Vidjeli smo
dakle da se Koncil ne može opravdati. Krivnja se ne može pripisati samo
medijima i duhu Koncila. Već u samim dokumentima postoje dvoznačnosti i opasne
izjave.
Čuveni subsistit in, možda jedna od
najopasnijih. Nejasnoće i posvemašnja maglovitost postaju uspješnom taktikom
tijekom Koncila, no s već unaprijed dogovorenim ciljevima koje kasnije priznaju
mnogi liberalni oci i peritusi.
Nakon Koncila
krenulo se u uništenje katoličke vjere i uslijedio je strašan napad na Crkvu.
Poslušajmo što o
saborskim dokumentima kaže p. Matthias Gaudron u svom „Katekizmu o crkvenoj
krizi“ (Br. 29):
Trebaju li
se odbaciti svi tekstovi Drugog vatikanskog sabora?
Tekstovi se
Drugog vatikanskog sabora mogu podijeliti u tri skupine: niz tekstova je
svakako moguće prihvatiti, jer su u suglasju s katoličkim naukom, kao
primjerice Dekret o odgoju i obrazovanju
svećenika. Drugi su tekstovi dvoznačni, to jest može ih se doduše ispravno
razumjeti, ali može ih se tumačiti i u krivom smislu.
Na koncu, ima
još nekoliko koncilskih tekstova koje se više uopće ne može ispravno tumačiti i
koje se, kako su sada formulirani, sa stajališta katoličke vjere nipošto ne
može prihvatiti. Jedan takav
tekst je primjerice Deklaracija o vjerskoj slobodi.
Dvoznačne se
tekstove može prihvatiti ako se po riječi nadbiskupa Lefebvrea tumače u
„svjetlu Tradicije“. Međutim, treća se skupina tekstova mora najprije preraditi
prije nego što bi ih se moglo prihvatiti.
Dvoznačnosti su
se svjesno ugradile u koncilske tekstove kako bi se zavaralo konzervativne
koncilske oce. Njih se umirivalo naglašavajući da tekst ne želi reći ništa
drugo, nego ono što je Crkva u biti
uvijek naučavala. Međutim, kasnije se moglo pozvati na ova mjesta za obranu posve
nepravovjernih teza. Ovo potvrđuju primjerice Karl Rahner i Herbert Vorgrimler
kada pišu da „su se mnoga ne baš sporedna teološka pitanja o kojima se nije
moglo ujediniti, ostavila otvorenima, odabrane su formulacije koje pojedine
teološke skupine i usmjerenja nakon Koncila još različito mogu tumačiti“. Ovu
svjesnu neodređenost se obrazlagalo time da Drugi vatikanski koncil želi biti
samo pastoralni koncil te stoga ne mora govoriti s takvom teološkom jasnoćom
što bi bilo nužno za dogmatski koncil.
Primjer za takvu
jednu dvoznačnost je poznati subsistit in
u dogmatskoj Konstituciji o Crkvi Lumen
Gentium(1.8). Tu se kaže da je Crkva Kristova „ostvarena“(=subsistit in) u
Katoličkoj Crkvi. Raniji je pak nauk izričito govorio da je Crkva Kristova
Katolička Crkva. Ovo „est = je“stajalo je još u prvim nacrtima Konstitucije o
Crkvi. Katolička Crkva dakle nije samo neko ostvarenje Crkve Kristove, nego
postoji apsolutni identitet između Crkve Kristove i Katoličke Crkve. Druge
crkvene zajednice stoga nikada ne pripadaju Crkvi Kristovoj. Subsistit in se doduše još nekako može
razumjeti u tradicionalnom smislu. Međutim, novotari su ga ubacili da bi time
nakon Koncila tumačili novo razumijevanje Crkve po kojem je Katolička Crkva
samo još jedan oblik ostvarenja Crkve Kristove te da se za druge Crkve također
može reći da pripadaju Crkvi Kristovoj. To primjerice čini kardinal Willebrands:
„Subsistit in ističe još jedan drugi
aspekt; u duhu koncilske diskusije o Lumen gentium ono je isto tako važno kao i
ono koje mu je prethodilo. U formulacijama inspiriranim enciklikom Humani generis i poglavito enciklikom Mystici corporis (ovo su enciklike pape
Pija XII., napomena autora) est je
bilo isključivo. Jednostavno je konstatiralo ono što je kardinal Lienart u svom
govoru bio predstavio kao striktni identitet između Rimokatoličke Crkve i Mističnog
Tijela 'kao da je Mistično Tijelo posvema omeđeno unutar granica rimske Crkve'.
Subsistit in naprotiv ide za tim da naznači da se Crkva, koju u Credu
priznajemo jednom, svetom, katoličkom i apostolskom, u ovome svijetu, koja je
konstituirana i organizirana kao zajednica, nalazi u Katoličkoj Crkvi premda je
šire protegnuta od njezinih vidljivih granica.
Subsistit in
dopušta dakle također i uvjerenje da se jedna izvorna Božja Crkva nalazi u Katoličkoj
Crkvi kao i sigurnost da je ona, unatoč svemu tome, iako s nedostatkom punine,
proširena i izvan Katoličke Crkve“. Ovdje je Katolička Crkva doduše možda još
najbolji oblik Crkve Kristove, ali ipak jedna od mnogih. A to je posve oprečno katoličkoj
vjeri.