Roberto De Mattei: "Lex dubia non obligat"

Objavljujemo članak profesora De Matteija gdje se nepobitno analizira pravi smisao poslušnosti koja se odnosi prije na Boga, nego na ljude, stigmatizirajući bez priziva legalizam i formalizam koji  izvrću pravo poimanje odnosa s crkvenim vlastima i podupiru ostvarenje onoga što je mons. Lefebvre nazivao “Sotoninim remek djelom ili majstorskim potezom”: navođenje na neposluh prema Bogu u ime poslušnosti.

„Slučaj“ Franjevaca Bezgrješne ponovno povlači pitanje kanonskog, moralnog i duhovnog reda koje se često pojavljivalo i kadšto „eksplodiralo“ u godinama nakon Koncila: problem poslušnosti nepravednomu zakonu. Jedan zakon može biti nepravednim, ne samo kada krši božanski ili naravni zakon, nego kada krši i crkveni zakon veće važnosti. A to je slučaj Dekreta od 11.srpnja  2013. kojim Kongregacija za ustanove posvećenog života određuje komesara za Franjevce Bezgrješne.

Povrjeda prava nije u postavljanju komesara, nego u onom dijelu Dekreta koji želi obvezati Franjevce Bezgrješne da se odreknu Mise po starom Rimskom Obredu. I zbilja postoji, osim bule Quo primum svetog Pija V. (1570.), motuproprij Benedikta XVI. Summorum Pontificum (2007.)  ili opće pravo Crkve koje svim svećenicima daje pravo da „slave Misnu Žrtvu po tipskom izdanju Rimskog Misala koji je objavio blaženi Ivan XXIII.1962. i koji nikada nije bio ukinut kao izvanredni oblik Liturgije Crkve“.

Članak 2 motuproprija jasno označuje da nije potrebno nikakvo dopuštenje ni Apostolske Stolice, niti vlastitog Ordinarija za Mise celebrirane sine populo.

Članak 3 dodaje da ako, ne samo pojedinačni svećenici, nego i „zajednice Ustanova posvećenoga života i Družbe apostolskoga života, bilo papinskoga bilo biskupijskoga prava, u konventualnim odnosno »zajedničkim «slavljima unutar vlastitih crkvi žele slaviti svetu Misu prema izdanju Rimskoga misala iz godine 1962., to im je dopušteno.“

 

Ako pojedina zajednica, odnosno cijela Ustanova ili Družba želi „često, ili redovito, ili trajno održavati takva slavlja, neka o tome odluče viši poglavari u skladu s crkvenim pravom te prema vlastitim zakonima i odredbama.“ Nije potrebno u ovom slučaju ponovno se vraćati na božanska i naravna načela, dovoljno je samo kanonsko pravo. Jedan istaknuti pravnik kao Pedro Lombardia (1930.-1986.) podsjeća kako kanon 135, paragraf  2 novoga Kanonskog prava potvrđuje načelo zakonitosti donositelja zakona u smislu da se „zakonodavna vlast treba vršiti na način kako je određeno pravom“, osobito po kanonima 7-22 kanonskog prava koji čine naslov koji Zakonik posvećuje crkvenim zakonima. (P.Lombardia, Lezioni di diritto canonico, Giuffré, Milano 1986., str.206).

Zakonik podsjeća da se opći crkveni zakoni „proglašuju objavljivanjem u službenom glasilu Acta Apostolicae Sedis“ (kanon 8); da oni „svugdje obvezuju sve za koje su doneseni.“ (kanon 12- § 1); precizira da „Zakoni koji određuju kaznu ili sužavaju slobodno vršenje prava ili sadrže izuzetak od zakona podliježu uskom tumačenju“ (kanon 18); određuje da „ kasniji zakon ukida potpuno ili djelomice raniji, ako to izričito kaže, ili mu je izravno protivan, ili ako sasvim iznova uređuje predmet ranijeg zakona“ (kanon 20); tvrdi da se „u dvojbi ne pretpostavlja da je raniji zakon opozvan, nego kasniji zakoni treba da se povežu s ranijima i da se, koliko je moguće, usklade s njima“ (kanon 21).

Članak 135 određuje na koncu temeljno načelo hijerarhije normi snagom kojega „niži zakonodavac ne može valjano donijeti zakon protivan višemu pravu.“. Čak ni papa ne može dokinuti čin drugog pape, osim u obliku koji se zahtijeva za to. Nepobitno pravilo, moralnog i pravnog reda, jest da preteže pravo koje potječe od višeg reda koje se tiče predmeta veće važnosti, koje je univerzalnije i koje posjeduje očitiji naslov (Regis Jolivet, Trattato di filosofia Morale, svezak I, Morcelliana, Brescia 1959., str. 171-172).

Po kanonu 14, k tome, kanonska norma, da bi bila obvezujućom, ne smije biti podložna pravnoj dvojbi (dubium iuris), nego mora biti sigurna. Kada nedostaje pravna sigurnost, vrijedi aksiom: lex dubia non obligat. Kada smo suočeni s dvojbom, slava Božja i spasenje duša prevladavaju nad konkretnim posljedicama do kojih može dovesti čin, na osobnoj razini. Novi Zakonik kanonskog prava zbilja podsjeća, u svojem posljednjem kanonu, da u Crkvi, „suprema lex“ uvijek mora biti „salus animarum“ (kanon 1752). To je već učio sveti Toma Akvinski: „Svrha kanonskog prava teži miru Crkve i spasenju duša“ (Quaestiones quodlibetales, 12, q.16,a.2), a to ponavljaju i svi veliki kanonisti.

U govoru o „salus animarum“ kao načelu kanonskog uređenja, održanom 6. travnja 2000., kardinal Julián Herranz, Predsjednik Papinskog vijeća za tumačenje zakonskih tekstova, potvrdio je da je to vrhovno načelo koje uređuje kanonsko zakonodavstvo. Sve to pretpostavlja jasno promišljanje koje nije prisutno  u raspri, jer se počesto zaboravlja moralni i metafizički temelj prava.  

Danas prevladava čisto legalističko i formalističko poimanje koje ide za reduciranjem prava na puko oruđe u rukama onoga tko ima vlast. (usp. Don Arturo Cattaneo, Fondamenit ecclesiologici del Diritto canonico, Marcianum Press, Venezia 2011). Po pravnom pozitivizmu koji je ušao u Crkvu, pravedno je ono što vlasti dopuste. U biti, Ius divinum temeljem je svakog očitovanja prava i pretpostavlja prednost prava jus pred zakonom lex. Pravni je pozitivizam  preokrenuo pojmove i vršenjem zakona lex nadomješta legitimnost prava ius. U zakonu se samo vidi želja onoga koji upravlja, a ne odraz božanskog zakona po kojem je Bog temeljem svih prava. On je živim i vječnim Pravom, apsolutnim načelom svih prava (usp.Ius divinum,  Juan Ignacio Arrieta, Marcianum Press, Venezia 2010.)

Poradi toga, u slučaju sukoba između ljudskog i božanskog zakona, „Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!“(Djela Apostolska V,29) Poslušnost dugujemo poglavarima zato što predstavljaju sam Božji autoritet, a oni ga predstavljaju onoliko koliko čuvaju i primjenjuju božanski zakon. Sveti Toma tvrdi da je bolje sučeliti se s izravnom crkvenom ekskomunikacijom i otići u progonstvo u daleke zemlje-kamo ne dospijeva utjecaj svjetovne vlasti-radije nego poslušati nepravednu naredbu:  «ille debet potius excommunicatione, sustinere (…) vel in alias regiones remotas fugere» (Summa Theologiae, Suppl., q. 45, a. 4, ob. 3).

Poslušnost nije samo formalni propis koji nas potiče da se podložimo ljudskim vlastima: to je ponajprije krepost koja upućuje prema savršenosti. Zagrlit će  na savršen način poslušnost, ne netko tko je poslušan zbog vlastitog interesa, servilnog straha ili ljudske naklonosti, nego onaj koji odabire pravu poslušnost koja je jedinstvo ljudske volje s Božanskom voljom. Po ljubavi prema Bogu moramo biti spremni na one čine vrhovne poslušnosti njegovu zakonu i njegovoj Volji koji nas razrješuju sveza krive poslušnosti koja kadšto graniči sa servilnošću u kojoj strah od ljudske vlasti prevladava nad potvrdom božanske istine.

Otpor nezakonitim naredbama kadšto je dužnost, prema Bogu i prema našem bližnjemu koji ima potrebu za gestama uzorne metafizičke i moralne zgusnutosti. Franjevci Bezgrješne primili su i prihvatili od Benedikta XVI. izvanredan dar tradicionalne Mise, koja se u nepravom smislu naziva „tridentskom“, a koju sada tisuće svećenika legitimno slavi po cijelome svijetu. Nema boljeg načina da se izrazi priznanje Benediktu XVI. za primljeno dobro i da se istodobno očituje vlastiti osjećaj protesta prema pretrpljenoj nepravdi, nego da se nastavi celebrirati mirne savjesti svetu Misnu Žrtvu po starom Rimskom obredu. Nijedan protivan zakon ne obvezuje ih u savjesti. Možda će to malobrojni učiniti, ali popuštanje radi izbjegavanja većih zala neće pomoći da se udalji nevrijeme koje bjesni nad njihovom družbom i nad Crkvom. (Roberto de Mattei)