 |
| Serijal |
K
ada je princeza de Lamballe bila privedena da položi zakletvu na vječnu mržnju protiv Kralja, Kraljice i plemstva: „Zakletva“, reče ona, „je strana osjećajima moga srca i ja ju nikada neću položiti“. Odmah je predana krvnicima.
Ovi grubijani pravili su se da ju miluju, gladeći joj obraze s rukama još natopljenim ljudskom krvlju.
Po dolasku na brdo ljudskih lešina narediše joj da klekne i zatraži oprost od naroda: „Nikada nisam zemlju oštetila“, odgovori, „niti ću od nje tražiti oprost“. „Dolje!“, vikaše, „dolje i traži oprost ako želiš živjeti“. „Ne“, odgovori, „prezirem moliti oprost od ubojica što sebe zovu narodom; nikada neću saviti koljeno pred takvima niti primiti uslugu iz takvih ruku“.
U bijesu što ih je tako prekorila postojanost jedne žene, navališe na nju, sručiše se na nju noževima i bodežima. Njena glava uskoro bi podignuta na koplje a njezino srce, nakon što ga je zagrizao jedan od hulja, bi stavljeno u lavor. Oboje, glava i srce, bijahu nošeni u trijumfu kroz ulice Pariza. Tijelo joj bi skinuto golo i s iznutricama što su visjele iz njega izloženo pogledu javnosti.
Iz: „Vladavina terora: Skup autentičnih pripovijetki o užasima počinjenima od strane francuske revolucionarne vlade pod Maratom i Robespierrom“, I. sv., W. Simpki i R. Marshall, 1826., str. 210. -211.
***
Masovna potapanja u Nantesu
Starci, trudnice i djeca potapani su bez razlike. Stavljali su ih na plovila što su uokolo bila ograđena da bi se spriječilo zarobljenike da skoče van ako bi se odvezali. Napravljeni su čepovi na dnu i na stranama splavi tako ako bi ih se izvuklo, plovilo bi potonulo te bi svi na njemu izginuli.
Ovi pothvati najprije su se izvodili noću, ali je ubrzo Sunce postalo svjedokom tom ubilačkom poslu. Isprva se zarobljenike utapalo u odjeći. To se međutim činilo premilostivo te je za hulje užitak koji nisu mogli preskočiti postalo to da skinu oba spola gola jedno ispred drugoga. Mlade muškarce i žene bi razdvojili, ogolili i vezali licem uz lice.
Carrier, najkrvaviji od najkrvavijih, izabirao bi između najljepših žena one za koje je smatrao vrijednima svojih prljavih dodira i nakon što se zasitio njihovih draži, slao ih je na giljotinu. Carrier, neka je znano, je bio član Narodne konvencije, predstavnik naroda, zakonodavac.
Carrier i njegovi mirmidonci zbijali bi šale o ovim masovnim utapanjima koje je on nazvao „uranjanja“, „narodna krštenja“ i slično.
Iz: „Vladavina terora: Skup autentičnih pripovijetki o užasima počinjenima od strane francuske revolucionarne vlade pod Maratom i Robespierrom“, I. sv., W. Simpki i R. Marshall, 1826., str. 171.