Jesmo li moralno
obvezni glasovati?
P
osve je istinito da modernisti smatraju demokraciju i pravo glasovanja svetim, neposrednom posljedicom ljudskoga dostojanstva, što je izravno povezano s njihovom humanističkom religijom. Reagirajući protiv
toga, znajući koliko je izborni sustav nepravedan, shvaćajući
koliko je moderna demokracija utemeljena na lažnim liberalnim
načelima
ljudske slobode, koja odbacuje sav objektivni božanski i moralni
zakon, svjesni uskoga područja izbora među kandidatima, a također i
imajući dojam (iako krivi) da glas jednoga čovjeka neće učiniti
pravu razliku u takvom sekularnom, bezbožnom sustavu – lako možemo
zaključiti da nismo uopće obvezni glasovati.
Pa ipak, crkveni nauk
po tom pitanju nije nov. Ne odobravajući moderni sustav demokracije i
njezina
lažna
načela
suverenosti ljudi, Crkva nas zbog dužnosti zakonske pravednosti ipak obvezuje da pridonesemo zajedničkom
dobru društva. To
je načelo
dobro objasnio papa Pio XII. 20. travnja 1946. u svom govoru
Talijanskoj
katoličkoj akciji:
„Ljudi su
pozvani preuzeti što veći udio u javnome životu nacije. To
sudjelovanje donosi sa sobom ozbiljnu
odgovornost. Stoga je nužno za vjernike da imaju jasno, pouzdano i
precizno znanje o svojim dužnostima u moralnoj i religijskoj domeni
u odnosu na korištenje svojih građanskih prava, posebno prava
glasa.“
Papa Pio
XII. zapravo je jasno obrazložio
da upravo zbog antikatoličkog i sekularnog duha koji okružuje
katolike, oni imaju dužnost braniti Crkvu ispravnom uporabom svoga prava glasovanja.
A to je zato da se spriječi veće zlo.
Rimskim župnicima izjavio je 16. ožujka 1946. sljedeće:
„Uporaba prava glasovanja
je čin ozbiljne moralne odgovornosti, barem u odnosu na izbor onih
koji su pozvani da zemlji dadu njezin ustav i zakone, posebno one koji
utječu na posvećenje nedjelje i blagdana, braka, obitelji, škola te pravednih i nepristranih propisa glede mnogih društvenih pitanja.
Radi
se o dužnosti Crkve da objasni vjernicima moralne obveze koje
proistječu iz tog izbornog prava.“
Papa Pio XII. bio je dvije godine kasnije, kada se ponovno obratio rimskim župnicima, čak izravniji. Objasnio je da upravo okolnosti toga vremena
obvezuju
pod teretom smrtnoga grijeha sve vjernike, muškarce i žene, da
upotrijebe svoje glasačko
pravo,
budući da zajedničko dobro ovisi o tome da svi katolici mudro
glasaju.
Evo teksta od 10.
ožujka 1948.:
„U sadašnjim
okolnostima radi se o strogoj obvezi za sve one koji imaju pravo
glasovati, muškarce i žene, da sudjeluju u izborima. Tko god se
suzdrži od toga, posebno zbog lijenosti, nemara i slabosti, čini
grijeh koji je u sebi težak i nosi smrtnu krivnju.
Svatko mora slijediti naloge svoje savjesti. Međutim, očito je da
glas savjesti nameće svakome katoliku da dade
svoj glas kandidatu koji uistinu
nudi dovoljna
jamstva
da će štititi Božja
prava
i prava
duša,
za istinsku dobrobit pojedinaca, obitelji i društva, u skladu s
ljubavi prema Bogu i katoličkom moralnom nauku.“
Ta primjena crkvenog
društvenog nauka na određenu situaciju nekoga vremena je u skladu s
naukom moralnih teologa, koji govore o teškome grijehu propusta onih
koji jednostavno zanemare izabrati dobre, katoličke predstavnike i o
dužnosti da učinimo sve što je u našoj moći da ohrabrimo
odgovarajuće laike da rade na uporabi izbornog sustava da se
izaberu vrijedni zakonodavci.
Ali koliko smo mi
daleko od te situacije! Jasno je, nismo više u situaciji da
moramo birati između katolika i nekatolika, moralno ispravnih i
liberalnih predstavnika. Sve mogućnosti su liberalne, a medijske
obmane
i manipulacije
javnosti jako su raširene. U praksi se
sve svodi na to je li dopušteno
ili nije glasati za nedostojnoga kandidata (npr. kandidata koji jedino
odobrava pobačaj u slučajevima silovanja ili incesta), jer on bi
barem (pod
pretpostavkom)
bio manje zlo. U takvom slučaju ne može biti obveze glasovanja
jer se svi razlozi koje je spomenuo papa Pio XII. koji bi nas
obvezivali više ne mogu primijeniti. No ipak, još uvijek je u tom slučaju dopušteno glasovati ako je netko siguran da bi to bio uistinu manje zao odabir i da postoji ozbiljan razlog da se to učini
(npr. da se izbjegne pobačaj na zahtjev ili promicanje neprirodnih
metoda kontrole rađanja) i ako netko ima dobre namjere da društvu pruži dobro koliko najbolje može. To se zove materijalna
suradnja. Ali to nikada ne može biti obvezujuće.
Stoga, u rijetkim
slučajevima kada postoje informirani katolički kandidati koji
podržavaju nauk Crkve, postoji stroga moralna dužnost da se glasa,
pod kaznom smrtnoga grijeha. Kada je
zbog
ispravne uporabe glasa moguća
jasna dobrobit
za nekog drugog kandidata, to valja
preporučiti ili savjetovati. Međutim, kada nema jasne prednosti,
bilo bi se bolje suzdržati, tako da se ne pridonese čak niti
materijalnim sudjelovanjem.
The Angelus,
veljača
2007.
Može li katolik
glasovati
za kandidata koji odobrava inicijative koje nisu u skladu s moralnim
zakonom?
Katolička Crkva ne
govori katolicima da izbjegavaju svako sudjelovanje u politici samo
zato što postoji nepravda, pohlepa, ambicija... da spomenemo samo
neka zla koja su povezana s njome.
Crkva nas uči da naše sudjelovanje u politici mora biti motivirano,
nadahnuto i usmjereno crkvenim društvenim naukom, a posebno
društvenim kraljevanjem našega Gospodina Isusa Krista. Glasovanje,
kao i sudjelovanje u političkim kampanjama, mora imati kao svoj
krajnji motiv ta
viša,
nadnaravna
načela:
da Božji zakon, Deset zapovijedi i prava jedine prave Crkve budu
javno priznata u društvu.
Očito, trenutno smo
jako daleko od postizanja tih ciljeva. Ali to ne znači da ne
trebamo ništa raditi. To znači da ćemo, ipak, što
god činili,
nužno tolerirati mnoga zla, što
ni na koji način ne želimo. Međutim, može biti dopušteno
tolerirati manje od dva zla proporcionalno razlogu, a takva
tolerancija
može biti radi zajedničkoga dobra, upravo zato što se radi o manjemu zlu. Tako je moguće glasovati ili čak voditi kampanju za kandidata
čiji program sadrži zla s kojima se ne slažemo. Sve ovisi o
hijerarhiji najvažnijih vrijednosti i koja
pitanja
imaju prioritet pred manje važnima.
Za katolika je nesumnjivo da problemi najvišega prioriteta moraju biti moralni problemi, a ne osobni ili ekonomski problemi.
Cijeli razvoj društva kakvo poznajemo ovisi o tome i oni koji
poriču najosnovnija
načela
naravnoga
poretka uzrokuju nečuvenu nastranost. Stoga, dopušteno je i
razborito glasati za nekoga na temelju jednoga spornoga pitanja poput
zabrane pobačaja i istospolnih brakova, sprječavanja
eutanazije ili slobode da Katolička crkva upravlja obrazovnim
ustanovama. Sva ta pitanja su od najveće važnosti. Stoga, bilo
bi dopušteno i razborito na temelju jednog od ovih spornih pitanja glasovati čak i za kandidata koji promiče neopravdani rat. Zbog
toga je dopušteno glasovati i za kandidata za kojega se zna da je
mason, iako je masonstvo zlo udruženje koje je Crkva osudila i koje
je oprečno Katoličkoj Crkvi, ako podržava neko
važno
načelo
naravnoga
zakona kao npr. da je pobačaj zlo.
Manje važna pitanja
imaju također moralnu važnost, poput pravednosti i nepravednosti
određenoga rata ili isplaćivanja pravednih plaća zaposlenicima,
podržavanja prava na privatno vlasništvo ograničavajući uplitanje
države itd. Sve drugotne stvari su podjednako važne i netko može
glasovati na temelju tih pitanja. Međutim, bilo bi pogrešno glasovati
za kandidata koji ima ispravno stajalište u nekome od tih
pitanja, ali nastrano i pogrešno stajalište u puno važnijim pitanjima.
Prema tome, bilo bi
očito nemoralno i grješno
glasovati za kandidata koji se pretvara da je katolik, ali koji je
zapravo za pobačaj,
za istospolne brakove i za eutanaziju.
Glasovati
na mjesnim i nacionalnim izborima može se smatrati moralnom
obvezom samo kada kandidat predlaže solidan katolički, neliberalni
program koji uistinu
promiče
društveno kraljevanje Gospodina Isusa Krista. Nije obaveza glasovati
za manje zlo, ali je to razborito i dopušteno. Međutim, bila bi zasigurno obveza koristiti
demokratski proces u malo vjerojatnom slučaju kada bi se on mogao iskoristiti da se probiju katolički kandidati koji ne prihvaćaju
propagandu moderne liberalne demokracije.
The Angelus,
kolovoz
2007.