Razmislimo
o velikom idealu koji mora nadahnjivati katolike: uspostavljanje
Kristovog društvenog Kraljevstva. Ovaj ideal je posljedica naravi i
poslanja Crkve. Unatoč mogućeg otpadništva ljudi koji je vode,
također i u vremenima najveće tmine, Crkva nastavlja sjati i biti
prepoznatljiva, zahvaljujući znakovima koji je obilježavaju: ona
je jedna, sveta, katolička i apostolska i uvijek je vidljiva. Isus
Krist je naime svom mističnom Tijelu dao vanjski oblik ljudskoga
društva. Ne samo da njegova Glava, Papa, jest i mora biti vidljiv,
nego su to također i njegova vjera, njegovo pravo i njegovi obredi.
Ako
je Crkva vidljiva, onda je također i njeno poslanje vidljivo. To
znači da Crkva ne ograničava svoje poslanje na individualno
spasenje duša, nego ga proteže na spasenje naroda, nacija, cijeloga
društva, prema poslanju od Isusa Krista da naviješta Evanđelje
svim narodima (Mt 28, 19), sve do kraja zemlje (Dj 1, 8). Crkva je
katolička, jer je po svojoj naravi općenita (univerzalna) i širi
svoju spasonosnu poruku svakom stvorenju, na svakom mjestu i u svako
vrijeme. Ne radi se samo o mogućnosti širenja u svijetu, nego o
stvarnom širenju koje mora učiniti da se božanska istina Crkve
očituje cijelom svijetu.
Istina
je da će prije kraja svijeta, kako kaže Evanđelje, ,,mnogi
zalutati u vjeri“ (Mt 24, 10),
ali kraj svijeta neće stići sve dok svi narodi i sam izraelski
narod ne uđu u Crkvu. Zbog toga sveti Pavao kaže: ,,Jer
vam, braćo, neću zatajiti tajne ove, da sami sebe smatrate mudrima,
jer sljepoća pade na jedan dio Izraela, dok ne uđu neznabošci u
punom broju. I tako će se spasiti sav Izrael“
(Rim 11, 25-26).
Iz
tih riječi Apostola naroda možemo zaključiti da će doći vrijeme
kada će u svijetu biti uspostavljeno ne samo relativno
katoličanstvo, nego također i apsolutno katoličanstvo, jer će se
Evanđelje proširiti po cijelome
svijetu. A ako će postojati Antikristovo doba, postojat će i doba
Kristovog društvenog
Kraljevstva.
Tko,
unatoč tome
što pristaje uz Krista, niječe
Crkvu ili, unatoč tome
što je ne niječe,
smatra je nevidljivom, kao što to čine protestanti i modernisti,
niječe
javno poslanje Crkve i odbacuje Kristovo društveno
Kraljevstvo. Poimanje
modernista, protestanata i njihovih prethodnika, je ono o čisto
duhovnoj Crkvi,
rođenoj iz sporazuma ili društvenog ugovora, svedeno na udruženje
predodređenih, određenih da budu progonjeni, a da nikad ne budu
pobjednici u povijesti. Eshatologija koja iz toga proizlazi je
teologija katakombalističke i viktimističke povijesti, koja
odbacuje katoličko poslanje da
se osvoji cijelo
društvo
te ga se
podloži Kristu. Sve
protestantske sljedbe vjeruju u povijesno doba Antikrista, ali ne
vjeruju u povijesno doba Kristovoga društvenoga
Kraljevstva.
Danas
katolička eshatologija odbacuje Kristovo društveno
Kraljevstvo jer ovisi o protestantskoj i modernističkoj teologiji
povijesti. Proces sekularizacije, laicizacije društva smatra se
nepovratnim. Otuda dvostruka
napast:
prva
je ona
da se pronađe
kompromis sa sekulariziranim svijetom; da se traži Krista
neodvojivog (imanentnog)
od povijesti, pobožanstvenjivati
povijest, slijedeći stope Teilharda
de Chardina. Druga je ona da
se odbaci svijet, stvarajući zajednice izabranih koji
očekuju kraj svijeta. U oba slučaja ne bori se protiv svijeta jer
se ne vjeruje u dužnost da ga se kristijanizira, da se izgradi
kršćanska
civilizacija
na ruševinama modernoga svijeta.
Taj
stav ne proizlazi samo iz pogrešne teologije povijesti, nego se
temelji također i na krivom psihološkom i duhovnom stavu. Mnogi
katolici prihvaćaju moderan svijet ili bježe od njega a da se ne
bore protiv njega, jer im se čini da se tu više ništa ne može
učiniti. Izgubili su povjerenje,
koje
je krepost nade potkrijepljena
vjerom, o čemu govori sveti Toma Akvinski (Summa
Theologiae,
II-IIae, q. 129, art. 6 ad 2.). A
s povjerenjem su izgubili borbeni duh.
Naravno,
času
pobjede Crkve prethodit će velika kazna jer suvremeni svijet nije
slijedio primjer stanovnika Ninive, koji su se obratili i bili su
spašeni, nego onaj stanovnika Sodome i Gomore, koji su
odbili obraćenje i bili
uništeni. Teologija povijesti nam govori
da Bog nagrađuje i kažnjava ne samo ljude (pojedince), nego i
zajednice i društvene skupine: obitelji, narode, civilizaciju. Ali
dok ljudi imaju njihovu nagradu ili kaznu, ponekad na zemlji, ali
uvijek u vječnosti, narodi lišeni
vječnoga
života kažnjavaju se ili nagrađuju samo na zemlji.
Revolucionarni
proces čini splet uvreda Bogu koje,
spajajući se tijekom stoljeća, tvore jedinstveni
kolektivni grijeh, otpadništvo naroda i nacija. A budući da
grijesima odgovaraju kazne, kršćanska eshatologija nas uči da
kolektivne grijehe slijede velike povijesne katastrofe, koje služe
da okaju javne grijehe naroda. Bog
međutim ne prestaje biti bezgranično milosrdan također i onda kada
je bezgranično pravedan i teologija povijesti nam pokazuje da su
od stvaranja svijeta do kraja svijeta, bili i bit će golemi grijesi,
koje su slijedila djela golemoga
Božjega
milosrđa. Povijest
univerzuma otvara se s najvišim grijehom, pobunom anđela, ali od
tog trenutka se
skicira u povijesti uloga Majke Božje, namijenjena da zgnječi
glavu Sotoni i pobunjenim anđelima. Grijeh
Adamovih potomaka kvari čovječanstvo, koje propada sve do općeg
potopa,
ali tome slijedi Božji savez s izabranim
narodom. Izabrani narod umrljat će se grijehom bogoubojstva, ali
Muka Kristova otkupljuje ljudski
rod i
iz probodenog
Kristovog
boka
rađa se Crkva, a iz njega
velika kršćanska
civilizacija
Srednjega
vijeka.
Grijeh
revolucije
koji je tijekom stoljeća zaustavio razvoj kršćanske
civilizacije
i doveo nas do duhovnih i moralnih ruševina našega
vremena, ne može ne pobuditi reakciju koja će, podržana Božjom
milosti, dovesti do povijesnog ostvarenja velikog plana Božje
Providnosti. Taj plan je društveno
Kraljevstvo Isusa i Marije.
Isus
Krist, objašnjava Pio XI. u encikliki Quas primas,
je Kralj po milosti i po osvajanju
iako njegovo Kraljevstvo nije od ovoga svijeta, jer ne vuče iz njega
legitimnost, proteže se ipak
i na ovaj svijet u kojem živimo. On ne samo da ima pravo kraljevati
nad ustanovama, zakonima,
običajima ljudskoga
društva, nego također želi izvršavati to pravo u praksi. Mnogo je
razloga zbog kojih On to želi izvršavati, ali glavni je ovaj: Isus
želi da s Njim kraljuje Njegova božanska Majka Marija, koja je bila
skrivena svijetu u trenutku
Utjelovljenja, ali koju
sada cijeli svijet
mora poznati,
priznati
i svečano proglasiti
Kraljicom. Pobjeda Bezgrješnoga Srca Marijinoga je prije svega
Isusova volja s kojom se Marija želi uskladiti i koju nam je Ona
sama u Fatimi navijestila, obećava nam ju i poziva nas da ju
ostvarimo. Zato će Kristovo društveno
Kraljevstvo biti također i Marijino društveno
Kraljevstvo.
Roberto de Mattei