U
stani, uzmi dijete i majku njegovu i bježi u Egipat! Ostani ondje, dok ti ne reknem, jer će Herod tražiti dijete, da ga pogubi (Mt 2, 13).
Ova najava usred noći, nekoliko mjeseci nakon Kristova rođenja, došla je Josipu kao strašan šok.
Time su okončale radosti Božića i započelo ispunjenje Šimunovoga proročanstva „ovaj je određen na propast i na uskrsnuće mnogima u Izraelu i za znak, kojemu će se protiviti. I također će dušu tvoju probosti mač. Tako će se otkriti misli mnogih srdaca” (Lk 2, 34-35).
Marija kao posve čista žrtva nije mogla ništa više od Krista žrtvovati samu sebe. Otac koji je poslao Sina na Zemlju da bude žrtvovan, poslao je Josipa da probije Marijino srce s ovom porukom koja je započela dugi niz žalosti. Sveti Josip je znao što radi. Kada je otišao probuditi spavajuće dijete i majku, već je mogao vidjeti žalost u Njezinim očima i predvidio je snažnu bol mača koji će probosti Njezino Bezgrješno Srce. Ništa drugo nije se moglo učiniti jer je Bog to zapovjedio preko svoga anđela. Vrijeme je bilo od presudne važnosti jer će Herodovi ljudi ujutro biti u pokretu.
Žalosti i boli dugoga puta ustupili su mjesto teškoćama života i rada u stranoj zemlji. Mač koji je Josip zàbō u Marijino srce, neprestano se okretao u njegovom vlastitom. Njegova teškoća da providi ono potrebno svojoj ženi i sinu bila je njegova svakodnevna tuga. Bolovi koje su trpjeli jer su bili izvan Svete zemlje, bili su teški na tim čistim, najprofinjenijim dušama i neprestano su ga mučili. Ipak, patio je u društvu Isusa i Marije i s njima je trpio njihove žalosti. Znao je kome je služio, a ta je služba, pa bila i u najvećoj žalosti, radost i mir.
Tako je i kod nas. Kao Isusovi i Marijini suputnici, mi zabadamo mač žalosti u Njihova Srca, ne po proročanstvu, već po našim grijesima i nemarnostima. I ako ih se oslobodimo, sretni smo što možemo dijeliti s Isusom i Marijom žalosti ovoga svijeta u njegovim zatajenjima, grijesima i ravnodušnosti.
Da bismo nasljedovali svetoga Josipa, nastojmo spremno biti dionici ovih žalosti u tri točke:
1) Puno naših patnji potječu od ljudi oko nas. Ne žalimo se, već spremno i radosno nosimo taj teret.
2) Puno naših patnji proizlazi iz vlastitih grijeha i neuspjeha. Nemojmo biti iznenađeni, nego ih podnosimo, znajući da ćemo samo strpljenjem spasiti svoju dušu.
3) Božji interesi i osjećaji moraju biti i naši. Ali Bog želi spasenje i posvećenje sviju. Stoga priznajmo grijehe svijeta u iskrenim molitvama za spasenje duša.
Sveti Josipe, tihi svjedoče žalosti Isusa i Marije, moli za nas! Jadni grešnici, vapijmo: Ave Maria!
Izvor: fsspx.news