Pismo opravdanja Mons. Moreroda

Pismo opravdanja mons. Moreroda
s obzirom na pripuštanje
drugih religija, konfesija i vjerskih skupina u rimokatoličke crkve i kapelice, osim Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

Ovo je pismo objavila biskupija Lausanne, Ženeva, Fribourg. Tekst se može pročitati na stranicama biskupije

 

Vidim da objavljivanje mojeg Dekreta od 20. siječnja glede pripuštanja drugih religija ili religijskih skupina u crkve moje biskupije kod nekih izaziva zbunjenost, zbog zabrane koja se tiče Svećeničkog bratstva sv. Pija X. (FSSPX). Umjesto da odgovaram pojedinačno, kako sam činio ovih posljednjih dana, dajem javno pojašnjenje o samom objavljivanju Dekreta i o njegovu sadržaju.

Ponajprije, dekret koji sam objavio rezultat je odluke koju je donijela Švicarska biskupska konferencija u rujnu 2011., kada još nisam sudjelovao u njezinu radu. Bila je posrijedi, dakle, prilagodba normi iz 1999. (koje su već zabranjivale FSSPX-u uporabu crkava). Kada je dovršen tekst Dekreta, njegovo je objavljivanje prepušteno odluci svakog pojedinog biskupa ili područnog opata. Primjerice, biskupija Sion (s područnom opatijom Saint-Maurice), objavila ga je 10. siječnja 2012., dok ga je biskupija Bâle (s biskupijom San Gallo) objavila 1. veljače 2012.: Bâle i Sion su dvije biskupije u kojima se nalazi sjedište FSSPX-a (Menzingen) i sjemenište u Ecôneu, a cijelu frankofonu Švicarsku sada pokriva isti dekret.

Što se mene tiče, budući da sam sudjelovao u dijalogu s FSSPX-om, nisam htio poslati signal koji bi mogao sugerirati da više ne vjerujem u ovaj dijalog i čekao sam više od godinu dana prije objavljivanja dekreta. Činilo mi se da objavljivanje može čekati jer je sadržaj dekreta u svakom slučaju odgovarao praksi koja se godinama provodila u biskupiji. Ako sam na kraju objavio dekret, ovo ne znači da sam izgubio svaku nadu u ovaj dijalog: ako bi on trebao dovesti do pozitivnog ishoda, bit ću sretan izmijeniti ove norme koje odgovaraju prevladanoj situaciji. Međutim, različita su me događanja navela na to da situaciju držim teškom.

Ponajprije, za razliku od pravoslavnih i protestanata koji mogu koristiti crkve u biskupiji pod određenim uvjetima i u slučaju nužnosti (primjerice jer nemaju crkve u blizini ili zbog radova u tijeku u njihovim crkvama, mogućnost koja je često recipročna), svećenici FSSPX-a se predstavljaju katolicima. Dijalog s FSSPX-om nije, u pravom smislu riječi, „ekumenski“, nego unutarnji dijalog. Kakva je dakle situacija svećenika FSSPX-a u Katoličkoj Crkvi?

22. srpnja 1976., mons. Lefebvrea, utemeljitelja FSSPX-a, suspendirao je a divinis papa Pavao VI.: svaki mu je javni svećenički čin zabranjen. Po mojem znanju, ova mjera nikada nije bila opozvana, za razliku od ekskomunikacije biskupa FSSPX-a.

Tako je naša biskupska konferencija razumjela ono što je papa Benedikt XVI. napisao 10. ožujka 2009. i što citira naš dekret, dakle da svećenici Bratstva nemaju zakonitu službu u Crkvi. Posrijedi su dakako svećenici zaređeni na nedopušten način, a nijedan katolički svećenik čija je služba nedopuštena - bio ili ne bio članom FSSPX-a - ne može celebrirati u jednoj katoličkoj crkvi, tim više ako je očito da nije izmiren s Crkvom.

Stvarna poteškoća ovih svećenika, u usporedbi s pravoslavnim svećenicima ili protestantskim pastorima, jest da njihova služba stvarno pridonosi - možda bez njihove namjere - podjeli Crkve Katoličke iznutra. I upravo se zbog ove točke uvećao moj nemir u ovim posljednjim mjesecima. Bio sam već potresen činjenicom da je jedan biskup FSSPX-a objavio rad u kojem se opetovano optužuje papu Benedikta XVI. da je krivovjernik. (Bernard Tissier de Mallerais, L’étrange théologie de Benoît XVI, Avrillé, 2010.) [talijanska verzija: La strana teologia di Benedetto XVI, Ichthys, Albano Laziale, 2012.]. Međutim, moglo se raditi o izoliranom stajalištu koje se nije odnosilo na Bratstvo kao takvo premda je dolazilo od jednog od njegovih biskupa. Isto vrijedi za poznate izjave mons. Williamsona, potvrđena stvar po njegovom isključenju iz FSSPX-a.

U tijeku posljednjih mjeseci izjave mons. Bernarda Fellaya, Generalnog poglavara FSSPX-a, na tužan su način u mojim očima potvrdile da Bratstvo ima moć izazvati pomutnju unutar Crkve i naškoditi ugledu Crkve s obzirom na vanjski svijet.

Mislim, primjerice, na propovijed koju je mons. Fellay održao u Parizu l. studenog 2011. Iz nje donosimo neke dijelove:

Glede Drugog vatikanskog sabora - koji zacijelo tvrdi da je njegov nauk u kontinuitetu s tradicionalnim crkvenim naukom i da je njegovim dijelom – mons. Fellay izjavljuje «ovaj je Koncil imao volju, htio je, ne tko zna koju novost, ne površnu novost, nego duboku novost i, logično, u opreci, u proturječju s onim što je Crkva naučavala i čak osuđivala.»

Glede Mise slavljene nakon koncilske reforme, mons. Fellay tvrdi: «Još jedan uvjet, a taj se tiče Mise. Moramo prihvatiti valjanost nove Mise, ne samo valjanost, nego i dopuštenost.(…) I crna Misa može biti valjana. (…) uzimajući ovaj šokantan primjer, razumljivo je da to nije dopušteno, nije dopušteno jer je loše. Dakle, dopušteno znači da se nešto smije jer je dobro. (…) Uglavnom, mi ne govorimo čak ni o dopuštenosti, kažemo jednostavno da je ona loša. Ovo je dovoljno.»

Glede stanja dijaloga, on to opisuje ovim pojmovima: «Stvari su blokirane. To je povratak na polaznu točku. Nalazimo se točno na istoj točci kao i mons. Lefebvre u godinama 1975., 1974.».
S obzirom na ovu konstataciju, moje su se skrupule ublažile…

Mislim također i na izjave mons. Fellaya u New Hamburgu, u Kanadi, 28. prosinca 2012., koje Židove predstavljaju kao «neprijatelje Crkve». U ovoj prosudbi, oni su udruženi s masonima i modernistima koji su opisani djelatnima u Rimu s ciljem sprječavanja ponovne izmirbe s FSSPX-om. Ovaj opis Židova doveo je do reakcije glasnogovornika Svete Stolice, patera Federica Lombardija, 7. siječnja 2013., i izjave kanadskih biskupa 18. siječnja 2013. Ove činjenice umanjuju ipak umirujuće značenje isključenja mons. Williamsona. Između ostalog, zbog dobro poznatih povijesnih drama, II. je vatikanski sabor želio opisati vjerski dijalog s judaizmom pozitivnim i prijateljskim pojmovima, što je potvrđeno posjetima papa Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. velikoj rimskoj sinagogi. Svaka izjava koju bi u suprotnom smislu dao jedan katolički biskup ili svećenik ozbiljno šteti ugledu Katoličke Crkve, a to opravdava zabranu govora u katoličkim crkvama kleru koji bi mogao govoriti takvim riječima.

Ova su me nedavna događanja navela da napustim strpljivi stav kojeg sam se pridržavao od početka svojeg biskupstva, jer sam od početka poznavao dekret koji je pripremila Biskupska konferencija. I ponavljam, ako bi se držanje FSSPX-a promijenilo, bit ću sretan priznati da sam bio pretjerano pesimističan.

Fribourg, 3. veljače 2013.

+ Charles Morerod
biskup Lausanne, Ženeve i Fribourga