„Trebamo
dospjeti do trijumfa
revolucionarne ideje preko jednog
Pape.“
Istruzione
permanente dell'Alta Vendita
„To je papa Franjo. Ako Crkva postane kakvom je on
zamišlja i želi, promijenit će se jedna epoha“. Eugenio Scalfari je tako
završavao slavni intervju koji mu je dao Pontifeks [1] i čini se da je zbilja
pogodio „u sridu“ jer ovaj Papa doista provodi pravu pravcatu revoluciju.
U biti, nije posrijedi metamorfoza ideja koju je već
ostvario Koncil i pape koji su ga prenosili jer u tome području Franjo uistinu
ne govori ništa novo. Njegova revolucija napreduje navlastito u praksi.
Relativistička načela, temelj nove koncilske ekleziologije, sve se jače guraju
s teorije na njihove praktične posljedice i na koncu stvaraju sve veći rascjep
između nauka i života katolika.
U ovome sve bržem prijelazu s ideja na činjenice
čini se da Franjo djeluje prevladanom umjetnošću: telefonski poziv, riječ
spomenuta u određenom surječju i tišina koje se pridržava u drugome, intervju,
dobro razrađen upitnik radi ispitivanja „naroda Božjega“ u surječju trenutne
dekristijanizacije kako bi se potom iskoristili odgovori i izvukle predviđene
posljedice: budući da Crkva nije više u suglasju s kršćanskim pukom, nameću se
promjene! Sve je ovo očito nužno popraćeno medijima i vidimo da su posljednje
utvrde samog naravnog zakona potresene u svojim temeljima.
Neprijatelji Crkve, dakako, ne propuštaju priliku
iskoristiti ova otvaranja. Tako papa Franjo postaje osobom godine američkog gay
časopisa The advocate [2] i njegove
se rečenice stavljaju na vrata abortivnih klinika radi obeshrabrenja prosvjeda
za život. [3]
Nova mjerna jedinica morala postaje samo subjektivna
savjest [4]. S jedne se strane i dalje izjavljuje da se nauk želi sačuvati
nedirnutim, a s druge se strane u praksi pobijaju načela, promišljajući o
konkretnim situacijama koje bi omogućile pronalaženje moralnih rješenja po
mjeri, po varijabilnoj geometriji, jer u konačnici, po novome učenju, dostatno
je da svatko djeluje po savjesti!
Eksplozivan koktel koji je, dakle, često sastavljen
ne od učiteljskih čina ili dokumenata i time je onda po samoj činjenici izvan
teoloških raspri o božanskoj pomoći kojom bi se trebao koristiti Papa, nego
poradi tog razloga još više ubojit.
Ova se duboka revolucija ostvaruje u javnom mnijenju
i osobito u mentalitetu katolika i ima puno veći domet od obične doktrinarne
izjave, posjeduje time i prednost paraliziranja otpora unutar Crkve jer se
uvijek može tražiti „dobra interpretacija“ s ciljem opravdanja svega kako to umješno
čine oni konzervativni krugovi, natopljeni liberalnim duhom, kojima se oduvijek
služi svaka revolucija radi kanaliziranja opravdanog otpora unutar jednog
sustava.
Jedan od sljedećih koraka u ovome pravcu bit će
kanonizacije Ivana XXIII., pape koncilskog epohalnog zaokreta i Ivana Pavla
II., onoga koji je ekskomunicirao Tradiciju u ime novog evolutivnog shvaćanja
nje same.
Ovim se svečanim činom nesumnjivo želi kanonizirati
sam Koncil i učiniti ga miljokazom nove ere „napretka“ za Crkvu o kojoj se
izjavljuje, potcjenjujući time svaku objektivnu stvarnost, da „joj nikada nije
bilo tako dobro kao danas“! [5]
Drugi će cilj ovoga pravca biti listopadska sinoda o
obitelji. Papin glavni teolog za ovaj događaj bit će, čini se, ni više ni manje
nego kardinal Kasper koji se od prvih dana njegova pontifikata drži „izvrsnim
teologom“ [6]. U njegovom nedavnom izlaganju na posljednjem konzistoriju [7],
koje Prvosvećenik drži „prelijepim i dubokim“ [8], Kasper stvara, kao pravi
plesač po konopu, razornu distinkciju između nauka, koji je riječima označen
nepromjenjivim i prakse koja se prilagođava okolnostima, otvarajući tako put
dopuštanju pričesti
rastavljenim priležnicima i uništavajući temelje nerazrješivosti braka. [9]
Proces se čini nepovratnim i ljudski gledano to
zbilja i jest. Ali Crkva je božanska i bit će veličajno vidjeti (u ovome životu
ili u budućemu) kako će Gospodin, koji se činio usnulim, ustati s Petrove lađe
kako bi samo jednom riječju umirio oluju.
U ovome iščekivanju, ono što nam preostaje činiti jest
čuvati vjeru i prenositi je. Poradi toga moramo iz našega uma udaljiti svaki
osjećaj obeshrabrenja s obzirom na trenutna zla. Ničemu ne koristi kukanje o
ruševinama koje nas okružuju. Jasno, valja biti bistar, ali i ponajprije čuvati
vjeru u Crkvu i činiti sve kako bismo bili oni „bojovnici“ o kojima je govorila
sveta Ivana Arška, po kojima će Bog dati pobjedu. [10]
Jamačno se Gospodin želi poslužiti svakim od nas
kako bi ostvario restauraciju svoje kraljevske vlasti u društvu i u Crkvi. Za
to je potrebno strpljivo graditi, ponajprije u nama, unutarnji zamak o kojemu
govori sveta Terezija Avilska, po životu sve dubljeg zajedništvovanja s Bogom
na temelju zdravog nauka, molitve, ignacijanskih duhovnih vježbi, ali poglavito
sakramentalnim životom koji se temelji na pravoj katoličkoj Misi, a ne na
neoliturgiji protestantskoga duha.
Valja potom nanovo izgraditi, usred sveopćeg rasula,
stanice kršćanskoga društva koje se temelje na nerazrješivoj obitelji. Osim
toga, trebamo pridonositi umjereno, ali svim svojim snagama, obnovi vladavine
našega Gospodina Isusa Krista u društvu po vjernosti staleškim dužnostima koje
vrše katolici, bez ikakve duhovne shizofrenije koju nameće liberalizam koji u
čovjeku želi odijeliti privatni od javnoga života.
Potrebno je ponovno izgraditi socijalne strukture
nadahnute vjerom i utemeljene na nepromjenjivom crkvenom Nauku: kapelice,
priorate, istinske katoličke škole, sjemeništa i bogoslovije… Potrebno je
ostvariti da naš Gospodin vlada u okružju u kojemu živimo na sve dublji i vidljiviji
način jer smo, ne zaboravimo to, sastavljeni od duše i tijela i dakle, važno je
da ova volja podvrgavanja svega slatkomu jarmu Krista i Bezgrješne izvanjski
konkretizira vidljivim znakom kao raspelom, kipom Presvetog Srca, Gospinom
medaljom, na isti način kako su djelovali naši očevi koji su išli postavljati
križeve na najviše planinske vrhunce kako bi pokazali svoju volju podvrgavanja
svega stvorenoga našemu Gospodinu Isusu Kristu.
U ovoj borbi Svećeničko će bratstvo sv. Pija X. biti
uvijek na prvoj crti, bez ikakvog kompromisa sa zabludama i duhom ovoga svijeta
i svatko će uvijek moći računati na pomoć njegovih svećenika u ovome djelu
ponovne izgradnje koje se temelji na vjeri u onoga koji je rekao: „Hrabri
budite – ja sam pobijedio svijet“. [11]
don Pierpaolo Maria Petrucci
___________________________________
Bilješke:
[1] http://www.repubblica.it/cultura/2013/10/01/news/papa_francesco_a_scalfari_cos_cambier_la_chiesa-67630792/?ref=HREA-1
[3] http://www.sanpiox.it/public/index.php?option=com_content&view=article&id=1138:intanto-in-una-clinica-abortista-inneggiano-a-bergoglio&catid=53&Itemid=50
[4]
Pogledajte gore citirani intervju koji je dan Scalfariju.
[5] Papa
Francesco al clero romano (Papa Franjo rimskom kleru) 16. rujna
2013.http://it.radiovaticana.va/news/2013/09/16/papa_francesco_al_clero_romano:_alla_chiesa_serve_conversione/it1-728994
[6]
2013-03-17 Radio Vaticana
[7]
Izlaganje posvećeno temi Il Vangelo della famiglia(Evanđelje obitelji)kojim je kardinal
Walter Kasper otvorio 20. Veljače radove Izvanrednog konzistorija o ovoj temi.
[8]
http://www.corriere.it/cronache/14_marzo_04/vi-racconto-mio-primo-anno-papa-90f8a1c4-a3eb-11e3-b352-9ec6f8a34ecc.shtml
[9]
Pročitajte o ovome članak Roberta De Matteija, Ciò che Dio
ha unito, Il Foglio 1. ožujka 2014.
http://www.corrispondenzaromana.it/cio-che-dio-ha-unito/
[11] Iv
16,33