Postsinodalna
pobudnica mladima objavljena je 2. travnja 2019. Potpisao ju je papa
Franjo pod nazivom Christus vivit (Krist živi) i dugačka je
67 stranica. Ona se nadovezuje na Sinodu o „Mladima, vjeri i
razlučivanju poziva“ iz listopada 2018. godine.
Franjo
izražava svoju nadu za Crkvu koja ,,ostavlja po strani uske
predrasude i pažljivo sluša mlade“. ,,Molimo Gospodina da
oslobodi Crkvu od onih koji će je natjerati da ostari, zatvoriti je
u prošlosti, zadržavati je ili zaustavljati“. Prema njemu, Crkva
koja odražava Isusa Krista je ona koja se trudi da ,,ponizno prizna
da se neke stvari moraju konkretno promijeniti, a da se to dogodi,
ona treba cijeniti viziju, ali i kritičnost mladih ljudi“. On se
nada da će mladi ljudi biti „protagonisti promjene“, i da ih
zato Crkva mora ,,ponizno“ slušati.
Papa
tvrdi da umjesto ,,priopćavanja velikog broja doktrina“, Crkva
treba ,,najprije pokušati probuditi i učvrstiti velika iskustva
koja podupiru kršćanski život“. Zatim dodaje: ,,Crkva koja je
uvijek u obrambenom stavu, koja gubi svoju poniznost i prestaje
slušati druge, koja ne ostavlja mjesta za pitanja, gubi mlade i
pretvara se u muzej“.
On
odbacuje ,,čist i savršeni pastoral prema mladima, obilježen
apstraktnim idejama“ i poziva na ,,popularni“ pastoral prema
mladima. Franjo kaže da nije nužno ,,u potpunosti prihvatiti sve
crkvene nauke“ i zagovara ,,pastoral prema mladima sposoban za
uključivost, s prostorom za sve vrste mladih, da bi se pokazalo da
smo Crkva s otvorenim vratima“.
Prema
njegovim riječima, katoličke obrazovne ustanove moraju ,,nastojati
pozdraviti sve mlade ljude, bez obzira na njihov vjerski izbor,
kulturno porijeklo, osobnu, obiteljsku ili društvenu situaciju”.
On tvrdi da ,,na taj način Crkva daje temeljni doprinos cjelovitom
obrazovanju mladih u različitim dijelovima svijeta. One [katoličke
obrazovne ustanove] bi nedopustivo umanjile tu ulogu ako bi postavile
stroge kriterije za ulazak i ostanak učenika u njima jer bi mnoge
mlade ljude lišile okružja koje bi moglo obogatiti njihove živote”.
Papa
ide tako daleko da piše da ,,seksualni moral često teži biti izvor
nerazumijevanja i otuđenja od Crkve, budući da se ona smatra
mjestom prosudbe i osude”.
Crkva
koja sluša, ali više ne poučava
U
članku s Life Site Newsa od 2. travnja 2019. godine, Maike Hickson
uspostavlja upadljivu usporedbu između tih izjava pape Franje i onih
kardinala Carla Marije Martinija u svojoj knjizi intervjuu s
isusovcem Georgeom Sporschillom ,,Noćni razgovori s kardinalom
Martinijem“ (Paulist Press, 2013). Ovaj ultraprogresivistički
prelat također je želio, piše ona, ,,slušajuću“ Crkvu koja
manje poučava, a više sluša. Upravo on je tvrdio da ,,ne možemo
mlade ništa naučiti. Možemo im samo pomoći da slušaju svog
nutarnjeg učitelja“. Talijanski kardinal također je sanjao o
,,Crkvi koja daje prostor ljudima koji razmišljaju izvan okvira“,
a žalio je zbog prelata koji ,,još uvijek sjede iza predebelih
zidova, ili u novim uredima ili u starim palačama“. Kao i Franjo u
svom novom dokumentu, i Martini je često omalovažavao moralnu
pouku: ,,Crkva je puno govorila o grijehu, i previše“.
Aldo
Maria Valli daje komentar na to: ,,Ovaj odlomak je značajan jer
pokazuje da je dokument napisan ne toliko u skladu s potrebama i
zahtjevima današnjih mladih ljudi, nego na temelju idiosinkrazija
nekih bivših mladih ljudi, sada starih, privrženih ideji da
'doktrinarna i moralna pitanja' nisu važna i da su samo dosadna. Oni
koji rade s mladima znaju da u našem vremenu nije problem ponuditi
'intenzivna iskustva' i mogućnosti za emocionalno snažne susrete.
To oni mogu pronaći svugdje jer ih svijet nudi u izobilju. Ono što
mladi ljudi traže, možda na zbunjen, ali ne manje očigledan način,
je suprotno. Budući da žive u 'likvidnom' društvu, punom mogućih
iskustava, ali bez moralnih referenci i bez ikakvoga racionalnoga
smisla, oni žude za naukom, strukturiranim razmišljanjem,
sadržajem, pravilima, a kada pronađu nekoga tko može zadovoljiti
njihovu žeđ, nije im uopće dosadno, nego su zahvalni jer otkrivaju
nove horizonte o kojima im nitko nikada nije govorio. I otkrivaju
vrijednost autoriteta”.
Talijanski
novinari uspoređuju pomalo oštro br. 212 Christus vivit s
jasnim naukom Pija X. iz Acerbo nimis, enciklike
o podučavanju katoličkog nauka (1905.), ,,gdje se utvrđuje bitna
važnost nauka, jer 'razum – ako mu nedostaje popratno svjetlo,
znanje o božanskim stvarima – bit će samo primjer slijepih koji
će voditi slijepca tako da oboje padaju u jamu”. A to osvjetljava
zapanjujući anakronizam ,,sinodalnog” i ,,popularnog” pastorala
nazadnih šezdesetosmaša koji vjeruju u ,,slušanje” današnje
mladeži.
Izvor:
fsspx.news