ragi gospodine Kokx, sa živim sam interesom pročitao Vaš članak „Pitanja za Vigana: Preuzvišeni je u pravu što se tiče Drugog vatikanskog koncila, no što bi po njegovom mišljenju katolik sada trebao učiniti?” koji je objavio Catholic Family News 22. kolovoza.
Rado ću odgovoriti na vaša pitanja koja se tiču stvari koje su vrlo važne za vjernike.Pitate: „Kako bi, prema mišljenju nadbiskupa Vigana, trebalo izgledati 'odvajanje' od koncilske crkve?” Ja vam odgovaram protupitanjem: „Što podržavateljima Koncila znači odvojiti se od Katoličke Crkve?” Iako je jasno da nije moguće nikakvo miješanje s onima koji iznose lažni nauk koncilskog ideološkog manifesta, treba napomenuti da sama činjenica da smo kršteni i da smo živi članovi Crkve Kristove ne upućuje na pripadnost koncilskome timu. To je nadasve istina za obične vjernike te za svjetovne i redovničke klerike koji se iz različitih razloga iskreno smatraju katolicima i priznaju hijerarhiju.
Umjesto toga, ono što zbilja treba razjasniti je pozicija onih koji, dok se nazivaju katolicima, prihvaćaju heterodoksne nauke koji su se raširili ovih desetljeća, sa sviješću da oni predstavljaju raskid s prijašnjim Učiteljstvom. U tom je slučaju zakonito sumnjati u njihovo stvarno prianjanje uz Katoličku crkvu u kojoj ipak drže službene pozicije koje im daju vlast. Ta se vlast izvršava nezakonito ako je njezina svrha prisiliti vjernike da prihvate revoluciju koja im je nametnuta od vremena Koncila.
Kad je ta točka razjašnjena, očito je da tradicionalni vjernici – to jest, riječima sv. Pija X., pravi katolici – nisu ti koji trebaju napustiti Crkvu u kojoj imaju puno pravo ostati i od koje bi bilo žalosno odijeliti se, nego modernisti koji prisvajaju katoličko ime, baš zato što samo birokratski element dopušta da ih se ne smatra ravnima bilo kojoj krivovjernoj sljedbi. Ova njihova tvrdnja služi zapravo tome da se spriječi da ne završe među stotinama krivovjernih pokreta koji su kroz stoljeća vjerovali da su sposobni reformirati Crkvu po vlastitome ukusu, postavljajući svoj ponos iznad poniznoga očuvanja nauka našega Gospodina. No kao što nije moguće prisvajati si državljanstvo u domovini u kojoj netko ne poznaje njezin jezik, zakon, vjeru i tradiciju, tako je nemoguće da si oni koji ne dijele vjeru, moralno učenje, liturgiju i disciplinu Katoličke Crkve mogu prisvajati pravo da u njoj ostanu i da se čak uspinju na položaje u njezinoj hijerarhiji.
Nemojmo stoga podleći napasti – premda s opravdanim ogorčenjem – napuštanja Katoličke Crkve pod izlikom da je pod najezdom krivovjernika i razvratnika: oni su ti koji trebaju biti izbačeni iz svetoga prostora u djelu pročišćenja i pokore koji mora započeti sa svakim od nas.
Također je očito da postoje rašireni slučajevi u kojima se vjernici suočavaju s ozbiljnim problemima pohađajući svoje župe jer je sve manje crkava u kojima se sveta Misa služi prema katoličkom obredu. Užasi koji kroz desetljeća bjesne u mnogim našim župama i svetištima čine čak samo sudjelovanje u „Euharistiji“ nemogućim bez uznemiravanja i da izlažemo opasnosti svoju vjeru, isto kao što je jako teško osigurati katoličko obrazovanje, dostojno služenje sakramenata te čvrsto duhovno vodstvo za sebe i svoju djecu. U ovim slučajevima vjernici laici imaju pravo i dužnost pronaći svećenike, zajednice i ustanove koje su vjerne vjekovnome Učiteljstvu. I neka hvalevrijedno služenje liturgije po drevnom obredu poprate prianjanjem uza zdravi nauk i moral, bez ikakvog popuštanja pred Koncilom.
Situacija je svakako složenija za klerike koji su hijerarhijski ovisni o svome biskupu ili redovničkome poglavaru, a koji u isto vrijeme imaju pravo ostati katolici i služiti katolički obred. S druge strane, laici imaju veću slobodu kretanja u odabiru zajednice prema kojoj će se usmjeriti za Misu, sakramente i vjersku poduku, no manju autonomiju zbog činjenice da i dalje trebaju biti ovisni o svećeniku. Klerici pak imaju manju slobodu kretanja, budući da su inkardinirani u biskupiju ili red te podložni crkvenom autoritetu, no imaju veću autonomiju, budući da mogu zakonito odlučiti da služe Misu i dijele sakramente po tridentskom obredu i propovijedati u skladu sa zdravim naukom. Motuproprij Summorum Pontificum ponovno je potvrdio da vjernici i svećenici imaju neotuđivo pravo – koje se ne može zanijekati – da iskoriste liturgiju koja savršenije izražava katoličku vjeru. Ali to se pravo danas mora koristiti ne samo i ne utoliko da se očuva izvanredni oblik obreda, već da se posvjedoči prianjanje depositumu fidei koji se savršeno podudara s isključivo drevnim obredom.
Svakodnevno primam srdačna pisma svećenika i redovnika koje se marginalizira,premješta ili proganja zbog vjernosti Crkvi: jaka je napast pronaći ubi consistam [mjesto osloništa] daleko od vike inovatora, no moramo slijediti primjer mnogih svetaca koji su proživljavali progone, uključujući i sv. Atanazija koji nam pruža uzor kako se trebamo ponašati suočeni s raširenim krivovjerjem i progoniteljskim bijesom. Kao što je moj časni brat biskup Athanasius Schneider mnogo puta spomenuo, arijanizam koji je potresao Crkvu u Egiptu u vrijeme svetog aleksandrijskog naučitelja bio je toliko raširen među biskupima da se gotovo mogao dobiti dojam da je pravovjerje potpuno nestalo. No upravo zahvaljujući vjernosti i junačkom svjedočanstvu nekolicine biskupa koji su ostali vjerni, Crkva se uspjela ponovno podići. Bez toga svjedočanstva arijanstvo ne bi bilo pobijeđeno; bez našega svjedočanstva danas, modernizam i globalističko otpadništvo ovoga pontifikata neće biti pobijeđeno.
Nije dakle pitanje djelovanja unutar Crkve ili izvan nje: vinogradari su pozvani raditi u vinogradu Gospodnjem i ondje moraju ostati čak i pod cijenu njihovih života. Pastiri su pozvani čuvati stado Gospodnje, suzbijati proždrljive vukove i odbijati najamnike koje ne zanima spasenje ovaca i janjadi.
Ovaj je skriven i često tih posao izvršavalo Svećeničko bratstvo sv. Pija X. koje zaslužuje priznanje jer nije dopustilo da plamen Tradicije bude ugašen u trenutku kada se služenje drevne Mise smatralo subverzivnim i razlogom za izopćenje. Njihovi su svećenici bili zdravi trn u peti hijerarhije koja je u njima vidjela neprihvatljivi primjer za usporedbu vjernicima, stalni prijekor za izdaju počinjenu protiv naroda Božjega, nedopustivu alternativu novom koncilskom putu. I ako je njihova vjernost biskupskim posvećenjima učinila neposlušnost papi neizbježnom, zahvaljujući njima je Bratstvo bilo u stanju zaštititi se od bijesnoga napada inovatora i samim svojim postojanjem dopustilo je mogućnost oslobođenja drevnog obreda koji je dotada bio zabranjen. Njegova je prisutnost također omogućila da izrone proturječja i zablude koncilske sekte koja uvijek namiguje krivovjernicima i idolopoklonicima, ali je neumoljivo stroga i netolerantna prema katoličkoj istini.
Smatram nadbiskupa Lefebvrea uzoritim ispovjednikom vjere i mislim da je dosada postalo očito da je njegovo odbacivanje Koncila i modernističkog otpadništva relevantnije nego ikada. Također ne treba zaboraviti da je progon kojem je nadbiskup Lefebvre bio izložen od strane Svete Stolice i svjetskog episkopata služio zastrašivanju katolika koji su pružali otpor koncilskoj revoluciji.
Također se slažem s opažanjem preuzvišenoga biskupa Bernarda Tissiera de Malleraisa o istodobnoj prisutnosti dvaju entiteta u Rimu: Crkva Kristova okupirana je i zasjenjena modernističkom koncilskom strukturom koja je uspostavljena u istoj hijerarhiji i koristi autoritet svojih službenika da nadvlada nad Zaručnicom Kristovom i našom Majkom.
Crkva Kristova, koja ne samo da je ostvarena [„subsistit in“] u Katoličkoj crkvi, već je isključivo Katolička crkva, samo je zamračena i zasjenjena neobičnom ekstravagantnom crkvom ustanovljenom u Rimu, prema viđenju blažene Ane Katarine Emmerich. One opstaju zajedno, poput pšenice i kukolja, u Rimskoj kuriji, u biskupijama, u župama. Ne možemo prosuđivati namjere naših pastira niti pretpostavljati da su svi oni iskvareni u vjeri i moralu. Naprotiv, nadamo se da će mnogi, dosad ustrašeni i tihi, dok se konfuzija i otpadništvo nastavljaju širiti razumjeti zabludu kojoj su bili podvrgnuti i da će se konačno prodrmati iz svoje uspavanosti. Mnogi laici podižu svoj glas; drugi će ih nužno slijediti, zajedno s dobrim svećenicima koji su svakako prisutni u svakoj biskupiji. Ovo buđenje vojujuće Crkve – dopustio bih to zvati gotovo uskrsnućem – nužno je, hitno i neizbježno: nijedan sin ne trpi da njegovu majku vrijeđaju sluge ili da njegovoga oca ugnjetavaju upravitelji njegovih dobara. Gospodin nam pruža u ovim bolnim situacijama mogućnost da budemo Njegovi saveznici boreći se u ovoj svetoj borbi pod njegovim stijegom: Kralj koji pobjeđuje nad zabludom i smrću dopušta nam dijeliti slavu trijumfalne pobjede i vječne nagrade koja iz nje proizlazi nakon što smo trpjeli i patili s njim.
No da bismo sačuvali besmrtnu slavu raja pozvani smo ponovno otkrivati – u mekušastom svijetu lišenom vrijednosti poput časti, vjernosti danoj riječi i junaštva – temeljni aspekt vjere svakoga krštenika: kršćanski je život vojna i uz sakrament Potvrde zovemo se vojnicima Kristovim pod čijim se znakovljem moramo boriti. Naravno, u većini slučajeva je to suštinski duhovna borba, no kroz povijest smo vidjeli koliko je često, kad smo bili suočeni s kršenjem Božjih prava i crkvene slobode, također bilo nužno uzeti oružje u ruke. Ovome nas uči teški otpor da bi se odbilo islamske invazije na Lepant i predgrađe Beča, progon kristerosa u Meksiku, katolika u Španjolskoj te čak i današnji okrutni rat protiv kršćana diljem svijeta. Nikada kao danas ne možemo razumjeti teološku mržnju koja, nadahnuta sotonom, dolazi od Božjih neprijatelja. Napad na sve što podsjeća na križ Kristov – na krepost, na dobro i lijepo, na čistoću – mora nas potaknuti da se podignemo ponosnim skokom kako bismo zahtijevali svoje pravo ne samo da ne budemo progonjeni od naših izvanjskih neprijatelja, nego također i nadasve da imamo snažne i odvažne pastire, svete i bogobojazne, koji će učiniti baš ono što su njihovi prethodnici činili stoljećima: propovijedati Evanđelje Kristovo, obraćati pojedince i narode i širiti Kraljevstvo živoga i pravoga Boga diljem svijeta.
Svi smo pozvani učiniti čin jakosti – zaboravljene stožerne kreposti, koja na grčkom ne podsjeća slučajno na muževnu snagu ἀνδρεία – znajući kako se suprotstaviti modernistima. Otpor je to koji je ukorijenjen u ljubavi i istini koji su Božja svojstva.
Ako služite samo tridentsku Misu i propovijedate zdrav nauk bez da ikada spominjete Koncil, što vam uopće mogu učiniti? Možda vas izbaciti iz vaših crkava? I što onda? Nitko vas ne može spriječiti u obnavljanju svete Žrtve, čak i ako je to privremeno u podrumu ili na tavanu, kao što su svećenici otpora činili za vrijeme francuske revolucije ili kao što se danas događa u Kini. A ako vas pokušaju udaljiti, pružite im otpor: kanonsko pravo služi kao jamac vlasti Crkve u potrazi za njezinim prvotnim svrhama, a ne da bi ju razorilo. Prestanimo se bojati da krivnja raskola leži na onima koji se tome suprotstavljaju, a ne na onima koji to provode: raskolnici i krivovjernici su oni koji ranjavaju i razapinju mistično tijelo Kristovo, a ne oni koji ga brane suprotstavljajući se krvnicima!
Laici mogu očekivati da se njihovi službenici tako ponašaju ako preferiraju one koji dokažu da nisu zatrovani suvremenim zabludama. Ako Misa vjernicima postane povod za mučninu, ako su prisiljeni sudjelovati na svetogrđima ili podržavati krivovjerja i bulažnjenja nedostojna doma Gospodnjega, tisuću se puta više treba preferirati otići u crkvu gdje svećenik služi svetu Žrtvu dostojno, prema obredu koji nam je predala Tradicija, s propovijedanjem koje je u skladu sa zdravim naukom. Kada župnici i biskupi shvate da kršćanski puk zahtijeva kruh vjere, a ne kamenje i škorpione neo-crkve, napustit će svoje strahove i pristati uz legitimne zahtjeve vjernika. Drugi, pravi najamnici, pokazat će se onakvima kakvi jesu i moći će okupiti oko sebe samo one koji dijele njihove zablude i zastranjenja. Oni će sami sebe ugasiti: Gospodin isušuje močvaru i čini zemlju na kojoj raste drač suhom; on suzbija zvanja u pokvarenim bogoslovijama i samostanima koje se bune protiv pravila reda.
Laici danas imaju svetu zadaću: utješiti dobre svećenike i dobre biskupe, okupljajući se poput ovaca oko svojih pastira. Skrbite se za njih, pomozite im, tješite ih u njihovim kušnjama. Stvorite zajednicu u kojoj ne prevladavaju gunđanje i podjele, već bratska ljubav u sponama vjere. A budući da u poretku koji je Bog uspostavio – κόσμος – podložnici duguju poslušnost autoritetima i ne mogu učiniti drukčije doli oduprijeti mu se kad zlorabi svoju moć, ne može im se pripisati nikakva krivnja za nevjernost svojim vođama, na kojima leži vrlo ozbiljna odgovornost za način na koji izvršavaju svoju namjesničku vlast koja im je dana. Ne smijemo se buniti, već suprotstaviti; ne smijemo biti zadovoljni zabludama naših pastira, već moramo za njih moliti te ih s poštovanjem upozoravati; ne smijemo dovoditi u pitanje njihov autoritet, već način na koji ga izvršavaju.
Siguran sam sigurnošću koja mi dolazi iz vjere da Gospodin neće propustiti nagraditi našu vjernost, nakon što nas je kaznio za grijehe crkvenih ljudi, dajući nam svete svećenike, svete biskupe, svete kardinale i nadasve svetoga papu. Ali ovi će se sveci podići u našim obiteljima, u našim zajednicama, u našim crkvama: obiteljima, zajednicama i crkvama u kojima će Božja milost rasti stalnom molitvom, pohađanjem Misa i primanjem sakramenata, prikazivanjem žrtvi i pokora koje nam općinstvo svetih dopušta prikazivati božanskom veličanstvu kako bismo okajali naše grijehe i grijehe naših bližnjih, uključujući one koji su na položajima vlasti. Laici u tome imaju temeljnu ulogu, čuvajući vjeru u svojim obiteljima na takav način da naši mladi koji su poučeni u ljubavi i strahu Božjemu mogu jednoga dana biti odgovorni očevi i majke, ali i dostojni službenici Gospodnji, Njegovi glasnici u muškim i ženskim redovničkim zajednicama te apostoli u društvu.
Lijek za pobunu jest poslušnost. Lijek za krivovjerje je vjernost učenju Tradicije. Lijek za raskol je sinovska odanost svetim pastirima. Lijek za otpadništvo je ljubav prema Bogu i Njegovoj svetoj Majci. Lijek za manu je ponizno vršenje kreposti. Lijek za moralnu pokvarenost jest živjeti stalno u prisutnosti Božjoj. No poslušnost se ne smije iskvariti u tupu servilnost; poštovanje prema autoritetima ne može biti iskvareno u slijepu pokornost . I nemojmo zaboraviti da je dužnost laika slušati svoje pastire te da je još teža dužnost pastira da budu poslušni Bogu usque ad effusionem sanguinis.
+ Carlo Maria Viganò, nadbiskup
1. rujna 2020.
Izvor: https://catholicfamilynews.com/