P
oslanica (Mal 3, 1-4): „Ovo govori Gospodin Bog: „Evo, Ja šaljem svoga glasnika koji će pripremiti put preda Mnom. I Gospodin, kojega vi tražite, i anđeo zavjeta, kojega vi želite, doći će u svoj hram. Evo dolazi”!, govori Gospodin nad vojskama.„A tko može misliti na dan Njegova dolaska, i tko će se održati, kad se On javi? On će biti kao oganj koji rastapa i kao trava za bijeljenje. I sjedit će kao Onaj koji tali i čisti srebro, i očistit će Levijeve sinove i pretopit će ih kao zlato i srebro i oni će prinositi Gospodinu žrtve u pravednosti. A žrtva Jude i Jeruzalema bit će Bogu ugodna kao u prošle vjekove i u davne godine”, govori Gospodin svemogući.” Sv. Evanđelje (Lk 2, 22-32): „U ono vrijeme: kad su se navršili dani Marijina očišćenja prema Mojsijevu zakonu, donesu Isusa u Jeruzalem da Ga prikažu Gospodinu kako je pisano u Gospodnjem zakonu; svaki muški prvorođenac neka bude posvećen Gospodinu, te da prinesu žrtvu kako je rečeno u Gospodnjem zakonu: par grlica ili dva golubića. A u Jeruzalemu je živio pravedan i bogobojoazan čovjek po imenu Šimun. On je čekao Izraelovu utjehu, i Duh je Sveti bio u njemu. I Duh mu Sveti objavi da neće umrijeti dok ne vidi Krista Gospodnjega. I po nadahnuću dođe u hram. A kad su roditelji donijeli dijete Isusa da za Njega izvrše po propisu zakona, on Ga uze u naručje, zahvali Bogu i reče: „Sad otpusti, Gospodine, svoga slugu da prema Tvojoj riječi ide u miru, jer su moje oči vidjele Tvoje spasenje što si ga pripravio svim narodima: svjetlo da rasvijetli pogane i na slavu svojem narodu Izraelskom.”
„Današnjom svetkovinom slavimo uspomenu trostrukog događaja: Očišćenje Bl. Djevice Marije, Prikazanje Isusovo u hramu i sastanak Isusa sa Svetim starcem Šimunom. Ova je svetkovina uvedena na istoku oko polovice 5. vijeka, a na zapadu koncem istoga vijeka za Pape Gelazija. On je ovu svetkovinu svečano slavio sa ophodom s gorućim svijećama, da tako iskorijeni ostatke razuzdanih poganskih svečanosti, koje su se slavile u mjesecu veljači sa ophodom uz svijetlo bakalja. Običaj blagoslova svijeća uveden je istom kasnije i to po prilici početkom 11. stoljeća.” (Đuro Cezner: Blagoslovljen Bog u svojim svetima, str. 83)
Obred blagoslova svijeća
„Kroz cijelu liturgiju božićnoga vremena neprestano se ponavlja misao, da je Isus Krist svijetlo, koje je rasvijetlilo čitav svijet. Ta misao je napose snažno izražena na posljednji blagdan božičnoga vremena, na Svijećnicu. Toga dana slavi Crkva uspomenu na Prikazanje Isusovo u hramu. Prigodom toga prikazanja uzeo je starac Šimun dijete Isusa na ruke i kazao za Njega, da je On svijetlo da rasvijetli neznabošce i slava naroda izraelskoga.” (Dragutin Kukalj: Dani spasenja, str. 39)
„Goruća svijeća je jedan od najljepših simbola koji predstavljaju Krista. Već sama tvar od koje je svijeća načinjena dovodi u mističnu vezu s Kristom. Svijeća se pravi od voska djevičanskih pčela. Tako je Isus koga simbolizira svijeća proizašao iz djevičanskog krila Djevice Marije. Svijeća obasjava sve oko sebe, tako i Isus Krist svojom naukom obasjava sve koji Mu se približe. A uskrsna svijeća na poseban način simbolizira uskrslog Krista. Crkva unosi svijeću kao značajan simbol i u život svakog pojedinog čovjeka kršćanina. Svijeća je blagoslovljena na upotrebu vjernicima za zdravlje duše i tijela. Posebnu važnost u kršćanskom životu igraju ulogu tri svijeće: krsna, prvopričesnička i posmrtna svijeća. Krsna svijeća je znak krsne nevinosti, krsne milosti, milosti svete vjere koja se dobiva svetim krštenjem. Taj plamen krsne svijeće ne smije se nikada ugasiti. Prvopričesnička svijeća ima veliko značenje za naš kršćanski život; ta nas svijeća sjeća na naš najljepši dan u životu. Tada smo tu svijeću nevinom rukom nosili u susret Isus Kristu u Svetoj Hostiji. Smrtna svijeća se upaljuje u najsudbonosniji čas ljudskog života, dakle na prijelazu u vječnost. Ta je svijeća simbol i znak kršćanskog ufanja, koje vjernom kršćaninu rasvijetljuje put u vječnost. Tri svijeće su tri simbola u životu svakog kršćanina. To su simboli vjere, ufanja i ljubavi. Vjere koju moramo čuvati, gajiti i pojačavati je u sebi i javno ispovijedati. A ljubav moramo uvijek u sebi podržavati, produbljivati, šireći je oko sebe i na svoju okolinu. I ufanje moramo uvijek u sebi podržavati, produbljivati, šireći ga oko sebe i na svoju okolinu. I ufanje koje nas ne smije nikada ostaviti, a osobito na onom zadnjem času, ozbiljnom prijelazu u vječnost. Danas na blagdan svjetla otvorimo svoje duše, da ih to božansko svjetlo rasvijetli i ugrije. Da rastopi led, a otjera tamu i pripravi prijatan boravak božanskom gostu Isusu Kristu, kojega Djevica Majka pruža svakome od nas.” (Andrija Živković OFM: Gospodnje i svetačke propovijedi, str. 14)
Neka nas tako naše Sveto Krštenje, sjeća na svijeću vjere, Sveta Pričest, na svijeću ljubavi a bolesničko pomazanje na svijeću ufanja.
1. „Quem, Virgo, in templo praesentasti!”
„Nakon što smo proslavili svetkovine Rođenja Gospodnjega, Obrezanja i Bogojavljenja, danas nam dolazi ususret Njegovo Prikazanje u hramu, koje je posljednji blagdan Gospodinova djetinjstva. Kao što se kod prvog uređivanja svemira, to jest četvrtoga dana stvaranja, pojaviše na nebu, zajedno sa suncem, također puni mjesec i sjajne zvijezde, tako se danas, na ovu Spasiteljevu svetkovinu, u praiskonu ovoga mističnog svijeta Svete Crkve Božje, pojaviše u Gospodinovu hramu, zajedno s Kristom, suncem pravde, vječno savršeni mjesec, Presveta Marija i presjajne zvijezde; Josip, Kristov poočim i Djevičin zaručnik, pravedni Šimun, pun Duha Svetoga, proročica Ana, kći Penuelova, i drugi koji su očekivali utjehu Izraela. Zato se na današnji blagdan istodobno slave dva ostajstva i dva sakramenta: prvi, tj. očišćenje Djevice Marije; te drugi, Kristovo prikazanje u hramu. Danas je Marija, sa svojim premilim zaručnikom Josipom otputovala iz grada Betlehema i zaputila se prema Jeruzalemu da posjeti hram Gospodnji, bilo zato da primi sakrament Božjeg očišćenja bilo zato da ondje prikaže Vječnome Ocu svojega Prvorođenca i Božjeg jedinorođenca [...].” (Svakidašnje meditacije iz spisa Sv. Lovre Brindiškog, str. 69-70)
„Među propisima Staroga Zavjeta bila su dva, koja su morale izvršiti majke iza porođaja: prvi je bio propis o čišćenju rodilje, a drugi o prikazivanju sina prvorođenca. Svaka je majka dolazila u hram na očišćenje i to četrdeseti dan iza poroda muškog djeteta, a osamdeseti dan iza poroda ženskog djeteta. Tom zgodom morali su bogatiji doprinjeti jednogodišnje janje i grlicu, a siromašni samo dvije grlice ili dva goluba. Svako muško prvorođenče morali su roditelji u hramu prikazati Bogu i ako nije bilo iz plemena Levijeva, morali su ga otkupiti sa 5 srebrnih šekala, koji se je novac upotrijebio za uzdržavanje svećenika. Ovo prikazivanje i otkup sjećao je Izraelce one velike milosti, koju im je Bog iskazao one noći pred izlaz iz Egipta. Onda je Bog po Anđelu poubijao sve prvorođence egipatske, a poštedio je one naroda izaelskoga.” (Đ. Cezner: isto, str. 83)
2. „In spiritu humilitatis, et in animo contrito suscipiamur a te, Domine: et sic fiat sacrificium nostrum in conspectu tuo hodie, ut placeat tibi, Domine Deus.” (Prikazanje, Rimski Misal)
„Dva otajstva slavi Sv. Crkva na današnji dan. Na prvom mjestu Sv. Crkva stavlja nam pred oči jednu prečistu Djevicu, prostu od svake ljage grijeha, pa i onoga istočnoga, koja spremno vrši odredbu Mojsijeva zakona, te dolazi četrdeseti dan po svom porođaju, da se ritualno (posebnim propisanim obredom) očisti. A na drugom mjestu Sv. Crkva stavlja nam danas pred oči božansko Djetešce Isusa, koji se svojevoljno prikazuje Svevišnjemu na žrtvu za grijehe svijeta.” (o. Petar Vlašić: Ruža otajstvena, str. 1-2)
Razlozi Marijinog očišćenja
Koji su razlozi Marijinog očišćenja?
„Mnogo je bilo razloga, zbog kojih Blažena Djevica nije bila dužna da ispuni zakon očišćenja. Taj je zakon vezivao one žene, koje rađaju običnim naravnim načinom, dok je ona rodila vrhunaravnim načinom, jer je začela po Duhu Svetom. Taj je zakon bio dan zbog grješne ljudske naravi, dok na Presvetoj Djevici nije bilo ni najmanje ljage grijeha. Taj se zakon protezao na žene Staroga Zavjeta, dok je ona Majka Utemeljitelja Novoga zavjeta. Marija je Majka Boga-čovjeka, te je u neku ruku imala prevlast nad samim božanskim Zakonodavcem, koji je bio naredio očišćenje, ona je bila, dakle, iznad zakona, i za to ga je mogla mirne duše mimoići.” (o. Petar Vlašić: isto, str. 2)
Marijina poslušnost
„ (...) Njezina besprimjerna poniznost nagnala ju je da se podvrgne tom zakonu i da ga izvrši. Bez otezanja ona se spušta sa visokog prijestolja svoje uzvišenosti, da ljudskom rodu dade posebni primjer poslušnosti. Iz poštovanja prema zakonu ona pristaje da ostane u tami sjajna svjetlost onog djevičanstva, za koje se pokazala onako osjetljiva u velikom otajstvu Utjelovljenja. Zadovoljna da bude sva čista i bez ljage pred Bogom, ne ustručava se da se pred ljudima pokaže grešnom poput svih ostalih Evinih kćeri.” (o. Petar Vlašić: isto, str. 2)
„No ako je Ona sva nebesko svjetlo, to jest, oko Nje su zvijezde, mjesec joj pod nogama, u čitavoj osobi sunce; ako živeći u najčišćem Nebu gdje nema nikakve prljavštine, ničega što je nečisto, kako to da je danas očišćena prema onome što čitamo: „kad su se navršili dani Marijina očišćenja prema Mojsijevu zakonu”? Naime, mrlje su te koje trebaju biti očišćene: zlato i srebro čiste se vatrom; zaprljanu se i nečistu odjeću pere i čisti vodom; zrak koji je postao zagušljiv zbog magle, gustih para koje ga onečišćuju i zagađuju te čine štetnim i kužnim, čiste vjetrovi, svjetlo i toplina. No koje se krivnje i mrlje moglo uopće naći u Mariji ako je o Njoj pisano: „Sva si lijepa, prijateljice moja, i nema mane na tebi (Pj 4,7), u Mariji koja je puna milosti i blagoslovljena među svim ženama, prepuna Duha Svetoga, žena od svih svetaca najsvetija, čišća i svetija od Anđela, Arkanđela, Kerubina i Serafina, najbliža Bogu i gotovo slična Njemu koji je izvor svake čistoće i svetosti i koja je, štoviše, bila sveta prije rođenja? Ali Ona se htjela očistiti samo zato da ispuni Mojsijev zakon, jednako kao što je Krist njezin Jedinorođenac i Sin Božji htio biti obrezan. Kao što Riječ Božja preuze ne sebe, izuzev grijeha, „grešno tijelo” (Rim 8,3), što je slika čovjeka grešnika; kao što mjedena zmija imaše lik ali ne i zmijski otrov i kao što je Jakov poprimio sličnost, ali ne svojstva svoga brata Ezava, tako Marija, da bi bila slična Kristu, preuzme na sebe sliku žene grješnice, kao da je bila začeta i rodila na isti opći i prirodni način kao i sve druge žene.” (Svakidašnje meditacije iz spisa Sv. Lovre Brindiškog, str. 71-72)
„Ipak su oni htjeli izvršiti zakon za primjer svima nama, da i mi rado održavamo zapovijedi Božje i crkvene i da rado i pobožno prisustvujemo njezinim obredima. Marija je sa puno poniznosti i pobožnosti izvršila obred očišćenja. Marija je time dala osobito lijep primjer kršćanskim majkama. U Starom Zavjetu obred čišćenja i blagoslov rodilje bio je zapovijed, a u Novom Zavjetu samo savjet. Danas majke osobito u gradovima zaboravljaju na ovaj lijepi i pohvalni kršćanski običaj, da iza poroda dođu u crkvu i da po svećeniku prime blagoslov za se i za dijete. O kako je to lijepo, kada majka poslije ozdravljenja iza poroda prve svoje korake uputi u crkvu k Onome, koji je u pogibelji poroda očuvao život majci i još joj darovao jedan drugi draži život u životu dragog joj djeteta. Kao Marija neka svaka kršćanska majka iza poroda hvali Gospodinu na svim milostima, neka primi blagoslov Crkve i neka svoj porod izruči dobroti i brizi Oca nebeskoga. Uopće neka roditelji puno mole za djecu svoju, jer ih bez Boga nikada neće dobro odgojiti. To na žalost mnogi zaboravljaju. Tako se neki otac tužio svećeniku, da mu je dijete veoma zločesto. „Sve činim djetetu, što mogu”, govorio je otac. „Ima i dobru hranu i odijelo, i puno trošim na njegovo školovanje, gledam mu u svemu ugoditi – ali sve badava”. Onda svećenik upita oca: „Da li se vi molite za svoje dijete”? Otac je ostao iznenađen i posramljen, pa je odgovorio: „O velečasni, na to sam posve zaboravio”. Poslije je za dijete molio i nije se trebao više tužiti.” (Đ. Cezner: isto, str. 83-84)
„Svemogući, vjekovječni Bože, koji si porođajem Blažene Djevice Marije boli vjernih rodilja okrenuo u radost, pogledaj milostivu na [ove] službenice svoje, [koje] veselo [stupaju] u sveti hram Tvoj da Ti [zahvale], i podaj, da zaslugama i zagovorom te iste Blažene Marije [budu dostojne] doći sa svojim čedom poslije ovoga života u radost vječnoga blaženstva.” (Molitva blagoslova žene po porođaju)
Marijina poniznost
„Budući da su poniznost, zahvalnost i ljubav kreposti koje su neizmjerno mile Gospodinu, On ih na vrlo osobit način traži od svakoga od nas. To je razlog zbog kojega je Preveta Djevica danas učinila jedno djelo beskrajne poniznosti, neizrecive zahvalnosti i ljubavi koja se ne da izraziti riječima. Poniznosti, ponajprije, jer s obzirom na to što je Krist htio sam iz poniznosti ispuniti zakon o obrezanju, na isti je način Marija htjela podložiti se zakonu o očišćenju i kao žrtvu paljenicu i žrtvu za grijeh prinijela je ptice propisane zakonom o čišćenju kojem, međutim nije bila podložna, kao što Krist nije bio podložnik zakona o obrezanju. O beskrajne li Marijine poniznosti! Budući da je ona Majka Božja, Kraljica neba i gospodarica Anđela, promatrajte njezinu veličinu i uzvišenost i shvatit ćete koliko je duboka bila njezina poniznost u današnjem prikazanju u hramu da bi bila očišćena kao jednostavna ženica nalik drugima, premda je bila svetija i čišća od samih Anđela! Kao što se Krist htio pojaviti u „obličju grješnoga tijela i s obzirom na grijeh” (Rim 8,3), tako se Marija nije oklijevala pojaviti slična ženi grješnici, poput svih drugih. Budući da je Gospodin rekao da „tko se ponizuje, bit će uzvišen” (Lk 14,11), koje je uzdignuće zaslužila Marija za tako veliku poniznost? Upravo zato „što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom” (Lk 1, 48). Presveta Djevica pokazala je danas vrlo zahvalan duh prema Bogu i kao što je ona, već neko vrijeme prije toga, od samog začeća Riječi, onim veličanstvenim hvalospjevom zahvalila Gospodinu na neizrecivu dobročinstvu koje je primila, tako ona to danas javno objavljuje. Zahvalni je duh poput vrlo glatkog zrcala u kojem se odražavaju različite slike na isti način na koji ih je primilo; dakle, na onaj način kojim je Bog dao Mariji svojega Sina Jedinorođenca tako Ga ona danas prinosi istome Bogu; i poput punog mjeseca kad izravno odražava sunčeve zrake, tako je danas vidimo obasjanu silnim sjajem.” (Svakidašnje meditacije iz spisa Sv. Lovre Brindiškog, str. 81-82)
Marijina ljubav
„Marija je pokazala onu najžarču i najsavršeniju ljubav koju je osjetio Abraham prema Bogu kad Mu je prinio za žrtvu paljenicu jedinog sina svojega, zbog čega je zaslužio obilan blagoslov za sebe i za svoje potomstvo u vijeke. Naime, preblažena Djevica svojim je čišćenjem primala iz dana u dan sve veću čistoću i sve veću svetost, vježbajući se u djelima božanske krjeposti, iskazujući vrlo spremnom voljom i marljivim učenjem posluh Božjemu zakonu i s dubokom poniznošću često je pohađala hram i sveta mjesta, kao da je nečista žena, prisiljena na to od propisa zakona. Marija je, stoga, stjecala sve veću čistoću, bilo zbog svojega savršenog posluha bilo zbog svoje najdublje poniznosti, zbog čega je uspijevala sakriti svoju čistoću i svetost; bilo također zbog svoje zahvalnosti prema Bogu bilo zbog svoje ljubavi, vjere i poniznosti kojom se predstavila u hramu, mjestu bogoštovlja, gdje se klanjalo Bogu i prinosilu Mu se žrtve, i gdje je ona, kao svaka siromašna žena, donijela, za žrtvu čišćenja, par grlica ili dvije golubice jer su samo bogati bili dužni prinijeti janje. Ona je, naime, čuvala božansku čistoću srca, u siromaštvu duha, i tako je bila najčišća, najponiznija djevica najsiromašnijeg duha.” (Isto, str. 83)
3. „Suscipe, sancte Pater, omnipotens aeterne Deus, hanc immaculatam hostiam...” (Prikazanje, Rimski Misal)
Suscipe, sacnte Pater...
„Marija je prikazala svoga Sinka Ocu nebeskom, a i On se je sam Njemu prikazao sa svim žarom svoga Presvetog Srca. „Tijelo si mi dao”, govorio je Isus, „evo dođoh da izvršim volju Tvoju. Pripravan sam po Tvojoj svetoj volji sve trpjeti i umrijeti za spasenje ljudi.” (Đ. Cezner: isto, str. 84)
„Evo plodova Marijine ljubavi: najspremnijom dušom ona je prikazala Bogu svojega najmilijeg Sina. Zato, premda je tijekom muke Presveta Djevica stajala podno križa i nije naricala, kao što to čine male žene koje u tome jednostavno ne znaju stati, nego je vrlo snažnoga duha znala podnijeti tu neizmjernu bol, govoreći u sebi: „Već sam prinijela svojega Sinka Bogu: potpuno sam Mu Ga predala; sada, ako se tako sviđa Njegovu božanskom Veličanstvu, neka se uvijek ispunja Njegova volja, kao što je sam Isus molio u vrtu.” (Svakidašnje meditacije iz spisa Sv. Lovre Brindiškog, str. 85)
„[Razmišljajmo] kakva je čuvstva gajila Bl. Djevica kad je prikazivala Sinka Bogu. Bijahu to čuvstva vjere, klanjanja i ljubavi, predanja Bogu, zahvale na svim primljenim darovima; zatim ljubavi prema nama, jer Ga prikazivaše Božjoj pravdi za naše spasenje. (...) [Promislimo] kako bijaše ovo prikazanje Bogu milo. Majka je darivala Sinka, Sin sama sebe. Darivaše sebe Sin kao cijenu za spasenje svega svijeta, da se Bog proslavi, a mi spasimo.” (N. Avancini: Život i nauka Isusa Krista, str. 88-89)
„Vječni Oče, ujedinjujem se s nakanama i osjećajima naše žalosne Gospe na Kalvariji, i prikazujem Ti Žrtvu kojom je Tvoj ljubljeni Sin prinio sama sebe na križu, a koju On sada obnavlja na ovome Svetom Oltaru. Prikazujem Ti je u ime svega čovječanstva, zajedno s Misama koje se sada prikazuju, i koje će danas biti prikazane po svemu svijetu:
da Ti se poklonim i podam čast koja Ti pripada, ispovjedajući Tvoju vrhovnu vlast nad svime, kao i potpunu ovisnost svega o Tebi, koji si naša jedina i konačna svrha;
da Ti zahvalim za nebrojena dobročinstva koja smo primili;
da umilostivim Tvoju pravednost, koja se na nas obara zbog premnogih grijeha, i da učinim zadovoljštinu za njih;
da izmolim milost i milosrđe za sebe, za Tvoju Crkvu, za sve tugujuće i ožalošćene, za bijedne grješnike, za one kojima sam obećao svoju molitvu, za cijeli svijet, te za svete duše u Čistilištu. Amen.” (Molitva prije Svete Mise)
4. „Suscipiat Dominus sacrificium de manibus tuis, ad laudem, et gloriam nominis sui, ad utilitatem quoque nostram, totiusque Ecclesiae suae sanctae.” (Prikazanje, Rimski Misal)
„Tko ne vidi koliko Svemogući Bog koji je primatelj dara cijeni taj neprocjenjivi dar? On ne povjerava zadaću primanja toga dara nekom Anđelu ili Arkanđelu, ne povjerava je Kerubinu ili Serafinu, već samom Duhu Svetom koji je i sam pravi Bog, suvječan, istobitan i jednak sebi samom. Upravo to žele naznačiti ove riječi: „A u Jeruzalemu je živio pravedan i bogobojoazan čovjek po imenu Šimun. On je čekao Izraelovu utjehu, i Duh je Sveti bio u njemu”. Bio je, naime, potaknut od Duha i doveden u hram: uze u naručje Dijete Isusa i, blagosljivljajući Boga uzdiže hvalu tom Božjem daru, proglašavajući u svojem hvalospjevu Krista, tvorca mira, božanskim Spasiteljem, svjetlom naroda i slavom Izraela. U tim je riječima opisan upravo Krist pravi Bog, tvorac prirode, izvor milosti i blago slave budući da je On Jedinorođeni Sin Božji, pravi Bog i pravi čovjek.” (Svakidašnje meditacije iz spisa Sv. Lovre Brindiškog, str. 70-71)
Smrtna svijeća
„Što nam govori smrtna svijeća?
Pravedniku, dobrom kršćaninu govori smrtna svijeća riječi utjehe: „Blago tebi, vjerni slugo Kristov, jer te čeka Njegova neizmjerna nagrada i sreća”.
Dogodilo se da je neki čovjek pred smrt bio posve veseo, dapače je pjevao. Kada su se drugi tome čudili, rekao je: „A zašto se ne bih veselio? Vjera me uči, da smrću ništa ne gubim, nego dobivam. Domalo ću doći Bogu u carstvo radosti, gdje nema suza. Pa zar bih mogao biti žalostan”? Smrtna svijeća nas dalje tješi: „Za pravog kršćanina smrt nije smrt, ona je život! Pravo je govorila neka pobožna osoba: „Nema ništa slađeg od Isusa, Marije i smrti. Tko je živio s Isusom i Marijom, on s njima i umire, a to znači doista najveću slast”! Kada su Sv. Luitgardu liječnici navijestili blizu smrt, ukaza mu se Bl. Djevica govoreći: „Šta vele liječnici? Zar ne vele, da ćeš umrijeti? Oni ne govore istine. Jer samo umire onaj, koji se je po grijehu odijelio od Boga, a nije se po ispovijedi oslobodio grijeha. I onaj umire, koji u Boga ne vjeruje. Ali ne umire onaj, koji se je uvijek bojao Boga i koji je nastojao doći Bogu – on dapače živi, a ne umire”. Sv. Ivan Zlatousti lijepo uči: „Grešnici su mrtvi, ako su i živi, a pravednici žive, i ako su umrli”.
Ovako milo i blago govori smrtna svijeća svima, koji Boga ljube.” (Đ. Cezner: isto, str. 12)
„Naš se život primiče sumraku. Pogledom na sigurno skoru smrt, često treba da se obazremo na svoju prošlost. Treba da se sjetimo svoga djetinjstva, svoje mladosti, svoje zrelije dobi, a ne će biti suvišno, ako se sjetimo svoje poodmakle dobi. Vidjet ćemo mnoge mrlje, grijehe, pogreške, ludosti i nedostatke, brojnije od pijeska na morskoj obali. Zatim treba da opet podignemo svoj pogled. U svome neizmjernom milosrđu i ljubavi utkao je Gospodin u nelijepo i loše tkivo naših ruku sjajnu i dragocjenu odjeću spasenja. Cijeli naš život, od prve milost Svetog Krsta do posljednje milosti, nije ništa drugo, nego jedno neprekidno djelo spasenja i milosti Gospodnje. Na našu grešnost i slabost, na našu nevjeru i nevrijednost uzvraćao je dnevno i svakog časa božanskom strpljivošću i očinskim smilovanjem Oca iz prispodobe o izgubljenom sinu. Nas nedostojne sretno je proveo pokraj tisuće ponora, u koje bismo se sigurno strovalili i očuvao nas od mnogih pogibli i prilika, u kojima bismo sigurno podlegli. Dao nam je Svete Sakramente, svećenstvo i Svetu Crkvu. Učinio nas je dionicima molitava, zadovoljština i žrtava mnogih svetih duša na Nebu i na zemlji. Na svakom nas je koraku pratila Njegova milost i izvela nas na put spasenja. Zahvalna srca promotrimo svoj prošli život i vidjet ćemo, da je tkivo našega života protkano zlatnom niti Njegove milosti. „Milosrđe je Božje, što još nismo propali”. (Tuž 3,22) Naša molitva treba da bude jedan neprekidni „Miserere”, vapaj za smilovanjem i milošću. Ali nastavak „Miserere” neka bude u radosnoj molitvi Šimuna: „Gospodine, sada u miru otpuštaš svoga slugu, jer su moje oči vidjele Tvoj spas!” (B. Baur: isto, str. 330-331)
„O kršćani, pripravljajmo se na smrtni čas, o kojem ovisi naša vječnost. Pomislimo na sretnog starca Šimuna. U ruci drži preblaženo Svjetlo, Isusa, a uz njega stoje Marija i Josip. Blizu je čas njegove smrti, i on ga željno čeka. Molimo i mi za takvu smrt. Molimo od srca, što svećenik moli kod blagoslova svijeća: „Daj, Gospode, da nakon mračnih promjena ovoga vijeka zavrijedimo doprijeti do neprestanog svjetla, k Tebi, Kriste Isuse, Spasitelju svijeta, koji u savršenom Trojstvu živiš i kraljuješ Bog po sve vijeke vjekova. Amen.” (Đ. Cezner: isto, str. 12)
„Blago svakome onome, koji poput starca Šimuna čeka velikom željom srca Spasitelja svoga! Blago svakome onome, koji Ga često i pobožno prima, te u nazočnosti Njegovoj zaboravlja na svijet i taštine svjetske a plameti od želje, da se navijeke sastane s Isusom. Taj već na ovome svijetu gleda tj. uživa svoje spasenje.” (o. Petar Vlašić: U zemlji otajstava, str. 64-65)