Predstavljamo rezime zanimljivog razgovora
s jednim od prvih suradnika mons. Marcela Lefebvrea. Pater Emanuel Du Chalard, poznat
kao jedan od prvih svećenika FSSPX-a u Italiji, kao i po tome što je uvijek
zadržao neformalne diplomatske kontakte između Bratstva i Rima, opisuje nam
neke vidike Utemeljiteljeve osobnosti, napuštajući, možda prvi put, svoju
poslovičnu i poniznu diskreciju.
* * *
Don Emanuele, vi ste bili jedan od prvih
svećenika koje je zaredio mons. Lefebvre nakon utemeljenja FSSPX-a. Potom ste
mu bili blizu dugo godina. Možete li nam ukratko opisati njegovu osobnost u
svagdašnjem životu onkraj trenutaka u javnosti?
Ponajprije, mons. Lefebvre nam je bio ocem
i primjerom. Vazda je pazio na sve, čak i na najsitnije detalje. Želio je da
sjemenište bude jednostavnim, ali čistim i urednim. Živio je u sjemeništu kao i
mi, pridržavao se istog rasporeda, vazda je bio nazočnim na svim zajedničkim
molitvama, uzimao je obroke u refektoriju s bogoslovima, nikada nije tražio
ništa posebno za sebe. S druge pak strane, nije volio protekciju. Veoma je pazio na osobe, vazda spreman
poslušati bogoslove, moglo ga se otići posjetiti u njegov ured kad god se
željelo, činilo se da nikada nije imao nikakvog drugog posla. Bio je primjerom
raspoloživosti. Vazda se veoma brinuo o gostima, volio je ugodan razgovor i
volio je humor i šalu. Prenosio je smisao za radost kao i mir i vedrinu. Bio je
dobar čovjek, ali bio je poglavito svećenik i biskup koji je bio blizu svima.
Kad bi ga netko želio vidjeti ili imati susret s njime, nije bilo teško: nije
imao privatnog tajnika, sve je vodio sam: dogovore, korespondenciju,
organizaciju putovanja.
Možete li nam ispričati neku anegdotu koju
niste objavili, a koju ste doživjeli živeći pokraj mons. Lefebvrea?
Ne bih znao, ali mogu reći da, što sam više
upoznao i pohodio mons. Lefebvrea, navlastito u rimskom kontekstu, više sam
shvaćao da je zbilja bio velikim čovjekom Crkve. Samo su malobrojni imali
njegovo zrelo iskustvo primljenih odgovornosti. Poznavao je Rimsku kuriju i
njezine mehanizme do u tančine. Praktično, zbog ovog ili onog razloga, posjetio
je sve vatikanske dikasterije. Nije samo dobro poznavao Crkvu i njezine
problem, nego je o njoj imao viziju vjere, nadnaravnu viziju. Sve je to od
njega činilo klerika visoka stasa.
Često ste pratili mons. Lefebvrea tijekom
njegovih posjeta u Vatikanu. S kakvim se duhom živjelo te trenutke, kako se u
njemu usuglasila ljubav prema katoličkom Rimu i želja za širenjem nauka svih
vremena kojemu su često proturječile same crkvene vlasti?
Mons. Lefebvre je posvetio svoj život za
Crkvu, za Rim, za papinstvo, živio je za nju i za Njega je služenje Crkvi
značilo spašavati duše. Stoga je poslijekoncilsku krizu proživljavao
dramatično. Misionarski je smisao bio duboko upisan u njegovu dušu. Možemo reći
da je njegova reakcija s obzirom na krizu u Crkvi bila određena sviješću koje
su stvarne potrebe duša. Ako se vjera većma ne prenosi, duše se ne mogu
spasiti.
Uvijek ću se sjećati njegove reakcije na
najavu prvog susreta u Asizu u listopadu 1986. U prolazu u Ecôneu, bio sam u
njegovu uredu i rekoh mu ono što se šaputalo o ovom projektu. Uhvatio se rukama
za glavu i rekao je jako ražalošćen: „To je uništenje misije“. Bila je to
njegova duboko misijska duša koja je reagirala.
Vazda sam kod njega zamjećivao veliko
poštovanje prema crkvenoj hijerarhiji. Možda su njegova sramežljivost i također
ovo poštovanje bile uzrokom toga da je, ako je neki kardinal u razgovoru
zastupao neku zabludu ili govorio pogrješne stvari, Monsinjor uglavnom šutio i
nije većma govorio. Za njega je bilo neshvatljivo da jedan čovjek Crkve može
tako govoriti. Kada bi izišao sa susreta, govorio bi mi: „Pa, kako je moguće da
Kardinal može tvrditi ovakve stvari!“ Bio je zapanjen.
Za njega je bila zacijelo tragedija naći se
u opreci s Rimom, s Papom. On, kojeg je desetljećima papa ohrabrivao za njegov
apostolat u Africi, nije shvaćao kako većma ne može raditi u istom duhu i s
istom revnošću. Neke su se stvari s Koncilom promijenile. U takvim ga je
situacijama vodila samo njegova velika vjera, bila je do vjera do herojstva.
Platio je svojom osobom.
U vjeri dakako postoji red. Crkva je u
službi Istine (nadnaravne Istine), Crkva je čuvaricom Istine, ona ne stvara
Istinu i ne može je promijeniti. Potom, treba je prenositi u njezinoj
cijelosti. Crkva je također u službi duša i ima odgovornost za njihovo spasenje.
Sve ostalo mora se urediti u službi Vjere i spasenja duša.
Ove su misli vodile monsinjora Lefebvrea u
ovim godinama poteškoća s Rimom. Bio je uvjerenim da će jednoga dana Rim
zahvaliti Bratstvu za njegovu obranu vjere i za sve podnesene žrtve. Ja sam
osobno uvjeren da će Crkva jednog dana priznati herojsku vjeru ovoga biskupa.
Bili ste uz mons. Lefebvrea također i u
trenutku u kojem je odlučio zarediti četiri biskupa FSSPX-a. Kako su proživljeni ti dani? Koja je bila
odlučujuća činjenica koja ga je dovela do ove teške odluke?
Nisam bio jedini svećenik koji je izbliza
slijedio ovaj delikatni trenutak Monsinjorova postojanja i unutarnjeg života u
Bratstvu. Mislim da bi pater Franz Schmidberger, koji je u ono vrijeme bio
Generalnim poglavarom te četvorica koja su posvećena za biskupe, mogli
svjedočiti bolje od mene. Bile su u biti tri etape ovoga puta: odluka o
posvećenju biskupa, kada to valja učiniti i na koncu, samo posvećenje.
Prva je etapa bila dugo pripravljana
osobnim razmišljanjem o krizi u Crkvi. Vrlo je vjerojatno da je tražio
mišljenje mjerodavnih osoba i poglavito je mnogo molio. Zna se, primjerice, da
se Monsinjor barem godinu dana ustajao svake noći kako bi molio sat vremena
pred Presvetim Sakramentom s ciljem da ima potrebne milosti da shvati ono što
treba učiniti. Čuo sam ga kako govori: „Mogao bih ostaviti stvari kakve jesu, a
onda će Gospodin providjeti za budućnost Bratstva, ali Gospodin bi mi mogao
također reći u dan suda: jeste li učinili sve ono što ste mogli učiniti kao Biskup?“
Po mojoj poniznoj obavijesti bilo bi pogrješno misliti da je Monsinjor donio
ovu odluku samo za Bratstvo i njegovu budućnost.
Dakako, vidio je većma potrebu Crkve općenito
i držao je, u savjesti, da je ovaj korak nužan za povratak Tradicije, osobito
obnovom autentičnog svećenstva.
To je bila prva etapa i, kada je jednom
donio odluku, bila je to za njega kao neka vrsta utjehe jer je jasno shvatio da
je to volja Gospodinova.
Druga se etapa ticala vremena kada je
trebalo izvršiti ta biskupska posvećenja. Rješenje problema došlo je nakon
slijeda događaja. Najprije je želio iskušati s Rimom mogućnost da se vidi što
se može učiniti: susreti s kardinalom Ratzingerom, potom kanonska vizitacija
kardinala Gagnona, onda povjerenstvo između Svete Stolice i Bratstva,
naposljetku famozni protokol 5. svibnja 1988.
Sve to, međutim, ne bi dopustilo da se
njegovo djelo nastavi s vedrinom iako je Monsinjor priznao da je u protokolu
Sveta Stolica učinila važne ustupke kao uporabu tradicionalnih liturgijskih
knjiga.
Osim toga, zacijelo nije bila nebitna
činjenica njegova poodmakla dob. Shvaćao je da više ne može nastaviti s
putovanjima radi podjele svete Potvrde i ređenja. I tako je donio odluku da će
posvetiti četiri biskupa 30. lipnja 1988.
Treću etapu svi poznajemo. Proživljena je s
malo napetosti zbog nekih prijetnji i zbog velikog broja novinara pristiglih iz
cijelog svijeta.
Dodajem o tome dva promišljanja. Prvo se
tiče vedrine i mira koji su pratili Monsinjora u svim trima etapama i što je
vazda znao prenijeti na one koji su mu bili u blizini. Drugo se promišljanje
tiče njegove odlučnosti. Jedanput kad je donio odluku, ništa ga većma nije
zaustavljalo. Prije posvećenja imao je jako puno pritisaka iz Rima i s drugih
mjesta kako bi odustao od toga. To me podsjeća kako je zadržao isto ponašanje
prigodom konferencije koja je održana u lipnju 1977. u Rimu, u palači princeze Pallavicini.
U to je vrijeme bio veliki medijski pritisak talijanskih novina i posjeta
različitih osobnosti, ali ništa i nitko ga nisu zaustavili. Nije to bio čovjek
nepromišljen u svojim odlukama. Kada su pak odluke prihvaćane, osobito kroz
patnju, ništa ga većma nije zaustavljalo.
Je li istina da je susret u Asizu 1986.
predstavljao važan element koji je potaknuo mons. Lefebvrea na odluku da
posveti biskupe?
Ne bih rekao da je susret u Asizu bio
odsudnim elementom. On je predstavljao štoviše očigledan znak, pred očima
sviju, o težini krize. I zbilja, jasno je pokazivao kamo mogu odvesti novosti
II. vatikanskoga sabora. L'Osservatore Romano u to je vrijeme Asiz opravdavao
Koncilom. Vidimo kamo su odveli famozna religijska sloboda i ekumenizam
Koncila, onkraj svih umjetnih tumačenja koje se kanilo dati o tom događaju.
Na kraju krajeva, trenutačna kriza dovodi
do apostazije, a to je ono što proživljavamo danas, danas je to još očitije
nego 1988.
Je li Vam mons. Lefebvre ikada govorio o
svojem susretu s ocem Pijom? Neki autori pričaju da je tom prigodom svetac iz
Pietrelcine ukorio mons. Lefebvrea, drugi to niječu. Znate li Vi nešto više o
tome?
Monsinjor je bio vrlo diskretan o svemu
onome što je učinio i što čini. Ali u ovoj stvari nam je pojasnio da je susret
bio veoma kratak. Zatražio je od oca Pija da moli za opći kapitul Kongregacije
misionara Duha Svetoga čijim je onda bio Generalnim poglavarom. Bio je doista
vrlo zabrinut i zatražio je blagoslov. Odgovor oca Pija je bio: „Vi mene
trebate blagosloviti.“ Nije bilo drugih riječi. Protiv glasina o tome da je
otac Pijo rekao da će Monsinjor biti uzrokom šizme, mogli smo dobiti
svjedočanstvo dvojice svećenika koji su ga pratili u San Giovanni Rotondo. Ta
svjedočanstva potvrđuju ono što je Monsinjor uvijek govorio o ovome susretu.
I u najtežim trenutcima mons. Lefebvre je zadržao prijateljske odnose
s nekoliko visokih prelata. Možete li nam reći nešto o tome, posebice s obzirom
na njegova nasljednika u Dakaru kardinala Thianduma i kardinala Sirija?
Monsinjora su uvijek poštovali mnogi
prelati u Rimu. S jedne strane, zbog dužnosti koje je vršio: nadbiskup Dakara, Apostolski delegat za cijelu frankofonu
Afriku, potom Generalni poglavar otaca Duha Svetoga, kongregacije koja je onda
brojila pet tisuća članova. On je uradio ogroman posao, činjenica je koju nitko
ne može zanijekati. Poštovali su ga jer je bio cjelovit čovjek, nije ga se
moglo ucijeniti, bio je dosljedan i dosta ih je znalo da je u biti imao pravo
dok oni nisu imali njegovu hrabrost iz oportunističkih razloga. Biti
kritiziran, pogrđen, prezren, ponižen, osuđen, promatran kao izvan Crkve,
ekskomuniciran i prihvatiti to iz ljubavi prema Isusu Kristu i njegovoj Crkvi,
nije baš svima dano.
Kardinal Dakara, mons. Thiandium, je zasigurno bio jedan od najhrabrijih. Gajio je veliko divljenje prema
Monsinjoru, sve mu je dugovao. Svećeništvo, biskupstvo i možemo reći i
kardinalsko dostojanstvo jer mu je, na neki način, on pripravio put. Nije
Kardinal samo zbog toga cijenio mons.
Lefebvrea; poznavao je njegove sposobnosti i vidio ga je na djelu u Dakaru.
Znam da je Kardinal intervenirao kod Pavla VI., Ivana Pavla I. i Ivana Pavla
II. u korist mons. Lefebvrea. Prigodom Sinode o obitelji organizirao je susret
između kardinala Ratzingera, mons. Lefebvrea i njega samoga. Bilo je također i
nekoliko susreta s kardinalom Sirijem, ali ne bih znao reći u kakvoj su se
klimi odvijali.
Potom, uvijek su ga primali kardinali Oddi
i Palazzini.
Koliko Vam je poznato je li mons. Lefebvre
imao mistične doživljaje?
Premda je Monsinjor zacijelo bio vrlo
otvoren čovjek, drag i vrlo pristupačan, bio je pak vrlo diskretan o onome što
je radio primjerice u Africi. Pričao je rado o doživljajima u savani, ali ne i o svojem djelu. Jednog sam dana upitao
njegovu sestru, karmelićanku, majku Marie Christiane znade li nešto o
apostolatu u Africi, odgovorila mi je: svaki put kada bih od mog brata
zatražila vijesti o onome što je radio kao misionar ili biskup, on bi
promijenio temu.
Budući da je vazda bio veoma rezerviranim o
svojoj osobi, ne bih mogao reći je li imao mistična iskustva. Znam sa sigurnošću
da je mnogo molio, osobito kada je imao poteškoće koje je trebalo riješiti, a s
druge strane onaj san u katedrali u Dakaru o obnovi svećenstva na koji aludira
na početku knjige Itinéraire
spirituel, knjige koju
na neki način držimo njegovom oporukom. Koji je to tip sna bio, to pak ne
znamo.
Neki su novinari zastupali mišljenje da je
mons. Lefebvre u posljednjim danima života bio tjeskobnim i da se u određenom
smislu „pokajao“ za neke svoje geste. Je li Vam to poznato? Kada ste ga
posljednji put vidjeli?
Iz onoga što ja mogu znati, Monsignore se
nikada nije kajao zbog onoga što je učinio. Osobno sam imao milost provesti
tjedan dana s njim, mjesec dana prije njegove smrti, tri dana na Sardiniji i
tri dana u Toskani. Vidio sam ga još u bolnici u Martignyju, sat vremena,
tjedan dana prije njegova preminuća i prije kirurškog zahvata kojemu je
podvrgnut. Mogu posvjedočiti da je bio veoma vedrim, pričao mi je o Bratstvu, o
vjernicima i više se puta također i našalio.
IZVOR: http://www.sanpiox.it/