apa Franjo je 4. veljače 2019. zajedno s velikim imamom kairske džamije potpisao Dokument o ljudskome bratstvu za mir u svijetu i zajednički život.
Generalni poglavar Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., p. Davide Pagliarani, opovrgnuo je 24. veljače 2019. ovu „bezbožnost koja prezire prvu zapovijed i koja Mudrosti Božjoj, koja je za nas u Isusu Kristu postala čovjekom i umrla na križu, govori da je ‘pluralizam i raznolikost religija mudra božanska volja’. Takve izjave suprotstavljaju se dogmi da je katolička religija jedina prava religija (usp. Syllabus, 21. teza). Kada se radi o dogmi, ono što joj se protivi označava se krivovjerjem (herezom). Bog ne može sam sebi proturječiti.”Od Dignitatis Humanae do Abu Dhabija prolazeći kroz Asiz
U članku od 31. svibnja 2020., koji je 1. lipnja objavljen na LifeSiteNews, biskup Athanasius Schneider, pomoćni biskup u Astani u Kazahstanu, ustvrdio je da „ne postoji božanska pozitivna volja niti naravno pravo na raznolikost religija”, te pokazuje da je deklaracija u Abu Dhabiju logična posljedica vjerske slobode koju promiče Drugi vatikanski sabor. U nastavku donosimo najznačajnije odlomke iz njegova članka koji se zgodno nadopunjavaju s njegovom deklaracijom od 4. lipnja pod naslovom: Katolici i muslimani ne dijele zajedničku vjeru u Boga, nema zajednička bogoštovlja.
„Postoji dovoljno razloga da uzmemo da postoji uzročno-posljedična veza između Deklaracije o vjerskoj slobodi s Drugoga vatikanskoga sabora Dignitatis humanae, i Dokumenta o ljudskome bratstvu za mir u svijetu i zajednički život, koji su potpisali papa Franjo i šeik Ahmed el-Tayeb u Abu Dhabiju 4. veljače 2019. Po povratku u Rim iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, sam papa Franjo je rekao novinarima: 'Želio bih reći jednu stvar. Ja to otvoreno potvrđujem: s katoličkoga gledišta dokument se ne odmiče ni milimetar od Drugoga vatikanskoga sabora, kojega se čak nekoliko puta citira. Dokument je osmišljen u duhu Drugoga vatikanskoga sabora.”
Prelat je istaknuo lom koji je unijela saborska deklaracija Dignitatis humanae koja je proglasila „teoriju koja nikad prije nije bila nauk stalnog Učiteljstva Crkve, tj. da čovjek ima pravo utemeljeno u svojoj vlastitoj naravi, ‘da ne bude spriječen djelovati u vjerskim stvarima prema svojoj vlastitoj savjesti, bilo privatno ili javno, bilo sam ili u suradnji s drugima, u određenim granicama’ (ut in re religiosa neque impediatur, quominus iuxta suam conscientiam agat privatim et publice, vel solus vel aliis consociatus, intra debitos limites, n. 2). Prema ovoj izjavi, čovjek bi imao pravo na osnovu same naravi (i prema tome po Božjoj volji), da ne bude spriječen da odabere, prakticira i širi, također i u skupini, štovanje idola, pa čak i štovanje sotone, budući da postoje religije koje štuju sotonu, primjerice ‘Sotonina crkva’. Doista, u nekim se zemljama ‘Sotoninu crkvu’ priznaje istom pravnom snagom kao i sve druge religije.”
„Jedini uvjet koji o vjerskoj slobodi postavlja Dignitatis humanae jest da se poštuje ‘pravedan javni poredak’ (br. 2). I tako religija koja se naziva ‘sotonina crkva’ može štovati oca laži, sve dok u doglednim granicama poštuju ‘javni poredak’. Stoga bi sloboda da se nikoga ne sprečava u odabiru, prakticiranju i širenju Sotoninog kulta, pojedinačno ili kolektivno, bila pravo koje ima svoj temelj u ljudskoj naravi, te bi ga stoga Bog pozitivno želio.”
Biskup Schneider pravi razliku između mogućnosti odabira i činjenja zla s jedne strane te prava na izbor i činjenja zla s druge: „Imunitet od izvanjske prisile u prihvaćanju jedine prave vjere naravno je pravo. Također je naravno pravo da se ne bude prisiljen činiti zlo (grijeh) ili zabludu (lažnu religiju). Međutim, iz ovoga ne proizlazi da Bog pozitivno želi (naravno pravo) da čovjeka ne treba sprečavati u odabiru, vršenju i širenju zla (grijeha) ili zablude (lažne religije). Treba imati na umu ovo temeljno razlikovanje između mogućnosti odabira i činjenja zla te prava na izbor i činjenja zla. Bog tolerira zlo, zablude i lažne religije. On čak podnosi kult takozvane ‘Sotonine crkve’.”
U vezi s ovom temom pozivamo se na knjigu nadbiskupa Lefebvrea Oni su ga raskraljili (Angelus press, 1988.), gdje je jasno napravljena razlika između psihološke slobode ili slobodne volje i moralne slobode „koja se odnosi na upotrebu slobodne volje: dobra uporaba ako odabrana sredstva dovode do dobrog cilja, a loša uporaba ako do toga ne dovedu”. To pokazuje da „moralna sloboda u svojoj biti ovisi o dobru” (str. 33).
U skladu s time, biskup Schneider izvodi hrabar zaključak: „Za svakoga tko je intelektualno iskren i ne želi raditi kvadraturu kruga, jasno je da je tvrdnja izrečena u Dignitatis humanae, prema kojoj svaki čovjek ima pravo na temelju svoje naravi (što Bog pozitivno želi) prakticirati i širiti religiju prema vlastitoj savjesti, ne razlikuje se bitno od izjave iz Deklaracije iz Abu Dhabija koja kaže: ‘Pluralizam i raznolikosti religija, boje, spola, rase i jezika božanska su volja kojom je Bog u svojoj mudrosti stvorio ljudska bića. Ta božanska mudrost je izvor iz kojeg proizlazi pravo na slobodu vjerovanja i pravo na slobodu da budemo različiti’”.
Suočen s takvom konfuzijom, prelat je izrazio nadu: „Možemo se s pravom nadati i vjerovati da će budući papa ili opći sabor ispraviti pogrešnu tvrdnju iznesenu u deklaraciji Dignitatis humanae s Drugoga vatikanskoga sabora. Ova je pogreška prouzrokovala niz katastrofalnih praksi i doktrina, poput međureligijskog molitvenog susreta u Asizu 1986. i dokumenta iz Abu Dhabija 2019. Takve prakse i nauci uvelike su pridonijele teorijskoj i praktičnoj relativizaciji božanski objavljene istine da je religija rođena iz vjere u Isusa Krista, utjelovljenoga Sina Božjega i jedinoga Spasitelja čovječanstva, jedina religija koju Bog pozitivno želi... Tvrdnja Dignitatis humanae da čovjek ima naravno pravo (ono što Bog pozitivno želi) da ne bude ometan u izboru, prakticiranju i širenju, čak i javno, bilo kojega oblika religije po svojoj savjesti, i tvrdnja dokumenta iz Abu Dhabija da je u Božjoj volji različitost religija, na isti način kao što On pozitivno želi različitost spolova (na temelju same čovjekove naravi), zasigurno će jednoga dana papinsko Učiteljstvo stolice svetoga Petra – Cathedra veritatis, ispraviti. Uistinu, Katolička Crkva jest i uvijek će ostati u vremenu (semper), u prostoru (ubique) i u vjekovnoj suglasnosti (ab omnibus) „stup i tvrđa istine“ (1 Tim 3, 15).
Ispraviti ili osuditi Drugi vatikanski?
U članku koji je 10. lipnja objavljen u Chiesa e post concilio, nadbiskup Carlo Maria Viganò, bivši apostolski nuncij u Sjedinjenim Državama, složio se s analizom biskupa Schneidera, ali ne dijeli njegovo stajalište o mogućem rješenju sadašnje doktrinarne krize. Prema njegovim riječima, još više od samoga ispravka, valja osuditi Koncil, kao što je bio slučaj s jansenističkom sinodom u Pistoji (18.-28. rujna 1786.).
„Zasluga eseja Preuzvišenoga [biskupa Schneidera] prije svega leži u shvaćanju uzročne veze između načela koja je iznio Drugi vatikanski sabor i njihovog logičkog posljedičnog učinka u doktrinarnim, moralnim, liturgijskim i disciplinskim odstupanjima koja su se rodila i postupno se razvijala do današnjih dana. Čudovište [u etimološkom smislu fiktivno stvorenje sastavljeno od različitih elemenata posuđenih od raznih stvarnih bića] generirano u modernističkim krugovima moglo je isprva biti zavodljivo, ali je raslo i ojačalo, tako da se danas pokazuje kao ono što stvarno jest u svojoj subverzivnoj i buntovnoj naravi. Stvorenje koje je tada zamišljeno uvijek je isto i naivno bi bilo pomisliti da bi se njegova izopačena narav mogla promijeniti. Pokušaji ispravljanja koncilskih ekscesa – pozivajući se na hermeneutiku kontinuiteta – pokazali su se neuspješnima: Naturam expellas furca, tamen usque reccurret [Otjerajte narav vilama; ona će se odmah vratiti] (Horacije, Epist. I, 10, 24). Deklaracija iz Abu Dhabiju – te, kao što biskup Schneider s pravom primjećuje, njezini prvi simptomi iz panteona u Asizu – ‘smišljena je u duhu Drugog vatikanskog sabora’, kao što to Bergoglio s ponosom potvrđuje.“
Zbog toga rimski prelat izražava neke sumnje u učinkovitost rješenja koje je predložio biskup Schneider i za koja se: „S pravom možemo nadati i vjerovati da će budući papa ili ekumenski sabor ispraviti pogrešnu izjavu koju je dao Drugi vatikanski“. Nadbiskup Viganò ponavlja: „Čini mi se da je to argument koji, iako ga se predstavlja s najboljim namjerama, potkopava katoličko zdanje od samoga početka. Ako doista priznamo da mogu postojati učiteljske izjave koje su, s obzirom na promijenjenu osjetljivost prema dotičnom pitanju, s vremenom podložne ukidanju, preinaci ili različitom tumačenju, neminovno podliježemo osudi dekreta Lamentabili [dekret sv. Pija X. iz 1907. godine kojim se osuđuju zablude modernizma], a na kraju nudimo opravdanje onima koji su nedavno, upravo na temelju te pogrešne pretpostavke, izjavili da smrtna kazna ‘nije u skladu s Evanđeljem’, i tako izmijenili Katekizam Katoličke Crkve.”
Te stoga predlaže čistu i jednostavnu osudu: „A kad su se tijekom povijesti širile razne hereze, Crkva je uvijek brzo intervenirala kako bi ih osudila, kao što se to dogodilo u vrijeme Pistojske sinode 1786., koja je na neki način prethodnica Drugoga vatikanskoga, posebno po to tome što je ukinula pričest izvan Mise, uvela narodni jezik i ukinula izgovaranje riječi kanona submissa voce, i još više, kad je teoretizirala o osnovama biskupske kolegijalnosti, svodeći papinski primat na puku službeničku funkciju. Ponovno čitanje dokumenata te Sinode ostavlja nas zapanjenima kada vidimo doslovnu formulaciju istih zabluda na koje kasnije, u pojačanom obliku, nailazimo u Koncilu kojem su predsjedali Ivan XXIII. i Pavao VI. S druge strane, kao što Istina dolazi od Boga, tako zabludom hrani sebe i hrani druge Neprijatelj koji mrzi Kristovu Crkvu i njezino srce, svetu Misu i svetu Euharistiju.”
Ova reakcija nadbiskupa Viganòa pobudila je u biskupu Schneideru želju da pojasni svoje misli u Nekim promišljanjima o Drugom vatikanskom saboru i trenutnoj krizi u Crkvi, objavljenima 25. lipnja, na internetskom portalu Remnant, gdje razvija neke elemente iz svoje knjige Christus Vincit: Kristova pobjeda nad tamom vremena (Angelico Press 2019). U njemu možemo pronaći priznanje iskazano nadbiskupu Marcelu Lefebvreu:
„U tom kontekstu posebno je nadbiskup Marcel Lefebvre (iako nije bio jedini) započeo u većem obimu i s iskrenošću sličnom kao neki veliki crkveni oci, prosvjedovati zbog razvodnjavanja katoličke vjere – posebno u pogledu žrtvenog i uzvišenog karaktera obreda svete Mise – koje se odvijalo u Crkvi, a kojeg su podržavale ili barem tolerirale čak i visoke vlasti Svete Stolice. U pismu upućenom papi Ivanu Pavlu II. na početku njegova pontifikata, nadbiskup Lefebvre je u kratkom prikazu realno i precizno opisao istinski opseg krize u Crkvi. Neprestano me impresioniraju jasno viđenje i proročki značaj sljedećih tvrdnji: ‘Poplava novotarija u Crkvi, koje biskupi prihvaćaju i potiču, poplava koja pustoši sve na svom putu – vjeru, moral, crkvene ustanove – nije mogla tolerirati prisutnost prepreke, otpora. Tada smo imali izbor prepustiti se razornoj struji i podržavanju katastrofe ili oduprijeti se vjetru i valovima kako bismo zaštitili našu katoličku vjeru i katoličko svećeništvo. Nismo mogli oklijevati. Ruševine Crkve se povećavaju: ateizam, nemoral, napuštanje crkava, nestanak vjerskih i svećeničkih zvanja takvi su da se biskupi počinju buditi’ (Pismo od 24. prosinca 1978.). Sada svjedočimo vrhuncu duhovne katastrofe u životu Crkve na koju je nadbiskup Lefebvre tako snažno ukazivao već prije četrdeset godina.”
Biskup Schneider također je želio naglasiti analitičke radove kritične prema Koncilu, koji su učinjeni u ovih 50 godina: „Pri pristupu pitanjima koja se tiču Drugoga vatikanskoga sabora i njegovih dokumenata, potrebno je izbjegavati usiljena tumačenja i metodu ‘pravljenja kvadrature kruga’, a da pritom naravno sačuvamo svo dužno poštovanje i crkveni duh (sentire cum ecclesia). Primjena načela 'hermeneutike kontinuiteta' ne može se slijepo koristiti kako bi se bez pitanja uklonili svi evidentno postojeći problemi ili stvorila slika sklada, dok ostaju sjene nejasnoće u hermeneutici kontinuiteta. Uistinu, takav bi pristup umjetno i neuvjerljivo prenio poruku da je svaka riječ Drugoga vatikanskoga sabora nadahnuta od Boga, nepogrešiva i u savršenom doktrinarnom kontinuitetu s prethodnim Učiteljstvom. Takva metoda bi povrijedila razum, dokaze i poštenje i ne bi bila na čast Crkvi, jer će prije ili kasnije (možda nakon stotinu godina) istina biti izrečena onakvom kakva zaista jest. Postoje knjige s dokumentiranim i ponavljanim izvorima, koje pružaju povijesno realističniji i istinitiji uvid u činjenice i posljedice glede samoga događaja Drugoga vatikanskoga sabora, zatim glede stvaranja njegovih dokumenata i postupka tumačenja te primjene njegovih reformi u posljednjih pet desetljeća. Preporučujem, primjerice, sljedeće knjige čije bi čitanje moglo biti od koristi: Romano Amerio, Iota Unum: Studija promjena u Katoličkoj Crkvi u 20. stoljeću (1996., Sarto House); Roberto de Mattei, Drugi vatikanski sabor: Nenapisana priča (2012., Loreto Publications); Alfonso Gálvez, Crkvena zima (2012., Shoreless Lake Press).”
Razlučiti i prokazati
O nastojanju da se razluče tekstovi Drugoga vatikanskoga, prelat je napomenuo: „Neki koji kritiziraju Drugi vatikanski sabor kažu da je on, premda u njemu postoje dobri vidici, otprilike poput kolača koji sadrži u sebi malo otrova pa tako cijeli kolač treba odbaciti. Mislim da ne možemo slijediti ovu metodu, kao ni metodu da se ‘izbaci dijete zajedno s vodom’. Što se tiče zakonitoga sveopćega sabora, čak i ako postoje negativne točke, moramo održati cjelokupni stav poštovanja. Moramo procijeniti i uvažiti sve što je zbilja i zaista dobro u koncilskima tekstovima, bez iracionalnoga i nepoštenoga zatvaranja očiju razuma prema onome što je u nekim tekstovima objektivno i očito dvosmisleno, pa čak i pogrešno. Uvijek se treba sjetiti da tekstovi Drugoga vatikanskoga sabora nisu nadahnuta Riječ Božja, niti su definitivne dogmatske prosudbe ili nepogrešive izjave Učiteljstva, jer sam Sabor nije imao tu namjeru.”
Ali to razlučivanje ne sprečava nas da prokažemo opći duh koji je nadahnjivao sabor, a koji je biskup Schneider definirao sljedećim riječima: „Uoči Drugoga vatikanskoga sabora značajan dio biskupa i profesora na teološkim fakultetima i u bogoslovijama bili su prožeti modernističkim mentalitetom, koji je u biti doktrinarni i moralni relativizam i svjetovnost, ljubav prema svijetu. Uoči Koncila ovi kardinali, biskupi i teolozi voljeli su formu mentis – misaoni obrazac – svijeta (usp. Rim 12, 2) i željeli su ugoditi svijetu (usp. Gal 1, 10). Pokazali su jasan kompleks podređenosti prema svijetu”.
Prethodno u istim promišljanjima primjećuje: „Kroz Drugi vatikanski sabor se, i to već s papom Ivanom XXIII., Crkva počela predstavljati svijetu, koketirati sa svijetom i očitovati kompleks podređenosti prema svijetu. No klerici, posebno biskupi i Sveta Stolica, imaju zadatak pokazati Krista svijetu – a ne sebe. Drugi vatikanski ostavio je dojam da je Katolička Crkva počela moliti naklonost od svijeta. To se nastavilo i u postkoncilskim pontifikatima. Crkva moli za naklonost i priznanje od svijeta; to je za nju nedostojno i neće zaslužiti poštovanje onih koji istinski traže Boga. Moramo moliti za naklonost od Krista, od Boga, od neba.”
Čin pokajanja
U intervjuu danom Philu Lawleru na američkoj stranici Catholic Culture, nadbiskup Viganò smatrao je da rješenje ove doktrinarne krize: „Po mom mišljenju rješenje leži prije svega u činu poniznosti koji svi mi, počevši od hijerarhije i pape, moramo učiniti: priznati prodor neprijatelja u srce Crkve, sustavno zauzimanje ključnih položaja u Rimskoj kuriji, bogoslovijama i crkvenim školama, zavjeru skupine pobunjenika – uključujući, na prvoj liniji, devijantnu Družbu Isusovu – kojima je uspjelo stvoriti naličje legitimnosti i zakonitosti subverzivnom i revolucionarnom činu. Trebali bismo prepoznati i neadekvatnost u odgovoru dobrih, naivnost mnogih, prestrašenost nekih i interese onih koji su imali koristi zahvaljujući toj zavjeri.”
Rimski prelat se u biti nada činu pokajanja: „Nakon što je triput zanijekao Krista u dvorištu velikoga svećenika, Petar ‘flevit amare’, gorko je zaplakao. Tradicija nam govori da je apostolski prvak kao posljedica suza koje je obilno prolio kajući se zbog svoje izdaje, do kraja svoga života imao dvije brazde na obrazima. Bit će zadaća jednoga od njegovih nasljednika, Kristova namjesnika, da u punini svoje apostolske vlasti ponovo spoji nit Tradicije tamo gdje je bila odrezana. To neće biti poraz, već čin istine, poniznosti i hrabrosti.”
Neizravni odgovor Svetoj Stolici
Člankom pod naslovom „Razvoj nauka je vjernost u novosti” koji je Sergio Centofanti, potpredsjednik uredništva za vatikanske komunikacije, objavio 22. lipnja u Vatikanskim novostima, on je odgovorio – ne imenujući ga – nadbiskupu Viganòu. Švicarska novinska agencija cath.ch nije se dala zavarati, što je i potvrdila 23. lipnja: „Sveta Stolica reagira na kritike koje je protiv Drugoga vatikanskoga sabora uputio nadbiskup Carlo Viganò, bivši nuncij u Sjedinjenim Državama”. No, je li ovaj službeni glasnogovornik Svete Stolice uvjerljiv? Ne baš. Upravo je on u prethodnom članku u Vatikanskim vijestima od 25. svibnja osjetio potrebu da brani encikliku Ivana Pavla II. Ut unum sint, uhvaćenu – prema njemu – „između proročanstva i otpora”, dok bi nam trebala pomoći „da vidimo stvarnost današnjih kršćanskih zajednica s obnovljenom ekumenskom predanošću”. Pojavljuje li se ova ekumenska predanost kao otpor tvrdoglavim protukoncilašima ili iz uporno tvrdoglavih činjenica? Pitanje se ne dotiče mišljenja Sergija Centofantija koji još izjavljuje: „Izvjesni doktrinarni kriticizam trenutnoga pontifikata pokazuje postupno, ali sve jasnije odvajanje od Drugoga vatikanskoga sabora – ne od izvjesnoga tumačenja nekih tekstova, već od samih tekstova sabora. Neka tumačenja koja inzistiraju na uspoređivanju pape Franje s njegovim neposrednim prethodnicima na kraju otvoreno kritiziraju čak sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. ili šutke prelaze preko nekih temeljnih vidika njihove službe koji predstavljaju očigledan razvoj posljednjega Koncila”.
Ako bi zamjenik urednika za vatikanske komunikacije pažljivo pročitao biskupa Schneidera i nadb. Viganòa, vidio bi da se njihove kritike doista odnose na koncilska i postkoncilska učenja, a ne na crkveno Učiteljstvo prije i nakon Franjinoga izbora.
Sergio Centofanti jasno piše: „Drugi vatikanski sabor sa svojim deklaracijama Dignitatis humanae o vjerskoj slobodi i Nostra aetate o odnosu Crkve s nekršćanskim religijama, čini skok naprijed koji podsjeća na Jeruzalemski sabor prve kršćanske zajednice koji je Crkvu otvorio cijelome čovječanstvu. Suočen s tim izazovima, sv. Ivan Pavao II. potvrdio je da ‘pastir mora pokazati da je spreman za istinsku odvažnost’”. Pavao VI. napisao je nadb. Lefebvreu da Drugi vatikanski sabor nije imao „manje ovlasti”, a bio je „u nekim vidicima čak važniji od Nicejskoga” (Pismo od 29. lipnja 1975.). Za Sergija Centofantija to nije bilo dovoljno: Drugi vatikanski mora se usporediti s Jeruzalemskim saborom „prve kršćanske zajednice”. A skok koji je učinio posljednji sabor činio mu se, kao Ivanu Pavlu II., hrabar. On zanemaruje da postoje i opasni skokovi gdje se povratak na zemlju može dogoditi na brutalan način.
Izvor: fsspx.news