U
posljednje vrijeme jedan naš čitatelj imao je zanimljivo i iznimno korisno
iskustvo u jednoj raspravi o Tradiciji. Naišao je na jedan militantan, brutalan
napad na Bratstvo sv. Pija X. i nadbiskupa Lefebvrea koji je vrvio teškim
uvredama na njih, s nedostatkom čak elementarne ljudske pristojnosti. Pored
svih lažnih optužbi i krivih argumenata, ušao je u raspravu oko jedne osobito
groteskne tvrdnje – da je papa sv. Pijo V. svojom liturgijskom reformom i
izdavanjem Misala učinio ono isto što i papa Pavao VI. – stvorio novi obred, i
da ona misa koja se služila do sv. Pija V. nije u svojoj biti bila identična
Misalu koji je ovaj veliki i sveti papa izdao. Apsurdnost i neodrživost te
tvrdnje toliko je očita da nije potrebno tražiti neke specijalne izvore, i
dovoljno je naprosto posegnuti za jednim od najuglednijih teologa u modernoj
Crkvi – papom emeritusom Banediktom XVI., odnosno tada kardinalom Ratzingerom,
koji u svojoj biografiji crno na bijelo iznosi sljedeće konstatacije:
,,Drugi
je veliki događaj na početku mojih regensburških godina bilo objavljivanje
Misala Pavla VI., povezano s gotovo potpunom zabranom dotadašnjeg Misala, nakon
prijelazne faze od samo pola godine. Mogli smo samo pozdraviti činjenicu da je
nakon vremena eksperimentiranja, koje je često duboko nagrđivalo liturgiju,
pred nama ponovno bio obvezujući liturgijski tekst. Bio sam zaprepašten
zabranom staroga Misala jer se nešto takvo nije dogodilo u cijeloj povijesti
liturgije. Stvaran je dojam da je to nešto posve normalno. Dotadašnji je Misal
izradio Pio V. 1570. slijedeći odluke Tridentinskoga sabora; stoga je normalno
da nakon 400 godina i novoga sabora novi papa izda novi Misal. Međutim,
povijesna je istina bila drukčija. Pio V. je samo dao preraditi postojeći
Rimski misal, kako se uvijek događalo tijekom stoljeća živa i dinamična
napredovanja povijesti. Tako su i mnogi njegovi nasljednici prerađivali taj
Misal, nikada ne suprotstavljajući jedan Misal drugomu. Uvijek se radilo o neprekinutu
procesu rasta i pročišćivanja u kojemu nikada nije uništavan kontinuitet. Ne
postoji Misal Pija V. kojega bi on izradio. Pio V. je samo preradio već
postojeći Misal i to treba shvatiti kao fazu u dugu procesu povijesnoga rasta.
Novost je nakon Sabora u Tridentu bila drukčije naravi: prodor reformacije se
posebice očitovao u načinu liturgijskih 'reforma'.
Katolička
i protestantska Crkva nisu jednostavno postojale jedna pored druge. Odvajanje
Crkava se zbivalo gotovo neprimjetno, a najvidljivije i povijesno
najučinkovitije u promjeni liturgije koja je varirala od mjesta do mjesta tako
da često nije bilo moguće povući granicu između onoga što je još bilo katoličko
i onoga što više nije bilo katoličko. U ovoj zamršenoj situaciji, koja je
nastala zbog jedinstvena liturgijskoga zakonodavstva i zbog liturgijskoga
pluralizma koji je postojao u srednjemu vijeku, Papa je odlučio da Missale
Romanum, Misal grada Rima, koji je nesumnjivo bio katolički, treba uvesti ondje
gdje se nije mogli pozvati na liturgiju staru barem 200 godina. Gdje je to bilo
prisutno, moglo se ostati pri dotadašnjoj liturgiji jer je bilo zajamčeno
njezino katoličko obilježje. Stoga se ne može govoriti o zabrani dotadašnjega,
odobrena Misala.
No,
proglašavanje zabrane Misala, koji se razvijao tijekom stoljeća, od vremena
sakramentara stare Crkve, unijelo je prekid i lom u povijest liturgije čije su
posljedice mogle biti samo tragične. Kao što se već dogodilo puno puta prije,
bilo je posve smisleno i u duhu saborskih odredaba da se izvrši revizija Misala,
koja je trebala biti korjenitija nego do tada, pogotovu zbog uvođenja
materinjega jezika u liturgiju. No dogodilo se nešto više: srušena je stara
zgrada i izgrađena druga, od materijala dotadašnje, uz uporabu starih
građevinskih planova.’’ (J. Ratzinger, Moj život, Verbum, Split, 2006.,
123.-125.)
To
je trebao biti jednostavan argument protiv kojeg neokonzervativni um, u svojoj
bezuvjetnoj odanosti modernim papama i hijerarhiji, nije mogao ništa drugo nego
kapitulirati. Međutim, dogodilo se nešto neočekivano – sugovornik nije uopće
prepoznao dio u kojem se iznosio citat kardinala Ratzingera, te njegove riječi
pripisao komentatoru! Tako je mogao otkriti pravo lice i izraziti svoj mentalni
sklop. Bezočno je napao izjave kard.
Ratzingera, proglasivši ga pritom lašcem! Time se jasnije nego igdje
očitovao um neokonzervativne papolatrije – štogod papa kaže, samo zato jer je
papa, pa makar svakom razumnom čovjeku bilo očito da se je protivno tradiciji,
bezuvjetno je istinito i tome se moramo slijepo posložiti. No kad to nije papa
ili neki ugledni hijerarh, ili barem kad to ne znamo – tada možemo posve
slobodno kazati kako stvari stoje. Ako su do danas ministrantice bile zlo i
abusus, to je uistinu tako, no ako sutra papa kaže da su OK, tada će biti OK.
Isto tako, ako su svi tradicionalni pape najoštrije osuđivali svaki pokušaj da
se protestantizira katoličko bogoslužje i da se konstruira radikalno novi
obred, to je bilo točno, no pošto je Pavao VI. uveo takav obred, svaki tko se
usudi reći staru istinu, postaje radikal i šizmatik. Zato se ne možemo oteti
dojmu, da je upravo papolatrija jedan od težih rakova na mističnom tkivu našeg
Gospodina u moderno doba, te će dobiti prioritetni liječnički tretman kada
Crkva doživi svoju istinsku obnovu.
Raspravu
možete vidjeti na sljedećim linkovima:
http://www.splendorofthechurch.com.ph/2013/08/02/sspx-traitor-using-the-ffi-situation-to-advance-their-disobedience-to-the-pope/
http://www.splendorofthechurch.com.ph/2013/08/10/response-to-an-sspx-part-6-on-the-origin-of-tlm-pauline-mass/