„Nadalje, to što pišeš da nisi želio prenijeti moje pismo kraljici
Theodelindi zbog toga što se u njemu spominje peti koncil, jer si mislio da bi
se ona mogla zbog toga uvrijediti, dobro si učinio što ga nisi prenio. Stoga
sada činimo onako kako si preporučio, naime, izražavamo odobravanje četiriju
koncila. Međutim, što se tiče koncila koji je kasnije održan u Carigradu, koji
mnogi nazivaju petim, želio bih da znaš da on nije naredio ili podržao ništa
što je protiv ova četiri presveta koncila, budući da se nije radilo ništa u
odnosu na vjeru, nego na osobe; osobe, također, o kojima ništa nije sadržano u
spisima Koncila u Kalcedonu, ali, nakon što se objavilo kanone, nastala je
rasprava i na kraju javno pretresanje nekih osoba. Međutim svejedno smo učinili
kako si želio, ne spominjući taj koncil“.
Papa sv. Grgur Veliki, Pismo Konstanciju, milanskom biskupu (Pisma
IV, 39)
„II. vatikanski nije bez presedana. Do otprilike analogne
situacije došlo je mnogo ranije u povijesti Crkve, čega ni tradicionalisti ni
neokatolici podjednako nisu svjesni: na Drugom carigradskom saboru, održanom
553.god. Mons. Philip Hughes 1934. god. opisao ga je kao „najčudniji od svih
općih koncila“. Bio je to ekumenski koncil, peti od dvadeset i jednog koliko ih
je Crkva sazvala od Nicejskog do Vatikanskog. Strogo gledano, on nije poučavao
ništa krivo. Međutim, kao što se pokazalo i za II. vatikanski, II. carigradski
je bio potpuna katastrofa i kao takvog ga prepoznaju mnogi suvremeni
promatrači. Neokatolici, koji osuđuju tradicionaliste, kritičare II.
vatikanskog, trebali bi dobro upoznati ovaj nesretni koncil…
Ako je sv. Grgur papa mogao savjetovati šutnju o petom ekumenskom
koncilu, ne bi trebalo biti samo po sebi nezakonito savjetovati sličan pristup
nejasnom koncilu našeg vremena. Dakako, on je sazvan legitimno i ima status
ekumenskog koncila. Svi to priznaju. Ali ako je on unio samo zbunjenost i neslogu,
zašto inzistirati da ga se tretira kao idola, naglašavajući ga do (mjere)
isključivanja svega ostaloga, kad povijest pokazuje da takav stav nije ni
potreban ni poželjan?"
Christopher Ferrara i Thomas E.Woods, The Great Facade, str.
327,332
,,Katolik mora biti slobodan reći o II. carigradskom koncilu ono
što je očito svakome tko ga je proučavao; on nije učinio ništa za povratak
monofizita (heretika) u krilo crkve, zapravo je mnoge od njih još više otuđio.
Zbog zbunjujuće naravi onoga što je koncil pokušavao učiniti, pravovjerni
katolici, sa svoje strane, morali su biti zbunjeni i demoralizirani ovim
koncilom i zaista su ga desetljećima kasnije cijela područja zapada odbijala
priznati ekumenskim koncilom, uvjereni da je on na neki način odbacio i oborio
učenja Kalcedonskog (četvrtog ekumenskog koncila).
Sv. Izidor Seviljski nije imao lijepe riječi o II. carigradskom.
Temeljeći se, dakle, na svjedočanstvu ljudskog razuma, možemo slobodno
zaključiti da je ovaj koncil, iako nije poučavao ništa sigurno pogrešno, bio
užasna katastrofa koja nije nikad trebala biti sazvana. Nemoguće je zamisliti
bilo kakvu osnovu po kojoj bi i najokorjeliji neokatolik mogao opisati ovaj
peti ekumenski koncil kao nesumnjivu blagodat.
Primjer II. carigradskog koncila služi da bi pokazao ne samo zbrku
koju ekumenski koncil može unijeti u Crkvu ako i ne poučava dogmatske pogreške,
nego i to da cijeli život Crkve ne treba biti organiziran oko dekreta
najnovijeg koncila. Danas ćemo čuti neprestane poticaje da upijamo duh Drugog
vatikanskog koncila, da cijeli život Crkve treba preurediti u skladu s njegovim
odlukama, da se zaista cijelo djelovanje Crkve odvija u svjetlu koncila. Nakon
II. carigradskog, s druge strane, kad je svećenstvo moglo vidjeti da je nedavni
koncil prouzročio samo podjelu, zbunjenost i sukob, nismo više čuli takve
poticaje. Kao što smo naveli, papa sv. Grgur Veliki zapravo je savjetovao
biskupu kojeg je mučio koncil, da jednostavno o toj temi šuti, držeći se čvrsto
katoličke vjere kako je izložena na (prethodnom) kalcedonskom koncilu. Grgur i
drugi pape šestog i sedmog stoljeća su bili dovoljno inteligentni da shvate da
bi opsesivni naglasak na koncilu samo ponavljao raskol i nastavljao
demoralizirati pravovjernu stranu. Dakle, kad god je to bilo moguće, oni su ga
jednostavno ignorirali.
Zašto ne bismo činili isto i s II. vatikanskim? Ako se za jedan
koncil (osobito zato što je II. vatikanski bio više pastoralni nego dogmatski
koncil) može reći u najboljem slučaju da Crkvi ne pomaže, a u najgorem da joj šteti, onda se sigurno i za neki drugi može. Zašto ne bismo poslušali savjet pape
sv. Grgura Velikog milanskom biskupu i jednostavno ne govorili o njemu?"
Thomas E. Woods,ml. „An Ambiguous Cuoncil“, u časopisu Catholic
Family News, ožujak 2002 (IX:3), str. 18