D
ragi moji vjernici, prijatelji i dobročinitelji,
već duže vrijeme želim vam uputiti ovih nekoliko riječi.
Trenutno se nalazimo između dvije vrlo važne obljetnice: s jedne strane, prije pedeset godina objavljena je nova Misa, a s njom se vjernicima nametnula nova koncepcija kršćanskoga života, prilagođena tzv. modernim izazovima; a s druge strane, ove godine slavimo pedesetu obljetnicu osnutka Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. Nepotrebno je napominjati da su ove dvije obljetnice vrlo usko povezane jer je prvi događaj iziskivao potrebni odgovor. Želio bih vam progovoriti o tom pitanju kako bismo izvukli neke vrijedne zaključke za nas danas. No prije svega, htio bih svrnuti pogled još dalje unatrag jer je ovaj sukob koji se očitovao prije pedeset godina zapravo već započeo tijekom javnoga života našega Gospodina Isusa Krista.
Trenutno se nalazimo između dvije vrlo važne obljetnice: s jedne strane, prije pedeset godina objavljena je nova Misa, a s njom se vjernicima nametnula nova koncepcija kršćanskoga života, prilagođena tzv. modernim izazovima; a s druge strane, ove godine slavimo pedesetu obljetnicu osnutka Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. Nepotrebno je napominjati da su ove dvije obljetnice vrlo usko povezane jer je prvi događaj iziskivao potrebni odgovor. Želio bih vam progovoriti o tom pitanju kako bismo izvukli neke vrijedne zaključke za nas danas. No prije svega, htio bih svrnuti pogled još dalje unatrag jer je ovaj sukob koji se očitovao prije pedeset godina zapravo već započeo tijekom javnoga života našega Gospodina Isusa Krista.
Doista, kada je naš blaženi Gospodin prvi puta apostolima i mnoštvu koje ga je slušalo u Kafarnaumu navijestio veliki dar Mise i svete Euharistije, godinu dana prije svoje muke, neki su se odvojili od Njega, dok su mu drugi na radikalniji način postali privrženi. Svakako paradoksalno, ali upravo je pojam Euharistije izazvao prvi „raskol“ te istodobno potaknuo apostole da konačno prionu uz osobu našega Gospodina Isusa Krista.
Ovako sv. Ivan prenosi riječi našega blaženoga Gospodina i reakciju Njegovih slušatelja: ,,Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu. Kao što mene posla živi Otac, i ja živim zbog Oca, tako će i onaj, koji jede mene, živjeti zbog mene. Ovo je kruh, koji siđe s neba, ne kao što vaši oci jedoše manu, i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će dovijeka. Tako je on učio u sinagogi u Kafarnaumu. Mnogi od učenika njegovih, koji su to čuli, rekoše: 'Ovo je tvrd govor! Tko ga može slušati?' Otada mnogi od učenika njegovih odstupiše, i nisu više išli s njim.“ (Iv 6, 57-61. 67).
Pokušajmo po redu odgovoriti na tri pitanja koja slijede. Zašto su se Židovi sablaznili i što su oni od tada odbijali? A što pak moderni kršćanin odbija? Što moramo učiniti da i mi ne upadnemo u tu istu dugotrajnu zabludu?
* * *
Evanđelja nam govore da su Židovi bili sablažnjeni jer nisu mogli razumjeti kako bi im naš blaženi Gospodin mogao dati svoje tijelo da jedu. I kada je bio suočen s ovom poteškoćom, umjesto da im pruži racionalno pristupačnija objašnjenja, naš Gospodin je još više ustrajao, potvrđujući nekoliko puta potrebu da jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv da bi imali vječni život. Zapravo, ono što je Židovima nedostajalo bila je spremnost i pouzdanje da dopuste da ih vodi naš blaženi Gospodin, usprkos čudu kojemu su upravo bili svjedoci (usp. Iv 6, 5-14). Jednom riječju, nedostajala im je vjera kojom Njegov nebeski Otac uvodi duše u otajstvo spasenja: „Ovo je volja Oca mojega, koji me posla, da svaki koji vidi Sina i vjeruje u njega ima život vječni i ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan“ (Iv 6, 40). Čineći to Židovi su već odbacivali ono što će definitivno odbaciti godinu dana kasnije: odbacili su Žrtvu Križa, čiji je nastavak sveta Misa, a plod sveta Euharistija. Unaprijed su odbacili djelotvornost Križa koja postaje neshvatljiva izvan gledišta vjere. Za njih bi Križ bio sablazan, baš kao što su ih prestrašile i riječi našega blaženoga Gospodina kojima je navijestio svetu Euharistiju. Ovdje imamo dvije pojave iste ,,sablazni“. Doista, ne može se ljubiti svetu Euharistiju ako se ne ljubi Križ i ne može se ljubiti Križ ako se ne ljubi sveta Euharistija.
* * *
A što s druge strane odbija moderni kršćanin? On također odbija prihvatiti djelotvornost Križa za samoga sebe. On odbija biti pritjelovljen žrtvi Gospodina Isusa Krista koja se obnavlja na oltaru. Pogled na to sablažnjava ga i danas. Ne razumije kako bi Bog mogao tako nešto tražiti od njega jer više ne razumije kako je Bog Otac mogao tražiti od našega Gospodina da umre na križu. Na taj se način njegova predodžba o kršćanskome životu nepovratno mijenja. On više ne prihvaća pojam da sam nadopunja ono što nedostaje Kristovim patnjama (usp. Kol 1, 24). Tako se postupno duh Križa zamjenjuje duhom svijeta. Duboka želja da se doživi pobjeda Križa ustupa mjesto nejasnoj želji za boljim svijetom, življom zemljom u pogledu ekosustava, za boljim čovječanstvom, ali bez da se zapravo zna u koje svrhe i na koje načine. Stoga prihvaćajući ovu novu perspektivu, karakterističnu za modernoga kršćanina, koja je besmislena i vodi do ravnodušnosti, cijela Crkva s hijerarhijom i vjernicima gubi razlog svoga postojanja, ulazi u duboku krizu i onda očajnički nastoji dati sebi novo poslanje u svijetu jer se odrekla vlastitoga poslanja, a to je da po Križu traži samo pobjedu Križa. Neizbježno je da u ovoj novoj koncepciji kršćanskoga života i Crkve sveta Žrtva svete Mise više nema svoje mjesto, jer sam Križ više nema svoje mjesto. Prema tome, tijelo i krv Isusa Krista koje bi ljudi trebali jesti i piti kako bi imali vječni život poprimit će novi smisao. Nova misa nije samo novi obred Mise nego je i konačni izraz nevjere Križu, kao što je i sam naš blaženi Gospodin propovijedao Židovima i kao što su apostoli propovijedali ranoj Crkvi. Tu je ključ za tumačenje posljednjih pedeset godina povijesti Crkve, a također i ključ za veliku većinu zabluda koje ju ugrožavaju kroz posljednjih dvije tisuće godina.
* * *
Dakle što moramo učiniti 2020. da zadržimo duh Križa i bezuvjetnu ljubav prema svetoj Euharistiji? Jer prije ili kasnije, snaći će nas isto iskušenje koje je Židove udaljilo od našega blaženoga Gospodina, na ovaj ili onaj način, i naš će nam Gospodin postaviti isto pitanje koje je postavio apostolima: ,,Hoćete li i vi otići?” (Iv 6, 68). Stoga, kako možemo biti spremni odgovoriti sa sv. Petrom: ,,Gospodine, kojemu ćemo ići? Ti imaš riječi vječnoga života. I mi vjerovasmo i spoznasmo, da si ti Svetac Božji.” (Iv 6, 69-70)?
Odgovor na ovo temeljno pitanje leži u pravom sudjelovanju u svetoj Žrtvi svete Mise i u načinu života usredotočenom na svetu Euharistiju. Sveta Misa donosi novi život našim dušama u mjeri u kojoj ulazimo u otajstvo Križa, čineći ga vlastitim, ne samo pohađanjem obreda koji izražava našu vjeru u Žrtvu, nego i samim ulaskom u tu Žrtvu, na takav način da ona postaje savršeno naša žrtva, a istovremeno ostaje savršeno Žrtva našega blaženoga Gospodina. Da bismo to postigli, da bismo se prikazali zajedno s Gospodinom, prije svega je potrebno iskreno prihvatiti Križ, sa svim njegovim posljedicama. To je pitanje odjeljivanja od svega da bismo se istinski mogli prikazati s našim Gospodinom Isusom Kristom i po njemu: svoj ego, volju, srce, svoje težnje, ambicije, naklonosti... jednom riječju, ono što jesmo i što posjedujemo, pa čak i svoje frustracije.
S tom raspoloživošću, kada se Sin prikazuje Ocu, i mi smo u Sinu jer nas Križ sjedinjuje s Njim i spaja našu volju s Njegovom. Na taj smo način spremni prikazati se s Njime Ocu. Ne možemo se istinski prikazati Ocu ako nismo sjedinjeni kao jedno s našim Gospodinom. Samo po sjedinjenju s božanskom Žrtvom prikazanje samoga sebe dobiva veliku vrijednost. A to se može ostvariti samo tijekom svete Misne Žrtve i po njoj.
I upravo nakon toga potpunoga predanja nas samih koje se obnavlja pri svakoj svetoj Misi možemo zauzvrat primiti ono bitno: svetu Euharistiju, plod svete Žrtve, u kojoj Sin prikazuje samoga sebe i u kojoj se mi prikazujemo s Njime. Sveta Euharistija nas pročišćava, povećava u nama odbojnost prema svijetu i posvećuje nas – pod uvjetom da s naše strane ne postoji otpor radikalnomu samoispražnjenju, što je preduvjet ove preobrazbe. U tome se sastoji sveta Misna Žrtva i upravo zato moramo svakodnevno iznova otkrivati njezinu vrijednost. Nakon pedeset godina moramo sve više ponovno otkrivati veličinu milosti koju smo primili i nastaviti je primati po Misi svih vremena.
To se može činiti paradoksalno: s jedne strane, sveta Misna Žrtva uvijek ostaje za nas predmet borbe u kojoj ne smijemo ograničavati svoje napore; s druge strane, ona preobražava naše duše i donosi nam neizrecivi mir, čiji tvorac može biti samo naš blaženi Gospodin. Doista, onaj tko prima Gospodina i živi po Njemu, postupno gubi sve ostale želje. On se povrh svega više ne boji gubitka bilo čega, uključujući i vlastiti život. Posljedično, u njegovoj duši ne preostaje ništa što ne odgovara svetoj Božjoj volji. Stoga uobičajena strepnja koja proizlazi iz borbe između ,,staroga” i ,,novoga čovjeka” više ne dotiče dušu preobraženu svetom Misom i svetom Euharistijom. Duša živi u miru, umirena svetom Pričesti: ,,Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam. Ne dajem vam ga, kao što svijet daje” (Iv 14,27).
Sveta Pričest nas također preobražava, a posebno vezom koju uspostavlja s našim Gospodinom: doista, sva se svetost i duhovni život sažima u ovomu prisnomu sjedinjenju s Njime, a sve što god nije usmjereno prema tome sjedinjenju, nije ništa drugo nego isprazna priča. U konačnici, to je jedino što je Njemu važno i to je razlog zašto je utemeljio svoju Crkvu. On očekuje samo jedno: da to jedinstvo bude savršeno i nepropadljivo u vječnosti: ,,Oče, hoću da oni koje si mi dao budu s mnom gdje sam ja, da vide slavu moju koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanka svijeta” (Iv 17,24).
Po svetoj Euharistiji on već započinje tu vezu i priprema nas za vječnost. Sveta Euharistija je zalog vječnoga života i sredstvo kojim on već započinje ovdje na zemlji. Tkogod je prima s potrebnom raspoloživošću svjestan je da je u svetoj Pričesti skriveno sjeme vječnoga života. Upravo sveta Pričest čini da u nama raste krepost nade. Svaka Pričest u nama povećava želju za vječnim životom i nas svaki puta malo više usidruje na Nebu. Vječnost je zapravo Pričest s našim blaženim Gospodinom koja nikada ne završava jer će On potpuno i savršeno ispuniti našu dušu, biti vječno u svima. Vječnost je dug i beskrajan Uskrs u kojemu će naš Gospodar ponovno očitovati svoju slavu, kao što je to učinio na dan svoga Uskrsnuća i pridružit će nas svojoj radosti i slavi. Ipak, to povezivanje naših duša s njegovom radošću i slavom, iako trenutno skriveno, započinje našim spajanjem s Isusom Kristom skrivenim u svetoj Euharistiji.
Moramo živjeti u skladu sa svim tim stvarima. Moramo biti prožeti tom ljubavlju za svetu Misu i svetu Euharistiju. Moramo to priopćiti drugima, posebno mladima, jer se oni često nađu pred strašnim izborom između našega Gospodina i svijeta. Oni će biti spremni izabrati Gospodina u mjeri u kojoj u starijima mogu otkriti bezuvjetnu ljubav prema svetoj Euharistiji, koja se ne može prenijeti teoretskom poukom o nauku, već istinskim kršćanskim životom, potpuno obuzetim tim idealom. Sveta Misna Žrtva mnogo je više od jednostavnoga obreda na koji smo vezani, kao što nam to prigovaraju mnogi nevjernici. Sveta Misa je naš život jer je Isus Krist naš život! Njega promatramo kao naše sve i ništa izvan Njega. A sve što očekujemo od Njega moći ćemo sa sigurnošću pronaći u svetoj Euharistiji: ,,Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; i tko vjeruje u mene, neće nikad ožednjeti” (Iv 6,35).
Tako moramo neprestano obnavljati svoje duše da bismo zadržali duh Križa, koji je ujedno duh pokore i radosti, mrtvljenja i života, prezira prema svijetu i ljubavi prema svetoj Euharistiji. Tako se moramo pripremiti za svoj Uskrs: onaj koji ćemo slaviti za nekoliko tjedana, ali nadasve onaj koji ćemo slaviti u vječnosti.
Bog vas blagoslovio!
Menzingen, 1. ožujka 2020., na Prvu korizmenu nedjelju
don Davide Pagliarani, generalni poglavar