 |
| Serijal |
K
ada je Karlo Veliki počeo vladati sam u zapadnim dijelovima svijeta, dogodilo se da je potraga za učenošću u njegovim zemljama bila gotovo potpuno napuštena, a štovanje pravoga Boga bijaše blijedo i slabo. Dogodi se tada da su dva Škota došla iz Irske na obalu Galije skupa s nekim trgovcima iz Britanije.Ovi Škoti bijahu neprikosnoveni prvaci učenosti na sakralnom i svjetovnom polju. Kada bi se svakoga dana skupila oko njih svjetina radi trgovine, oni nisu iznijeli robu za prodaju, nego povikaše govoreći: "Oj, svi što žudite za mudrošću, približite se i uzmite iz naših ruku; jer mudrost je ono čime mi poslujemo".
Oglasiše da imaju mudrosti na prodaju jer, rekoše, ljudi ne mare za ono što se daje besplatno nego za ono što se prodaje, nadajući se tako da će ih potaknuti da prigrle mudrost kao što to čine s ostalom robom. Nadali su se da će time također postati predmet čuđenja, što se doista obistinilo.
Oni su tako dugo objavljivali ovaj oglas da su na kraju privukli pažnju onih koji su bili u mogućnosti prenijeti ovu stvar Caru, koji je uvijek ljubio i tražio mudrost.
Stoga Karlo Veliki naredi da dođu hitro pred njega i upita ih je li istina to što dobre glasine govori o njima: da nose sa sobom mudrost.
Odgovoriše, "Oboje ju posjedujemo i spremni smo ju u Ime Božje dati onima koju ju vrijedno traže."
Upita ih Car, koju cijenu traže za mudrost. Oni mu odgovoriše: "Mi ne tražimo isplatu, o Kralju, mi tražimo primjereno mjesto i brze umove koje ćemo poučavati; a osim toga još hranu i odjeću, jer bez toga ne možemo ispuniti svoje poslanje".
Ovaj odgovor ispuni Cara velikom radošću te ih isprva kratko vrijeme zadrži kraj sebe. Uskoro dođe vrijeme da Car pođe u rat te pošalje jednog od njih, koji se zvao Klement, u Galiju. Pošalje mu mnoge dječake kako plemenitog, tako srednjeg i skromnog porijekla, te odredi da im se providi hrane koliko je potrebno i izdvoji za njih primjerene građevine za učenje. A drugoga učenjaka pošalje u Italiju i poda mu samostan sv. Augustina blizu Pavije, da bi se svi koji žele mogli ondje okupljati i od njega učiti.
 |
| Car Karlo Veliki sjedi na prijestolju; zakriljuje ga milost Božja |
ALKUIN ODLAZI NA FRANAČKI DVOR
A kada je Alkuin, Englez, čuo da je prepobožni car Karlo rado ugošćivao mudrace, ukrca se na brod i dođe k njemu. Alkuin bijaše vješt u svakom nauku iznad svih suvremenika, ta on je bio učenik preučenog svećenika Bede, koji je nakon sv. Grgura bio najvještiji razlagatelj Sv. Pisma.Sam Karlo primi Alkuina vrlo uljudno i zadrži ga uz sebe do kraja svoga života, osim kada je marširao sa svojom vojskom u velikim ratovima. Štoviše, Karlo je sebe nazivao Alkuinovim učenikom; a Alkuina svojim učiteljem. Postavi ga vladati ponad opatije sv. Martina blizu Toursa, tako da, kada je on bio odsutan, Alkuin može ostati ondje i poučavati one koji su mu se povjerili.
Njegovo naučavanje urodilo je plodom tako među njegovim učenicima da su suvremeni Gali ili Franci postali jednaki drevnim Rimljanima ili Atenjanima.
CAR KARLO NAGRAĐUJE MUDROST
Kada potom Karlo, okrunjen pobjedom, stiže natrag u Galiju nakon duge odsutnosti, naredi dječacima koje je povjerio Klementu, da dođu pred njega i iznesu mu pisma i stihove koje su sami sročili.Tako mu dječaci srednjeg i niskog roda iznesu pisma urešena slatkim okusima mudrosti ponad onoga što je sam mogao očekivati, dok pisma djece plemenitih roditelja bijahu luckasta i bezukusna.
Tada premudri Karlo, u liku vječnoga Suca, skupi one koji su dobro učinili sa svoje desne i oslovi ih ovim riječima: "Moja djeco, našli ste kod mene mnogo naklonosti jer ste se trudili svim silama izvršiti moje naredbe i steći si probitak. Zato sada učite kako biste postigli savršenstvo, a ja ću vam dati biskupije i sjajne samostane i biti ćete uvijek časni u mojim očima".
Zatim se oštro obrati onima što ih je skupio sebi s lijeve te ih udari po njihovim savjestima ognjem svojih očiju, baci na njih prezir ovim riječima, koje su se činile više kao grmljavina nego govor čovjeka:
"Vi plemići, vi sinovi mojih prvaka, vi prefini kicoši, vi ste se uzdali u svoje visoko porijeklo i vaše posjede, a mojih odredbi niste uporabili za svoj probitak. Zanemarili ste potragu za učenošću i podali ste se luksuzu i sportu, tromosti i nekorisnoj dokolici."
Zatim svečano podiže svoju veličanstvenu glavu i svoju nepokorenu desnicu prema Nebu i ovako prozbori poput groma: "Po Kralju Neba, ja ne gledam na vaše plemenito rođenje niti na vaš lijep izgled, iako vam se drugi zbog toga dive. Znajte zasigurno, ne iskupite li se za prošlu tromost žustrim učenjem, od Karla nikada nećete dobiti milosti".
 |
| Nepokoreni suvèrēn Zapada Karlo Veliki desnicom blagoslivlje revne učenike |
Early Lives of Charlemagne by Eginhard and the Monk of St. Gall, London, Chatto & Windus, 1912., sv. 1, str. 59-63.