Prenosimo svjedočanstvo jednog mladog
bračnog para u kojem se ukratko opisuje kako su pronašli svoj put do
tradicionalne latinske Mise, ali još više do cjelovitog katoličkog života u
kapelici FSSPX-a. Svjedočanstvo je napisano posebno za blog Christus Rex u
osobnom kontaktu, na čemu srdačno zahvaljujemo i molimo Gospodina da i kod nas
pobudi što veću uviđavnost za pravo stanje današnje Crkve, te prave odgovore i
rješenja na tu krizu.
Moja supruga i ja najprije smo počeli
pohađati "latinsku Misu" - točnije, tridentski obred Mise, jedini
prihvaćeni i odobreni obred Mise (što znači, apostolskog podrijetla) u
Latinskoj crkvi, 2007. god. u Milwaukeeju, Wisconsin. Iskušali smo u
prethodne dvije godine nekoliko župa, u neposrednoj blizini i dalje, u
potrazi za onom koja bi bila pravovjerna i bez onoga što smo tada smatrali
teškim zloporabama. (Kao i u većem dijelu svijeta, nije lako naći takve Novus
ordo Mise.)
Bio je jedan oglas na radiju Relevant,
mjesnoj katoličkoj radio postaji, koji nas je doveo do tridentske Mise koju
drži Instituta Krista Kralja (ICR). Tu su nam se, mogu reći, otvorile oči za
,,vjeru svih vremena" – katolički život kakav je postojao kroz mnogo
stoljeća prije nego što ga je uvelike poremetila koncilska revolucija. Za
to ćemo uvijek biti zahvalni Institutu Krista Kralja.
U našoj ICR-ovoj župi susreli smo prave svećenike: snažne, odvažne muževe (rijetkost u našem području), muževe stvorene na sliku Krista, koji su bili odjeveni u crno, jer prinose žrtvu i koji su brinuli o svom stadu kao što je Krist činio i čini.
Negdje u tom razdoblju (2007.-2013.), također sam razmatrao argumente i položaju Bratstva sv. Pija X. Nažalost, u tom trenutku sam ih odbio: bio sam previše pod utjecajem krivih informacija iz izvora kao što su EWTN i E. Michael Jones. Ipak, također mislim da u to vrijeme nisam bio potpuno spreman napustiti svijet do te mjere za koju smatram da je neophodna da se prihvati Bratstvo. Ono što želim reći jest, kao što mi je jedan mudar čovjek kasnije rekao, da je Bratstvo na križu, i udružiti se s njime znači u određenoj mjeri prihvatiti taj križ: pobuđivati odbacivanje svijeta, koji se ruga pravoj vjeri, osobito u njezinom čistom obliku kojega Bratstvo prihvaća.
Ipak, mislim da mi je Bratstvo ostalo dugo
u pozadini misli. Ono što ga je premjestilo u prvi plan bila je e-mail rasprava
koju sam započeo s poznatim katoličkim apologetom. Branio je Bratstvo vrlo
inteligentno i izazvao me da još jednom, ozbiljnije razmotrim njihov položaj.
Sada sam jako sretan što sam to učinio.
Za to vrijeme se u našoj ICR-župi dogodilo
nešto što je uznemirilo i moju suprugu i mene. Nedugo nakon izbora pape Franje,
moja supruga je pokušala raspravljati o nekim zabrinjavajućim aspektima koji su
došli na vidjelo, i rečeno joj je jednostavno i jasno da javna kritika pape
nije prihvatljiva. (To nije došlo od strane svećenika, ali priopćeno nam je da
naš ICR-ov svećenik podržava tu poziciju. A, nakon svega, oni to moraju - ako
nas je barbarsko pustošenje Franjevaca Bezgrješne ičemu naučilo, to je da se
nijedna skupina ne može držati ,,kanonske regularnosti" i dati bilo kakvu
kritiku koncila ili nove Mise).
Nakon nekoliko mjeseci sam eksperimentalno sam bio na nekoliko nedjeljnih misa u mjesnoj kapeli Bratstva. Svidjelo mi se ono što sam doživio, a nedugo nakon toga pridružila mi se i moja obitelj; moja supruga ubrzo je bila impresionirana s nekoliko aspekata kapelice i ubrzo smo se dogovorili da počnemo tu stalno dolaziti.
Otada, a prošlo je godinu dana budući da ovo pišem u svibnju 2014., uronili smo u spise Bratstva, osobito Nadbiskupove. Nikad nisam vidio takvu jasnoću vizije i potpunu iskrenost u vezi s ovom strašnom krizom vjere koju proživljavamo, zajedno s potpunim odsustvom gorčine, taštine i i ostalih osobnih slabosti koje ponekad potamne prosudbu onih koje privlači tradicionalizam.
U našoj kapelici imamo Mise koje odišu svetošću i dostojanstvom, kao i kod ICR-a, ali smo također dobili više od onoga što, nažalost, nismo imali na našoj staroj župi: iskren razgovor, u prikladnom vremenu i načinu, o krizi. Ovdje, naravno, ne postoji atmosfera: ,,Ne slušaj zlo, ne gledaj zlo"; tu su katolička istina i katolička ljubav - kao da se nije dogodila ta enigma od koncila, u najvećem dijelu.
Čini se da što više papa Franjo ubacuje vlak Drugog vatikanskog (ili je to VW bus?) u višu brzinu, Bratstvo sv. Pija X. postaje više nego ikada mjesto zaštite vjere. Kako to ICR-ovi svećenici uspijevaju nikada ne aludirati na teške pogreške koje se događaju gotovo tjedno u Vatikanu, ne mogu točno zamisliti, ali oni to čine - a, Bog ih blagoslovio, čine jer to moraju.
Što se tiče nas, mi ostajemo i dalje
povezani s Bratstvom svetog Pija X., ,,pristajući uz vječni Rim", i
očekujemo s radošću i potpunom sigurnošću da će se dogoditi povratak više
hijerarhije tradiciji, punoj vjeri kakvu smo naslijedili od apostola.
Paul & Pam Folbrecht