D
ana 29. lipnja 2022., na blagdan sv. apostola Petra i Pavla, Vatikan je objavio apostolsko pismo pape Franje pod naslovom Desiderio desideravi, „o liturgijskoj formaciji naroda Božjega“.Ovo je pismo namijenjeno biskupima, svećenicima i đakonima, posvećenim muškarcima i ženama te vjernicima laicima.
To je zapravo dugačka obrana reformiranog obreda, koja se oblikuje na dug, neizravan način predlažući analizu liturgije kao „mjesta susreta s Kristom“. To podrazumijeva svakodnevno ponovno otkrivanje „ljepote istine kršćanskog slavlja“.
To se čini kroz „udivljenje pred vazmenim otajstvom“, koje je opisano kao bitni element liturgijskog čina. To zahtijeva prisvajanje simbola liturgije, što je danas mukotrpan zadatak, prema Franji, zbog općenitog gubitka samog značenja simbola.
U 31. broju Papa postavlja dilemu Ecclesia Dei zajednicama, potvrđujući da on „ne vidi kako je moguće reći da se priznaje valjanost Koncila... a u isto vrijeme ne prihvaća liturgijsku reformu“. U istom broju potvrđuje da je „problematika prvenstveno ekleziološka“, jer je novi obred izraz nove koncilske ekleziologije.
To se lako može priznati, ali upravo u tome je srž stvari. Papa ponovno potvrđuje – još uvijek u istom odjeljku – da je „začuđen što se katolik može usuditi da to ne učini“, tj. da ne priznaje valjanost Koncila.
Ako to znači reći da je Drugi vatikanski sabor zakonito sazvan – tu nema poteškoća, ali ako se radi o priznanju, kako je papa Pavao VI. ustvrdio u pismu upućenom nadbiskupu Marcelu Lefebvreu 29. lipnja 1975., da ovaj sabor „nema ništa manji autoritet, koji je u određenim vidicima čak i važniji od Nicejskoga“, to je nemoguće.
Kako može „pastoralni“ koncil, koji je odbacio svako nepogrešivo naučavanje i učio novotarije nespojive s Tradicijom, iznijeti takvu tvrdnju? U tome je cijelo pitanje.
Priznanje neuspjeha
Franjin tekst u nastavku daje „neke savjete“ o umijeću slavljenja, koje zahtijeva obnovljenu i produbljenu formaciju liturgije kako bi reformiranom obredu dao sav svoj sjaj. I Papa traži od svih odgovornih da pomognu u tom odgoju „svetoga naroda Božjeg“ kako bi mogli dohvatiti „prvotni izvor kršćanske duhovnosti“.
Ovo nije prvi put da oni crpe vodu iz istog izvora: pitanje liturgijske formacije desetljećima je zauzimalo središnje mjesto u liturgijskom pokretu. S kojim učinkom? Povećano opustošenje „nedjeljnih okupljanja“ i sve dublje zanemarivanje same biti liturgije. O neprekidnim zastranjenjima da i ne govorimo.
Ovo pismo zvuči kao priznanje neuspjeha koje se mora činiti još gorčim jer Tradicionalna Misa zauzima sve više i više prostora i postaje neizbježna – nešto što vladajućeg Papu ogorčava, kao što je ispalio u homiliji prigodom mise 29. lipnja: „nemojmo pasti u napast 'gledanja unatrag', kao što danas u Crkvi postaje moderno“.
Temeljna pogreška
Ono što je najuočljivije u Franjinu tekstu je privrženost dvosmislenim načelima Koncila, posebno u pogledu aktivnog sudjelovanja. Treba jasno razumjeti da „aktivno sudjelovanje“ za vjernika znači sjedinjenje s Kristom koji slavi kroz djelovanje svećenika, što god on činio: bilo da poslužuje kod Mise, pjeva ili čita određene tekstove – u reformiranom obredu. Ovdje treba malo pojasniti pojam moći.
Moramo razlikovati aktivnu moć, onu koja sama po sebi može postići učinak: mišićnu, voljnu, umjetničku moć, itd. I pasivnu moć, koja se sastoji u prvotnom primanju nečega: predmeta podignutog mišićima, udova pokretanih voljom ili kipa koji je isklesao umjetnik.
Istina je, kako Papa kaže u svom tekstu, da vjernici imaju aktivnost, ali je ta aktivnost u prethodnom smislu pasivna: Krist je taj koji slavi preko svećenika koji sjedinjuje vjernike s Kristom svojim djelovanjem koje dolazi iz aktivne moći koju samo on posjeduje. Deset tisuća vjernika bez svećenika nisu u liturgijskom redu ništa – osim u slučaju ženidbe. Ali jedan svećenik slavi s cijelom Crkvom.
Nova ekleziologija, osobito u najnaprednijem obliku koji Franjo promiče – sinodalnost, želi raspršiti svetu moć svećeništva – a pod tim se podrazumijeva moć Crkve – i raspodijeliti je između klera i vjernika. A pod svetom moći podrazumijeva se i moć svetoga reda i moć vlasti upravljanja (jurisdikcije).
Dakle, po božanskom pravu samo onaj tko je primio sudjelovanje u Kristovom svećeništvu po sakramentu Svetoga Reda može vršiti jednu ili drugu moć. Zato i sinodalnost i reformirani obred mogu dovesti samo do neuspjeha. Usquequo Domine? – „Dokle, Gospodine?“
Izvor: fsspx.news