N
akon smrti Benedikta XVI., 31. prosinca 2022. godine, nekoliko je vatikanista izvijestilo o "pobuni" nekih konzervativnih kardinala. Oni se oslanjaju na nedavno objavljenu knjigu msgr. Georga Gänsweina i kardinala Gerharda Ludwiga Müllera kako bi iznijeli hipotezu o "tajnom planu" koji je imao za cilj staviti Papu Franju pod takav pritisak da će na kraju dati ostavku.Na svom blogu Corrispodenza romana od 11. siječnja 2023. godine, Roberto de Mattei citira članak Massima Franca u Corriere della Sera od 8. siječnja:
"Među glavnim predstavnicima ove fronte Franco navodi, uz msgr. Georga Gänsweina [bivši osobni tajnik Benedikta XVI.], kardinala Gerharda Müllera, bivšeg predstojnika Kongregacije za nauk vjere i Timothyja Broglija, novog predsjednika konferencije američkih biskupa."
Ali, kao što talijanski povjesničar s pravom primjećuje: "U istim novinama koje izražavaju glas progresivnog establišmenta, Gian Guido Vecchi piše da "u grmlju tradicionalističke opozicije Franji, postoji post mortem pokušaj korištenja Benedikta XVI. kao barjak i za stvaranje sukoba između dvojice papa, koji u stvarnosti ne postoji'" [Corriere della Sera, 10. siječnja].
Za Roberta de Matteija: "Manevar se jasno sastoji u tome da se konzervativci učine odgovornima za sukob čiji su glavni tvorci [u stvarnosti] današnji njemački biskupi, uključeni u njihov 'sinodalni put'."
Pritom ti progresivni vatikanisti ističu da čak kada bi i "antifranjina" skupina uspjela ishoditi ostavku, to ne bi značilo da bi uspjeli postaviti "svog čovjeka" na Petrovo prijestolje.
Massimo Franco u trenutnim manevrima konzervativaca prije svega vidi "svjesnost da nemaju jednog jakog kandidata koji bi se suprotstavio progresivcima." Činjenica je da je Franjo od početka svog pontifikata pa do kolovoza prošle godine imenovao 113 kardinala od kojih su 83 izbornika, od ukupno 132.
Pogotovo otkad su, kako podsjeća Roberto de Mattei, citirajući msgr. Gänsweina u svom nedavnom djelu (Ništa osim istine), među "papabilima mnogi od onih koji se smatraju 'liberalnijim' predstavnicima, upotrebljavajući opći razumljivi izraz, promaknuti u važne službe upravo pod pontifikatom Benedikta XVI."
"Među imenima koje je iznio predstojnik Papinskog doma su glavni kardinali progresivne fronte, kao što je Jean-Claude Hollerich (nadbiskup Luksemburga, 2011. godine), Luis Antonio Tagle (nadbiskup Manile, 2011. godine) i Matteo Maria Zuppi (pomoćni rimski biskup, 2012. godine). Podjela između "ratzingerijanaca" i "bergolijanaca" stoga nije tako jasna. Kako se može poreći postojanje rastuće zbunjenosti?
Dvosmisleno nasljeđe Benedikta XVI.
Mora se priznati da ovu zbunjenost održava dvosmislena baština samog Benedikta XVI. Kako ističe Cȏme de Prévigny u Renaissance Catholique od 26. siječnja, preminuli papa razvio je "tezu o izdanom koncilu, čije su namjere bile izokrenute, koji ne bi izričito želio štetu koja je uslijedila i koji su mediji preokrenuli."
"To je poznato objašnjenje koje je on mnogo puta iznio u Rimu. Vjerojatno nije dovoljno uzeo u obzir činjenicu da reforme Drugog vatikanskog sabora nisu provodili novinari, nego biskupi u biskupijama koji su dobro znali što su izglasali u koncilskoj auli."
U svakom slučaju, primjećuje francuski povjesničar, o temama gdje je "Sabor uveo novotarije, kao što su svrhe braka, kolegijalnost, vjerska sloboda i ekumenizam, Benedikt XVI. je podržao reforme do točke nastavka međureligijskog dijaloga, ne oklijevajući obnoviti famozni asiški susret, iako ga se promatralo kao jedan od najupitnijih izraza pontifikata njegova prethodnika."
"U temeljnim načelima katoličanstva, opravdavao je i ukidanje katoličkih država, okrećući leđa načelu Kristove društvene vladavine nad društvima, kako se to shvaćalo kroz petnaest stoljeća. Međutim, to isto načelo kršćanskih država izvorno je omogućilo izlazak iz razdoblja progona kako bi se evangeliziralo svijet, izgradili tornjevi u svim selima utemeljenim pod blagim jarmom kršćanstva."
"Upravo je njegovim ukidanjem proklijao miris relativizma obilježenog općom dekristijanizacijom društva i galopirajućim nezadovoljstvom crkava. Kako se budu održavala koncilska načela, postoji velika bojazan da će njihove najkatastrofalnije posljedice, kao što smo vidjeli u proteklih šezdeset godina, i dalje biti na djelu unutar Crkve."
I zaključuje s dvije nepobitne činjenice: "Tražeći da se tradicionalni misal u kratkom periodu potpuno napusti, [i] sazivanjem Sinode o sinodalnosti kako bi se onemogućilo svako vraćanje unatrag, sadašnji papa želi definitivno uništiti načelo hermeneutike kontinuiteta koje je propalo onog dana kad je Benedikt XVI. podnio ostavku [sa svoje službe]."
Utopijska hermeneutika
O neuspjehu ove dvosmislene hermeneutike, o. Claude Barthe u Res novaeu od 31. siječnja, uzimajući u obzir intervju dan Edwardu Pentinu za National Catholic Register od 9. siječnja, tvrdi:
"U svom obraćanju Rimskoj kuriji u prosincu 2005. godine Benedikt XVI. prilično je neodređeno objasnio svoj projekt: primjeniti na Drugi vatikanski sabor 'hermeneutiku napretka u kontinuitetu', i to za lex credendi [pravilo vjerovanja]."
"Štoviše, prema njemu bi jedan od učinaka liberalizacije stare liturgije trebao biti da se oponašanjem, kontakom, 'obogaćivanjem', omogući ispravljanje i ispravno tumačenje nove liturgije. To je bila utopija. Jer, kako god da se služi i tumači, nova liturgija zadržava svoje intrizične nedostatke, a to su doktrinarni nedostaci."
Međutim, u isto vrijeme "Benedikt XVI. također je bio naklonjen slavljenju predkoncilske liturgije, lex orandi pridružen lex credendi koji je također bio pretkoncilski. Benedikt XVI. je nevoljno ili možda djelomično svojevoljno, položio minu pod koncilsku zgradu."
Takvo je ambivalentno nasljeđe Benedikta XVI., koje može samo potaknuti rastuću zbunjenost i na kojem se ne može temeljiti čvrsta reakcija na postkoncilski debakl. Kao što Cȏme de Prévigny kaže: "Sada moramo moliti da papa, definitivno oslobođen od Koncila i problema povezanih s njime, može napisati novu stranicu za Crkvu, ponovno potvrđujući vječna načela katoličanstva."
Izvor: fsspx.news