Biskup
Bernard Fellay objavio je u izdavačkoj kući Via Romana knjigu s
intervjuima koje je dao Robertu Landersu, vjerniku laiku koji ga je
2016. godine intervjuirao u Menzingenu.
Preuzvišeni,
objavljujete knjigu lijepo nazvanu ,,Za ljubav prema Crkvi”. Možete
li nam nešto reći o njezinom nastanku?
Biskup
Fellay: Ova knjiga ima dugu povijest. Raspored mojih obveza mi
nije dao svu slobodu koja bi bila potrebna za pisanje takvoga djela.
Ono je prvi put zamišljeno prije oko četiri godine! A pisanje je
dovršeno prije više od godinu dana. Kao rezultat toga, teme koje se
odnose na aktualne novosti su djelomično zastarjele.
,,Za
ljubav prema Crkvi” poziva nas da postavimo pitanje o mjestu
Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. u Crkvi. Ne bi li to mjesto
trebalo biti u Rimu jer je Rim glava, ali i srce Crkve?
Srce
Crkve je Duh Sveti, to je Isusova ljubav, a to je također
svećeništvo, tako blisko povezano s našim Gospodinom i Njegovim
Svetim Srcem. Glava Crkve je Krist.
Ovdje
na zemlji je vidljivi vođa Crkve papa kome smo naravno podložni,
kojega poštujemo i kojega smo uvijek poštovali, kao i sve zakonite
autoritete crkvene hijerarhije.
Mjesto
Bratstva je u središtu, u srcu Crkve. Jer svećeništvo i sveta Misa, blisko povezani jedno s drugim, su srce Crkve; pumpa koja
prenosi život milosti po cijelome tijelu.
Kao
rimokatolicima je naše mjesto također u Rimu. Ali znate da
prolazimo kroz strašnu krizu, uistinu đavolsku dezorijentiranost,
koja je zamijenila vječni Rim, učitelja mudrosti i istine, novim
Rimom, rođenim iz Drugoga vatikanskoga sabora, neomodernističkim
Rimom s liberalnim tendencijama, kojemu se moramo oduprijeti da bismo
zadržali vjeru.
Međutim
,,rimsko pitanje”, kako ga
je nadbiskup Lefebvre nazvao, počiva u rukama generalnoga poglavara.
On je taj koji posjeduje staleške milosti da konkretno shvati razvoj
odnosa Bratstva s Rimom.
Čini
se da je prenošenje vjere bila glavna briga nadbiskupa Lefebvrea,
ali nije li i II. vatikanski dio vjere?
Prenošenje
vjere zasigurno je bio jedna od glavnih preokupacija nadbiskupa
Lefebvrea, jer je biskup po svojoj naravi nasljednik apostola,
posvećen poučavanju nauka. A II. vatikanski je doista uhvatio
njegovu pozornost – ne toliko kao predmet poučavanja, jer je
koncil želio biti pastoralan, a ne dogmatski – nego uglavnom zbog
zabluda, opasnih popuštanja, prilagodbi koje su željele uskladiti
Crkvu sa svijetom; rezultat je pred nama, dramatičan i okrutan...
umjesto da usmjeravamo i podižemo svijet prema Nebu, II. vatikanski
je gurnuo Crkvu u vrtloge prolaznoga svijeta.
Sveti
Pio X. je rekao da je za njegovo vrijeme bilo karakteristično
vjersko neznanje, što mislite da je to danas? I kako mu se osoba
može duhovno suprotstaviti?
Ovo
vjersko neznanje samo je naraslo. Danas moramo pronaći još
ozbiljniji izraz, ali onaj koji izražava istu zamisao. Ušli smo u
pustinju, u bezdan neznanja... čak i zaborav Stvoritelja, Tvorca
ovoga svijeta, od kojeg sve stvorenje apsolutno ovisi. Isto je tako
nestao Otkupitelj, a time i njegov zakon, istinska ljubav.
Otkupiteljevo djelo je nepoznato, kao i njegov zakon ljubavi.
Naš
Gospodin nam je po sv. Pavlu dao rješenje za ovo zlo: propovijedati
bilo zgodno, bilo nezgodno, čvrsti nauk, pošteno, puni ljubavi, te
primjer Isusova milosrđa.
Kako
se može biti svećenik u našem postmodernom društvu?
U
postmodernom društvu koje je izgubilo gotovo sve svoje temelje,
svećenik je potreban više nego ikada. Ali moramo zapamtiti da on
posjeduje duboko vječni biljeg. Svećenik je drugi Isus, poslanik Boga, koji svojim stvorenjima daje vječni zakon, valjan za sva
vremena, koji prikazuje i ispravlja grijehe ljudi da bi se oni mogli
spasiti.
Današnjem
svijetu je više od svega potreban svećenik.
Zar
danas ne postoji i nestanak i pretjerivanje u marijanskom kultu? Kako
pronaći ravnotežu?
Opet,
u svijetu bez orijentira, ljudi će izmisliti nove koji trebaju
odgovarati njihovim osjećajima. Stoga je istina da tradicionalno
čašćenje Marije teži nestati. Moramo samo pogledati vrijednost
koju mase daju krunici... a čista, izazovna vjera zamjenjuje se
potragom za izvanrednim... sjetimo se primjerice ,,ukazanja”
u Međugorju, gdje poruka i vidioci predstavljaju više nego sumnjive
aspekte.
Ravnoteža
će se ponovno uspostaviti čim vjera ponovno dobije svoje iskonsko
mjesto. Tada će Blažena Djevica Marija također dobiti čast i
sinovsku ljubav kršćana; ona čini svoju ulogu majke i zahtijeva od
svoje djece da se kao takvi i ponašaju.
Može
li još uvijek postojati društvena vladavina u vremenu sekularizma
koji su svi prihvatili, čak i Crkva?
Naš
Gospodin je kao Bog potvrdio apostolima: ,,Dana mi je sva vlast na
nebu i na zemlji” (Mt 28,18). Ta se
rečenica mora uzeti u svojoj potpunoj jednostavnosti; ona priziva
Isusova prava nad svim stvorenjima, ali i nad ljudskim društvom, nad
državama, vladama.
Činjenica
da ove posljednje to ne žele priznati ne mijenja ništa. On je kralj
u punom smislu te riječi i taj nam je naslov drag. Naša je duboka
dužnost raditi na uspostavljanju društvene vladavine našega
Gospodina Isusa Krista.
A
sjetimo se i da se Crkva ne susreće samo danas sa protivštinama ili
progonstvom.
Koji
su znakovi ohrabrenja koje ste pronašli tijekom 24 godine svoje
službe kao generalnoga poglavara?
Uzevši
u obzir posljednje 24 godine Svećeničkoga bratstva sv. Pija X.
možemo samo s mnogo utjehe promatrati Božje blagoslove.
Oni
dolaze sa svih strana i vrlo su bogati: živa vjera, duše koje se
obraćaju i koje su spašene.
Jedna
velika utjeha je predivna liturgija koja uzdiže srca i daje snagu da
se živi u skladu s kršćanskim zakonom i njegovim zahtjevima u
današnjem svijetu.
Škole
i tako mnoga djela koja cvjetaju diljem svijeta, obraćenja, duboka
marijanska pobožnost – to su također vrlo stvarni i brojni
znakovi ohrabrenja, kojih ima na tisuće.
Unatoč
svim poteškoćama, možemo promatrati rast ovoga vrlo lijepoga djela
Bratstva koje će jednog dana kao takvo biti i priznato.
Biskup
Bernard Fellay, Pour l’amour de l’Église
(Za ljubav prema Crkvi), intervjui s Robertom Landersom, Via Romana,
2019., 152 stranice.
Izvor:
fsspx.news