Christus Rex

IZBORNIK

Nedjelja u osmini Božića (Split - Dugopolje, 28. XII. 2014.)


Dragi vjernici,

prošlo je već gotovo pola stoljeća otkako nije bilo redovite, župne svete Mise po tradicionalnom rimskom obredu u ovom području, na jugu Hrvatske, u našoj Dalmaciji. Zato imamo veliku milost, da možemo obilježiti ovaj značajni trenutak kada Svećeničko bratstvo sv. Pija X. - koje se sasvim izuzetno posvetilo ponovnoj uspostavi tradicije u Crkvi - može održati prvu javnu svetu Misu u ovom podneblju. Značajni trenutak jer doista, u čitavom južnom području Hrvatske nema prilike da bi se igdje moglo redovito prisustvovati tradicionalnoj latinskoj Misi. I zato želimo, da ovo bude početak jednog polaganog, ali sigurnog nastojanja za ponovnim povratkom onih tradicija koje su krasile vjeru ovog naroda, od samih početaka, vjekovima.

Kažemo, tih tradicija više nema, one su nestale, ukinute. Postavljamo si pitanje; kada, kako, i zašto se to dogodilo? Mnogima, većini od nas, zapravo nije ni poznato da je postojalo nešto drukčije od onoga što imamo prilike u Crkvi danas susresti. Samo oni stariji među nama mogli su to doživjeti, a nama ostalima poznato je samo po njihovim pričama, da su prije Misa, sakramenti, drugi javni obredi i običaji Crkve bili drukčiji. Da postoji velika razlika između onog danas i onoga što je bilo prije. O kojem točno vremenu govorimo, kada se dogodila ta promjena? Te promjene sežu u razdoblje šezdesetih godina. Tada su u Crkvi nastupila zbivanja, koja će trajno promijeniti njezino obličje. Tada se zbio jedan događaj, koji će imati sudbonosni utjecaj na život Crkve. Sazvan je jedan opći crkveni sabor, Drugi vatikanski, u kojem je postojala želja, da se oblici života Crkve promijene, tako da bi bolje odgovarali potrebama ovog vremena. Iako Crkva živi i djeluje u vremenu, i mora se prilagođavati pojedinim praktičnim potrebama, ipak ona ne može usklađivati svoj duh, svoju tradiciju, s duhom i običajima svijeta. A upravo to se, nažalost, dogodilo. Obred svete Mise i sakramenata promijenjen je gotovo u potpunosti, tako da se može kazati da je stvoren novi obred, posve različit od onog prije. Narod je primijetio, najprije, da nema više latinskog već da je Misa na narodnom jeziku, i da svećenik više ne služi na velikom oltaru nego na stolu, okrenutom prema narodu. Tu su još i brojne druge promjene koje se mogu uočiti nakon boljeg promatranja – da je promijenjen sam tekst Mise, same molitve – da su one stare izmijenjene, ili pak ukinute i uvedene nove; potom je uslijedilo nedostojno postupanje sa svetinjama, tako da se pričest počela podjeljivati na ruku, i da je puno toga drugog ukinuto ili zamijenjeno.

No, nije se radilo samo o Misi. Promijenila se i disciplina i duhovnost. Tako primjerice nakon Koncila, što je prije bilo nepojmljivo, možemo vidjeti svećenike koji nisu više u svećeničkom odijelu, nego se odijevaju kao laici, svjetovnjaci. Više se ne govori o strogosti i ozbiljnosti posta – koji je za primanje pričesti nekad vrijedio od ponoći, odnosno tri sata, a sada je samo jedan sat, kao ni o strogosti nemrsa petkom. A ponajviše, promijenio se sam vjerski nauk. Tako je postalo gotovo nemoguće više igdje u našim crkvama čuti neke od toliko važnih vjerskih istina, neprihvatljivih za duh modernog čovjeka. Gotovo nigdje se ne govori o nužnosti Crkve i katoličke vjere za spasenje, o nužnosti države da javno priznaje i promiče od Boga objavljenu religiju i moral, a ograničava lažne religije, o posljednjim stvarima – raju, paklu, čistilištu, posljednjem sudu, a mogu se čak čuti glasovi, koji taj nauk stavljaju u sumnju ili odbacuju. Upravo to je, dragi vjernici, razlog zašto danas slavimo ovu svetu Misu po tradicionalnom rimskom obredu. Ne prvenstveno zbog njezine ljepote i uzvišenosti, zbog ljubavi prema drevnim običajima – što su također važni razlozi, nego zato, da bismo dali svjedočanstvo i očuvali našu vjeru.

Na koji način je ta vjera izražena, i koje su to točke, u kojima novi obred zakazuje? Nažalost, moramo konstatirati da su sve promjene učinjene u novom obredu gotovo posve podudarne, ili motivirane željom da se naša liturgija približi bogoslužjima krivovjernika – onih zajednica, koje su napustile katoličku vjeru, kao što su protestanti, ili pak da bi se udovoljilo duhu ovoga svijeta. Svećenik je u tradicionalnom obredu okrenut prema oltaru, koji označava našu usmjerenost prema Bogu, prema Gospodinu Isusu Kristu, koji preko svećenika prikazuje žrtvu križa za naše spasenje. Nasuprot tome, protestanti su umjesto oltara uveli stol prema narodu, upravo zato jer više ne vjeruju da je sveta Misa nekrvna žrtva novog saveza, da je Krist stvarno prisutan, nego da je to samo gozba u kojoj je on prisutan simbolički. Zato i nije potrebno više koristiti uzvišeni, kultni jezik – kao što je latinski, nego ako se radi o gozbi, treba sve biti na narodnom jeziku. Tada nisu više potrebni strogi i precizni liturgijski propisi, koji izražavaju kako je svećenik objektivni služitelj, samo instrument u Kristovim rukama, nego tada se mogu dijelovi Mise mijenjati, i ako je to prije svega jedno zajedničko okupljanje, on se pretvara u kreativnog animatora. Ako uistinu vjerujemo da je Gospodin Isus prisutan u euharistiji tijelom i krvlju, dušom i božanstvom, tada ćemo mu iskazati svaku čast i klanjanje koja njemu pripada. Tada dolikuje da primimo svetu pričest klečeći, na koljenima. No ako je on samo simbolički prisutan, tada ga možemo primiti i stojeći, i na ruku. Vidimo zato, dragi vjernici, koliko je važno, da se držimo, da čuvamo naše katoličke tradicije, jer upravo one su pravi izraz naše vjere, dok novotarije, koje se od te tradicije udaljuju te joj se suprotstavljaju, stavljaju našu vjeru u opasnost. Zato trebamo slijediti uputu sv. Pavla koji nam govori: „stoga braćo, čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom riječju, bilo pismom“, jer to je pravi, i jedini put da bismo očuvali našu vjeru, koja je uvjet vječnog spasenja.

Te promjene se dakle nisu dogodile samo na području liturgije, nego se one tiču samog vjerskog nauka. Uvedeni su tako određeni dvoznačni, opasni pojmovi i prakse, koje stavljaju u sumnju temeljne vjerske istine. To je kao prvo ekumenizam. To je jedan duh, ideja, po kojoj je potrebno ukloniti sve ono što razdvaja Katoličku crkvu i druge religije, i to tako, da će se sve te razlike, svi ti krivi nauci koje propovijedaju druge nekatoličke zajednice, jednostavno zanemariti, kao da se ne radi o ničem problematičnom i opasnom za ljudsko spasenje. Ako je tako – ako lažne religije nisu zapreka za spasenje, tada one vode spasenju i postaje svejedno je li netko katolik, da li ispovijeda katoličku vjeru ili ne. To je ona najveća zabluda, krivovjerje, koje uništava sam temelj naše vjere. A ona se promiče po tzv. ekumenskim susretima, gdje se katolički predstavnici okupljaju zajedno s predstavnicima drugih religija u molitvi, i tako šalje poruka kao da je svaka religija dobra. Još je tragičnije što ta nastojanja promiču sami biskupi, pa čak i pape, te se tako stvara ogromna pomutnja i sablazan kod vjernika, koji postaju sve više indiferentni prema katoličkoj vjeri. Suočavamo se s krizom koja zahvaća čitavu Crkvu, najviše razine hijerarhije, a ona će trajati tako dugo, dok će se službeno ustrajati na tim nastojanjima.

Drugi nauk koji obilježava tu krizu jest nauk o vjerskoj slobodi. Moramo pojasniti što taj pojam znači. Dok svaka osoba privatno ima slobodu savjesti te je nitko ne smije prisiljavati da prihvati vjeru – jer je vjera stvar slobodnog pristanka volje; ipak u javnom području država može i treba regulirati djelovanje pojedinih religija. Ona ne može davati jednaka prava istinitoj, od Boga objavljenoj, i lažnim religijama, jer i država ima, kao i pojedinci, obavezu da priznaje Boga za svog Gospodara i Stvoritelja, te onu religiju koju je on objavio. Država se treba brinuti prije svega za vremenito, ali i za vječno dobro svojih građana, tako da će podupirati i štititi sve ono što vječnome dobru vodi, a to je upravo katolička vjera, Crkva koju je sam Krist osnovao. I zato je zastrašujuće da sam Drugi vatikanski sabor donosi taj nauk, prema kojemu država de facto treba biti ravnodušna u vjerskim stvarima, da ne smije praviti razliku između katoličke i drugih religija. Ta se opasna zabluda provodila, i do danas se provodi nažalost u čitavoj Crkvi i vodi do kobnih posljedica. Kako je moguće ostvariti istinski društveni napredak, bez jasnog i odlučnog priznanja Boga za Gospodara nad društvom? Odgovor je jasan: nije moguće, jer Gospodin Bog je taj koji je stvorio i koji svojom providnošću vodi svakog od nas, i čitavo društvo, i da bismo mogli primiti od njega blagoslov, potrebno je da mu budemo vjerni. A kako je to moguće, ako ćemo izjednačavati njegovu riječ, vjeru koju je on objavio, s krivim religijama? Ili još više, ako za sam pojam Bogu u državnom uređenju nema mjesta? Ne vodi li to, ta ravnodušnost u stvarima vjere, do moralne ravnodušnosti i štoviše, iskvarenosti? Upravo se o tome radi. Ako država ne priznaje pravu religiju, ne može priznavati ni pravi moral i tada će svaka opakost postati dopuštena.

Nismo li svjedoci te žalosne stvarnosti upravo u našem, hrvatskom društvu? Nakon pada bezbožnog, komunističkog režima, u zemlji koja je službeno još uvijek, Bogu hvala, većinski katolička, nije nastupila prava obnova vjere da bi naš narod Bogu javno iskazao čast i hvalu koja mu pripada. Nije učinjeno gotovo ništa da bismo stvorili državu koja će priznavati gospodstvo Krista Kralja, koja će urediti javni život u skladu s katoličkom vjerom i moralom. Ne samo da nije ništa postignuto, nego je naprotiv, duh liberalizma još više ojačao i drži prevlast u javnom mnijenju. Bezbožni, ubilački zakon o abortusu još uvijek je na snazi, mediji nesmetano šire besramne, nemoralne sadržaje, donesen je zakon o umjetnoj oplodnji, dopuštena je kontracepcija i sve više se radi oko dopuštanja eutanazije i nametanja homoseksualne, džender-ideologije koja uništava kolijevku civilizacije - obitelj. Upravo danas slavimo blagdan Nevine dječice, koji su svjedočili za Isusa kao nejačad. Koje li podudarnosti, da upravo na današnji dan padaju predsjednički izbori, i to između kandidata od kojih se nijedan nije izjasnio protiv tog nesmiljenog čedomorstva, gdje država dopušta da se u utrobama majki pobije godišnje na tisuće nerođene djece u našoj domovini; štoviše, većina od njih se izričito izjasnila u prilog tom zakonu?! Uistinu, koje li sramote i žalosti za naš narod, koji se diči kršćanstvom od stoljeća sedmog, da ne može imati katoličke državnike, nego svjesno bira dužnosnike u službi liberalne, bezbožne ideologije? Može li Gospodin Bog ravnodušno gledati na te strahote koje se događaju diljem naše domovine? Njegova pravednost zahtijeva zadovoljštinu, i zato smo pozvani, da činimo koliko je u našoj moći, da vapijemo pred Gospodinom za milosrđe, da bi nam se smilovao i udijelio pravi mir, koji nam on želi dati u ovom božićnom vremenu.

Zato pokrećemo Križarsku vojnu svete Krunice, da bi naš narod ostao katoličkim. Predajemo sve u ruke naše nebeske Majke, pomoćnice kršćana, koja je svojim Bezgrešnim Začećem satrla glavu sotoni, i čije će Bezgrešno Srce na kraju trijumfirati. Slavimo ovu svetu Misu, u časnom i drevnom rimskom obredu, u kojemu je naš narod primio kršćansku vjeru, koja se u njemu slavila kroz nebrojena stoljeća, koja je posvetila brojne naše ispovjednike i mučenike, koji su bili boj „za krst časni i slobodu zlatnu“. Vjerujemo, da su upravo to sredstva, po kojima će Gospodin dati, da se ovaj božićni mir trajno nastani u našoj domovini. U žarkim vapajima naših srdaca, neka se to ostvari, za posvećenje ovog kraja i čitave naše domovine. Amen.

p. Marko Tilošanec