.jpg)
P
oslanica (Tit 3, 4-7): "Predragi: objavila se dobrota i čovjekoljublje Boga našega Spasitelja. On nas je spasio, ali ne po našim pravednim djelima nego po svojem milosrđu, po kupelji preporoda i obnove Duha Svetoga. Njega je na nas obilno izlio po našem Spasitelju Isusu Kristu, da opravdani Njegovom milošću budemo po ufanju baštinici vječnog života u našem Gospodinu Isusu Kristu."Sv. Evanđelje (Lk 2, 15-20): "U ono vrijeme: pozovu pastiri jedan drugoga: "Pođimo u Betlehem da vidimo što se dogodilo, kako nam je objavio Gospodin!" Pođu žurno i nađu Mariju i Josipa i Dijete položeno u jasle. Kad su vidjeli, shvatili su što im je rečeno o tom Djetetu. Svi koji su čuli, divili su se onome što su im kazivali pastiri. Sve je te riječi Marija pamtila razmišljajući u svom srcu. A pastiri se vrate slaveći Boga za sve što su čuli i vidjeli, kako im je bilo rečeno."
"Danas Sveta Majka Crkva slavi posljednji dan ove godine..."
(A. Živković OFM: Gospodnje i svetačke propovijedi, str. 409)
„Svaki trgovac pita se: „Kako stoji moj posao? Jesam li što dobio ili sam se zadužio ove godine?”
[Pitajmo se] stoga i [mi], kršćani: [jesmo li učinili] štogod za vječnost ili ne? [Jesmo li si stekli] zasluga? [Jesmo li napredovali] na putu u Nebo?” (Put Srcu Spasiteljevu, str. 77)
„Večeras je posljednja večer ove godine i dan je već na izmaku. I nehotice dižemo svoj pogled prema onom danu koji će biti posljednji u našem životu. A taj dan će doći svakome od nas posve sigurno. (...) Stanice su u vječnosti dobro poznate, ali dobro treba pregledati karte, jer ako je kriva treba je odmah u ispovjedaonici izmijeniti, jer tko zna kad će biti pozvan na putovanje u vječnost, možda još ove noći. (...) Karte za taj put svaka osoba sama sebi pravi i to svojim životom i dobrim djelima.
Svaki čovjek ima tri prijatelja, i kad umre sva tri dođu da ga posjete i oproste se od njega. Na groblje su već pratila pokojnika samo dva prijatelja, a dalje preko groba samo jedan.
Prvi je prijatelj - naši znanci s kojima smo proveli mnoge časove.
Drugi prijatelj – to su naši roditelji i rodbina, koji su nas pratili do groba, ali dalje nisu mogli.
A treći prijatelj to su naša dobra djela i zla djela, koja nas prate do vječnog Suca, koji će nas suditi po našim djelima.” (A. Živković OFM: isto, str. 409)
Sv. Evanđelje priziva nam u um pastire. Poput pastira trebali bi i mi jedni druge pozivati: „Pođimo u Betlehem da vidimo što se dogodilo”; pođimo u Betlehem da se Bogu poklonimo, pođimo na Sv. Misnu Žrtvu da se Bogu poklonimo, pođimo na Sv. Ispovijed da padnemo pred Božje noge da u dubokom skrušenju i kajanju Bogu se poklonimo. Pođimo žurno, no, stigavši tamo, ne žurimo više, nego zastanimo u ozbiljnom razmatranju pred jaslicama – pred Sv. Djetetom.
„Betlehemski pastiri došavši pred Njegove noge, u Njegovu blizinu, stojeći neko doba u pobožnom razmatranju pred Njegovim jaslicama promjeniše se sasvim. U njihovoj unutarnjosti zbio se čudesan preokret; preokret svega njihova mišljenja i čuvstvovanja, svega njihova bića. (...)
Potrebno je braćo draga, veoma potrebno svakom čovjeku, da zađe kadgod u se, da promotri svoj život, da vidi na čemu je, kuda ide i kamo će dospjeti. Potrebno je to i shodno činiti napose ove večeri, koja čini važni odsjek u našem životu; kad svršavamo opet jednu godinu života svoga i za jednu godinu primičemo se smrti.” (o. Petar Vlašić: U zemlji otajstava, str. 30-31)
„Živio je u davno doba na istoku neki moćni car, koji je bio nadaleko poznat kao mudar, blag i pravedan vladar. Ali jedan se od njegovih suradnika pobuni protiv svoga gospodara cara i htjede ga srušiti s vlasti. Tada car skupi svu svoju vojsku, svlada buntovnika, uhvati ga i baci u tamnicu. Kazni ga na malo čudnovat način: dade ga odvesti do jednoga dubokog ponora, ali ga ne baci u njega, nego ga s mnogo konopaca sveže nad ponorom, tako da je osuđenik visio svezan nad ponorom. U određenim vremenskim razmacima dolazio je tamo carev poslanik do ponora i pitao osuđenika: „Kaješ li se za svoj grešni čin, i obećaješ li vjernost caru”? Kad je carev poslanik prvi put došao, na pitanje mu je osuđenik odgovorio ruganjem i grdnjom. Tada poslanik prereže jedan konopac. I tako je to išlo sve do posljednjeg konopca. I kad je poslanik zadnji put došao, dok je osuđenik visio samo na jednom konopcu, postavi mu isto pitanje. No zločinac i na to pitanje odgovori užasnom psovkom, a carev glasnik tada prereže i zadnji konopac, a osuđenik se uz užasan krik strovali u ponor. Ako samo malo dublje promislimo, odmah nam postaje jasno da smo i mi slični tom buntovniku. I mi imamo dobroga vladara na Nebu, koji je nadaleko po svem svijetu poznat kao dobar i blag i pravedan. On je dao i svoga Jedinorođenog Sina žrtvovati za naše spasenje. On je strpljiv i godinama čeka na naše pokajanje. On šalje svake stare godine nama, svojim podanicima, poslanika s molbom da se obratimo i popravimo, jer ćemo inače propasti u ponorima vječne smrti. Mi na to reagiramo upravo kao onaj buntovnik, dočekujemo carevog poslanika, staru godinu i rugamo se svemu, ostajemo i dalje tvrdokorni u svojim grijesima, ne pokazujući nikakvog znaka pokajanja. Svi imamo dovoljno razloga da prignemo koljena, jer smo svi grešnici. I zato, molimo Gospodina da nam se smiluje i oprosti nam naše grijehe. I to odmah, što prije, jer visimo na nitima, a svaka nam stara godina prereže po jednu nit našega života. (...) Kolike je već Anđeo Božji iznenadio i škarama pravednosti iznenada prerezao i posljednju nit života, koje smo se tako grčevito prihvatili i mislili da će trajati vječno.” (A. Živković OFM: isto, str. 410)
„Ah, koliki će od današnjeg društva, kad večeras malko bolje promotre svoje djelovanje kroz prošlu godinu, čuti od svoje savjesti teški prijekor za mnogo zlo počinjeno, za mnogo dobro propušteno. Teški će prijekor čuti večeras toliki državnici, koji su se imali brinuti za dobro naroda, a brinuli su se samo za puninu svoga džepa! Teški će prijekor čuti večeras oni izaslanici naroda, koji su imali po pravici i ljubavi riješiti važna međunarodna pitanja, da se već jednom poboljša ovo nesnosno stanje u svijetu, [a] skupljali su se u tu svrhu na konferencije u raznim gradovima, da na koncu konca ne riješe ništa osim pitanja šampanjca, kojega je nekoliko bačvica manje, a nevolja na svijetu sve više. Teški će prijekor čuti večeras oni zastupnici, koji su prigodom izbora obećavali jadnom narodu svega i svašta, a poslije ne ispunili ništa i ne brigali se nizašto osim za svoje masne dnevnice. Teški će prijekor čuti večeras od svoje savjesti toliki trgovci, koji su bezdušno nabijali cijene, da siromah čovjek ne može ni komadić crna kruha nabaviti ni ustrižak robe kupiti, kojim da zaodjene sebe i svoju dječicu. Teški će prijekor čuti oni gavani, koji su pokrili lice svoje pretilinom i navaljali salo na bokove svoje, kako govori Sveto Pismo, a zatvorili srce svoje siromahu, jadnom, bijednom Lazaru, koji je želio da pokupi bar one mrvice, što su padale s njihovog gospodskog stola. Teški će prijekor čuti oni zlotvori, koji su se hranili tuđom mukom, koji su isisavali krv brata svoga, koji su svojim neradom ili svojom pohlepom za što većim bogatstvom bili uzrok jada mnogih. Teški će prijekor čuti večeras od svoje savjesti toliki roditelji, koji su se slabo brinuli za odgoj djece, puštali ih, da rastu kao divlja trava u šumi. Teški će prijekor čuti večeras oni nastavnici, koji su otrov a ne zdravi nauk davali učećoj mladeži. Teški će prijekor čuti mnogi od učeće mladeži muškog i ženskog spola, koji su se po čitave dane i noći kroz ovu godinu klatarili po gradskim ulicama i neimenovanim lokalima, mjesto da su se bavili ozbiljnom naukom, koja će ih u životu usrećiti. Teški će prijekor čuti toliki mladići i djevojke, koji su kroz ovu godinu na laku ruku bacali pod noge strah Božji i stid ljudski i navukli na se ne samo propast duše nego možda i propast svoga tijela. Mnogi i mnogi od današnjeg razvratnog društva čuti će večeras teški prijekor od svoje savjesti za slabo provedenu godinu, za slabo upotrebljeno ono zlatno vrijeme, koje nam je dobri Bog bio dao na raspolaganje...” (o. Petar Vlašić: isto, str. 31-33)
„Neki je slikar htio vrijeme predočiti slikom. Naslikao je sunce na zlatnim kolima, a u kola su bili upregnuti sati jednoga dana u obliku dvanaest djevojaka. Sve su imale krila u znak brzine, ali su tijelom bile nejednake, jedne malene, druge nešto veće, a neke osobito velike i snažne. One male su naznačivale sate molitve i bogoljubnosti, one srednje sate rada, one velike i snažne sate besposlice i spavanja. Pa doista je tako. Ljudi imaju vremena i za rad i za besposlicu, a za Boga imaju ga vrlo malo. Dobro je to opazio Sv. Bernard, kad je kazao: „Ništa nije dragocjenije od vremena, ali jao, ništa se danas ne cijeni manje nego li vrijeme.” (...)
Padnimo i mi danas skrušeni i raskajani pred Gospodara svojega i molimo ga: „O dobri naš Gospodaru, smiluj nam se. Imaj strpljenja s nama. Daj nam još produlji život i mi ćemo ti vratiti dug, nadoknadit ćemo izgubljeno vrijeme ljubavlju, revnošću, žrtvom i dobrim djelima...” (Đ. Cezner: Blagoslovljen Bog u svojim svetima, str. 142)
Vratimo se stoga i mi danas od jaslica kao i pastiri – preporođeni, slaveći Boga za sve što smo čuli, vidjeli i doživjeli razmatrajući pred malenim Isusom i grubim jaslicama. Jer „postoji samo jedna pogreška u životu – ne biti svetac” (M. Raymond: Tri buntovna redovnika, str. 74), ne težiti za svetim i skrušenim životom, ne urediti naš život po Božjim i crkvenim zapovijedima kako bismo zaslužili Raj i došli sa trećim prijateljem puni dobrih djela pred vječnoga Suca. Neka nam ova stara godina bude poticaj da ustrajemo u svetosti života.
„Svi krajevi zemlje vidješe spasenje Boga našega. Kličite Bogu, sve zemlje. Gospodin je objavio svoje spasenje, otkrio svoju pravdu pred licem naroda. Aleluja, aleluja.
Zasjao nam je posvećeni dan. Dođite, narodi, i poklonite se Gospodinu, jer je danas velika svjetlost sašla na zemlju. Aleluja.” (Gradual i Aleluja, Rimski Misal)
„Podaj, molimo, svemogući Bože, da novo tjelesno rođenje Tvoga Jedinorođenog Sina oslobodi nas, koje staro sužanjstvo tišti jarmom grijeha.” (Zborna molitva, Rimski Misal)