5.
svibnja slavimo u tradicionalnome kalendaru sv. Pija V., papu kojega
danas poznajemo prije svega po njegovim zaslugama za kodifikaciju
rimskoga obreda koju je učinio svojom bulom Quo primum. No ovaj se
papa odlikovao prvenstveno svetošću života kojom je pokrenuo
veliku obnovu Crkve usred buktanja protestantske revolucije. Dio
njegovih obnoviteljskih doprinosa bili su i potezi koje je učinio
kao poglavar Papinske Države da bi iz nje odagnao svaki nemoral i
obnovio kršćanski život na svim razinama. Donosimo izvadak iz
njegova životopisa koji nam to opisuje.
Pio
V. nije samo donosio zakone za poboljšanje javnoga ćudoređa, on se
brinuo i za provedbu tih zakona i to tako uspješno da je već u
godinu dana promjena koja se dogodila u Rimu bila očita. Hodočasnici
i posjetitelji su to primijetili. Jedan je posjetitelj posvjedočio
sljedeće: ,,Nije začuđujuće da su đavao i svi njegovi službenici
posramljeni općim djelima pokore i pobožnosti koje čini jedan
takav prvosvećenik, sa svojim postovima, svojom poniznošću,
nevinošću, svetošću i revnošću za vjeru koja tako sjajno
odsijeva. Ako bi ga sam Calvin mogao vidjeti kako blagoslivlja narod
koji kleči, on bi u tome, unatoč sebi, prepoznao i častio pravoga
Kristova predstavnika“.
Jedan
od prvih udaraca koje je Pio V. zadao porocima i iskvarenosti u Rimu
bio je izgon iz grada muškaraca i žena lakoga morala. Onima koji su
podcjenjivali papinu odlučnost tražeći da se opozove takva
iznenađujuća i drastična mjera rekao je da bi, naprotiv, radije
preselio svoj dvor drugamo umjesto da oda dojam da na bilo koji način
popušta porocima u svetome gradu i prijestolnici kršćanstva.
Razvratnicima
i prostitutkama dana je kao alternativa izgonu ili ženidba ili da
žive u pokorničkoj ustanovi. Neki su, prihvativši izgon, bili
ubijeni od cestovnih razbojnika. Brojni su svojevoljno promijenili
svoje živote i vratili se prakticiranju svoje religije. Ali to zlo
je bilo toliko duboko ukorijenjeno da se je Papa trebao s njime
boriti za cijele svoje vladavine. Ta mu je obnova bila toliko na srcu
da je kasnije doveo skupinu kreposnih žena da se potpuno posvete
tome teškome djelu. Onima koji su se obratili i popravili pružena
je svakovrsna velikodušna pomoć.
Toliko
je bio ožalošćen i razdražen raširenošću preljubništva u Rimu
da ga se jedva spriječilo da za taj prijestup ne uvede smrtnu kaznu,
ali je dao krivce javno kazniti, neovisno o njihovu položaju. Jedan
je plemić bio osuđen na doživotni zatvor, poznati bankar na
bičevanje.
Kazna
za sodomiju bila je spaljivanje.
Sporne
gostionice bile su zatvorene, unatoč prosvjedu da je to loše za
poslovanje. Na sve takve kritike Pio je odgovorio da dobro duša mora
doći ispred razmišljanja o prihodima.
S
druge strane, dopuštao je i poticao bezazlene igre i razonodu, ali
je zabranio konjske trke na Trgu sv. Petra.
Prema
zločincima Pio V. je bio neumoljiv, inzistirajući da se izrečene
kazne provedu. U svome nastojanju da vrati čast Pavlu IV., čiji su
kip neki ljudi srušili i otkotrljali u Tiber, posegnuo je za smrtnom
kaznom za krivce koji su svjesno ozloglasili Papu i njegovu uspomenu.
U
svojoj borbi protiv bezakonja i razbojništva dobro se pokazala
plemenitost Papinoga karaktera kada su propali svi pokušaji hvatanja
poznatoga razbojnika pa je jedan od njegovih rođaka predložio da ga
namami tako da ga pozove na gozbu u svoju kuću. Papa Pio nije htio
ni čuti za tako nisko i prijevarno sredstvo. Kada je to čuo,
razbojnik je napustio papinsko područje svojom slobodnom voljom.
Ali
nisu samo razbojnici Papi pravili brige. Morao se boriti i s
disidentskim plemićima čije su kuće bile preplavljene odmetnicima,
izgnanicima, dezerterima pa čak i pobunjenim redovnicima koji su se
suprotstavljali njegovim disciplinarnim i reformnim mjerama. Njima su
se ponekad pridruživali krivovjernici ili katolici s krivovjernim
simpatijama.
Saznavši
da je grad Faenza bio u razdoru disidenata i krivovjerja, Pio ga je
htio uništiti, a stanovnike premjestiti drugdje – ali morao se
zadovoljiti manje drastičnim činom.
Njegova
neumorna nastojanja su općenito bila uspješna. Tijekom njegova
pontifikata bila je velika utiha po cijeloj papinskoj državi i dobri
učinci njegova zakonodavstva bili su općepriznati. Neka izvješća
iz njegova vremena svjedoče da je papa Pio strogo kažnjavao poroke,
što je ponekad uključivalo i manje prekršaje, ali primjeri nisu
navedeni.
Izvor:
Robin Anderson, Saint Pius V, TAN Books, 1989., str. 17-19