Što
je pokora? Latinski paenitentia dolazi od pridjeva paenitens što
znači skrušenost ili kajanje. Time se izražava nutarnji stav
grešnika koji se kaje za svoje grijehe – ponizuje se pred
Bogom da bi od njega isprosio oproštenje i milosrđe. Taj nutarnji
stav mora biti izražen i prema vani. Kako nam sv. Jakov govori u
svojoj poslanici: vjera bez djela je mrtva, pa bi tako i čovjekova
odluka ili nutarnji pokornički stav bio bez vrijednosti ako iz njega
ne bi slijedila pokornička djela, bilo ona vidljiva, tjelesna ili
ona nevidljiva, duhovna. Pokora dakle znači stav skrušenosti ili
kajanja, a kajemo se zbog grijeha. Svaki čovjek je odgovoran i može
se kajati samo za svoje grijehe. Ne može se kajati za grijehe
drugoga jer je drugi odgovoran za svoje grijehe, osim ako je čovjek
svojim činima zaveo drugoga na grijeh, ali to je onda opet njegov
grijeh zavođenja koji je počinio, a drugi je sam odgovoran za ono
što je osobno počinio.
Možemo
činiti pokornička djela ne samo kao čin kajanja za počinjene
grijehe, nego i kao sredstvo za kroćenje svojih neurednih
požuda. Nakon što su naši
praroditelji Adam i Eva sagriješili, Bog ih je kaznio. Oni su
izgubili posvetnu milost – stanje pravednosti i božanski život
koji su posjedovali, ali su izgubili i određene mimonaravne darove
koji su im bili dani u raju zemaljskom. Jedan od njih bio je i
sloboda od požude. Taj dar su oni izgubili. Istočnim grijehom
ljudska je narav postala ranjenom i oslabljenom o čemu nam
najjasnije svjedoči sv. Pavao: ,,vidim drugi zakon u udovima svojim
koji me zarobljava zakonom grijeha“
(Rim 7, 23). I zato kaže drugdje sv. Pavao: ,,krotim svoje tijelo da
ne bih, pošto sam drugima propovijedao, sam bio odbačen“
(1 Kor 9, 27). Pokora je dakle zajedno s molitvom najdjelotvornije
ljudsko sredstvo u borbi protiv požude. Ona je poput vode koja gasi
vatru naših strasti i poput spona kojima će čovjek ukrotiti tijelo
staroga Adama koji u njemu još djeluje. Jer krštenjem se briše
istočni grijeh i sakramentom ispovijedi se opraštaju osobni
grijesi, ali se ne briše požuda koja ostaje u čovjeku dok god je u
svome smrtnome tijelu. Zato je čovjek među ostalim osuđen i da
umre tjelesnom smrću kao posljedica istočnoga grijeha te ni ta
posljedica nije nestala Kristovom smrću na križu – smrt i požuda
će po Božjoj odredbi biti uništeni tek na kraju svijeta, za općega
uskrsnuća i suda. Tako je pokora sredstvo osobnoga duhovnoga
usavršenja i posvećenja. Ona nam pomaže – i nužna je – da bi
se čovjek što više suobličio Kristu, da bi u njemu zaživjeli
plodovi Božje milosti. Bog nam daje svoju milost putem sakramenata,
ali da bi ta milost u nama što više zaživjela, donijela što veće
plodove, moramo biti ispravno raspoloženi, otvoreni, mora postojati
u našoj duši plodno tlo da bi taj plod zaživio. A ta
raspoloživost, otvorenost, najbolje će se ostvariti upravo pokorom
kojom ćemo ukloniti iz naših srdaca sve ono zemaljsko što priječi
djelovanje Božje milosti.
Nadalje,
čovjek se može i treba kajati ne samo za grijeh kao takav, grijeh u
sebi koji predstavlja uvredu Božje časti, nego njegova pokornička
djela mogu i trebaju imati svrhu da se Bogu pruži zadovoljština
za povredu Njegove časti, Njegova božanskoga zakona. Svatko od
nas traži da mu se ispravi počinjena nepravda. Ako nam netko naruši
dobar glas, tražimo od njega da se ispriča, ali ne samo to, nego i
da popravi štetu, da javno opozove svoje lažne optužbe. Ako to ne
želi učiniti, čovjek se spreman izboriti za pravdu i tako što će
pokrenuti sudsku tužbu da bi klevetnika sud prisilio da ispravi
nepravdu. Ako smo se mi kao bijedni ljudski stvorovi spremni toliko
boriti za svoju pravdu, koliko će više Bog tražiti da mu se pruži
zadovoljština za povredu Njegove časti? Jer Njegova je čast
neizmjerna, neusporedivo i nezamislivo veća od bilo kakvoga
ljudskoga ugleda. I zato traži od nas da ispravimo tu uvredu koju
smo mu nanijeli svojim grijesima. A tu zadovoljštinu možemo činiti
ne samo za svoje, nego i za tuđe grijehe. Kao što svatko može
platiti dug za svakoga bližnjega u materijalnim sredstvima –
možemo podmiriti bilo koji račun u ime drugoga - tako i Bog prima
naknadu za dugove u duhovnom pogledu te možemo našim pokorničkim
djelima i molitvama Bogu dati zadovoljštinu za uvrede koje mu se
nanose, bilo za naše osobne grijehe, bilo za grijehe drugoga. Pokoru
možemo kao zadovoljštinu zadati sami sebi da bismo je prikazali
Bogu, a može nam je nametnuti i sam Bog da bi učinio naplatu svojoj
božanskoj pravednosti.
Konačno,
pokora ima vrijednost ne samo kao čin kajanja za vlastite grijehe,
čin zadovoljštine, nego i kao čin prošnje za postizanje
svih vrsta posebnih milosti i blagoslova. Činima pokore stječemo
zasluge za povećanje Božje milosti, ali ih možemo prikazati i kao
čine prošnje da bismo od Boga postigli određenu milost – bilo za
sebe ili za druge. Naša pokornička djela možemo prikazati kao
žrtvu prošnje skupa s usmenom molitvom – koju izgovaramo
riječima, misaonom ili nutarnjom molitvom, dobrim djelima i
milostinjom. Zaslužna djela u širem smislu su sva djela kojima
izvršavamo Božju volju te ih možemo Bogu prikazati kao prošnju na
bilo koju nakanu.
Koja
djela obuhvaćaju pokoru? To su sva djela koja su opora ljudskoj
naravi – za koja treba poduzeti određeni napor na bilo koju od
navedenih svrha: kajanje, samosvladavanje, zadovoljština ili
prošnja. Ona se mogu sastojati u uskraćivanju potrebnih tjelesnih
dobara – jela, pića, sna, bilo kojeg zemaljskog, u određenom
pogledu dopuštenoga zadovoljstva i udobnosti. Posebni i eminentni
oblik pokore je post – koji je zato posebno naveden u naslovu –
kojim se odričemo tjelesne hrane i prikazujemo tu žrtvu Bogu za
neku od navedenih svrha. Tu možemo u jednom širem smislu pribrojiti
i milostinju kao dijeljenje vlastitih dobara potrebitima koju možemo
prikazati Bogu ili kao čin kajanja, ili čin kojim se vježbamo u
kreposti skromnosti i siromaštva ili kao zadovoljštinu za svoje ili
tuđe grijehe ili žrtvu prošnje koju prikazujemo Bogu.
Pogledamo
li u povijest sv. Pisma i života Crkve
moći ćemo naći nebrojene primjere Božjih pravednika,
svetaca, koji su se istaknuli osobitim vršenjem pokore te primjere
za svaki od navedenih oblika pokore. Već na samom početku sv. Pisma
vidimo izvršenje Božje pravednosti na našim praroditeljima Adamu i
Evi. Kao kaznu za njihove grijehe Bog im je nametnuo tešku pokoru:
čovjek će s mukom obrađivati zemlju, žena će u bolovima rađati
potomstvo, bit će kažnjeni tjelesnom smrću, izgubili su dar
ravnoteže između tijela i duha, dar oslobođenosti od požude. To
je bila kazna zadovoljštine koju im je Bog nametnuo za njihov
grijeh. Kajina je Bog kaznio da je postao lutalica po zemlji. Dao mu
je tu tešku pokoru da bi se mogao iskreno pokajati za svoj teški
grijeh i dati Bogu zadovoljštinu. Kralj David pokajao se za svoj
grijeh ubojstva i preljuba i bio spreman ponizno iz ruke Božje
primiti sve štogod mu Gospodin Bog dosudi. Judita je činila tešku
pokoru vapeći Gospodinu da ih spasi od opsade kralja Holoferna. Isto
tako i kraljica Estera da bi spasila svoj narod od istrebljenja koje
im je prijetilo.
Sv.
Ivan Krstitelj živio je u pustinji, odjeven u devinu dlaku, hranio
se skakavcima i medom. Činio je tu pokoru kao mesijin preteča, da
bi nam svojim primjerom pokazao kako svladavati našu slabu ljudsku
narav i postići savršenstvo. U samome Kristu nalazimo pak
najsavršeniji primjer pokorničkoga života. Njemu on nije bio
potreban jer je Sin Božji, ali je iz ljubavi prema nama preuzeo na
sebe sav teret ljudske naravi. On se rodio malen, siromašan, ubrzo
nakon rođenja morao je s Marijom i Josipom bježati u Egipat pred
Herodovom rukom, on je samozatajno živio sve do svoje 30. godine u
Nazaretu, prije nego će javno nastupiti, bio je 40 dana u pustinji u
najtežoj pokori, za svoga djelovanja morao je podnijeti mnoga
neprijateljstva, uvrede, hule sa strane farizeja, konačno, on će
biti izdan od svoga učenika, okrutno mučen, razapet na križu. Sve
zato da bi dao kao Sin Božji neizmjernu zadovoljštinu za naše
grijehe, otkupio nas od grijeha i zaslužio nam ulazak u život
vječni.
Nakon
Krista dolaze brojni sveci koji su nam ostavili izvanredan primjer
pokore. Pustinjski oci provodili su cijeli svoj život u pustinji, u
teškom postu i mrtvljenju – spomenimo se samo sv. Pavla i sv.
Antuna pustinjaka. Posebna vrsta bili su pokornici koji su živjeli
na stupu (stiliti) – npr. sv. Šimun Stilit, ili na drvetu
(dendriti). Sv. Marija Egipatska činila je pokoru u pustinji 40
godina da bi okajala svoju grešnu mladost. Sv. Makarije pustinjak
dao se izlagati ubodima komaraca. Poznati su nam zatim nebrojeni
primjeri svetaca koji su se bičevali da bi putem boli koju su sami
sebi nanosili okajali svoje grijehe, ukrotili svoje tijelo, dali Bogu
zadovoljštinu za grijehe drugih. Neke od njih nalazimo i prikazane s
bičem u ruci na svetim slikama ili vitrajima – primjerice sv.
Alojzije Gonzaga. Sv. Petar Alkantarski, veliki franjevački svetac,
pokornik, spavao je samo jedan sat dnevno. Sv. Ivan Marija Vianney,
župnik arški, znao bi provesti noći na koljenima u hladnoj crkvi,
a hranio bi se često samo starim krumpirima. Sv. Gerard Majella,
časni brat redemptorist, bio je optužen za pohotno ponašanje.
Namjerno se nije htio braniti i šutio je na optužbe da bi postao
što sličniji Kristu, sve dok Bog sam nije izveo stvari tako da ga
je oslobodio optužbe. Sv. Vinko Paulski bio je šest godina
ozloglašen kao lopov, ali je tu nepravdu strpljivo podnosio.
Daljnje
primjere teških pokora kod svetaca mogli bismo nabrajati još dugo,
no i ovo je dovoljno da nas uvjeri da primjeri iz sv. Pisma i
povijesti Crkve jasno pokazuju kolika je potreba i važnost pokore.
Za čovjeka ranjena istočnim grijehom, čija je narav sklona
grijehu, kao izraz kajanja za svoje grijehe, kao zadovoljština za
svoje grijehe te grijehe naših bližnjih i cijeloga svijeta, pokora
je moralno nužna da bi čovjek mogao ići Božjim putem, napredovati
u svome duhovnome životu prema svetosti. Kako nam kaže bl. Alojzije
Stepinac u svojim propovijedima povodom obljetnice Gospinih ukazanja
u Lourdesu, gdje nas Majka Božja na poseban način poziva na pokoru:
bio bi ili lud ili skroz propao čovjek koji bi poricao njezinu
potrebu.
Kad
je to tako, kad je tako velika potreba pokore, onda ona treba
biti izražena u životu Crkve,
na službenoj razini – u njezinim disciplinskim propisima i u
njezinu bogoslužju. Na koji se način to tu ostvaruje, nastojat
ćemo promotriti u sljedećem dijelu predavanja. Crkva je savršeno
društvo – to znači da ona raspolaže svim sredstvima potrebnima
za postizanje vlastite svrhe, a to je vođenje duše prema vječnom
spasenju. Zato je Krist Crkvi, nakon što ju je ustanovio, dao
jamstvo da će uvijek sačuvati božanski objavljeni nauk, katoličku
vjeru koja je potrebna za spasenje. On ju je obdario milosnim
sredstvima – sakramentima, koji prenose dušama božanski život.
Krist je postavio apostole na čelu sa sv. Petrom da upravljaju
Crkvom i da je vode. Dao je Crkvi hijerarhijsku strukturu, autoritet
– vlast da uređuje disciplinske propise. Čitamo u Matejevu
evanđelju:
,,Štogod
svežete na zemlji, bi će svezano na nebesima“
(18, 18).
Te riječi odnose se upravo na, među ostalim, disciplinsku vlast –
apostoli i njihovi nasljednici imaju vlast nametati određene obveze
na vjernike da bi ih tako mogli voditi na putu prema kršćanskom
savršenstvu. Jedan od bitnih segmenata u pogledu obveza su upravo
pokornički propisi. Crkva je uvijek vodila brigu o disciplini – da
stavi pred vjernike kao obvezu vršenja određenih pokorničkih djela
jer je čovjek slab i sam po sebi teži uvijek ići onim lakšim i
ugodnijim putem. Tako je već od samoga početka Crkve, prvih
stoljeća, bila na snazi teška pokornička praksa. Za teže grijehe
bila je točno propisana teška pokora koja bi se sastojala i od
nekoliko mjeseci ili više godina ozbiljnih pokorničkih djela,
postova, mrtvljenja.
Jedan
primjer nalazimo u Novome
zavjetu. U korintskoj
zajednici dogodio se jedan veliki prijestup, da je jedan kršćanin
činio grijeh rodoskvrnuća (1 Kor 5). Zato sv. Pavao zaključuje da
se tu osobu isključi iz zajednice: ,,preda sotoni na propast tijela
da se duh spasi u dan Gospodina našega Isusa Krista“
(1 Kor 5, 5). Nadb. Ivan Šarić nam u svome prijevodu sv.
Pisma tumači ovaj redak na
sljedeći način: ,,U
općini se ima izvršiti izopćenje da bude za opomenu i primjer
drugima. Rodoskvrnitelj se predaje sotoni da postigne otpuštenje
svojih grijeha. Grešnik se dakle najprije uklanja iz Crkve.
Oduzimaju mu se sredstva milosti, sredstva molitve, žrtve,
sakramenata i predaje se sotoni... da ga ovaj udari raznim bolestima
te se tako oslobodi od pohote tijela... Tada će izopćenik sam opet
potražiti Crkvu i njezina sredstva milosti“.
Tu vidimo kako se potreba zadovoljštine, pokore za svoje grijehe,
kao izraz kajanja, uzimala vrlo ozbiljno. Uvreda nanesena Bogu teškim
grijesima je jako velika i zato treba činiti tešku pokoru da bi je
se pokušalo ispraviti. Zato je Crkva propisivala pokoru ne samo za
pojedine grijehe, nego i općenito, povodom pojedinim pokorničkih
vremena u crkvenoj godini. Tradicionalno je svaki katolik bio obvezan
uzdržavati se od mesa na petak kao spomen na dan Kristove smrti.
Pokornički dani bili
su bdijenja uoči zapovijedanih blagdana – Božić, Svi sveti,
Velika Gospa... zatim kvatre koji su bili dani na početku svakoga
godišnjega doba posvećeni molitvi za plodove zemlje i za duhovna
zvanja. Tradicionalno, sve do 60-ih godina prošloga stoljeća na
bdijenja i na kvatre bio je propisan post i nemrs (post znači uzdražavanje od hrane tako da se može uzeti samo jedan glavni obrok
i dva mala), a za cijelu korizmu bio je post.
Što
je od toga danas ostalo? Danas su ostala samo dva dana u crkvenoj
godini kada je obvezan post i nemrs: Pepelnica i Veliki petak. Prema
općemu zakonu nemrs obvezuje na sve petke u godini, ali je stavljen
jedan dodatak koji se u praksi nije pokazao dobrim: da biskupske
konferencije mogu za svoje područje uvesti vlastite propise i time
reducirati opću disciplinu. To se u praksi svugdje dogodilo. Gotovo
sve biskupske konferencije su ovaj opći propis uvelike izmijenile,
dokinule. U Hrvatskoj nemrs prema odredbi biskupske
konferencije obvezuje samo
na petke u korizmi, a na ostale petke u godini može se zamijeniti
nekim drugim dobrim djelom. Što to znači? Ovo je jedan razvodnjeni
izraz koji nema nikakvo definirano značenje pa se postavlja i
pitanje koja je prava obveza što stoji iza toga. Jer tradicionalno
se uvijek držalo da propis o nemrsu petkom sadrži tešku obvezu, da
je njegovo kršenje teški grijeh. A kada se kaže da treba učiniti
dobro djelo, što to znači? I koja obveza stoji iza toga? Osim toga,
ukinute su kvatre (većina katolika ni ne zna što taj pojam znači),
ukinut je post za korizmu, dakle sve je krajnje reducirano i kako
pored tako labavih propisa čovjek može shvatiti ozbiljnost pokore?
Vrlo teško, ili bolje rečeno: ne može.
Drugo
područje gdje pokora treba postati izražena na službenoj razini u
Crkvi je njezino bogoslužje.
Drevni je aksiom: lex
orandi – lex credendi – lex vivendi.
Zakon ili pravilo molitve oblikuje pravilo vjerovanja, a ovo opet
utječe na način kako čovjek živi. Onako kako molimo, tako ćemo
vjerovati, a po onome što vjerujemo trebamo živjeti. Zato ako smo
utvrdili prijeku potrebu pokore, ona treba biti izražena i u
bogoslužju Crkve. Papa Benedikt XVI. u svome motupropriju Summorum
pontificum utvrđuje da postoje dva oblika rimskoga obreda: redovni i
izvanredni. Redovni je onaj koji se služi u velikoj većini crkava,
prema Misalu koji je objavio papa Pavao VI., a izvanredni oblik je
obred prema Misalu sv. Pija V. Papa Benedikt nadalje tvrdi da su ova
dva obreda izraz istoga molitvenoga pravila, tj. da bi za njih u
jednakoj mjeri trebalo vrijediti načelo da su zakon molitve i vjere
isti. U kojoj se to mjeri podudara sa stvarnošću, pokušat ćemo
pogledati u nastavku.
Tradicionalni
obred prožet je neprestanim
govorom o ozbiljnosti naših grijeha, kajanjem za grijeh, o nužnosti
pokore, priznanju naše neznatnosti i slabosti, molitvama za
oproštenje, da nam Bog podari pravi duh pokore, moli se za
zadovoljštinu za grijehe. Pogledamo li sam red Mise, moći ćemo to
odmah primijetiti. U pristupnim molitvama svećenik priznaje svoju
neznatnost pred Bogom – moli da ga izbavi od zla i prijevarna
čovjeka. Govori: ,,Ti si, Bože, snaga moja, zašto me odbacuješ i
zašto tužno hodim dok me ojađuje neprijatelj“.
Zato moli Boga da mu pošalje svoju svjetlost da ga vodi na svoju
svetu goru. Potom dolazi čin kajanja za grijehe gdje se zaziva
poimence zagovor svetih: sv. Ivana Krstitelja, sv. Mihaela arkanđela,
Petra i Pavla i njima se također ispovijedaju grijesi. Svećenik
udjeljuje odrješenje i moli dalje zazive za Božje smilovanje, a
onda kada ulazi k oltaru moli dalje da Gospodin ,,ukloni od nas naša
bezakonja“,
zatim ljubi oltar i moli da mu se po zagovoru svetih udostoji
oprostiti grijehe. Pokornička dimenzija naročito je izražena u
molitvama prikazanja. Kada prikazuje hostiju, svećenik moli:
,,Primi, sveti Oče... ovu neokaljanu žrtvu, koju ja nedostojan
sluga Tvoj, prikazujem Tebi... za nebrojene grijehe, uvrede i
nemarnosti svoje, za sve koji ovdje stoje, za žive i mrtve“.
Kod pranja ruku svećenik izražava svoju grešnost i moli za Božje
smilovanje i otkupljenje. Potom slijedi molitva Presvetom Trojstvu
gdje se spominje i zagovor svetaca i moli se da žrtva bude nama na
spasenje. Slijedi drevni rimski kanon koji je prožet uzvišenim i
bogatim molitvama koje izražavaju uzvišenost Kristove Žrtve koja
se obnavlja u sv. Misi. Prije pričesti ministranti i vjernici mole
još jedan Confiteor (ispovijed grijeha), prije blagoslova dolazi još
jedna uzvišena molitva Presvetom Trojstvu u kojoj se moli da Bog
primi žrtvu koju je svećenik kao nedostojni službenik prikazao i
da svima bude na spasenje.
Sve
ovo navedeno je iz novog obreda Mise potpuno uklonjeno.
Nijedne od ovih molitava više nema. Nema pristupnih molitava,
ispovijed grijeha na početku je skraćena, svećenik ne udjeljuje
odrješenje kao u tradicionalnoj
Misi, a može se i zamijeniti nekim drugim pokajničkim obrascem (jer
inače u NO postoje nebrojene opcije), prikazanje je gotovo potpuno
izbačeno i zamijenjeno molitvama koje potječu iz židovskog
blagoslova hrane, dvije molitve Presvetom Trojstvu su uklonjene,
Rimski kanon je zadržan, ali izmijenjen (nema znakova križa i
poklecanja) i kao opcija koju svećenici gotovo nikada ne koriste.
Sve
to pokazuje nam drastične razlike, no one postaju još očitijima
kada pogledamo same misne molitve
na pojedine dane ili blagdane. Najprije spomenimo da u
tradicionalnome obredu (kao i u istočnom obredu) postoji
pretkorizmeno vrijeme
koje obuhvaća tri nedjelje prije pepelnice. Njihovo je obilježje da
su priprava za korizmu, jedan prijelaz prema korizmi pa se već tu
izostavlja aleluja, Slava Bogu na visini i Misa se služi u
ljubičastome. U novome obredu je to ukinuto. A kada se usporede
molitve pojedinih korizmenih dana,
uviđamo drastičnu razliku. Pogledajmo primjerice obred blagoslova
pepela na Čistu srijedu.
U tradicionalnome obredu imamo četiri
molitve. Navest ću neke izraze iz tih molitava. U prvoj se mi kao
grešnici nazivamo onima koji priznaju svoje opačine, sebe
okrivljuju, svoja zlodjela oplakuju, prose smjerno i postojano
pravednu milost tvoju. Moli se za oproštenje grijeha, zdravlje
tijela i obranu duše. U drugoj se moli Gospodina da pogleda krhkost
ljudske naravi, da blagoslovi pepeo koji stavljamo na glave kao znak
naše poniznosti i da bismo zadobili oproštenje, da mi koji se zbog
posljedica naše opakosti trebamo vratiti u prašinu, zaslužimo
zadobiti oproštenje grijeha. Nakon obreda pepeljenja svećenik
izgovara molitvu gdje se moli da kršćansko vojevanje započnemo
svetim postom i da se mi, koji se imamo boriti protiv duhovnih zloća,
oboružamo oružjem pokore. Mogli
bismo
i dalje navoditi pojedinosti, no dovoljno je i ovo usporediti s
molitvama iz novoga misala koji nijedan od ovih izraza ne spominje,
nego upotrebljava bitno razvodnjene izraze. Samo su dvije molitve
koje se stavljaju na izbor, a jedna glasi: daj da po korizmenoj
obnovi kršćanskog života čiste duše proslavimo vazmeno otajstvo
tvoga Sina. Potpuno nedostaje ta jasnoća i snaga izraza koji
obilježava tradicionalni obred.
Zatim
pogledajmo zbornu molitvu od Mise u
četvrtak nakon Pepelnice. U
tradicionalnom obredu ona glasi: ,,Bože, koga grijeh vrijeđa, a
pokora ublažuje, pogledaj milostivo ponizne molbe puka svoga i
odvrati bičeve srdžbe svoje koje za grijehe svoje zaslužujemo“.
U novome misalu glasi: ,,Djela
nam, Gospodine ti nadahnjuj i svojom pomoću prati da nam svaki rad s
tobom počne i po tebi uspješno završi“.
Nešto što uopće nema veze s molitvom iz tradicionalnoga misala,
potpuno nepovezano
s korizmom gdje nema nikakvog spomena pokore. Ili molitva od I. korizmene
nedjelje koja u tradicionalnom misalu glasi: ,,Bože, koji svake
godine čistiš svoju Crkve 40-dnevnim postom, podaj da izvršuje
dobrim djelima ono što nastoji od tebe dobiti odricanjem“.
A u novome misalu se moli da godišnjom proslavom korizme napredujemo
u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer. Dakle
opet nešto potpuno nepovezano s pojmom pokore. Ili pogledajmo IV. korizmenu
nedjelju. U tradicionalnome misalu zborna molitva glasi: da mi koji
zasluženo trpimo zbog svojih djela, odahnemo utješeni tvojom
milošću. A u novome: ,,Bože, ti si nas sa sobom pomirio po Riječi
svojoj, Isus Kristu, Pomozi nam da odanošću i živom vjerom idemo
ususret skorim vazmenim blagdanima“.
Opet nikakvoga govora o pokori. Mogli
bismo
nabrajati te razlike u nedogled uspoređujući misne obrasce
tradicionalne i nove Mise, no već se
iz ovih primjera može izvući jasan zaključak da je u novome misalu
pojam pokore razvodnjen do razine neprepoznatljivosti. I ako
bogoslužje Crkve ne govori ozbiljno o pokori, kako onda možemo biti
potaknuti na ozbiljno vršenje pokore? Ako su korizmene molitve koje
izričito i snažnim riječima govore o pokori svjesno uklonjene i
zamijenjene razvodnjenim i općenitim molitvama koje uopće ne govore
o pokori, u kojem nas to duhu može formirati? Zasigurno ne u duhu
ozbiljne pokore koju su vršili veliki pravednici iz sv. Pisma ili
sveci Crkve.
A
odakle dolaze te promjene?
One dolaze iz duha u kojemu je pokrenut i vođen Drugi vatikanski
sabor i sve reforme nakon sabora. To je duh aggiornamenta,
dijaloga s ovim svijetom – sa zabludama i lažnim ideologijama. Mi
kao kršćani, katolici možemo i trebamo razgovarati s ljudima, ali
ne sa zabludama. Crkva treba živjeti u dotičnom vremenu, treba se
služiti svim dostupnim sredstvima komunikacije, prepoznati događaje,
naviještati evanđelje tako da ga suvremeni čovjek može lakše
razumjeti. Ali ne može mijenjati svoje objektivne ustanove, svoj
nauk, teologiju, duhovnost, liturgiju tako da ih usklađuje s duhom
ovoga svijeta, s lažnim religijama i ideologijama. A upravo taj duh
stoji u pozadini liturgijske reforme nastale nakon II. vatikanskoga
sabora. To priznaju njegovi tvorci. Jedan od glavnih autora reformi,
mons. Annibale Bugnini, kojega je sam papa kasnije smijenio jer su mu
bili podastrti dokumenti o njegovoj povezanosti s masonerijom,
izjavio je: trebamo ukloniti iz naše liturgije sve što bi moglo
biti smetnja odijeljenoj braći. Iz te prilagodbe duhu ovoga vremena
nastale su posljedice koje vidimo: da je uklonjen gotovo svaki spomen
pokore i zadovoljštine za grijehe. Taj duh je onda, naravno,
zahvatio i nauk i kršćanski život. Zato se gotovo nigdje ne može
čuti ozbiljan poziv na pokoru. Ako je u crkvenoj disciplini pokora
gotovo maksimalno reducirana, ako je u liturgiji govor o pokori
razvodnjen do neprepoznatljivosti, onda što možemo očekivati od
propovijedanja i od praktičnoga života? On će biti oblikovan istim
tim duhom i pokornička praksa će gotovo iščeznuti.
A
to vidimo da se događa svugdje oko nas. Sv. Pavao je rodoskvrnitelja
isključio iz Crkve da bi mu ta kazna mogla služiti za popravak.
Slično se postupalo prema preljubnicima i sodomitima. A što se radi
danas? Danas umjesto da ih se nastoji potaknuti na pokoru ozbiljnom
disciplinom, barem ozbiljnim naviještanjem katoličkoga nauka ako
ništa drugo, danas se te iste želi nagraditi, želi ih se
pripustiti sakramentima koji se ne mogu primati u stanju teškoga
grijeha. To je velika tragedija usred jedne nezapamćene crkvene
krize.
Koji
je odgovor na tu pomutnju? Prava obnova Crkve uvijek se događala
nastojanjem za strogošću života, za pojačanjem discipline, za
jasnoćom u nauku. Tako je to bilo u 11. st. za vrijeme pape Grgura
VII. kada se dogodila klinijevska reforma, tako je bilo nakon
Tridentskog sabora, nakon I. vatikanskoga
sabora. Nikada se obnova Crkve nije dogodila labavljenjem discipline
i uvođenjem nejasnoća u nauk. Pod tim pretpostavkama može se
dogoditi samo dekompozicija, pomutnja i kriza. To je stvarnost koja
pogađa Crkvu nakon II. vatikanskoga sabora što pokazuju sve
relevantne statistike – pad pohađanja sv. Mise, primanja
sakramenata, broja duhovnih zvanja. Drastični pad svugdje gdje su
provedene tzv. koncilske reforme. Pa i kod nas u Hrvatskoj – možda
u manjoj mjeri nego je to slučaj vani, ali opet vrlo primjetno i u
istom trendu. Obnova Crkve in
capite et in membris –
u glavi i udovima, od samoga vrha pa da svakoga pojedinoga kršćanina,
moći će se dogoditi samo ako sa svom ozbiljnošću uzmemo cjeloviti
katolički nauk, ako budemo nastojali po njemu dosljedno živjeti, i
ako budemo prionuli uz pokoru – za svoje grijehe i za grijehe naših
bližnjih i cijeloga čovječanstva.
Jer
danas je potreba za zadovoljštinom veća nego ikada.
Danas se svake godine u svijetu izvrši 100 milijuna pobačaja! Po
tim podacima u posljednjih 50 godina dolazimo do broja od oko 4
milijarde nedužno umorene djece! Tko čini zadovoljštinu za te
zločine? Kod nas, u našoj katoličkoj Hrvatskoj, možemo na svakome
koraku čuti psovke, i to užasne. Prikazujemo li Bogu zadovoljštinu
za takve grozne uvrede njegovoj časti? Ako Crkva u tome zakaže, od
koga bismo mogli očekivati da će to činiti? A ako želimo biti
poslušni Gospodinovu pozivu da vršimo pokoru, onda postoji samo
jedna mogućnost i rješenje kako da to ostvarimo: a to je
isključivom privrženošću tradicionalnom rimskom obredu,
duhovnosti, disciplini. Samo to moći će nas potaknuti, formirati da
bismo ozbiljno vršili pokoru, a ne obred prilagođen duhu ovoga
vremena koji razvodnjuje i briše svaki spomen pokore. Gospodin
odgovara svojim učenicima za Galilejce koje je Pilat pogubio: ako ne
budete činili pokore, svi ćete tako propasti (Lk 13,3). Uzmimo
ozbiljno Gospodinov poziv da bismo na kraju mogli čuti riječi sv.
Petra Alkantarskog kada se ukazao sv. Terezijski Avilskoj: blažena
pokora koja mi je pribavila takvu krunu slave.
p.
Marko Tilošanec
(Predavanje
održano 15. veljače 2018. u HKD-u sv. Jeronima u Zagrebu)