P
apa Franjo objavio je 10. siječnja 2021. motuproprij – apostolsko pismo napisano po vlastitoj pobudi – pod naslovom Spiritus Domini. Radi se o „Izmjeni kanona 230, §1 Zakonika kanonskoga prava u vezi s pristupom žena službama lektora i akolita“.Da bismo razumjeli što je to i o čemu se radi, potrebno je postaviti pitanje u njegovu povijesnu i liturgijsku perspektivu.
Niži redovi i subđakonat u povijesti Crkve
Prema Tradiciji sakrament svetoga reda ima različite stupnjeve. On se dijeli na više redove: svećeništvo, đakonat i subđakonat; te na niže redove: vratar, lektor, egzorcist i akolit. Postoji jasno razdvajanje jer se na razini subđakonata klerik u Latinskoj crkvi obvezuje na savršenu čistoću te se više ne može normalno vratiti u laički stalež, osim po oprostu koji može izdati Sveta Stolica. Biskupstvo je samo po sebi više od svećeništva.
Biskupstvo, svećeništvo i đakonat se izričito spominju i određuju u Svetom pismu. No niži redovi i subđakonat pojavljuju se tek postupno u ranim stoljećima. Tako lektorat spominje Tertulijan (oko 155.-220. god.). Papa Kornelije spominje vratare među nižim redovima 251. god. On također spominje akolite, egzorciste i subđakone.
O porijeklu tih redova vodile su se rasprave među liturgičarima i teolozima, no čini se da je Crkva zaslužna za njihovu ustanovu. Međutim, kakvo god mišljenje zauzeli, dokazan je razvoj onoga što je sadržano u svećeništvu ili crkvenim ustanovama, njihovoj starini i trajnosti kroz povijest Crkve.
Tridentski sabor koji je održan radi odbacivanja protestantizma, svoje 23. zasjedanje posvetio je sakramentu svetoga Reda, budući da su ga protestanti poricali i odbijali. Jedan od njegovih kanona o pitanju redova govori: „Tko kaže da u Katoličkoj crkvi osim svećeništva nema drugih redova,viših i nižih, po kojima se kao po nekakvim stepenicama teži prema svećeništvu, neka bude kažnjen anatemom“ (Kan. 2, DzS 962).
Stoga je dio vjerskoga nauka da postoji nekoliko stupnjeva sakramenta svetoga Reda: jedni su viši, a drugi niži. Konkretno, sveti sabor izričito navodi samo biskupstvo, svećeništvo i đakonat. Ali će se precizirati da niže redove valja primiti samo s obzirom na svećeništvo. To uklanja mogućnost da se dobrovoljno ostane na primljenom nižem redu.
Na kraju treba napomenuti da su svi ti redovi kroz povijest uvijek bili povjeravani kleru, drugim riječima – muškarcima.
Reforma Pavla VI.
Dana 15. kolovoza 1972. papa Pavao VI. je motuproprijem Ministeria quaedam preuredio niže redove i subđakonat. Odredio je da će se oni odsada nazivati „službama” te da će se u njih moći uvesti – ne definitivno – i laike. Zadržani su samo lektor i akolit koji daju vlast izvršavanja funkcija do tada rezerviranih za subđakonat.
Ipak, te su službe „prema časnoj tradiciji Crkve“ rezervirane za muškarce te se podjeljuju liturgijskim obredom. Treba pažljivo primijetiti da time ni „niži redovi” ni subđakonat nisu „ukinuti”. Dokaz tome je mogućnost dana tzv. Ecclesia Dei zajednicama da koriste liturgijske knjige iz 1962., a posebno pontifikal koja sadrži obrede za podjeljivanje svih redova, viših i nižih.
Načelo ove reforme jasno se primjećuje u referencama na koje se poziva motuproprij Ministeria quædam:
- br. 21 Sacrosanctum conciliuma koji liturgijsku reformu temelji na „punom, aktivnom i zajedničkom“ sudjelovanju kršćanskoga naroda;
- br. 14 iste uredbe koja naglašava isto načelo, ali ga stavlja u vezu sa općim svećeništvom vjernika;
- konačno, br. 10 Lumen gentiuma, gdje se pojašnjava zašto je klerički stalež izravno povezan s primanjem đakonata: reforma će učiniti razliku između klerika i laika vidljivijom, kao i u njihovim različitim obilježjima. Tada će se bolje izraditi međusobna ovisnost koja povezuje opće svećeništvo i ministerijalno svećeništvo.
Cilj je jasan: moramo dati puni smisao „svećeništvu vjernika“, načelu aktivnoga sudjelovanja u liturgijskom bogoslužju, što odgovara svećenstvu u pravom smislu riječi. Ova reforma stoga želi podijeliti svim nositeljima općega svećeništva što više onoga što je pripadalo isključivo ministerijalnom svećeništvu. Drugim riječima, razlika postoji samo na razini subjekata koji izvršavaju ove redove.
Motuproprij pape Franje
Međutim, u reformi Pavla VI. nedostajalo je logike jer su nove službe bile pridržane samo za muškarce. Evo kako je p. Jean-Michel Gleize to objasnio u nedavnom članku na web-stranici laportelatine.org:
„Ako se uzmu u obzir pretpostavke ove reforme Pavla VI. koja proizlazi iz Drugoga vatikanskoga sabora, činjenica da je 'uvođenje u službu lektora i akolita' pridržano za muškarce” u suprotnosti je s njegovim duhom.
„Zapravo je opće svećeništvo karakteristično za krštenike kao takve, bez razlike spola. Ako netko odluči da bi pripisivanje službi neklericima svoje dublje utemeljenje trebalo pronaći u načelu toga općega svećeništva, ne vidi se zašto se službe ne bi mogle povjeriti ženama.”
„Ako se poput Pavla VI. pozivamo na ‘časnu tradiciju Crkve’, moramo biti dosljedni te logiku dovesti do njezina kraja: ta ‘časna tradicija’ ne isključuje samo žensko svećeništvo, već i samo načelo ‘općega svećeništva’. Ako se poziva na njega da bi se priznalo jedno, a isključilo drugo, onda je to samo loš izgovor koji ne skriva svoju nedosljednost.”
„Da bi se ispravio taj nedostak logike… papa Franjo revidira reformu Pavla VI. odlukom da se službe lektora i akolita odsada mogu povjeravati ženama.”
„Osim vijesti i prolaznog šoka koji ova odluka može prouzročiti, ono što ostaje jest logika Drugoga vatikanskoga koja je postala dosljedna. Štoviše, ova nova zakonska odredba samo posvećuje činjenicu koja je već dobro utvrđena pod Franjinim prethodnicima – Ivanom Pavlom II. I Benediktom XVI.”
„I ovdje je, kao i drugdje, običaj ukazao na istinski duh zakona, u ovom slučaju na duh Drugoga vatikanskoga, koji se stalno udaljava od ‘časne tradicije Crkve’.”
Ono što ostaje je slom liturgijskog obreda između različitih aktera bitno različitoga stupnja, unoseći sve dublju zbrku na svećenikovo mjesto i dopuštajući najradikalnijima da sanjaju o mogućnosti – zabranjenoj božanskim zakonom - da jednog dana vide kako se svećeništvo podjeljuje ženama.
Izvor: fsspx.news