U listu Hrvatski tjednik objavljen je 16.
svibnja 2019. članak p. Marka Tilošanca koji daje osvrt na nedavnu izjavu pape Franje o
postupku kanonizacije bl. Alojzija Stepinca u svjetlu trenutne
crkvene krize kao i duhovnih obilježja tzv. pravoslavlja –
istočnoga raskolništva. Tekst članka prenosimo u nastavku.
Nedavni
događaji oko posjeta pape Franje Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji
uzburkali su duhove u našim domoljubnim i vjerničkim krugovima
kojima je na srcu lik i djelo bl. Alojzija Stepinca. Onima koji su
bolje upućeni u suvremena zbivanja u Katoličkoj Crkvi, dobro je
poznato da to nije slučajnost jer gotovo da nema putovanja ili
javnog nastupa pape Franje koji ne bi izazvao kontroverze. No nas
Hrvate posebno smeta kada se relativiziraju osobnosti koje nam
predstavljaju ideale, koje su ostavile neizbrisivi pečat u našoj
nacionalnoj duhovnoj, moralnoj, kulturnoj prošlosti. Jedna od njih
je zasigurno lik i djelo bl. Alojzija Stepinca, koji stoji kao
,,najveći prelat Katoličke Crkve“, kako
ga je bio nazvao papa Pio XII. On stoji kao simbol borbe za prava
Crkve i našega naroda usred jugokomunističkoga terora –
svjedočanstva za koje je položio i svoj život. Iako mu vjernički
puk iskazuje svoje najdublje štovanje i time očituje želju da bude
uzdignut na čast oltara u cijeloj Crkvi – proglašen svetim, čini
se da papa Franjo pokazuje drukčije sklonosti. Osnivanje mješovitoga
katoličko-pravoslavnoga povjerenstva da bi se navodno ispitao
Stepinčev lik i djelo, poznavateljima crkvenih i društvenih prilika
odmah se pokazalo kao vrlo sporan potez koji samo može dovesti do
potkopavanja općenitog duhovnog stanja. Da su takva pribojavanja
opravdana pokazao je daljnji razvoj stvari, u koji spada nedavna
papina izjava i želimo zato pogledati u pozadinu da bismo vidjeli
kako uistinu trebamo ocijeniti papin potez o osnivanju spomenutoga
povjerenstva, kao i posljedice koje su odatle proizašle.
U
zdravo orijentiranim domaćim obavijesnim izvorima mogli smo se
susresti s više raščlambi ovoga problema, kojima ipak nedostaje
dublje perspektive da bi se ispravno sagledala problematika. U osvrtu
na stanje unutar Srpske pravoslavne crkve uglavnom se zadržava
pogled na društvenim i političkim očitovanjima ove vjerske
zajednice, dok nedostaje onaj pravi vidik na duhovne pretpostavke iz
kojih ovo prethodno proizlazi. Isto to vrijedi i za trenutno stanje
unutar Katoličke Crkve, gdje se dominantno usmjerenje proizašlo iz
smjernica Drugoga vatikanskoga sabora prosuđuje također iz
društvenih i političkih obilježja, a premalo se vodi računa o
teološkim postavkama koje uvjetuju društveno djelovanje. Želimo
zato ovdje zaviriti malo dublje i promotriti doktrinarna obilježja
(srpskoga) pravoslavlja, kao i modernoga – progresivističkoga
usmjerenja unutar Katoličke Crkve te uvidjeti koliko su ove dvije
pojave međusobno povezane na primjeru aktualnih kontroverzi.
Za
kršćansku vjeru temeljno je pitanje nadnaravne, božanske istine.
Isus Krist se kao Sin Božji poistovjećuje s vrhovnom istinom koja
dolazi od Boga (Iv 14,6), koja nas uči kako ćemo Boga spoznati te
po tome upoznati kako ga ljubiti i služiti mu te tako postići onaj
najviši i konačni cilj – vječno blaženstvo s njime u nebu. Isus
Krist kao vječna Božja Riječ otkrio nam je sve što nam je Bog
htio obznaniti o sebi (Iv 15,15) te smo tu objavu koju nam Otac šalje
putem svoga ljubljenoga Sina dužni prihvatiti. No pogled na
religijsku stvarnost govori nam da su oni koji se nazivaju kršćanima
ipak međusobno podijeljeni te zastupaju različite, međusobno
oprečne istine. No sama logika nam govori da dvije oprečne tvrdnje
ne mogu biti obje istinite, nego da jedna može biti ispravna, a
druga kriva. Primijenimo li tu temeljnu razumsku postavku na
stvarnost kršćanstva, ali i vjere uopće, moći ćemo lako
zaključiti da ne mogu sve religije koje uče različite nauke biti
ispravne, nego da to može biti samo jedna. Taj zahtjev za istinom
Božje objave ispunjava samo Katolička Crkva koja je jedina osnovana
od Krista na čelu sa sv. Petrom kao Kristovim namjesnikom (Mt 16,
18; Iv 21, 15-17), dok sve druge religije – pa tako i pravoslavlje
– odstupaju od toga nauka te nisu Božje, nego samo ljudsko djelo.
Specifično zastranjenje pravoslavlja nalazimo upravo u onim
doktrinarnim točkama u kojima ono odbacuje nauk Katoličke Crkve,
gdje središnju točku čini odbacivanje primata sv. Petra i njegovih
nasljednika – papa, rimskih biskupa, kao Kristovih namjesnika i
poglavara cijele Crkve. To partikularističko krivovjerje koje je
proizašlo iz političkih motiva, tj. težnje za moći, odbacivanjem
vrhovnoga i općega autoriteta, nužno je moralo ostaviti svoje
posljedice i na društvenu stvarnost.
Da
je to tako, vidimo iz povijesti ove vjerske zajednice, poglavito iz
novije prošlosti. Zato ako promatramo stvarnost duhovnim naočalama
– a svaki drugi pogled je nedostatan jer čovjek nije samo
osjetilno, nego prije svega duhovno biće – moramo ustanoviti da je
to uzrok bolesnoga nacionalizma koji poseže za lažima i mitovima da
bi opravdao nasilno prisezanje za tuđom domovinom i podjarmljivanje
drugih naroda. Zato se moramo okaniti obmane da su takve pojave
nastale slučajno i na čisto naravnoj razini. Naprotiv, posrijedi su
upravo duhovni uzroci koji proizlaze iz prizemne pobune protiv općega
božanskoga autoriteta; uzroci koji proizlaze iz zbiljnosti grijeha i
zla te kao takvi ne mogu roditi drukčijim plodovima. Sjetimo se samo
znamenitoga gesla: ,,Radije turski turban nego papinska mitra“,
koje su istočni kršćanski raskolnici usvojili netom prije pada
carske prijestolnice Konstantinopola, očite posljedice ovoga
prokletstva koje je narod i kler sam na sebe zazvao, odbacivši
prethodno sklopljeno jedinstvo sa Svetom Stolicom. O zbiljnosti toga
zloduha svjedoči nam Rajko Bundalo, poznati obraćenik sa srpskoga
pravoslavlja, koji je osjetio dubinu zloće ove pobune protiv Božjega
autoriteta: ,,To je medij duha raskola. To je žig srpske povijesti,
a gorki plodovi svake narodne povijesti svjedoci su temeljnog
narodnog grijeha“.
Neki
će se analitičari moći složiti s ovom tvrdnjom i priznati njezinu
valjanost u domeni srpskoga pravoslavlja, ali će s druge strane
ustvrditi da se druge pravoslavne nacionalne crkve ipak bitno
razlikuju utoliko što nisu obilježene ovim patološkim pojavama te
predstavljaju jedno autentično ostvarenje kršćanstva. Možemo reći
da se srpsko pravoslavlje razlikuje od drugih nacionalnih crkava, no
treba precizirati da te razlike nisu bitne, nego samo različitoga
intenziteta na koji utječu izvanjski faktori. Da se posljedice
devijantnoga partikularizma očituju u drugim pravoslavnim crkvama,
vidljivo je u aktualnome sporu oko priznanja autokefalnosti
Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi, koji je urodio velikim ne samo
vjerskim, nego i političkim turbulencijama. A povrh svega, nemojmo
smetnuti s uma kobne posljedice pravoslavnoga partikularizma u vidu
podložnosti svekolikim političkim režimima – od osmanlijskoga
kalifata do sovjetskoga komunizma, koji su crkvene strukture stavili
pod svoju efektivnu upravu te tako paralizirali svaki otpor tiraniji
u autentično kršćanskome duhu.
Uzevši
sve to u obzir, nameće nam se jasna prosudba patrijarha Irineja –
kao i njegovih prethodnika, koja se točno uklapa u ovaj okvir.
Premda se ovoga biskupa prethodno označivalo kao ,,umjerenu liniju“
unutar SPC, tijek njegove službe pokazao je da funkcija srpskoga
patrijarha ima objektivnu ulogu promicanja etnofiletističke
ideologije – podrške stremljenjima velikosrpskoga nacionalizma,
neovisno o osobi koja tu funkciju obavlja.
U
tom smislu bi trebalo biti očekivano da Katolička Crkva kao čuvar
istine putem svojih najviših službenika tu stvarnost prepozna i
dade o njoj jasnu prosudbu. Zato bi nas mogao začuditi stav pape
Franje koji srpskome patrijarhu pridijeva oznaku ,,velikoga“
i koji je sam pokrenuo politiku da
predstavnici SPC-a donose sudove o kanonizaciji bl. Alojzija
Stepinca. Tome bismo mogli pribrojiti i manire hrvatskih biskupa koji
u svome pismu od 18. studenoga 2018. upućenome srpskome patrijarhu –
gdje s jedne strane dobro prokazuju njegove manipulacije – ipak
istoga nazivaju titulom ,,Vaša Svetosti“.
Napomenimo da službenici SPC kao raskolničke zajednice koja se
odvojila od Kristove Crkve – sve do onih najviših – nemaju
nikakav autoritet od Boga, pa samim time ni pravo prisvajati si
ikakve duhovne titule i časti. To mogu dobiti samo ako pristupe
jedinstvu Katoličke Crkve, kojoj je Krist jedini dao duhovni
autoritet, koji si nijedna ljudska ustanova ne može samovoljno
prisvajati.
No
sve to može biti iznenađenje samo onima koji nisu upućeni u
stvarno stanje stvari unutar Katoličke Crkve u posljednjih pola
stoljeća. Toliko je naime prošlo od Drugoga vatikanskoga sabora –
kontroverznoga događaja koji je otvorio prostor agitacijama
liberalnih teologa, čiji je plod bio donošenje dvoznačnih
dokumenata i izjava, koje su stvorile uvjete za promicanje krivih
liberalnih ideja, protivnih i prethodno više puta osuđenih od
strane crkvenoga Učiteljstva. Jedno od tih načela naziva se
ekumenizam – nauk po kome je svaka religija manje ili više dobra
te su međusobne razlike nebitne pa ih treba zanemariti. U tom se
duhu raskolničke i krivovjerničke kršćanske zajednice promatraju
kao praktično samo drukčiji izrazi kršćanstva, čija zastranjenja
ne predstavljaju nikakav bitni problem. No prethodno smo pokazali da
je upravo suprotno istina – da su te razlike bitni problem jer
iskrivljuju božanski objavljeni nauk pa samim time ne mogu voditi
prema pravoj spoznaji i životu u Bogu. Društvene posljedice
srpskoga pravoslavlja to jasno pokazuju. I zato ako smo svjesni
liberalnoga usmjerenja pape Franje – koje se očituje i u zdušnoj
podršci bezrezervnom prihvaćanju tzv. migranata, ovakvi nas
postupci neće začuditi. Zato će katolici koji žele biti dosljedni
svojoj vjeri željeti prokazati ta zastranjenja i zalagati se
povratku pravovjernom usmjerenju koje je odlikovalo cijeli katolički
svijet sve do modernih promjena i koje je toliko očito u liku i
djelu bl. Alojzija Stepinca.