Prava
i prividna neposlušnost
Propovijed nadbiskupa Marcela Lefebvrea
prilikom mlade Mise u Poitiersu u Francuskoj, 3. rujna 1977.
Propovijed nadbiskupa Marcela Lefebvrea
prilikom mlade Mise u Poitiersu u Francuskoj, 3. rujna 1977.
Dragi
Oče, danas imaš radost služiti svetu Misu među svojim
najmilijima, okružen svojom obitelji, svojim prijateljima i s
velikim zadovoljstvom nalazim se i ja danas blizu Tebe da Ti
progovorim također i o svojoj radosti i molitvama za Tvoj budući
apostolat, za dobro koje ćeš raditi za duše.
Posebno
ćemo se moliti sv. Piju X., našemu zaštitniku, čiji je danas
blagdan i koji je bio prisutan cijelo vrijeme Tvoga studija i
formacije. Molit ćemo ga da Ti podari srce apostola, srce svetoga
svećenika poput njega. A budući da smo ovdje u gradu sv. Hilarija,
svete Radegunde
i velikog kardinala Pija, molit ćemo dakle sve te zaštitinike grada
Poitiersa da Ti priteknu u pomoć da možeš slijediti njihov
primjer, tako da bi poput njih mogao u teškim vremenima braniti
katoličku vjeru.
Mogao
si žudjeti za laganim i ugodnim životom u svijetu. Već si započeo
studij medicine. Mogao si ići u tom smjeru. Ali ne, Ti si imao
hrabrost, čak i u ovakvim vremenima, doći i tražiti da postaneš
svećenik u Ecôneu. A zašto u Ecôneu? Jer si našao Tradiciju,
našao si ono što se podudaralo s Tvojom vjerom. To je bio jedan čin
hrabrost koji Ti služi na čast.
I
zato bih volio u nekoliko riječi odgovoriti na optužbe koje su se
pojavile u mjesnim novinama iza objave pisma msgr. Roziera, biskupa
Poitiersa. Ah, ne zato da bih se prepirao. Ja to pažljivo
izbjegavam. Uglavnom ne odgovaram na ta pisma i radije šutim.
Međutim, budući da se radi i o Tebi i o meni, čini mi se dobrim da
Te opravdam. Ne pišu o nama zbog naših osobnosti, nego zbog našeg
opredjeljenja. Optuženi smo jer smo izabrali takozvani put
neposlušnosti. Ali moramo jasno razumjeti u čemu se sastoji taj put
neposlušnosti. Mislim da točno možemo reći: ako smo izabrali put
prividne neposlušnosti, da smo time izabrali put istinske
poslušnosti.
Zatim,
mislim da su oni koji nas optužuju možda izabrali put prividne
poslušnosti koja je, u stvarnosti, neposlušnost. Budući da su oni
ti koji slijede novi put, koji slijede novotarije, koji prianjaju uz
nova načela protivna onima kojima nas je učila predaja, svi pape,
svi sabori; oni su ti koji su odabrali put neposlušnosti.
Jer
ne možemo reći da se pokoravaju današnjim autoritetima dok se ne
pokoravaju cijeloj Tradiciji. Slijediti Tradiciju upravo je znak naše
poslušnosti. Jesus Christus heri,
hodie et in saecula - ,,Isus
Krist jučer, danas i zauvijek“.
Nitko
ne može podvojiti našega Gospodina Isusa Krista. Nitko ne može
reći da sluša današnjega Krista, ali ne jučerašnjega Krista, jer
onda ne sluša Krista sutrašnjice. To je od ključne važnosti. Zbog
toga ne možemo reći da nismo poslušni Papi danas i da iz tog
razloga nismo poslušni jučerašnjemu papi. Mi se pokoravamo
jučerašnjemu papi, stoga se pokoravamo ovomu danas, kao i onomu
sutra. Jer nije moguće da pape podučavaju različite stvari, nije
moguće da pape proturječe jedan drugome, da opovrgavaju jedan
drugoga.
I
zato smo uvjereni da ako smo vjerni svim prošlim papama, svim
prošlim saborima, da smo vjerni današnjem papi, današnjem saboru i
sutrašnjem saboru i sutrašnjem papi. Jer, ponavljam: Jesus
Christus heri, hodie et in saecula. A
ako smo danas, po otajstvu providnosti, otajstvu koje je nama
nedohvatljivo, neshvatljivo, mi u prividnoj neposlušnosti, onda mi u
stvarnosti nismo neposlušni, nego poslušni.
Kako
smo mi poslušni? Tako što vjerujemo u naše katekizme i jer se
držimo uvijek istog Vjerovanja, istih deset zapovijedi, iste Mise,
istih sakramenata, iste molitve –
Pater
Noster
kao
jučer, danas i sutra. Zbog toga smo poslušni, a ne neposlušni.
S
druge strane, ako proučimo što se danas podučava u novoj religiji,
shvaćamo da to nije ista vjera, isto vjerovanje, istih Deset
zapovijedi, isti sakramenti, isti Očenaš. Da bi se to shvatilo
dovoljno je otvoriti današnje katekizme. Dovoljno je pročitati
govore održane u naše vrijeme da bi se shvatilo da su oni koji nas
optužuju za neposluh, oni koji ne slijede pape, koji ne slijede
sabore, koji su, u stvari, neposlušni. Jer oni nemaju pravo
mijenjati Vjerovanje, reći da danas anđeli ne postoje, mijenjati
pojam istočnoga grijeha, reći da Presveta Djevica nije vazda
djevica, itd.
Oni
nemaju pravo zamijeniti deset zapovijedi pravima čovjeka. Danas se
ne govori ni o čemu drugome osim o pravima čovjeka i više nitko ne
govori o našim dužnostima koje su sadržane u deset zapovijedi. Mi
ne vidimo da je potrebno zamijeniti deset zapovijedi u našim
katekizmima s pravima čovjeka. To je vrlo ozbiljno. Napadnute su
Božje zapovijedi i tako nestaju oni zakoni koji štite obitelj.
Presveta
Misa, primjerice, koja je sinteza naše vjere, koja je upravo naš
živi katekizam, sveta Misa lišena je svoje naravi, postala je
zbunjujuća i nejasna. Protestanti je mogu služiti, katolici je mogu
služiti. Glede toga nisam nikada rekao niti sam slijedio one koji
kažu da su sve nove Mise nevaljane. Nisam nikada nešto tako rekao,
ali vjerujem da je zapravo vrlo opasno imati naviku sudjelovanja na
novoj Misi jer ona više ne predstavlja našu vjeru budući da su u
nju ugrađeni protestantski pojmovi.
Svi
sakramenti su u nekoj mjeri lišeni svoje naravi i postali su slični
pozivu na vjersko okupljanje. To nisu sakramenti. Sakramenti nam daju
milost i oduzimaju nam grijehe. Oni nam daju božanski život,
nadnaravni život. Mi nismo samo dio čisto naravnoga, čisto
ljudskoga vjerskoga kolektiva.
Zato
se držimo svete Mise. Čuvamo ju jer je ona živi katekizam. Ona
nije samo napisani i tiskani katekizam na stranicama koje mogu
nestati, na beživotnim stranicama. Ona je prije naš živi
katekizam, naše živo vjerovanje. To vjerovanje je u osnovi
povijest, takoreći 'pjesma' o otkupljenju naših duša koje je
učinio naš Gospodin Isus Krist. Mi pjevamo hvalu Bogu, našemu
Gospodinu, našem Otkupitelju, našemu Spasitelju koji je postao
čovjekom da bi prolio svoju krv za nas i tako porodio svoju Crkvu i
svećeništvo tako da bi se moglo nastaviti otkupljenje, da naše
duše mogu biti okupane u Krvi našega Gospodina Isusa Krista po
krštenju, po svim sakramentima, da bismo mogli sudjelovati u naravi
našega Gospodina Isusa Krista samoga, u Njegovoj božanskoj naravi
po sredstvima Njegove ljudske naravi i tako da možemo biti vječno
pripušteni u obitelj Presvetoga Trojstva.
To
je naš kršćanski život. To je naša vjera. Ako Misa nije obnova
Križa našega Gospodina, znak Njegova otkupljenja, ako nije više
stvarnost Njegova otkupljenja, onda ona nije naše Vjerovanje. Ako
Misa nije ništa drugo osim gozbe, euharistije, „dijeljenja“, ako
se može sjediti oko stola dok se jednostavno izgovaraju riječi
posvećenja usred gozbe, onda to više nije Misna Žrtva. A ako ona
nije više sveta Misna Žrtva, više se ne ostvaruje Otkupljenje
našega Gospodina.
Nama
je potrebno otkupljenje našega Gospodina. Nama je potrebna krv
našega Gospodina. Mi ne možemo živjeti bez Krvi našega Gospodina
Isusa Krista. On je došao na zemlju da nam dade svoju Krv, da nam
priopći svoj život. Stvoreni smo za to i sveta Misa je ta koja nam
daje Njegovu Krv. Ta Žrtva nastavlja se u svim stvarnostima. Naš
Gospodin doista je prisutan svojim Tijelom, svojom dušom i svojim
božanstvom.
Zbog
toga je On stvorio svećenstvo i zbog toga mora biti novih svećenika.
Zbog toga mi želimo stvarati svećenike koji će moći nastavljati
otkupljenje našega Gospodina Isusa Krista. Svo dostojanstvo,
uzvišenost svećeništva, ljepota svećeništva, je u služenju
svete Mise, u spasonosnim riječima Posvećenja. U tome što činimo
da naš Gospodin Isus Krist silazi na oltar, da nastavljamo Žrtvu
Križa, prolijevajući svoju Krv na naše duše preko krštenja,
Euharistije, sakramenta ispovijedi. O, ljepoto i veličino
svećenstva! Veličina koje nismo dostojni, koje nijedan čovjek nije
dostojan. Naš Gospodin Isus Krist ga je htio. Koja veličina, koja
uzvišenost!
I
naši mladi svećenici su to razumjeli. Možemo biti sigurni da su
razumjeli. U danima što su ih proveli na bogosloviji, voljeli su
svetu Misu. Nikada neće savršeno prodrijeti u otajstvo čak i ako
im Bog da dugi život na zemlji. Ali oni vole svoju Misu i mislim da
su razumjeli i da će još bolje razumjeti da je Misa sunce njihova
života,
razlog postojanja njihova
svećeničkoga života tako da mogu dati našega Gospodina Isusa
Krista ljudskim dušama, a ne samo da mogu lomiti kruh u
prijateljstvu dok je naš Gospodin odsutan. Jer milost nestaje iz tih
novih Misa koje su puka euharistija, puki simbol znaka i simbol neke
vrste milosrđa među ljudskim bićima.
To
je razlog naše privrženosti svetoj Misi. Sveta Misa je izraz deset
zapovijedi. A što su deset zapovijedi ako ne ljubav prema Bogu i
prema našemu bližnjemu? Kako se bolje ta ljubav ispunjava nego u
svetoj Misnoj Žrtvi? Bog prima svu slavu preko našega Gospodina
Isusa Krista i Njegove Žrtve. Ne može biti većega djela milosrđa
za čovjeka od ove žrtve. I postoji li veće djelo milosrđa od
onoga kada netko daje svoj život za onoga koga ljubi? Naš Gospodin
je sam postavio to pitanje.
Stoga
je deset zapovijedi ispunjeno u Misi, najvećemu činu ljubavi koji
Bogu može iskazati čovjek, najveći čin ljubavi koji mi možemo
dobiti od Boga. Tu su deset zapovijedi. Tu je naš živi katekizam.
Svi sakramenti dobivaju svoj odsjaj iz Euharistije. Svi sakramenti su
u određenom smislu poput satelita sakramenta Euharistije. Od
krštenja sve do Posljednje pomasti, sakramenti su samo odrazi
Euharistije budući da sva milost dolazi od Isusa Krista, prisutnog u
svetoj Euharistiji.
Dakle
sakrament i žrtva su intimno sjedinjeni u Misi. Ne može se
razdvojiti žrtva od sakramenta. Katekizam Tridenskoga sabora to
veličanstveno objašnjava. Postoje dvije stvarnosti u misnoj žrtvi:
žrtva i sakramenat koji proizlazi iz žrtve, plod žrtve. To je naša
sveta religija i zato se toliko držimo Mise. Sada ćete
razumijeti, možda bolje nego prije, zašto branimo tu Misu i
stvarnost žrtve. To je život Crkve i razlog utjelovljenja našega
Gospodina Isusa Krista. I to je razlog našega postojanja, našega
sjedinjenja s našim Gospodinom u Misi. Stoga vičemo kada nam
pokušavaju oduzeti narav Mise, kada nas lišavaju na bilo koji način
te žrtve! Ranjeni smo. Ne damo im da nas odvoje od svete Misne
Žrtve.
Zato
se čvrsto držimo Misne Žrtve. Uvjereni smo da ju naš Sveti Otac,
Papa, nije zabranio i da nitko nikada ne može zabraniti služenje
Mise svih vremena. Štoviše, papa sv. Pio V. proglasio je na svečani
i obvezujući način da što god se dogodilo u budućnosti, da nitko
nikada ne može spriječiti svećenika da služi Misnu Žrtvu i da bi
sve ekskomunikacije, sve suspenzije, sve kazne koje svećenik može
podnijeti zbog služenja te svete Žrtve bile potpuno nevažeće i
uzaludne,
in
futuro, in perpetuum (za
ubuduće, trajno).
Prema
tome, imamo čistu savjest, što god da nam se dogodilo. Ako smo
prividno neposlušni, mi smo zapravo poslušni. To je naša
situacija. I naše je pravo da to kažemo, da to objasnimo, jer mi
smo ti koji nastavljamo Crkvu. Pravi neposlušnici su oni koji kvare
Misnu Žrtvu, sakramente i naše molitve, oni koji stavljaju prava
čovjeka na mjesto deset zapovijedi, koji preoblikuju Vjerovanje. Jer
to je ono što novi katekizmi rade.
Osjećamo
duboku bol što nismo u savršenome zajedništvu sa tvorcima tih
reformi. Zaista, zbog toga neizmjerno žalimo. Ja bih sada, ovog
trena, otišao do msgr. Roziera i rekao mu da sam u savršenome
zajedništvu s njime. Ali to je nemoguće. Ako msgr. Rozier osuđuje
ovu Misu koju mi služimo, to je nemoguće. Oni koji odbijaju ovu
Misu više nisu u zajedništvu s Crkvom svih vremena.
Neprihvatljivo
je da je biskupi i svećenici, zaređeni za tu Misu i po toj Misi,
ljudi koji su je služili možda dvadeset ili trideset godina svoga
svećeničkoga života, progone s neumoljivom mržnjom – da nas
tjeraju iz crkava, da nas tjeraju da ovdje služimo Misu, na
otvorenome, kada je namijenjeno da se Misa služi u crkvama
sagrađenima za tu svrhu. A nije to sam msgr. Rozier rekao nekome od
vas da bi nam dao crkvu za služiti Misu da smo krivovjernici i
raskolnici!? To je nešto za ne povjerovati. Kada više ne bismo bili
u zajedništvu s Crkvom, već krivovjernici ili raskolnici, mogli
bismo imati crkve. Vrlo je očigledno da smo mi još uvijek u
zajedništvu s Crkvom. Postoji proturječnost u njihovome stavu koja
ih osuđuje. Oni savršeno dobro znaju da smo u pravu jer ne možemo
biti izvan istine samo zato što nastavljamo raditi ono što se
radilo dvije tisuće godina, samo zato što vjerujemo ono što se
vjerovalo dvije tisuće godina. To nije moguće.
Još
jednom moramo ponoviti tu rečenicu i nastaviti je ponavljati: Jesus
Christus heri, hodie et in saecula. Ako
sam s Isusom Kristom jučerašnjice, ja sam s Isusom Kristom
današnjice i sutrašnjice. Ne mogu biti s Isusom Kristom
jučerašnjice, a da nisam s Isusom Kristom sutrašnjice. A to je
zato što je naša vjera, vjera prošlosti i vjera budućnosti. Ako
nismo s vjerom prošlosti, nismo s vjerom sadašnjosti, ni s onom
budućnosti. To je ono što uvijek moramo vjerovati. To je ono što
moramo čuvati pod svaku cijenu – naše spasenje ovisi o tome.
Molimo danas svece zaštitnike Poitiersa, molimo posebno za ove drage
svećenike, za ovoga novoga svećenika. Molimo sv. Hilarija, sv.
Radegundu koja je tako voljela križ – ona je bila ta koja je
donijela u ovu zemlju, u Francusku, prvu relikviju pravoga Križa i
koja je tako voljela Misnu Žrtvu. I napokon, kardinala Piea koji je
bio izvrstan branitelj katoličke vjere u prošlome stoljeću. Molimo
te zaštitnike Poitiersa da nam daju milost borbenosti bez mržnje,
bez ogorčenosti.
Nemojmo
nikad biti među onima koji nastoje polemizirati, ometati,
biti nepravedni prema bližnjima. Ljubimo ih svim svojim srcem, ali
držimo se vjere. Pod svaku cijenu čuvajmo vjeru u božanstvo našega
Gospodina Isusa Krista.
Molimo
Presvetu Djevicu Mariju. Ona je samo mogla imati savršenu vjeru u
božanstvo svoga Božanskoga Sina. Ljubila ga je svim svojim srcem.
Bila je prisutna kod svete Žrtve na Križu. Molimo ga za vjeru koju
je ona imala.