Na
godišnjicu smrti malene Jacinte Marto vrijedi ponovno pogledati
njezin život, kreposti
i neprekidnu žrtvu za ,,jadne grješnike“.
Uz
primljene milosti i pomoć Djevice Marije, Jacinta je bila revna u
svojoj ljubavi prema Bogu i žudnji za dušama. Umrla je svetom smrću
20. veljače 1920. Njezino tijelo sahranjeno je pored Franjinog u
fatimskoj bazilici.
Mala
djevojčica suočava se s paklom
Jacinta
je bila bistre inteligencije, radosna i okretna. Uvijek je trčala,
skakala i plesala. Živjela je strastveno za obraćenje grješnika.
Vizija pakla ju se jako dojmila i činila je sve što je mogla da bi
spriječila da ondje
grješnici završe.
Jednom
je izjavila: ,,Tugujem
zbog grješnika! …Kada bih im samo mogla pokazati pakao!“ Bila
je obuzeta neutaživom žeđi za spasenjem jadnih duša od opasnosti
pakla.
Misionarka
s vatrom u svom srcu
Slava Božja, spasenje duša, važnost Svetog Oca i svećenika, nužnost sakramenata i ljubav prema njima, sve to je bio prioritet u njezinom životu. Živjela je poruke iz Fatime za spasenje duša svugdje u svijetu, pokazujući veliki misionarski duh.
Jacinta
je imala duboku pobožnost koja ju je dovela jako blizu Bezgrješnom
Srcu Marijinom. Ta ljubav ju je uvijek vodila na mudar način
Presvetom Srcu Isusovom. Jacinta je svakodnevno sudjelovala na Misi s
velikom željom da primi Isusa u svetoj
Pričesti kao zadovoljštinu za jadne grješnike. Ništa joj nije
bilo privlačnije nego biti u stvarnoj
prisutnosti
euharistijskog
Isusa. Često bi govorila: ,,Tako
volim biti ovdje. Imam toliko toga za reći Isusu.“
S
neizmjernim žarom Jacinta se odvojila od stvari ovoga svijeta da bi
usredotočila svoju pažnju na nebeske stvari. Tražila je tišinu i
samoću radi razmatranja. ,,Tako
volim Gospodina,”
rekla je Luciji. ,,Ponekad
kao da osjećam vatru u svom srcu, ali ona me ne peče.”
Velikodušna
pokajnica
Od prvog ukazanja djeca su tražila načine kako umnožiti svoja mrtvljenja za obraćenje grješnika. Ona su mrtvila svoju volju i karakter odričući se hrane da bi ju dali siromašnoj djeci; ne pijući vodu čitav dan, posebno kada je bilo vruće; posteći u korizmi; odričući se svojih omiljenih igara da bi proveli više vremena u molitvi. Nisu se umarali tražeći nove načine za prinošenje žrtvi za grješnike.
Jednoga
dana ubrzo nakon četvrtog ukazanja Jacinta je našla konop i
pomislila je staviti ga oko struka i pritegnuti ga kao žrtvu.
Slažući se oko toga, djeca su razrezala konop na tri djela i
stavila ga oko struka uz kožu. Lucija prepričava da je to bila
žrtva zbog koje su mnogo trpjeli – toliko da Jacinta nije mogla
suzdržati svoje suze: „Kada smo je pokušali odgovoriti od toga,
odmah bi odgovorila da se nikako ne smije skinuti jer je to za
obraćenje grješnika.“
Na
početku ga je nosila i danju i noću, ali u jednom ukazanju je Gospa
rekla Jacinti: ,,Naš
Gospodin je jako zadovoljan s vašim žrtvama, ali on ne želi da
spavate s tim konopom. Nosite ga samo danju.“ Poslušali
su i s još većim žarom ustrajali u toj teškoj pokori, znajući da
je ugodna Bogu i našoj Gospi. Franjo i Jacinta nosili su konop do
svoje konačne bolesti, kada je on bio obojen krvlju.
Sveti
Otac
Jacinta
je također osjećala potrebu prinositi žrtve za Svetoga Oca.
Primila je milost vizije koja pokazuje trpljenje Svetog Oca. Ona je
rekla: „Vidjela sam ga u jako velikoj kući, klećeći s licem na
rukama kako plače.
Bilo je mnogo ljudi vani. Neki su bacali kamenje, neki vikali
svetogrđa i ružne riječi.“
Drugom
prilikom, dok je molila molitvu anđela u planinskoj spilji, Jacinta
je
naglo ustala i pozvala svoju rođakinju: „Pogledaj! Vidiš li kako
su mnoge ceste, putovi
i polja prepuni ljudi koje plaču zbog gladi, jer nemaju ništa za
jesti? .... I Svetog Oca u crkvi koji moli uz Marijino Srce?“
Nakon
tih događaja, djeca su uvijek nosila Svetog Oca u svojim srcima i
neprestano za njega molila. Imali su običaj moliti tri Zdravo Marije
nakon krunice za Svetoga Oca. Djevica Marija je čula žarke molbe te
djece i često im odgovarala na vidljivi način. Jacinta je bila
svjedok nevjerojatnih događaja.
Rasipni
sin
Drugom
prilikom, jednoj obitelji nestao je sin bez traga. Njegova majka
preklinjala je Jacintu da moli za njega Gospu. Nekoliko dana kasnije
mladić se vratio doma, zamolio za oprost svoje roditelje i prepričao
im svoju tragičnu pustolovinu.
Nakon što je potrošio sve što je ukrao, bio je uhićen i bačen u
zatvor. Pobjegao je u šumu gdje se izgubio. Ne znajući što da
radi, kleknuo je i molio. Vidio je Jacintu kako ga uzima
za ruku i vodi na put koji mu je rekla da prati. Tako se taj mladić
vratio kući. Kada su upitali Jacintu je li ona stvarno otišla naći
tog mladića, ona je rekla ne... ali da se puno molila Gospi za
njega.
Sva
čuda i događaji kojima su djeca prisustvovala uzrokovala su da im
mnogi dolaze po pomoć. Ali ona su zadržala svoju jednostavnost i
poniznost. Što su ih više ljudi tražili, to su se oni više
skrivali.
Grobnica
Jacinte i sestre Lucije
Nisu
voljeli da ih se primjećuje
Jednog dana djeca su hodala mirno uz cestu kada su vidjeli da je pred njima stao veliki auto u kojem je bila skupina otmjeno odjevenih muškaraca i žena. ,,Pogledajte, oni nam dolaze u posjet...”, rekao je Franjo. ,,Hoćemo li otići?”, Jacinta je upitala. ,,Nemoguće je da nas ne primijete”, odgovorila je Lucija. „Nastavimo samo hodati i vidjet ćete da nas oni neće prepoznati.“ Ali posjetioci su ih zaustavili. „Jeste li vi iz Aljustrela?” upitali su djecu. ,,Da, gospodine”, odgovorila je Lucija. ,,Znate li troje djece pastira kojima se Gospa ukazala? Ako ih poznajete možete li nam reći gdje žive?“ Lucija je odgovorila: “Idite ovim putem pa skrenite lijevo...”, a zatim je nastavila opisivati njihovu kuću. Nakon što su posjetioci produžili zahvaljujući im, oni su sretni odjurili negdje se sakriti.
Obraćenje
grješnika
U prosincu 1918. Jacinta se razboljela od epidemije bronhopneumonije. Pet mjeseci kasnije umro je njezin brat. Jako je žalila za svojim bratom. Ubrzo nakon toga dobila je upalu porebrice zbog bronhopneumonije i njezinih posljedica. Jednoga dana rekla je Luciji:
„Blažena
Djevica došla me je vidjeti i upitala me je želim li još spašavati
grješnike. Rekla sam „da“, a zatim mi je ona rekla da ću uskoro
otići u bolnicu i da ću mnogo trpjeti. Ali rekla mi je da sve
prihvatim iz ljubavi prema Isusu, za obraćenje grješnika i kao
naknadu za uvrede koje se nanose Njezinom Srcu i Isusovom Srcu. Rekla
je da će me mama pratiti, ali da ću kasnije biti sama.“ A upravo
tako se i dogodilo.
Mala
žrtva
Prema
liječnikovoj naredbi odvedena je u bolnicu Vila Nova gdje su je
liječili dva mjeseca. Vratila se kući u istom stanju u kojem je
otišla, ali s velikom ranom na prsima koja je trebala svakodnevno
liječenje. Ali zbog nedostatka higijene, rana se sve više
inficirala i to se razvilo u pravo mučenje za Jacintu. To je bilo
neprestano mučeništvo, ali uvijek je trpjela bez prigovora.
Pokušala je sakriti svu svoju patnju u majčinoj prisutnosti da je
poštedi boli. Čak ju je tješila govoreći joj da je bolje.
Za
vrijeme svoje bolesti povjerila se svojoj rođakinji: ,,Mnogo
trpim, ali sve prikazujem za obraćenje grješnika i kao naknadu
Bezgrješnom Srcu Marijinu.“ U siječnju 1920. liječnik
specijalist inzistirao je da ju majka odvede u bolnicu u Lisabon gdje
će moći dobiti bolju skrb. Taj odlazak je bio jako bolan za
Jacintu, posebno jer su je razdvojili od Lucije.
Posljednja
riječ svojoj velikoj sestri
Na svom odlasku dala je Luciji ove savjete:
„Uskoro
ću ići na nebo. Ti ostani ovdje i govori ljudima da Bog želi
ustanoviti pobožnost Bezgrješnom Srcu Marijinom u svijetu. Kada to
kažeš, nemoj se skrivati. Govori svim ljudima da Bog daje sve
milosti kroz Bezgrješno Srce Marijino. Moli Gospu za to jer Srce Isusovo želi da zajedno s Njime bude štovano i Bezgrješno Srce
Marijino. Moli Bezgrješno Srce za mir jer Bog je to Njoj povjerio.
Ako bih samo mogla unijeti u ljudska srca svjetlo koje nosim u svom
srcu; ovo me svjetlo svu obuzima i daje mi da osjetim tako puno od
Srca Isusovog i Marijinog“.
Samotna
smrt
Majka ju je otpratila u bolnicu, ali nakon nekoliko dana morala se vratiti kući i Jacinta je ostala sama u bolnici. Dva rebra su joj uklonili s desne strane 10. veljače, što je ostavilo ranu veličine šake. Bol je bila strašna posebno u vrijeme tretmana i previjanja rane. Ali Jacintino strpljenje bilo je ono mučenice. Njezine jedine riječi bile su zazivi Blaženoj Djevici i prikazivanje svog trpljenja za obraćenje grješnika.
Tri
dana prije smrti rekla je bolničarki: ,,Ukazala
mi se Blažena Djevica Marija uvjeravajući me da će uskoro doći. I
otada više ne osjećam bol.“ Oko
šest sati
popodne 20. veljače osjećala se loše i tražila je posljednju
pomast. Te večeri imala je svoju posljednju Ispovijed
i tražila da joj što prije daju popudbinu
jer je znala da joj se približava smrt. Svećenik nije vidio hitnost
i obećao je doći sljedećeg dana. Ali vrlo skoro ona je umrla.
Sama. Imala je skoro 11 godina.
Čisti
ljiljan
Posjetioci koji su vidjeli Jacintu u njezinom otvorenom lijesu tvrdili su da je izgledala kao da je živa, da je imala prekrasnu put. Neugodni smrad zbog bolesti zamijenio je ,,miomiris najmirišljavijeg cvijeća.”
Kada
su otvorili njezin lijes 12. rujna 1935. kada su ga premiještali u
posebno izgrađenu grobnicu u Fatimi, njezino lice bilo je savršeno
očuvano.
Njezine i Franjine relikvije počivaju u bazilici u Fatimi, s
jednostavnim natpisom: ,,Ovdje
počivaju posmrtni ostaci Franje i Jacinte kojima se Gospa
ukazivala.“
Jacintu i njezinog brata Franju proglasio je papa Ivan Pavao II. blaženima 13.
svibnja 2000. u
Fatimi.
Izvor:
sspx.org