D
ragi članovi i vjernici Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., velika mi je radost što vam mogu pisati u ovom vrlo posebnom trenutku povijesti našega Bratstva kada slavimo njegovu zlatnu obljetnicu. Ova 50. obljetnica Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. je prije svega prilika za stvarni i duboki čin zahvalnosti. Ponajprije Bogu koji nas nikada ne prestaje podržavati i jačati unatoč kušnjama i koji nas utvrđuje kroz te kušnje. Ako u ovih pola stoljeća naše povijesti križeva nikada nije nedostajalo, u njima moramo vidjeti dokaz vrlo posebne dobrohotnosti božanske providnosti koja dopušta zla samo za izgradnju svoje vladavine i posvećenja svojih vjernih slugu. Zahvalnosti i našemu Utemeljitelju koji nam je znao prenijeti najdragocjenija blaga Katoličke Crkve gorućim plamenom neustrašive ljubavi, prosvijetljene dubokom vjerom i podržane pouzdanom nadom u milosrđe samoga Boga: „Credidimus caritati”.
Ova 50. obljetnica također nas poziva da sagledamo našu današnju situaciju. Je li ovaj plamen primljen od našega Utemeljitelja još uvijek živ? Izložena svim vjetrovima neograničeno produžene krize, kako u Crkvi, tako i u društvu u cjelini, nije li ova dragocjena baklja u opasnosti da se pokoleba i oslabi?
S jedne strane, borbe svih vrsta, koje traju i čiji se kraj ne može vidjeti, po svoj prilici nas umaraju: je li zbilja nužno i dalje se boriti? S druge strane, nakon pola stoljeća borbi, Svećeničko bratstvo sv. Pija X. može utvrditi da je prilično udobno smješteno i da uživa relativni mir. Ali nije li takva ustaljena i mirna situacija ujedno i opasnost za nas? Ne moramo li taj plamen, koji zauzvrat moramo prenijeti onima koji nas slijede, ponovno oživjeti?
Nije suvišno provjeriti imamo li uvijek dobro na umu razlog postojanja našega Bratstva, da slijedimo njegov istinski cilj, dobro koristeći sredstva koja su nam na raspolaganju da ga postignemo. To je čak neophodno ako želimo biti u mogućnosti nastaviti zamah ovih prvih 50 godina.
1. Treba li Bratstvo biti vojujuće?
Providonosne okolnosti u kojima je Bog htio podići FSSPX, a to su one okolnosti strašne krize u koju je Crkva uronjena već šezdeset godina, prisilile su nas da zauzmemo vrlo posebno mjesto u onome što je postalo stvarna borba. Možemo reći da je pomalo svojstvo Bratstva da bude vojujuće. Od početka se moralo boriti s vjerom, hrabrošću i ustrajnošću protiv neprijatelja Crkve. Ali ne smijemo pogrešno shvatiti duboku narav ove borbe koja, ako dobro razmislimo, nije ništa iznimno ili originalno. Jer u naravi same Crkve ovdje na zemlji je da bude vojujuća. Bratstvo je dio Crkve, stoga je nužno vojujuće.
Koja je naša borba? Bila je to od početka, a sigurno je i danas, borba za očuvanje svećeništva; a uz to i borba za Misu, borba za zaštitu liturgije. To je također nedvojbeno borba za vjeru, borba za obranu katoličkoga nauka, koji je čak i u Rimu tragično ugrožen galopirajućim otpadništvom ovoga stoljeća. Napokon, i kao sažetak, to je borba za Krista Kralja, za Njegovu vladavinu u našim dušama i nad narodima.
Ali moramo jasno shvatiti što to znači... i da se putem ne zaustavimo. Koji je stvarni opseg ovih borbi koje smo naveli? Koji je osnovni razlog borbe za Misu i za katoličko svećeništvo? Zašto se borimo za našu vjeru i za Krista Kralja? Upravo je ova stvarnost sam cilj cijele Crkve i krajnji razlog postojanja (raison d’être) svih borbi koje je ona morala voditi tijekom svoje povijesti: a to je duhovni život, život bliskoga sjedinjenja s našim blagoslovljenim Gospodinom, Kraljem.
Bratstvo to mora imati na umu: razvoj duhovnoga života u našim dušama pravi je razlog njegova providonosnoga postojanja. Stoga je ono samo dio borbe koja je veća od njega samoga, koja ga nadilazi i koja je uistinu oduvijek borba Isusa Krista i Njegove Crkve: „Ja sam došao da imaju život, i da ga imaju u izobilju” (Iv 10, 10). Ako smo dio ove velike borbe i ako se mi osobno borimo, to je u konačnici zato da se ujedinimo s našim blagoslovljenim Gospodinom. To je Njegovo Kraljevstvo! I to nije apstraktna ideja: to je veoma konkretno, istinsko i blisko zajedništvo s Njime. To je život!
Nadbiskup Lefebvre veličanstveno je inzistirao na toj ideji: „Cijelo naše Bratstvo je u službi ovoga Kralja: ono ne poznaje drugoga. Sve njegove misli, ljubav i aktivnosti su za Njega, za Njegovu vladavinu, za Njegovu slavu i za dovršenje Njegova otkupiteljskoga djela na zemlji (Cor unum, Pismo članovima Bratstva, Božić, 1977.). Nemamo drugoga cilja ni drugoga razloga da budemo svećenici, nego da omogućimo vladavinu našega Gospodina Isusa Krista; a čineći to, donosimo duhovni život dušama (Duhovni nagovor, Écône, 29. veljače 1980.).”
Suprotno tome, ako iz navike ili umora oslabimo u toj borbi za duhovni život sjedinjenja s našim blagoslovljenim Gospodinom, tada ne samo da smo manje dostupni za ključnu borbu, već uz to gubimo iz vida raison d'être (razlog postojanja) borbe koju hrabro želimo voditi za Misu, za svećeništvo, za katolički nauk i za Krista Kralja.
2. Što je duhovni život?
Duhovni život nije ništa drugo doli život naše duše, za koji nas je Bog stvorio i koji će nas učiniti sretnima za čitavu vječnost: to je život vječni koji počinje već ovdje na zemlji. A koju nam definiciju toga života daje naš Gospodin? „A ovo je život vječni, da spoznaju tebe, jedino pravoga Boga, i koga si poslao, Isusa Krista” (Iv 17, 3). Duhovni se život dakle sastoji u poznavanju Boga, u poznavanju našega Gospodina Isusa Krista: Njegove osobe, Njegovoga božanstva, Njegovih kreposti i spasenja koje nam donosi. Da ga spoznamo kako bismo ga nasljedovali i tako postigli spasenje.
To nije čisto spekulativno znanje znanstvenika ili stručnjaka za biblijsku teologiju. To je nadnaravno poznavanje, po vjeri i milosti, Njega koji je „Put, Istina i Život” (Iv 14, 6). Znanje koje će biti u temelju toga života kako bi on u dubokoj bliskosti s našim Gospodinom cvjetao u žarkoj ljubavi: „Vjerovati ne znači samo predati svoj duh istini, već predati svu svoju dušu i cijelo svoje biće onome tko je govori... i tko je ta istina. Vjerovati znači živjeti... a ovaj život je sam Život: ‘Vjerujte u mene, rekao je Isus, tko vjeruje u mene, ima vječni život.’” (Dom Guillerand, Au seuil de l’abîme de Dieu, Parole et Silence, str. 60).
Na taj način dušu uvijek sve više raduje ljubav Onoga koji je za nju postao sve. Što ga više poznaje, to ga više ljubi; i što više ga ljubi, to više napreduje u svojoj spoznaji o Njemu. Vjera i ljubav se međusobno hrane, a duša se tako preobražava kako bi postala sve sličnija svome božanskome uzoru.
Tada se duša oslobađa lanaca koji ometaju njezin put k spasenju. Od istočnoga grijeha pali je čovjek imao sklonost da sve veže za sebe. On poznaje samo sebe, zanima ga samo on sam, živi kao povučen u sebe... do te mjere da zaboravlja Boga. Ali kada Bog krštenjem u ovome čovjeku započne svoje djelo spasenja, dajući mu to znanje o vjeri te po svojoj milosti djeluje da ga učini sličnim sebi, čovjek počinje sve povezivati s Kristom. On uskoro zna samo za Njega, živi po Njemu i usredotočen je na Njega... do te mjere da zaboravlja sebe. To je kršćanski ideal kao takav. On nam omogućuje da savladamo sve prepreke, sve dok naš blagoslovljeni Gospodin zaista ne bude život duše koju je On potpuno ispunio. To je istinska i konačna sloboda, ostvarena po Onome koji je Vječna Istina.
A u Nebu, u vječnome životu, naš blagoslovljeni Gospodin će u potpunosti ispuniti našu dušu i uistinu postati naše sve, kao za nebrojeni broj anđela i svetaca. I budući da vječni život započinje ovdje na zemlji s duhovnim životom, onda nije ni čudo da već u njemu naš Spasitelj želi postupno zauzeti svo mjesto u našoj duši.
Očito, još ne vidimo Boga na ovoj zemlji, ali na Nebu ćemo ga vidjeti licem u lice. Naša vjera nije apsolutno savršeno znanje o Bogu. Ali ljubav po kojoj ćemo se vječno sjediniti s Njime ne razlikuje se od one ljubavi kojom ga ljubimo već ovdje na zemlji. Nadalje, On već postaje naše sve, kada ga istinski ljubimo svim našim srcem, svom našom dušom, svom našom snagom i svim svojim umom, sve do točke kada mu se potpuno predamo.
Bilo bi pogrešno vjerovati da je ovaj prekrasni život dostupan samo duhovnoj eliti. Naš blagoslovljeni Gospodin želi se priopćiti svima. To sve ljubeznije znanje o Utjelovljenoj Riječi jednostavno je razvoj dara razumijevanja kojega su primili svi oni koji su kršteni i potvrđeni. A mi smo zato stvoreni da bismo primili taj dar i živjeli s njime.
3. Nužna sredstva za ovaj duhovni život
Ali kako nam se prenosi ovo znanje o vjeri? Kojim sredstvima ono procvjeta u život ljubavi da bi nas učinilo sličnima Kristu? Po sakramentima i po svetoj Misnoj Žrtvi. Po tim kanalima milosti koji omogućuju našemu Gospodinu Isusu Kristu da nas pritjelovi sebi.
Po milosti naš blagoslovljeni Gospodin živi u nama i čini da živimo u Njemu. I što više raste ta milost u nama, to više naš život bliskosti s Isusom Kristom zauzima sav prostor naše duše, tako da nas ništa ne može odvojiti od Njega. To je duhovnost Evanđelja. Ovaj ideal savršeno ujedinjuje život kršćanina jer je sjedinjen s osobom našega blagoslovljenoga Gospodina. Sin Božji je postao os njegova života oko koje se vrte sve njegove brige i sva njegova djela. Postao je jedno s Njime. Zapravo je naš Gospodin to načelo njegova nutarnjega jedinstva.
Ovo je dakle naša borba: dopustiti našemu Gospodinu Isusu Kristu da bude os našega duhovnoga života, da bude izvor svih naših misli, svih naših riječi i svih naših djela. I zato vodimo borbu za Misu: kako bi naše duše mogle biti posvećene milošću. Zbog toga vodimo borbu za vjeru: kako bi duše mogle upoznati svoga Spasitelja, kako bi ga više ljubile i bolje mu služile. Zato se borimo za Kristovu vladavinu: kako bi mu duše mogle služiti i biti savršeno sjedinjene sa svojim Kraljem.
To je doista duh križarske vojne koju je naš Utemeljitelj pokrenuo 1979. godine, povodom svoje 50. obljetnice svećeništva, na temelju svoga dugoga misionarskoga iskustva: „Ponajprije moramo pobliže promotriti dublji razlog ove preobrazbe [pogana u kršćane]: to je žrtva. […] Moramo započeti križarsku vojnu! Zauzmite se za svetu Misnu Žrtvu, za Krv našega Gospodina Isusa Krista. Zauzmite se za ovu nepobjedivu stijenu i za ovo neiscrpno vrelo milosti... da ponovno oživi kršćanstvo i da ga ojača... Onda ćete vidjeti kako će doći do ponovnoga procvata kršćanske kulture. Ova kultura nije za ovaj svijet. Ali to je kultura iz koje nastaje katolička država. Katolička država postoji radi priprave katoličkoga grada na nebesima.” (Propovijed nadbiskupa Marcela Lefebvrea, Porte de Versailles (Francuska), 23. rujna 1979.) Ova je križarska vojna uistinu naša: duhovno se boriti, oslanjajući se na svetu Misnu Žrtvu, kako bi se život Isusa Krista mogao priopćiti dušama i društvu u cjelini.
Što se, međutim, događa kad prestane ta borba za duhovni život?
4. Suvremeni čovjek prepušten sam sebi i bez orijentira
Da bismo odgovorili na ovo pitanje, trebamo samo pogledati suvremenoga čovjeka. Pogođeni smo nedostatkom jedinstva koji karakterizira njegov život. On više ne zna tko je, odakle dolazi ili kamo ide. On više nema nikakav orijentir. Dezorijentiran je, rastrgan, podijeljen u sebi. Ako vjera i nije potpuno izostala iz njegova života, ona je samo njegov mali dio, ona više nije središte njegova života. Suvremeni čovjek apsolutno želi imati koristi od slobodne, neovisne sfere. Želi uživati u tome da ima prostor u kojemu nikomu ne odgovara, čak ni Bogu.
Tako primjerice vidimo modernu znanost koja tvrdi da se može sama dokazati bez da ju vjera prosuđuje, gurajući svoju drskost toliko da prosuđuje i samu vjeru. Stoga vidimo suvremeno obrazovanje i moral oslobođene svih načela, koji slobodno traže cilj svojih želja, i koji na kraju završavaju u najkaotičnijoj disharmoniji. Stoga i dalje vidimo sekularističku politiku koja apsolutno protjeruje vjeru i nadnaravno iz cjelokupnoga društvenoga života.
Ova sjemena otpadništva, po kojima se naš blagoslovljeni Gospodin našao u praksi uklonjen iz života ljudi, ta odsutnost moralnih načela koja dovodi do dekonstrukcije i kaosa, neizbježno čine apsolutno nemogućim bilo koji jedinstveni, jednostavni duhovni život, usredotočen na našega Gospodina Isusa Krista. To je drsko i provokativno oslobađanje od Kristova Kraljevstva. To je prezirno odbijanje Njegovih kraljevskih zahtjeva prema pojedincima i društvima. Naš je Gospodin možda još uvijek mali dio života modernoga čovjeka... Ali On više nije središte njegova života. On nema više potpuni utjecaj na toga čovjeka. On više nije temelj svih njegovih aktivnosti... Savršeno sjedinjenje ovoga čovjeka s Isusom Kristom stoga postaje nemoguće.
5. Korijen krize u Crkvi: njezina otvorenost prema svijetu i njegovom duhu
Međutim, ono što krizu u kojoj se danas nalazimo čini dramatičnom je to što je Crkva zadnjih šezdeset godina odlučila prihvatiti ovaj moderni ideal i ući u taj pojam svemira u kojemu naš blagoslovljeni Gospodin ima samo ograničeno mjesto. Njegovo sveopće kraljevstvo više se ne priznaje, budući da se Crkva učinila prvakom vjerske slobode: priznajući ljudsku osobu kao autonomnu sferu, priznavajući pravo svake osobe na život u skladu s njenom individualnom savjesti – bez ograničenja; i crkvena hijerarhija došla je do točke gdje u stvarnosti niječe prava Isusa Krista nad ljudskom osobom.
Uistinu, ne samo kraljevstvo našega blagoslovljenoga Gospodina, već i samo Njegovo božanstvo dovedeno je u pitanje otkako je Crkva odlučila čovjeku, u ime njegova takozvanoga dostojanstva, priznati slobodu odabira ili odbijanja našega Gospodina. Na taj način crkvena hijerarhija ušutkava samoga Spasitelja koji kaže: „Ja sam Put, Istina i Život” (Iv 14, 6). Oni čak čine da sveti Petar laže kada naviješta: „I nema ni u jednom drugom spasenja; jer nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima, u kojem treba da se spasimo” (Dj 4,12).
Stoga bez zadrške o osobnim milostima koje Bog ostaje slobodan davati bilo kome, u današnjoj je Crkvi postalo gotovo nemoguće u potpunosti i istinski upoznati našega Gospodina, Njegovo božanstvo, Njegovo kraljevstvo sa svim njegovim pravima i spasenjem koje nam donosi. Stoga je postalo praktički vrlo teško živjeti duhovni život koji iz Njega proizlazi. To nam pokazuje težinu krize u koju smo uronjeni! Nisu u opasnosti samo Misa, sakramenti i vjera. Po svemu tome je život sjedinjenja s blagoslovljenim Gospodinom u opasnosti, za koji su namijenjena sva ta sredstva da nam ga omoguće. Sama je sigurnost Crkve, kao krajnji cilj kršćanskoga života, tragično ugrožena.
Naš je Utemeljitelj to opazio s velikom tugom: „Oni više ne prenose našega Gospodina Isusa Krista već sentimentalnu, površnu, karizmatsku religioznost. […] Ova nova religija nije katolička religija. Sterilna je, nesposobna za posvećivanje društva i obitelji.” (Duhovni putokaz, Ed. Iris, 2010. str. 14).
6. Otupljeni mač evanđelja
Kako je Katolička Crkva mogla doći u ovu katastrofalnu situaciju? Kako je moguće da se dogodio takav preokret, da su se u Crkvi mogle začeti takve ideje protiv nauka i vjere svih vremena?
Jao! Iz vrlo jednostavnoga razloga. Ovaj duhovni život o kojemu smo govorili uzrok je borbe. Ta je bitka, koja se posebno odnosi na svaku pojedinu dušu koja želi da se u njoj proširi Kristova vladavina, također i prije svega bitka cijele Katoličke Crkve. To je opći sukob u kojemu se neposredno sukobljavaju Crkva i svijet i čiji je ulog upravo to sjedinjenje duša s Kristom. Ova je borba teška, mučna i neprekidna. Započela je na samome početku Crkve, na Pedesetnicu, i trajat će koliko i ovaj svijet. Stoga pored poteškoća svojstvenih ovoj borbi postoji i posebna poteškoća, a to je njezino trajanje. Jednostavno smo se umorili. Malo po malo, ovaj ideal duhovnoga života, sa svim svojim zahtjevima, je izblijedio. Sve brojnijim katolicima je bilo preteško nastaviti boriti se. Oklijevali su kada su bili pozvani da se potpuno predaju milosti Isusa Krista kako bi ih mogla preobraziti i spasiti. Više nisu željeli Njegovu vladavinu i uvjete Njegove ljubavi prema njima. Postali su umorni od toga da se uvijek moraju odupirati zavođenju ovoga svijeta koji danonoćno čini urote protiv uspostave ove Kristove vladavine u njihovim dušama. Ušutkali su svetoga Pavla koji ih je upozorio: „Ne prilagođujte se ovome svijetu” (Rim 12, 2). I na kraju su postali obeshrabreni. Suočeni s kontinuiranom agresijom svijeta, mnogi katolici su nažalost pokazali slabost za koju su krivi. Njihovo je katoličanstvo postalo plaho, pomirljivo, padajući u istu liniju s Drugim vatikanskim saborom, liberalno i zemaljsko. Njihov način života postao je svjetovan. Žrtva, ta duboka karakteristika autentičnoga kršćanskoga života, protjerana je.
Doktrinarna opravdanja tada su učvrstila tu tromost i taj umor: „Nema više rata!”. I ljudi su počeli vjerovati u svjetski mir, u sveopći sklad svih vjernika, u tu iluziju katoličanstva pomirenoga sa svijetom. „Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam”. Rekao je naš blagoslovljeni Gospodin, ali je i dodao: „Ne dajem vam ga, kao što svijet daje.” (Iv 14, 27). Ali da ne bi više imali neprijatelja, radije su odbili Njegovu ponudu i radili bez Njega na miru bez temelja. Nije važno sviđa li se to Njemu ili ne: lakše je, manje zahtjevno i udobnije ugoditi svijetu.
Budući da je stoga kršćanski ideal sjedinjenja s Gospodinom Isusom Kristom sve teže moguće živjeti, u izobličenoj Crkvi koja ga napušta i sve više ignorira, neophodno je shvatiti da na toj razini Bratstvo, danas kao i jučer, ima dužnost boriti se pod svaku cijenu. Međutim, ova opasnost od napuštanja našega blagoslovljenoga Gospodina kako bismo se prilagodili svijetu uvijek je postojala: još od Getsemanskoga vrta, kada su se Spasiteljevi najvjerniji prijatelji suočili s ovim problemom. Ova borba za vjernost stoji pred izazovom svakoga dana. Stoga možemo li reći da Bratstvo ostaje vjerno?
7. Je li Bratstvo potpuno imuno?
Prava je opasnost za nas da nakon pedeset godina rasta vjerujemo da se, budući da je Bratstvo sada dobro uspostavljeno, Tradicija može lakše održati i ugodnije sačuvati. I da je stoga kršćanski život danas lakši, manje zahtjevan. Ništa nije dalje od istine! Zahtjev za duhovnim životom, nutarnjim životom, životom sjedinjenja s Isusom Kristom poziva na svakodnevnu bitku, velikodušnu borbu protiv zavodljive kušnje da se kompromitiramo sa svijetom.
Nadbiskup Marcel Lefebvre u svojoj jubilarnoj propovijedi iz 1979. rekao nam je: „To je žrtva, pojam žrtve, jedan posve kršćanski, posve katolički pojam. Naš život ne može više bez žrtve, otkako je naš Gospodin Isus Krist, sam Bog, uzeo tijelo kao što je naše. On nam kaže: ‘Slijedite me, uzmite svoj križ i slijedite me, ako se želite spasiti.’”
Tu je i opasnost da se nakon pedeset godina borbe prepustimo tome umoru i obeshrabrenju koji su doveli do toga da duše postupno gube smisao kršćanskoga života i da više ne vide duboke razloge koji su motivirali njihove prvotne napore koji su i dalje potrebni.
Stoga je temeljno da ovaj istinski katolički život ostane naš stalni cilj i da činimo sve što je u našoj moći, svakodnevno, uz pomoć Božje milosti, kako bismo ovaj život ljubavi s našim blagoslovljenim Gospodinom učinili mogućim. Moramo dopustiti našemu božanskome Spasitelju da osvoji našu dušu, uklanjajući sve prepreke koje sprečavaju uspostavljanje Njegova kraljevstva u nama. Ova svakodnevna duhovna borba, podržavana nadnaravnom nadom, ključna je ako želimo uistinu ostati vjerni našemu Gospodinu Isusu Kristu. Samo tada će On uistinu živjeti u nama, a mi ćemo mu biti poput dodatne ljudske naravi u kojoj On može slobodno iskazati svome Ocu čast i slavu koja mu pripada.
Ako našoj borbi ne damo ovu duboku dimenziju, izlažemo se opasnosti da vodimo čisto apstraktnu borbu. Naše će doktrinarne bitke biti samo intelektualne, spekulativne, bestjelesne igre: ideje će se suprotstavljati idejama, bez ikakvoga moralnoga života osvijetljenoga jasnoćom naše vjere. Naša borba za svetu Misnu Žrtvu postat će estetska. Branit ćemo tradicionalnu liturgiju iz jednostavnoga razloga što je ljepša, molitvenija. To može biti istina – ali to nije razlog zašto je branimo! Moramo gledati dublje. Branimo je jer je ona sredstvo par excellence da ljudima obznanimo ljubav našega blagoslovljenoga Gospodina na oltaru. Sredstvo par excellence da bi potpuno ušli u istu ljubav i istu žrtvu, kroz klanjanje i dar samoga sebe. To je konačni razlog borbe za Misu – to je pravo značenje riječi „Tradicija”!
Sve dok ovaj ideal duhovnoga života ostaje duboko naš i dok dopuštamo Božjoj milosti da nas preobrazi u priliku Isusa Krista iz dana u dan, naša vjernost u borbi za Tradiciju bit će osigurana i ojačana. Upravo taj ideal, utjelovljen u životu koji je istinski oživljen tim duhom, zajamčit će članovima i vjernicima Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. snagu i životnost potrebnu za njihovu postojanost u službi Krista Kralja.
8. Kako se pripremiti za konačnu pobjedu?
Koliko će dugo trajati ova kriza u Crkvi? Još važnije, zašto Bog dopušta da se nastavlja? Što On očekuje od nas? Sve smo rekli o štetnosti Nove mise. Otkrili smo sve zablude vjerske slobode i ekumenizma, itd. Što još treba učiniti? Što nedostaje da se Tradicija ponovno časti u Katoličkoj Crkvi?
Spekulativno govoreći, nema se što novo reći. Čak i ako je očito da moramo nastaviti ne šutjeti propovijedajući istinu i prokazujući zablude Drugoga vatikanskoga koncila. S druge strane, preostaje još nešto konkretno za dati, u stvarnosti. To je temeljna bitka. Ta situacija, sa svim svojim poteškoćama, iziskuje od svakoga od nas napor da našemu blagoslovljenomu Gospodinu ponudimo nešto dublje, nešto radikalnije od onoga što smo mu već dali do sada: to je bezuvjetni dar nas samih.
To je upravo ono što naš Gospodin Isus Krist traži od nas i upravo zbog toga dopušta da se ova kriza nastavlja dalje. U svojoj dobroti on nam još uvijek daje vremena. Ne da nas izmori, nego da nas obnovi! Ali tako da mu se možemo velikodušnije predati. Dobri Gospodin koristi ovo vrijeme kako bismo se mogli još više predati Njegovoj providnosti i Njegovoj ljubavi. Uostalom, budući da je ova bitka Njegova, Njemu pripada i čas pobjede! A mi budimo vjerni dokle god mu se svidi da nas kuša. Kriza je nužna da bi među prijateljima našega blagoslovljenoga Gospodina izazvala kreposniju i junačniju reakciju na napade Njegovih neprijatelja. Nužna je kako bi pobudila duše koje će kušnja učiniti velikodušnijima, otvorenijima i poslušnijima pohodima Njegove milosti. Ukratko, kako bi ih učinila svetijima.
Tada će se plamen koji želimo prenijeti onima koji će poslije nas nastaviti ovu borbu rasplamsati, oživljen i zdrav!
Na takvu velikodušnost vas ohrabrujem. Kroz svetu Misnu Žrtvu, po gorljivomu primanju sakramenata, posebno svete Euharistije, kroz duh žrtve i kroz odanu molitvu, neka raste u našim dušama znanje i ljubav prema Utjelovljenoj Riječi! Neka nas milost Gospodina našega Isusa Krista održi u našoj duhovnoj borbi i preobrazi nas na Njegovu sliku! Neka naše duše postanu jedno s Njim i da možemo reći poput svetoga Pavla: „Jer sve držim za štetu prema prevažnoj spoznaji Isusa Krista, Gospodina svojega, zbog kojega sve izgubih i smatram za blato, da Krista stečem. I da se nađem u Njemu, nemajući svoje pravde, koja je od zakona, nego onu, koja je po vjeri u Isusa Krista. Da spoznam Njega i silu uskrsnuća Njegova i zajednicu Njegovih muka, da Mu budem sličan u smrti.” (Fil 3, 8-10).
Ovih nekoliko riječi svetoga Pavla savršeno sažimaju najdragocjeniju stvar koju nam je nadbiskup Lefebvre ostavio: „Duboki i nepromjenjivi duh katoličkoga svećeništva i kršćanski duh, u suštini povezan s velikom molitvom našega blagoslovljenoga Gospodina vječno izraženom u Njegovoj Žrtvi križa.” (Duhovni putokaz, Ed. Iris, 2010, str. 7-8).
To je sve što vam želim, jer ništa drugo zapravo nije važno.
Bog vas blagoslovio!
Menzingen, blagdan Svih svetih 2020.
p. Davide Pagliarani, Generalni poglavar