krštenje“ (Ef 4, 5), već mnoštvo vjeroispovijesti, a istinska
vjera spuštena je na razinu vjerovanja koje su izmislili ljudi i
demoni. Ovo su riječi Deklaracije:
,,Pluralizam
i raznolikost religija, boja, spola, rase i jezika Bog želi u
svojoj mudrosti, po kojoj je stvorio ljudska bića.“
Ova
tvrdnja je kriva – to je krivovjerje (hereza) – i pripisivanje to
Božanskoj Mudrosti je bogohulstvo.
Sin
Božji je jasno rekao: „
Ja sam vrata. Tko uđe kroza me, spasit će se.” (Iv
10, 9). I opet: „Ja sam Put, Istina i Život. Nitko ne dolazi k
Ocu, osim po meni” (Iv 14,6). Utišavanje ove spasonosne istine
tvrdnjom da „pluralizam i raznolikost religija... Bog želi u
svojoj mudrosti“ je brodolom u ispovijedanju prave vjere i
nedostatak ljubavi prema zalutalima, poganima i nevjernicima. ,,Kako
li se slaže Krist s Belijalom? Ili kakav dio ima vjernik s
nevjernikom?” pitao je sv. Pavao u svoje vrijeme (2
Kor 6,15).
Na
temelju tog lažnog načela, Kristov namjesnik posljedično razvija
individualne slobode koje se nalaze u saborskoj Deklaraciji o
vjerskoj slobodi: slobodu vjerovanja, mišljenja, izražavanja i
djelovanja, za sve osobe ili vjerske skupine (vidi Dignitatis
Humanae, 7. prosinca 1965.). To je program slobodnog zidarstva
(masonerije).
Prema
svjetskome miru
Ova
zajednička deklaracija katolika i muslimana nastavlja tražiti
„zaštitu mjesta bogoslužja – sinagoga, crkava i džamija“,
uz opetovano osuđivanje terorizma jer on ni na koji način ne može
biti oruđe religije. Je li to način za opravdanje opresivnog i
osvajačkog islama, čiji je peti stup i dalje džihad? Moglo
bi se tako misliti, jer tekst nejasno spominje „akumulaciju
netočnih interpretacija vjerskih tekstova”, kao
i „politike povezane s glađu, siromaštvom, nepravdom,
ugnjetavanjem i ponosom…” (sic).
Dokument
dalje preporučuje da ,,uspostavimo u našim društvima koncept punog
državljanstva i odbacimo diskriminatornu uporabu izraza manjine koji
izaziva osjećaje izolacije i inferiornosti”.
Koristi
li se ovaj novogovor u službi novoga svijeta i
integraciji muslimanskoga stanovništva? Tekst bi bio nepotpun bez
podsjetnika za priznavanje „prava žena na obrazovanje i
zapošljavanje i ostvarivanje vlastitih političkih prava“, obranu
temeljnih prava djece, starijih, slabih, hendikepiranih, potlačenih
itd.
Deklaracija
završava čvrstim opredjeljenjem za suradnju Katoličke Crkve i
Sveučilišta Al-Azhar tako što će ove dokumente obznaniti,
promicati njihovu provedbu na političkom, pravnom i obrazovnom
području, itd. Ona poziva na bratstvo i svijest „o cilju
pronalaženja općega mira“.
Nema
istinskog bratstva bez kršćanske ljubavi
Da
bismo shvatili koliko je ova Deklaracija štetna za istinski
katolički duh i pravu vjeru u pravoga Boga, treba samo pročitati
sv. Pija X.
U
svom pismu Naš apostolski nalog od 25. kolovoza
1910. koje smo ranije citirali, on objašnjava što se nalazi iza
toga: ,,pojma bratstva koji su oni (novotari)
pronašli u ljubavi prema zajedničkom interesu ili, iznad svih
filozofija i religija, na pukom pojmu čovječnosti,
prihvaćajući time jednakom ljubavlju i tolerancijom sva ljudska
bića i njihove nevolje, bile one intelektualne, moralne ili fizičke
i vremenite“.
,,Ali
katolički nauk nam govori da prvenstvena dužnost ljubavi prema
bližnjima ne leži u toleranciji lažnih ideja, koliko god one bile
iskrene, niti u teoretskoj ili praktičnoj ravnodušnosti prema
zabludama i porocima u koje vidimo da su naša braća upala, nego u
želji za njihovim intelektualnim i moralnim popravkom, kao i za
njihovom materijalnom dobrobiti. Katolički nauk nam nadalje govori
da ljubav prema bližnjemu proizlazi iz naše ljubavi prema Bogu koji
je Otac sviju i cilj cijele ljudske obitelji te u Isusu Kristu čiji
smo udovi, do te mjere da čineći dobro drugima, činimo dobro Isusu
Kristu. Bilo koja druga vrsta ljubavi je čista iluzija, sterilna
i prolazna. Doista, imamo ljudsko iskustvo poganskih i sekularnih
društava prošlih vremena gdje se pokazuje da briga za zajedničke
interese ili afinitete naravi jako malo pomaže protiv strasti i
divljih želja srca.“
,,Ne,
časna braćo, ne postoji istinsko bratstvo izvan kršćanske
ljubavi. Po ljubavi prema Bogu i Njegovom Sinu Isusu Kristu,
Spasitelju našemu, kršćansko milosrđe obuhvaća sve ljude, tješi
sve i vodi sve do iste vjere i iste nebeske sreće. Odvajanjem
bratstva od tako shvaćene kršćanske ljubavi, demokracija bi,
daleko od toga da bude napredak, značila katastrofalan korak unazad
za civilizaciju. Ako, kao što želimo svim svojim srcem, najviši
mogući vrhunac blagostanja za društvo i njegove članove treba
postići kroz bratstvo ili, kako se to također naziva, sveopću
solidarnost, svi umovi moraju biti ujedinjeni u poznavanju istine,
sve volje ujedinjene u moralnosti i sva srca u ljubavi prema Bogu i
Njegovu Sinu Isusu Kristu. Ali to jedinstvo je moguće postići
jedino katoličkom ljubavlju i zato samo katolička ljubav može
dovesti ljude na put napretka prema idealnoj civilizaciji.“
Upravo
zato što su zaboravili tu istinu, sadašnji pape teže fatamorgani,
pružajući tako ruku velikoj struji otpadništva, ravnodušnosti i
zbunjenosti koja se širi svijetom. Podrijetlo tog odstupanja
nalazimo u Drugom vatikanskom saboru i njegovoj pastoralnoj
Konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu.
,,Priznavajući
visoki čovjekov poziv i tvrdeći da je u čovjeka usađena neka
božanska klica, pruža čovječanstvu iskrenu suradnju
Crkve da se ostvari ono bratstvo sviju koje odgovara
čovjekovu pozivu“ (Gaudium et
Spes, 3).
Usvajanjem
liberalnih vrijednosti suvremenog svijeta, Crkva se ponovno povezala
sa Sillonovom ideologijom i njezinom utopijom koju je sv. Pio X.,
papa vjere, osudio. U tome je cijela trenutna kriza Crkve.
Izvor:
fsspx.news