Poradi
ove različitosti izvora Ocu se pripisuju djela svemoći, Sinu djela mudrosti,
Duhu Svetomu djela dobrote.
Spomenuta djela imaju naime određenu sličnost s
vlastitostima osoba koje su uvjetovane svojim izvorom. Otac rađa Sina (tj.
izvor je njegove opstojnosti). Stoga mu se pripisuje proizvođenje prolaznih
stvari iz ničega, tj. stvaranje. Zove ga se stoga „Ocem svemogućim“ (Apostolsko
vjerovanje). Pripisuje mu se i milosrđe jer nas grješnike opet prihvaća kao svoju
djecu. On je Otac milosrđa (2 Kor 1,3). Sin je vječno spoznanje Oca, mudrost.
Stoga mu se pripisuje proizvođenje lijepog reda kod
stvaranja. „Sve postade po njoj“ (Ivan 1,3). Kao što umjetnik sa svojim razumom
koji razmišlja stvara plan za neko djelo, tako je Otac po Sinu stvorio red u
svijetu. Sinu se pripisuje i ponovna uspostava reda po otkupljenju, a to tim
više jer je za to uzeo ljudsku narav. Sveti je Duh uzajamna ljubav Oca i Sina.
Njemu se stoga pripisuju sva dobročinstva Božja, poglavito prenošenje života
kod stvaranja. „Kao što ptica počiva na jajima kako bi toplinom u njima
probudila život; tako je kod stvaranja Duh Božji lebdio nad vodama“ (sveti
Jeronim). Duhu se Svetomu stoga pripisuje prenošenje duhovnog života po
milosti, tj. posvećenje ljudi. Njemu, „prstu desne Očeve“, pripisuju se čudesa;
naposljetku i najveće djelo ljubavi Božje, Utjelovljenje.
Otajstvo Presvetog Trojstva poznajemo iz Kristovih
riječi koje je rekao apostolima kod svojeg Uzašašća.
Iz stvorenog svijeta ne uspijevamo spoznati Božju
trojstvenost. To dolazi odatle jer je Bog ovdje doduše djelovao po svojoj
beskrajnoj moći, mudrosti i dobroti (po onome što je svim osobama zajedničko),
ali ne po svojoj troosobnosti.
Stoga ne možemo spoznati troosobnost iz njegovih
djela. To je kao sa suncem. Ono djeluje na dva osjetila, na vid i opip, ali ne
na sluh, njuh, okus. Stoga ga možemo osjetiti samo prvim dvama osjetilima, a ne
ostalima. Tako kao što nam sluh, njuh, okus ne mogu razjasniti sunce, tako i
naš razum ne može razjasniti Božju troosobnost jer ona djeluje na razum (sveti
Efrem Sirac).
Poznavanje otajstva Presvetog Trojstva imamo samo iz
Objave: „Nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome
Sin hoće objaviti“ (Mt 11,27). Krist je kod svojeg Uzašašća rekao apostolima:
„Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina
i Duha Svetoga“ (Mt 28,19).
I u Starom zavjetu otajstvo je Presvetog Trojstva
bilo djelomično poznato. Židovski su svećenici morali, kada bi blagoslivljali
narod, tri puta zazvati ime Božje. Izaija je rekao da serafini u nebu kliču:
„Svet! Svet! Svet Bog, Gospodin nad Vojskama!“ (Iz 6,3). Kod stvaranja čovjeka
reče Bog jasno: „Načinimo čovjeka“ (Postanak 1,26). David reče: „Reče Gospodin
Gospodinu mojemu: 'Sjedi mi zdesna'“ (Ps 109). U Starom zavjetu zbilo se samo
otkrivenje otajstva Presvetog Trojstva ovijeno maglom kako se ne bi činilo,
kada bude naviješteno u Novom zavjetu, da je protivno Starome zavjetu (sveti
Robert Bellarmin). Crkva poznaje ovo otajstvo, sinagoga ga ne vjeruje,
filozofija ga ne razumije. (sveti Hilarije).
Vjera
u ovo otajstvo javno se svjedoči kod križanja, u Apostolskom vjerovanju, kod
krštenja i ostalih sakramenata, kod svih posveta i blagoslova i na blagdan
Presvetog Trojstva.
Otajstvo Presvetog Trojstva temelj je naše kršćanske
vjere. Bez poznavanja ove istine ne razumije se otkupljenje po Sinu Božjemu.
Probudi u sebi često vjeru u ovo otajstvo, osobito čestom uporabom doksologije:
„Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i
u vijeke vjekova. Amen“. Moli ovu doksologiju kada ti Bog iskaže dobročinstva
ali i onda kada ti šalje trpljenja.
Franz Spirago