Ako
u mislima brzo prijeđemo sve događaje koji su zbili unutar Crkve u
ovoj tek protekloj godini, možemo samo s gorčinom zaključiti da je
za Zaručnicu Kristovu zima još duga i proljeće kasni s dolaskom.
Nas
se katolike može usporediti sa židovskim narodom Staroga zavjeta
koji je četrdeset godina lutao Sinajskom pustinjom prije nego je
dospio do obećane zemlje.
Isto
kao što sada ne uspijevamo vidjeti tračak Restauracije i još
tumaramo pustinjom II. vatikanskog sabora. Sve se to zbiva jer
očigledno još nismo dostojni nazočiti pobjedi Bezgrješnog Srca
Marijina.
Nismo
toga dostojni? Zbog ove bi se rečenice netko mogao namrgoditi!
Molimo molitve na besprijekornom latinskome, poznajemo sve rubrike
Mise svih vremena i znamo dokazati ozbiljnim argumentacijama da je
II. vatikanski sabor u rupturi u odnosi na prošlost. Protupovijest,
potom, naša je jača strana i navijamo za Vandeju (na način
nogometne momčadi) i za Cristerose! K tome, u borbi protiv pobačaja
i protiv protuprirodnih zajednica uvijek smo na prvoj crti i pokret
je u našoj DNK! Što drugo trebamo činiti? Očito nedostaje
temeljna stvar: ne
misliti samo kao katolici, nego i živjeti kao takvi,
razmišljajući o činjenici da su ove strašne godine scenarij
zastrašujućeg rata zloduha protiv Katoličke Crkve! Nalazimo se
upravo na sredini 100 godina slobode koje su dane sotoni u ukazanju
koje je imao Lav XIII.!
„Sancte
Michael Arcangele defende nos in proelio…”! Svaki put kad skupa sa svećenikom na kraju Mise molimo molitve
koje je htio papa Pecci kako bismo baš isprosili pomoć Presvete
Djevice i svetog Mihovila Arkanđela, morali bismo porazmisliti o
činjenici da je, ljudski govoreći, bitka izgubljena i da nas samo
Križ Kristov može dovesti do pobjede! A to je borba koja počinje
obraćenjem nas samih, povratkom životu katolika također i u
malenim stvarima. Samo tako nećemo izgubiti pozicije pred
neprijateljem koji napreduje. Danas se pak naša vojska sve više
smanjuje! Upravo gubimo mladi naraštaj, našu djecu! Takozvani
tradicionalizam ne uspijeva sada više odgajati na autentično
katolički način, a rezultat je naraštaj dobrih mladića i
djevojaka, ali s liberalnim načelima i idejama! Mladići i djevojke
koji idu na Misu, ali koji ne razmišljaju puno drukčije od kolege
nevjernika s kojima žive pet dana od sedam! Mladići i djevojke koji
se pričešćuju, ali koji su našli posredništvo (nemoguće s
katoličkog stajališta) sa svijetom!
A
problem nisu samo programi koji institucije sastavljaju o seksualnom
odgoju već od vrtića, nego
u tome da ništa ne činimo usuprot lavini koja se širi! Naša
borba završava u stilu brbljarija u kafiću (još bolje s kriglom
piva u ruci), u kojima držimo prelijepe govore nakon kojih pak
nikada ne uslijedi djelo.
Potpuna
je površnost ako vjerujemo da problem programa u školi ili problem
lošeg društva s kojim se naša djeca susreću ili loših uzora od
kojih uče jesu rješivi problemi. „Mi imamo jako dijete!“ (sic!)
„Mi uspijevamo držati situaciju pod kontrolom!“ (sic!) „Bitno je da
naša djeca znaju sve što se zbilja događalo tijekom borbe za
nastanak naše države ili tijekom Drugog svjetskog rata!“ (sic!)
Obmanuti
roditelji! Štoviše, nesvjesni!
Duše koje su nam povjerene da ih učinimo svetima ostavljene za
hranu lavovima u areni s roditeljima na tribinama koji gledaju!
Roditeljima kojima zbilja nije na srcu problem odgoja i koji se
skrivaju iza banalnih (i nekatoličkih) izlika kada se njih pozove da
djecu ne šalju u državne škole. Prelagano je glumiti
tradicionaliste gledajući izdaleka i upirući prstom u papu Franju
koji jedanput dnevno nešto kaže ili u masone koji sastavljaju
protukršćanske programe! Napravimo ponajprije ispit savjesti i
upitajmo se što zbilja želimo za našu djecu! Prije nego što se
zabrinemo zbog neprijateljeve nečovječnosti, brinimo se kako
obučiti svoju vojsku!
I
budući da kao tradicionalisti još znamo što su posljednje stvari,
mislimo na svoju smrt i na sud pred Božjim sudištem. I baš u tom
trenutku, kada bude odlučeno naše spasenje ili vječno prokletstvo,
morat
ćemo odgovoriti kako smo odgajali duše koje su nam bile povjerene!
I neće biti banalnih isprika kao primjerice „Pa imali su
nastavnika koji nije uvodio nijedan program seksualnog odgoja!“, ta
ne možemo sebi svezati oči misleći da je problem škole samo u
programima!
Kakav
primjer daju prijatelji iz razreda? Koja je moda ušla u njihova
srca? Kakvi su nemoralni primjeri koji potječu od mladih koji više
ne vjeruju u smrtni grijeh i koji nemaju ni mrvicu vjere? Grozna
pitanja koja roditelj tradicionalist (osobito naš!) ignorira…Dečki
i cure bačeni u arenu nemorala već od godina ranog djetinjstva i
adolescencije, najosjetljivijih godina u kojima se oblikuje karakter
i u kojima se stvaraju osnove za spasenje ili propast duše.
Kršćansko se društvo ne obnavlja predavanjima ili pokretom koji je sam sebi svrha, nego počevši od obitelji i preko odgoja! Neka Presveta Djevica otvori oči mnogim katoličkim roditeljima i neka se tako prošire autentično katoličke škole ili, vrlo jednostavno, obitelji koje se – nakon što su shvatile tešku opasnost – ujedine u svojoj djeci da bi dali život očinskoj instituciji koja je još i danas kod nas moguća. Deus vult!
Joselito Panzica
Izvor:
Tradizione.biz