Dok
se priprema konačni dokument sinode o Amazoniji – pozivajući se
na lik svetog Franje Asiškog (!) – dva tjedna rada koja su upravo
prošla bila su prekrivena grotesknim i šokantnim događajima kao i
događaji prigodom otvaranja.
Crkva
Santa Maria na Traspontini bila je prizor posebno skandaloznih
događaja. Slike govore same za sebe. Plesovi i poganski obredi –
neodređeno kristijanizirani – dajući slobodan poticaj šamanskim
duhovima umjesto dahu Duha Svetoga.
Urođenički
križni put
19.
listopada su u postaje Križnoga puta uklopljeni zvukovi gitara i
tambura, spajajući sredstvo Kristove žrtve s poganskim napjevima,
tamjanom, perjem i bizarnim pjesmama, da ne spominjemo užasni kanu s
veslima, mrežama i naslikanim znakovima.
Postaje
žalosnoga puta kojim je Gospodin hodao ustupile su mjesto patnjama
amazonskoga područja: marginalizaciji, društvenim nejednakostima,
ravnodušnosti te naravno, degradaciji okoliša, zagađenju,
izrabljivanju, siromaštvu.
Kardinal
Pedro Barreto, nadbiskup Huancayoa (Peru) i potpredsjednik REPAM-a
(panamazonske crkvene mreže) sudjelovao je na tom urođeničkom
križnom
putu: „Kristov put
Križa treba danas odlučno pronaći u Amazoniji. Zato mi, po
njegovom uzoru, putujemo kao narod od ove egzistencijalne periferije
Amazonije do središta kršćanstva koje predstavlja Rim”.
Više
se ne ulijeva Rajna u Tiber, nego rijeka pobožanstvenjene Majke
Zemlje nosi svoj sinkretistički panteizam i preplavljuje vječni
grad svojim bogohulstvima.
Amazonski
pakt: II. vatikanski susreće domorodačke narode
Sljedeći
dan je u katakombama sv. Domitile kardinal Claudio Hummes, generalni
izvjestitelj sinode, pokrenuo „Pakt katakombi za zajednički dom“,
svojevrsnu predanost „Crkvi s amazonskim licem, siromašnoj i
služećoj, proročkoj i samarijanskoj“. Odražavajući pristup
četrdesetorice otaca Drugoga vatikanskoga sabora koji su se 1965.
založili za ,,služeću i siromašnu Crkvu“, sudionici
Panamazonske sinode otišli su dalje preuzimajući ,,opredjeljenje za
obranu amazonske šume“ kroz ,,integralnu ekologiju“, koja je
papi Franji draga.
Konkretno,
to znači obnavljanje „preferencijalnog opredjeljenja za siromašne“
i „domaće narode“ kako bi im se „pomoglo da sačuvaju svoje
zemlje, kulture, jezike, povijesti, identitete i duhovnost“. Iza
ovih velikih riječi krije se prezir prema samome sebi, nijekanje
Crkve koja se prosuđuje kao previše zapadnjačka te da u konačnici
nikada nije bila u stanju razumjeti ove narode i njihove kulture. Jer
od sada je riječ o napuštanju „svake vrste kolonijalističkog
mentaliteta i položaja, u našim župama, biskupijama i skupinama,
prihvaćanjem i vrednovanjem kulturne, etničke i jezične
raznolikosti u dijalogu poštovanja prema svim duhovnim tradicijama“.
Čak i poganskim?
To
znači i ,,ekumenski hod s drugim kršćanskim zajednicama u
inkulturiranom i oslobađajućem naviještanju Evanđelja te s drugim
religijama i ljudima dobre volje, u solidarnosti s urođeničnim
narodima“. Nasljeđe II. vatikanskoga stapa se s kulturom
primitivnih naroda koji se ponovno krste kao ,,domoroci“.
Što
će biti posljedica ovih rječitih čarobnih formula za koje se tvrdi
da djeluju bolje nego stoljeća strpljive evangelizacije? Magle
Amazonije odaju zadah ogromne i vrlo osrednje farse.
Utješna
gesta za Crkvu u nevolji
Jedina
utjeha u ovom oceanu bijednih budalaština: hrabra gesta katolika
kako je uzeo idolatrijske kipiće postavljene u crkvi Santa Maria na
Traspontini i bacio ih u Tiber. Povratak izvorima ili bolje rečeno
primitivnoj kanalizaciji, ako bismo htjeli biti točniji.
Ove
figurice predstavljaju tužnu trudnicu koja simboliziraju Pachamamu
(Majku Zemlju), pogansku božicu koju su štovali Inke. Ovo je kult
koji je kult Blažene Djevice Marije uspio dokinuti zahvaljujući
vjekovnim nastojanjima vjere i ljubavi misionara. Ali nažalost! To
je bilo prije II. vatikanskoga, inkulturacije i otpadništva crkvenih
ljudi.
Izvor:
fsspx.news