Katarina se rodila u Sijeni 1347. godine.
Posljednje od dvadeset petero djece bojitelja odjeće Jacopa Benincase, kao
dvanaestogodišnjakinja obećana je mladiću iz Siene, ali djevojka odbija brak
koji su ugovorili roditelji (po običajima onog vremena), a da bi se učinila
manje lijepom, ošišala je kosu.
Odgovor je roditelja vrlo krut:
prisiljavaju je na najniže i najteže poslove. Obiteljsko kažnjavanje prestaje
kada otac, vidjevši je kako se moli, shvaća da ona nije kao druge kćeri.
Slobodna slijediti svoj put, oblači habit dominikanskih trećoredica i tri se
godine povlači u gotovo popunu tišinu u svojoj kući. S dvadeset joj se godina
ukazuje Isus s Marijom i drugim svecima, stavlja joj zaručnički prsten na prst
i u sljedećem viđenju traži od nje da se posveti obnovi Crkve. Katarina tako
započinje svoj angažman u javnom životu, proputovavši ceste ne samo Torina i
Italije. Mnogobrojne su poznate osobe onog vremena, muškarci i žene, političari
i kardinali, redovnici i laici, dirnuti njezinom karizmom i skupljaju se oko
nje, izabirući je svojom majkom i učiteljicom. Premda je bila polupismena,
diktira važan traktat iz mistike, brojna pisma i pjesme, pokazujući Isusa vođom
i primjerom za sve. Njezina ljubav prema siromašnima i bolesnima, pomoć
osuđenicima na smrt i obraćenja koja slijede, privlače pozornost i oduševljenje
jednostavnih ljudi koji je drže sveticom, ali joj pribavljaju i neke klevete i
progone.
U Pisi, u crkvi svete Kristine, 1375.
godine prima stigme kao znak njezinog savršenog poistovjećivanja s Raspetim,
pet rana koje ostaju nevidljivima kako bi označile poglavito moralne boli koje
će podnijeti za jedinstvo Crkve. Njezina pisma dospijevaju do pape (naziva ga
„slatki Krist na zemlji“) koji stoluje u progonstvu u Avignonu, tražeći od
njega da okonča dugo izgnanstvo i da se vrati u Rim. Posve iscrpljena mukama
napornog života, Katarina umire 29. travnja 1380. sa samo trideset i tri godine.
Bit će kanonizirana 1491.(…)
Zaštitnica talijanskih medicinskih sestara,
zazivaju je žene protiv odstranjenja dojke, kao i protiv glavobolje i zaraznih
bolesti. Velika je sveta Katarina Sijenska (1347.-1380.), učiteljica duhovnosti
i crkvena Naučiteljica, također žestoko
osudila homoseksualnost. U svojem Dijalogu
božanske Providnosti u kojemu iznosi učenja koja je primila od samog Isusa,
ona se ovako izražava o protuprirodnom poroku: ,,Oni
ne samo da se ne uspijevaju oduprijeti slabosti [pale ljudske naravi]... nego čine
još gore kad počine prokleti grijeh protiv prirode. Kao slijepci i maloumni,
nakon što pomrače svjetlo svog razumijevanja, ne prepoznaju bolest i bijedu u
kojoj se nalaze. Jer od toga ne samo da je meni mučno, nego je ogavno čak i
samim vragovima koje su ova izopačena stvorenja izabrala za svoje gospodare.
Za me je taj grijeh protiv prirode toliko gnusan da je samo poradi njega bilo
uništeno pet gradova po sudu moje Božanske Pravde, koja nije više mogla trpjeti
njihovo bezakonje...
Vragovima je ogavan [taj grijeh] ne zato što bi im zlo smetalo ili zato što bi
ih dobro radovalo, nego jer je njihova priroda anđeoska i bježi kad vidi da je
tako odvratan grijeh počinjen. Jer iako je svakako vrag onaj koji prvi pogodi
grješnika otrovnom strijelom požude, ipak, kad čovjek doista počini tako
grješan čin, vrag odlazi.´´
don Marcello Stanzione
Izvor:
Milizia di San Michele Arcangelo