.jpg)
Pater
Waldemar Schulz prior je crkve sv. Josipa u Beču. Dugo je godina
djelovao u Bogosloviji Presvetoga Srca Isusova u Zaitzkofenu kao
vicerektor i moralni teolog.
List
župne zajednice njegove crkve nosi naslov: „List sv. Josipa“. U
izdanju od kolovoza 2013. je u svojem predgovoru govorio o pomutnji
duhova koja je tada prijetila vidljivo zahvatiti i neke svećenike i
vjernike unutar Bratstva. Kako ova napast usred sve veće crkvene
krize ne mine, nego se naprotiv samo povećava, smatramo da je dobro
podsjetiti na ovaj vrijedan tekst, prethodno već objavljen na našoj
stranici.
Dragi
vjernici, želio bih u ovome Listu sv. Josipa ukratko podastrijeti
tri međusobno povezana promišljanja.
Sve
je milost
1.)
Milost je, i to čak veoma velika milost kada čovjek, duša,
u ovome uzbudljivom vremenu za Crkvu i društvo, u ovome za srce i
duh pogibeljnom i zavodljivom svijetu materijalnoga, očitoga,
tehnički ostvarivoga, smije postojano stajati u vjeri i u vjernosti
prema nadnaravnome cilju. Uz svu kritiku današnjih nazora o svijetu
i životu, nepovoljnih prilika u Crkvi i državi, kod sve bijede,
svih zabrinutosti i opravdanih zamjerki trenutačnih duhovnih
prilika, brige o dušama i njihovu spasenju ipak nas treba ohrabriti
pomisao na milost, pomisao na to da se konačno ipak sve nalazi u
Božjim rukama, a mi sami moramo biti ništa drugo nego zahvalni ako
nas Božja milost uzdržava i jača.
Dao
Bog da tako ostane do konca života da kao sveti Pavao dobar boj
bijemo, trku završimo, vjeru sačuvamo (2 Tim 4,7) i da smijemo
pripadati k onima kod kojih „Ipak čvrsti temelj Božji stoji“ (2
Tim 2,19).
Nedvojbeno
je dragi Bog čovjeku kod stvaranja podario razum i volju kako bi
čovjek upotrebljavao ove duhovne snage. Gospodin Bog želi dakle
čovjekovu suradnju, također i u mislima i željama, vazda pak s
milošću, a da se ne trči pred njom ili da se za njom mrzovoljno
kasa. Pronaći pri tome ispravno držanje i mišljenje nije posve
lako. Potrebna je postojana molitva: kada su apostoli s Marijom,
majkom Isusovom, bili ujedinjeni u molitvi, sišao je Duh Sveti nad
njih kao „prst Božji koji nas vodi“ (himan Veni Creator). I
potrebna je poniznost i mudrost da se pazi na milost Božju i da se
stvari započnu u Božjem smislu i s Božjeg stajališta.
Stoga
zapravo i nije začuđujuće – a to se nažalost relativno često
događa – da se ovaj stav ne postigne ili da ga se opet napusti, da
on postane žrtvom prekomjernosti drugih mišljenja, vlastitih
promišljanja, tvrdoglavosti, gnušanja zbog korekcije vlastitih
pogleda ili vlastitog načina djelovanja. Nerijetko igraju bitnu
ulogu također i ljudski kontakti, simpatije i priznanja što
nije neispravno dok usmjerenost na Boga i njegove putove zadržava
prvenstvo. Međutim, pronalazimo također i mnoge uzorne
primjere ispravnog usmjerenja u zajedničkom djelovanju milosti i
Providnosti, prosvjetljenja i pameti, revne suradnje kod Božjih
planova i djelovanja: kao primjerice kod svetog Pija X. ili kod
utemeljitelja našeg Svećeničkog bratstva, nadbiskupa Marcela
Lefebvrea.
Vlada
borba
2.)
Vlada – upravo u našem vremenu, možda više nego ikada –
neviđena borba između nadnaravnoga i naravnoga,
vjere i ideologija, između Neba i zemlje, milosti i svjetovnosti,
jedna upravo apokaliptična borba, pravo duhovno
razračunavanje, duhovno ratno stanje u koje smo stavljeni, u kojemu
se također i mi moramo boriti, hrvati i patiti. “S njima se zlopati
kao dobar vojnik Isusa Krista.“ (2 Tim 2,3)
U
ovoj bitci duha stoji i Svećeničko bratstvo sv. Pija X.: Posrijedi
je ništa manje nego sama vjera, sveta Crkva, sveta Misa, duše. Već poduže, a osobito od dalekosežnog priznanja novovjekih
moderno-liberalnih načela u Crkvi bjesni po II. vatikanskom saboru
okršaj koji je jedva moguće pooštriti, odlučujuća borba između
prave vjere i jedne zemaljski prožete religiozne slike svijeta,
napadaj duha vremena na Svetog Duha Božjega. Budući da se mi
zapravo nalazimo usred ove razmirice, u ovom duhovnom sukobu širokih
razmjera, na ovu smo se situaciju – barem privremeno – već
navikli da počesto uopće i ne zamjećujemo u kojem se dramatičnom
i posve neusporedivom spektakularnom borbenom metežu zapravo
nalazimo. Posrijedi je sveta vjera u trojedinoga Boga, u Krista i
njegovu Crkvu, posrijedi su duše – posrijedi je zapravo sve!
„Gdje
se blanja, tu padaju strugotine“ kaže poslovica. Gdje pak bukne
takva jedna besprimjerna konfrontacija stava prema životu i vjeri,
tu se lome i izgaraju također i cijele daske i kadšto i velike
grede. Kod takve dosada nikada viđene borbe i hrvanja događa se kao
u ratu da se - i to čak i kod kasnijih pobjednika – zamjećuju
gubitci, lijevo i desno padaju mnogi borci, mnogi od slabosti ili
radi vlastitog probitka čak i bježe k protivnicima.
Stoga
se ne smijemo odveć čuditi da pokadšto čak i u našim redovima
nije puno drukčije. Nije li sam naš poštovani Utemeljitelj jednoć
morao ustvrditi da je povijest Bratstva povijest oproštaja? Jedan
takav sukob, takvo duhovno hrvanje u Crkvi i svijetu ne podnosi
iluzije – ono nam ih uzima. Koliko se često u sedamdesetima i
osamdesetima razmišljalo, kada su mnogi svećenici, redovnici ili
laici prekršili vjernost Bratstvu: Pa da, sada je došlo do
određenog čišćenja, iskorjenjivanja nepouzdanih i smutljivaca,
sada će pak tim bolje uspjeti unutarnja stabilizacija, a izvana će
se sve harmonizirati?
Unutar
sebe, Bratstvo je odista u mnogim pogiblima u pravilu vazda doživjelo
ojačanje. Ali jedva je na jednoj strani odlazak u smjeru Rima, u
smjeru modernog ili polu-konzervativnog mišljenja privremeno
završen, nastavio se uskoro odlazak na drugoj strani u smjeru
sedisvakantizma ili također samo „samostalnosti“ u obliku
klerikalnih skitnica.
Dok
god traje stanje duhovne konfrontacije i ratno stanje, to će
uglavnom tako i ostati premda se mi zbog toga veoma žalostili i
premda nas to boljelo. I to spada u hrvanje, u duhovnu bitku. To
trebamo imati u vidu kada pak moramo žaliti zbog odlaska monsinjora
Williamsona. Da je on jedan od nama tako vrijedne četvorice biskupa
koje je sam Nadbiskup zaredio za Bratstvo, boli tim više i osobita
je kušnja. Boli i odlazak Brilon-Walda i nekih drugih grupacija,
članova i suradnika Svećeničkog bratstva – ovaj put očito opet
u smjeru sedisvakantizma.
Sačuvati
duševni mir
3.)
Stoga ne smijemo dopustiti da nam se oduzme hrabrost, revnost i
duševni mir kako se to nažalost češće događa. Čak i mnoge
posve odane vjernike – barem to o sebi tvrde – zbog takvih
događaja dijeljenja, odvajanja od Bratstva i napada na njega s
različitih strana – a to katkad sve još istovremeno – uhvati
prava panika i uzrujanost koju je jedva moguće smiriti: „Sada će
se Bratstvo podijeliti, sada će pasti u ruke Rimu, sada će
propasti, sada će pobijediti tvrdolinijaši, sada…sada…sada…“
Ali
to nije ni duh prave vjere i pouzdanja, niti duh Crkve ili našega
Nadbiskupa. Jer mi znamo „treba doista da i podjela bude među vama
da se očituju prokušani među vama“ (1 Kor 11,19). Pa, iako zbog
toga i jako žalimo, iako svatko mora činiti što može da spriječi
raskole: Bog ih u duhovnom sukobu očito dopušta kako bi unaprijedio
prokušanost u vjernosti. Katolik, navlastito Duhom Svetim potvrđeni
katolik Kristov jest bojovnik, borac za Kraljevstvo Nebesko, Božji i
Kristov sluga. Ali on upravo zbog toga čuva u Duhu Svetome također
i unutarnji mir duše, čak i danas u velikim nevoljama Crkve i
svijeta, vjere i duša, u napadima na dobro i istinito i istinski
lijepo.
I
u ovome nam je nadbiskup Lefebvre zbilja postao svjetlećim primjerom
za naše vrijeme i situaciju. Ako ste već pogledali novi
lijepi film o Nadbiskupovu životu, možda ćete se prisjetiti da je
jedna prijašnja poglavarica Karmela kod Dakara o tome govorila kako
joj je nekoć Nadbiskup kao ondašnji misijski biskup priznao da je
prije imao velike i česte brige, ali onda je spoznao da Bog ionako
sve mora činiti. A sada je posve miran u svim mnogim zadaćama i
brigama.
I
Nadbiskupova rođena sestra svjedoči u istom filmu da joj je na
njezino pitanje o Svećeničkom bratstvu i njegovoj budućnosti
odgovorio da Bratstvo neće opstati ako ga Nebo ne želi. Ali ono je
od Neba, onda će također opstati. To je tako jednostavno.
Bio
je posvema uvjerenim da Nebo stoji iza djela Svećeničkog bratstva
sv. Pija X.: Zašto se dakle prekomjerno brinuti? Naša prava zadaća
kao članova i podupiratelja Bratstva sastoji se u služenju Crkvi,
vjeri, svetoj Misnoj Žrtvi, Kristovu svećenstvu i dušama. I ostati
vjernima u tome.
Zbilja
je i odista velika, posve jedinstvena milost, u ovom vremenu prevrata
i pomutnje još se neiskvareno i neokljaštreno smjeti pridržavati
katoličke vjere, Kristove Crkve, vječnog Rima. Sve ovo – dakako i
s pomoću Bratstva – smjeti pronaći i čuvati. Čuvajmo ovaj
neprocjenjivi dar i imajmo pouzdanja. Pouzdanje, ali ne poglavito u
ljude i organizacije, čak ni u crkvene poglavare, nego u Duha
Svetoga i Božju providnost i vodstvo. Tko zna hoće li nam Gospodin
Bog još drugi ili treći put povjeriti ovaj dar ako lakomisleno s
time postupamo?
Jednostavno
je činjenica da od mnogih skupina i frakcija koje su se tijekom
vremena odcijepile od Bratstva, niti jedna nije sačuvala neokrnjeno
i potpuno jasno tradicionalno usmjerenje u smislu vjere i naše svete
religije. Da je jedva netko od onih koji su se kao pojedinci okrenuli
od Bratstva zbilja dospio do sretnog, ispunjenog i uspješnog
svećeničkog, odnosno kršćanskog života.
Jedni
su se razasuli, mnogi su čak napustili svoj svećenički ili
redovnički poziv. Drugi su se ujedinili s modernim Rimom i morali su
prihvatiti kompromise s kojima su više ili manje žrtvovali temelje
Tradicije. Opet drugi su se unaprijedili u pape i crkvene naučitelje.
Neki su ostali klerički ili laički vagabundi. Mnogi trče za svim
mogućim vidiocima i ukazanjima. Ljubav prema Tradiciji u Crkvi, koja
je nekoć sve nadahnjivala, u službi vjere Crkve i duša, nijedan od
ovih pokreta nije sačuvao neprekinutom!
Uostalom,
ipak je znakovito: Od nekih klerika i laika koji su se zbog
različitih osobnih razloga, pogleda ili drugih povoda odvojili od
Bratstva, mnogi su se tijekom godina opet vratili.
Dok
je od onih koji su otišli od Bratstva zbog krize vjere i krize u
Crkvi samo jako, jako rijetko netko opet pronašao put natrag. Posve
nenamjerno pada nam na pamet riječ Poslanice Hebrejima (6,4sl):
„Zaista, onima koji su jednom prosvijetljeni, i okusili dar
nebeski (vjeru, milost), i postali dionici Duha Svetoga, i
okusili Lijepu riječ Božju i snage budućega svijeta, pa otpali,
nemoguće je opet se obnoviti na obraćenje.“
U
ono je vrijeme vrijedilo ovo upozorenje za ponovan pad u židovstvo
ili poganstvo. Mutatis mutandis pojavljuje se pak vazda slična
pogibelj zamračenja i kratkovidnosti u duhovno-religioznim stvarima
gdje se ugroza vjere i s njom crkveno-tradicionalnog držanja
brzopleto prihvate u korist vlastitih predodžbi i promišljanja.
Očigledno
se u ovim vremenima krize i pomutnje ne smije lakoumno i svojeglavo
postupati s ovim neusporedivim, važnim darom milosti vjere ako je on
jedanput nekome povjeren. ,,Poklad čuvaj kloneći se svjetovnoga
praznoglasja i proturječja nekog nazovispoznanja, koje su neki
ispovijedali pa od vjere zastranili. Milost s vama!“ (1 Tim 6,20sl)
Naravno,
trebamo biti budni, informirati se, ali pri tome vazda paziti
ponajprije na Objavu, stalni nauk Crkve, na pamet i svetost u vjeri
dokazanih duša, a ne trčati za svakim tekstom, svakim govorom i
informacijom. Tko stalno i intenzivno sluša i čita sve moguće
informacije, za to stalno drži široko otvorene oči i uši, tko
stalno prati svaku novu vijest na internetu i u sredstvima društvenog
priopćavanja, a istodobno ne moli i ne žrtvuje puno više, ne raste
u vršenju dobrih djela i zapovijedi, ne može izbjeći pomutnju;
izlaže se pogibelji ubrzo napustiti pravi put, ne čuti ili ne
željeti čuti više glasove opomene vjernika koji istinski crkveno
razmišljaju i u biti slijediti samoga sebe, svoje vlastite ideje ili
ideje svojih prijatelja ili osoba kojima se divi. Tako se otpočne - a
to zamračuje vidik i trajno zamagljuje pogled (upravo u ophođenju s
Bratstvom to je tada uvijek vrlo svojstveno) – svagdje i vazda
vidjeti samo nedostatke i pogrješke kojih, dakako, ima – kao
općenito ondje gdje ljudi jesu i djeluju. Sada to pak postaje
fiksnom idejom, opsesijom. Svagdje se vide zabluda, izdaja, liberalne
tendencije, „ubačeni“, pogibeljni putovi i najedanput se
ustvrđuje da sve vrvi ljudima koji odstupaju od pravila. A već se
godinama hranilo ove guje u njedrima. Tada rizik zbilja postaje
izuzetno velik da milost, pravednost i pamet padnu u vodu, a onda k
tome još i ljubav prema istini, Crkvi i dušama. Zbilja postoje
znakovi po kojima se može prepoznati ovu pogibelj: Ako se izgubi
duboki mir duše, ako prekomjerna strasnost, kruta ovisnost o
kritiziranju pa sve do velikog bijesa, da, i određeni fanatizam
obuzmu dušu i ispune srce, ako se neprestance netko bavi samo
problemima i ako problemi počnu apsorbirati cijelo mišljenje,
cijelo meditiranje, sve snage. Na fatalan se način ne pazi više na
ove znakove ako je netko već duboko zapao u svoje krive predodžbe.
Onda predah počesto više nije moguć.
Pri
tome bi čovjek to bez oklijevanja trebao zaustaviti i vratiti se
natrag, povjerenju u Duha Svetoga, u Evanđelje i u trajni crkveni
nauk, k divnoj milosti poziva za katoličku vjeru svih vremena, k
primjerima vjere i crkvenosti, Presvetoj Djevici kao praliku ovog
neprocjenjivog dara vjere kako bi se i nas pronašlo u njemu vjernima
do kraja. Jer "Ovo govori Prvi i Posljednji, Onaj koji bijaše
mrtav i oživje: Znam tvoju nevolju i siromaštvo - ali ti si
bogat! - i pogrde od onih koji se nazivaju Židovima, a nisu, nego su
sinagoga Sotonina. Ne boj se onoga što ti je trpjeti! Evo, Sotona će
neke od vas baciti u tamnicu da budete iskušani. Bit ćete u nevolji
deset dana. Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života."
(Otkrivenje 2,8sl)
Slika:
Kristove kušnje – Vrag prerušen u monaha s brojanicom,
prepoznatljiv jedino po vražjoj nozi/kandži i krilu (S, Botticelli,
1481.)