Dragi prijatelji u Hrvatskoj,
I. Postoji li zbilja kriza u Crkvi?
Kada pogledamo
vjerski život ovdje u Vašoj domovini, u iskušenju smo govoriti samo o nekoliko
zloporaba i uzgrednih zastranjenja. Bacimo li pak pogled na druge zemlje,
osobito na Zapadnu Europu i Sjevernu Ameriku, nastaje posve drukčija slika:
Crkva se nalazi u dubokoj krizi koja ugrožava njezino postojanje u kojoj mi kao
katolici samo zbog toga imamo čvrsto pouzdanje i nadu jer joj je sam Krist,
utjelovljeni Bog i njezin Utemeljitelj, obećao vječni život: „Vrata paklena
neće je nadvladati“ (Mt 16,18). Posljednji pape rječito svjedoče o ovoj krizi.
Navedimo neke od njihovih izjava:
Pavao
VI. kaže u prosincu 1969.:
„Crkva danas prolazi vrijeme nemira. Neki se bave samokritikom, reklo bi se čak
samouništenjem. To je snažan i
složen unutarnji prevrat koji nitko nije očekivao nakon Koncila.“ Isti papa
konstatira 29. lipnja 1972. godine da „ima dojam da je Sotonin dim ušao kroz
neku pukotinu u hram Božji.“
Ivan Pavao II. piše 28.
lipnja 2003. u Ecclesia in Europa
da „mnogi
Europljani ostavljaju dojam da žive bez duhovnih korijena, kao nasljednici što
su spiskali svoju baštinu, koju im je povijest namrla.(…) Među izraze i plodove te egzistencijalne tjeskobe posebno
treba ubrojiti dramatično smanjenje nataliteta, opadanje zanimanja za
svećenička zvanja i posvećeni život, teško donošenje životnih odluka, ako ne i
posvemašnje odbijanje njihova donošenja, uključujući i brak.(…) današnja je
Europa svjedok teške pojave obiteljskih kriza i gubljenja samog pojma obitelji.
(…) U korijenu gubitka nade nalazi se pokušaj da se nametne
antropologija bez Boga i bez Krista. Takvo je razmišljanje dovelo do
poimanja čovjeka kao "apsolutnog središta stvarnosti, izvještačeno ga
postavljajući na mjesto Boga i zaboravljajući da nije čovjek taj koji stvara
Boga, nego je Bog onaj koji stvara čovjeka.(…) Europska kultura ostavlja dojam "tihog otpadništva"
prezasićena čovjeka koji živi kao da Boga nema.
Kardinal Ratzinger, kasniji papa Benedikt XVI., u svojim
razmatranjima Križnog puta na Veliki petak 2005. godine u devetoj postaji Crkvu
uspoređuje s lađom koja pušta vodu na sve strane i koja tone.
Navedimo na koncu još i kardinal Šepera, negdašnjeg Pročelnika Kongregacije za nauk
vjere: „Kriza Crkve jest kriza biskupa.“
Prije nego što
počnemo tumačiti ovu krizu preko raznih činjenica i brojki, želimo ponajprije
istražiti njezino podrijetlo.
II. Odakle dolazi ova kriza?
Već više od 50
godina šire se liberalizam i neomodernizam u Crkvi; prigodom II. vatikanskog
sabora prodrli su u unutrašnjost Crkve. Već papa Pio X., sveti zaštitnik našega
Bratstva, konstatira u svojoj enciklici Pacendi
Dominici gregis od 8. rujna 1907. o modernizmu da se neprijatelji Crkve
više ne nalaze izvan Crkve, nego unutar nje i oni ne dižu sjekiru na grane i
izdanke, nego na samo njezino korijenje. Pogledajmo samo neke posebno upitne
izjave II. vatikanskog sabora:
U dekretu o
ekumenizmu Unitatis redintegratio br.
3 kaže se u 4. poglavlju:
„Stoga te
odijeljene Crkve ili zajednice, iako smatramo da trpe od onih nedostataka,
nipošto nisu lišene značenja i važnosti u otajstvu spasenja. Kristov se, naime,
Duh ne ustručava poslužiti njima kao sredstvima spasenja.“
Ovdje ponajprije
valja napomenuti da se druge denominacije nipošto ne mogu označavati Crkvama.
Krist, božanski Zaručnik, utemeljio je samo jednu Zaručnicu, naime Crkvu koju
je on utemeljio; sve druge vjeroispovijesti žive u odvojenosti od Petrove
stolice ili čak i u herezi, kao primjerice 41 000 raznih protestantskih sekti.
Ako bi oni odista bili sredstvima spasenja, onda se pravoslavni, anglikanci,
luterani i kalvinisti ne bi trebali obratiti. Time se svakom misijskom radu ili
radu za obraćenje otpadnika oduzima pravo postojanja.
U pastoralnoj
konstituciji Gaudium et spes kaže se
u točci 12:
„Po gotovo istom
uvjerenju vjernika i nevjernika sve na zemlji treba biti uređeno prema čovjeku
kao svom središtu i vrhuncu.“
U našemu starom
katekizmu pak stoji da sve na zemlji treba biti uređeno prema Bogu kao
posljednjem cilju. To nije isto! U ovih malo riječi antropocentrični je obrat
programski predstavljen, to jest preobrazba od usmjerenja čovjeka prema Bogu
prema usmjerenju čovjeka prema sebi samomu sve do samoobožavanja.
U konstituciji o
Crkvi Lumen gentium čitamo u točci
16:
„No naum
spasenja obuhvaća i one koji priznaju Stvoritelja, među koje pripadaju u prvom
redu muslimani; priznavajući da drže Abrahamovu vjeru, oni se s nama klanjaju
Bogu jedinomu“
Je li baš točno
da se muslimani s nama klanjaju jednom Bogu? Mi se klanjamo trojedinomu Bogu,
Ocu, Sinu i Duhu Svetomu, jednom Bogu u tri osobe. Upravo to muslimani odbacuju
i predbacuju nam mnogoboštvo.
U izjavi o
nekršćanskim religijama (Nostra aetate)
kaže se onda u točci 3 o islamu:
„Crkva gleda s
poštovanjem i muslimane, koji se klanjaju jedinomu Bogu, živom i subzistentnom,
milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima.
Oni se svom dušom nastoje podložiti njegovim skrovitim odlukama, kao što se
Abraham, na koga se islamska vjera rado poziva, podložio Bogu. Oni Isusa,
istina, ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka, a također i njegovu djevičansku
majku Mariju. Nju ponekad i pobožno zazivaju. Osim toga iščekuju dan suda, kad
će Bog naplatiti svim uskrslim ljudima. Zato cijene moralni život, a Boga štuju
napose molitvom, milostinjom i postom.“
Može li se kod
muslimana zbilja govoriti o moralnom životu ako im Kuran dopušta do četiri žene
te oni neprekidno svoju vjeru šire ognjem i mačem? Po njima cilj posvećuje
sredstva, načelo koje izravno proturječi naravnom pravu i kršćanskom Nauku.
Pronaći ćete u
knjizi Das Konzil, eine bislang ungeschriebene
Geschichte (Koncil, dosada nenapisana
povijest) profesora Roberta de Matteija vrlo opsežan, izvrstan prikaz II.
vatikanskog sabora i razornih snaga koje su ondje djelovale.
Neposredna
posljedica ovoga Koncila jest ukidanje katoličkih država. Sukladno izjavi o
vjerskoj slobodi država ima dužnost dopustiti svim religijama i
vjeroispovijestima naravno pravo dok se njezina istinska dužnost, jedinu
istinsku religiju štititi od zablude i moralne iskvarenosti te je potpomagati,
više i ne zahtijeva. Upravo u ovome duhu papa je Ivan Pavao II. 27. listopada
1986. pozvao vođe svih velikih svjetskih religija na zajedničku molitvu za mir
u Asiz i stavio im katoličke crkve na raspolaganje za njihove dijelom poganske
obrede. Tako su budisti postavili Budin kip na svetohranište katoličke crkve
svetog Petra! Posljedica ovoga susreta i događaja iste vrste koji su uslijedili
jest širenje vjerskog indiferentizma: Svaka je religija put spasenja, svaki je
čovjek anonimni kršćanin, druge su religije anonimno kršćanstvo; sve religije
pridonose miru i razumijevanju među ljudima. Prošlost je izjava prvoga pape: „I
nema ni u kome drugom spasenja“ (usp. Djela apostolska 4,12)
III. Tužne činjenice i posljedice
1. Pokoncilski
su katekizmi i vjeronaučne knjige svi više ili manje sastavljani prema Holandskom katekizmu kojemu je Sveta
Stolica predbacila brojne hereze i nejasne, dvosmislene formulacije, a da nije
poduzeta korektura. U njemačkom katekizmu Wie
wir Menschen leben stoji primjerice: „Kada kršćani održavaju gozbu s Isusom,
odlaze k oltaru; svećenik im pruža komadić kruha.“ Ne niječe li se ovdje
izričito dogma Tridentskog sabora prema kojoj je Krist u Presvetom sakramentu
istinski, stvarno i bitno prisutan? A kako su prevareni pričesnici koji misle
da primaju Krista, a kojima se u stvarnosti pruža samo komadić kruha!
2. Kod mnogih
teologa na Koncilu i u pokoncilsko vrijeme može se konstatirati odmak od
katoličke vjere. Karl Rahner, koji je mjerodavno utjecao na Koncil, posve
izravnava razliku između naravne i nadnaravne razine. Hansu Küngu zbog njegovih
raznih krivovjerja 1979. godine Rim oduzima poslanje da poučava u ime Crkve.
Stvari puno bolje ne stoje ni s dominikancem Edwardom Schillebeeckxom, koji
primjerice osporava ministerijalno svećeništvo Crkve. Hans Urs von Balthasar,
kojega je Ivan Pavao II. imenovao kardinalom, tvrdio je da je pakao prazan.
Današnji kardinal Kasper niječe veći dio Isusovih čuda u Novom zavjetu i
opisuje ih kao pobožne priče. Profesor Anton Vögtle niječe autentičnost cijele
povijesti Isusova djetinjstva. Profesor Hilberath, koji na sveučilištu Tübingen
radi na formaciji tamošnjih teologa, izričito niječe tjelesno Kristovo
uskrsnuće. Za njega ne bi bilo čudo ni sablazan kada bi se jednog dana pronašao
Isusov grob s potpunim kosturom. Godine 1977. pisalo je 180 teologa biskupije
Rottenburg-Stuttgart evangeličkim župnicima: „Priznajemo Vas kao nositelje iste vlasti i iste odgovornosti.“ Može
li se zbilja katolički svećenik koji stoji u apostolskoj sukcesiji i in persona
Christi otpušta grijehe i vrši Žrtvu naših oltara izjednačiti s protestantskim
predsjedateljem zajednice? Vjeruju li svećenici koji tako nešto pišu još u
svoje vlastito svećeništvo?
3. Vjerska
praksa
U Nizozemskoj je
vjerska praksa sa 60% u vrijeme Koncila spala na 5%
U Quebecu, frankofonoj kanadskoj pokrajini: s 95% na 10%
. Nekada je Quebec bio jedan od najkatoličkijih krajeva svijeta.
U Južnoj
Holandiji župnik, naš prijatelj, pitao je na vjeronauku 24 djece tko zna
učiniti znak križa – samo se jedno jedino dijete znalo prekrižiti! U obiteljima
se dakle ne prenosi više vjera i elementarni molitveni život. Ovaj spomenuti
župnik ima crkvu s preko 800 sjedećih mjesta. Prije Koncila se nedjeljom pet
puta punila; prema tome je bilo otprilike 4000 katolika kod svete Žrtve. Danas
ih je još 90 na jednom jedinom euharistijskom slavlju.
Ispovijed je
postala izgubljenim sakramentom. U Njemačkoj je najprije zamijenjena
pokorničkim bogoslužjima, a onda praktično posve ukinuta. Jedan župnik koji je
naš prijatelj, brine se za tri župe sa sveukupno 900 katolika. Za Božić je imao
dvije ispovijedi, a za Uskrs 10, a svatko tko dođe na Misu, ide na svetu
Pričest. To upućuje na posvemašnji gubitak svijesti o grješnosti i na uobraženu
sigurnost spasenja.
4. Godine 1969.
tradicionalnu svetu Misu zamjenjuje Novus
ordo missae, koji se samo po duhu, ali ne po slovu može pozvati na II.
vatikanski sabor. U prvotnoj verziji u članku 7 stoji: „Gospodnja večera ili
Misa je sveto zborovanje ili skup Božjega naroda okupljenoga da pod
svećenikovim predsjedanjem slavi spomen Gospodnji. Zbog toga o mjesnome
okupljanju svete Crkve eminentno vrijedi Kristovo obećanje: Gdje su dvojica ili
trojica okupljeni u moje ime, tu sam i ja među njima (Mt 18,20)“.
Analizirajmo
nešto pobliže ove izjave: Ako je sveta Misa skup vjernika, onda nema svete Mise
ako oni izostanu i svećenik sam celebrira. Ovdje se zamjenjuje bit svete Mise s
ciljem svete Mise. Zatim, svećenik nipošto ne vrši službu predsjedanja, nego
djeluje in persona Christi, kao
zaređeni službenik. Dalje, prisutnost je Isusa Krista u Oltarskom sakramentu
posve drukčija nego ona čisto duhovna prisutnost gdje su dvojica ili trojica
okupljena u njegovo ime. Ova je definicija izazvala toliko mnogo protesta da je
nakon godinu dana ispravljena i nadopunjena. Ali sama stvar, obred nove
liturgije koji točno odgovara ovoj definiciji, ostao je točno isti. Prema tome,
u njoj se zamjenjuje misao žrtve sve više i više mišlju samo zajedničke gozbe;
svećenik biva predsjedateljem zajednice kao kod protestanata; oltar se pretvara
u stol. Kardinali Ottaviani i Bacci konstatiraju u svojem kritičnom pregledu
NOM-a da predstavlja kako u cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujuće
udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi Tridentskoga sabora . Prema
tome, riječ je o prekidu s crkvenom Tradicijom. Pričest na ruke koja je svugdje
uvedena potkopava vjeru u stvarnu prisutnost i navodi na pomisao da je
Euharistija običan kruh. Celebracija prema narodu izrazom je već spomenutog
antropocentričnog obrata. Nova je liturgija dovela do profaniranja Crkve, ali i
duša; sakralni je karakter dobrim dijelom nestao. U Njemačkoj se primjerice u
vrijeme karnevala svugdje celebriraju lakrdijaške mise. K tome je umanjenje
misli o žrtvi u liturgiji koja je izrečena molitvama, znakovima križa i drugim
gestama dovelo do znatnog umanjenja spremnosti na žrtvu kod vjernika. Egoizam,
pohlepa i oholost stupili su na mjesto poniznosti, vršenja dužnosti, težnje za
krjepošću i odricanja.
5. Upravo je
dramatično smanjenje svećeničkih i redovničkih zvanja. O tome neki podaci:
U Francuskoj
godišnje umire otprilike 800 svećenika, ređenjem dolazi samo 100 novih. Danas
ondje ima župnika koji se moraju brinuti za 60 župa. Nedavno je jedan biskup
rekao da je tijekom svoje službe kao pastir biskupije sahranio preko 100
svećenika, a zaredio jednog jedinoga!
Nije bolje ni s
redovništvom. Osobito je dramatična situacija u Sjedinjenim Američkim Državama.
Prema izjavama Američke biskupske konferencije za muške redove nastaje sljedeća
slika:
U formaciji kod:
|
1965.
|
2000.
|
smanjenje
|
Isusovaca
|
3559
|
389
|
89%
|
Franjevaca
|
2251
|
60
|
97%
|
Kršćanske
školske braće
|
912
|
7
|
99%
|
Benediktinaca
|
1541
|
109
|
93%
|
Redemptorista
|
1128
|
24
|
98%
|
Dominikanaca
|
343
|
38
|
89%
|
Misijskog reda
Maryknoll
|
919
|
15
|
98%
|
Oblata
Bezgrješnog Srca Marijina
|
914
|
13
|
99%
|
Lazarista
|
700
|
18
|
97%
|
Franjevaca
konventualaca
|
511
|
49
|
90%
|
Pasionista
|
574
|
5
|
99%
|
Otaca svetog
Križa
|
434
|
132
|
samo(!)70%
|
Augustinaca
|
483
|
14
|
97%
|
Kapucina
|
440
|
39
|
91%
|
Otaca
Predragocjene krvi
|
521
|
27
|
95%
|
Otaca od La
Sallette
|
552
|
1
|
100%
|
Karmelićana
|
545
|
46
|
92%
|
Otaca Duha
Svetoga
|
159
|
9
|
94%
|
6. Na upravo
potresan način očituje se propadanje nauka i prakse i u braku i obitelji.
Magazin Der Spiegel početkom je ove
godine o tome objavio odgovore njemačkih biskupija na anketu koju je inicirala
Sveta Stolica. Pročitajte sami rezultate kako biste vidjeli koliko je proces
uništenja crkvenog bračnog morala već uznapredovao:
Na pitanje „Osjećate li to grijehom ako ste kod
kontrole rađanja primjenjivali takozvane nedopuštene metode?“ odgovorilo je
86 % niječno, 14 % potvrdno.
Sljedeće pitanje: „Jeste li zbog toga već
odustali od primanja Euharistije?“ Ovdje je 90 % odgovorilo niječno, 10 % potvrdno. U biskupiji Aachen proizlazi iz odgovora da „crkveni bračni i spolni moral“
predstavlja „za mnoge smetnju za vjeru.“ U biskupiji Bamberg odgovori izriču „kritičan stav prema moralnom nauku“. U
biskupiji Essen upitanici se zalažu za to da se „istospolnim parovima omogući blagoslov u crkvi“. U biskupiji
Freiburg „zajednički život prije crkvenog
vjenčanja nije poseban slučaj, nego uobičajen“. U biskupiji Köln „crkveni
se Nauk drži čudnim i punim nerazumijevanja za veze“. U biskupiji Magdeburg
„Crkva je dobrim dijelom izgubila svoj
monopol tumača za životno područje braka
i obitelji“. U biskupiji Mainz „odbacivanje
umjetnih metoda kontrole začeća odbijaju gotovo svi ljudi, odnosno to drže u
većini posve irelevantnim“. U biskupiji Osnabrück „sve se više vjernika udaljuje od Crkve“. U biskupiji Rottenburg se
„zabrana kondoma označava kažnjivom“.
U biskupiji Trier očekuju upitanici „življeno milosrđe u pitanjima braka,
neuspjeha, novog početka i spolnosti“.
IV. Svećeničko bratstvo sv.Pija X.
Kada bi Narod
Božji u Starom zavjetu skrenuo s pravoga puta i okrenuo se idolopoklonstvu i
poganskim kultovima, nastupili bi proroci koji su ga pozivali na obraćenje.
Mnogi od njih su zbog ove ljudski gledano nezahvalne uloge zlostavljani, bacani
u tamnicu ili čak i ubijeni jer su se ljudi htjeli riješiti ovih neugodnih
upozoritelja.
I u Novom
zavjetu Bog u kriznim vremenima šalje ljude kao upozoritelje, podiže svece radi
prevladavanja krivovjerja i ćudorednog propadanja. Uvijek ponovno nastaju
reformski pokreti po kojima Crkva iznovice prepoznaje zdrav Nauk i autentičan
zahtjev Evanđelja. Spomenimo neke primjere:
-
Sveti Atanazije, aleksandrijski biskup, u prvoj se
polovici 4. stoljeća snažno zalaže za Kristovo božanstvo nasuprot arijanstvu.
Zbog toga mora pet puta napustiti svoju biskupsku stolicu, čak ga osuđuje jedna
talijanska biskupska sinoda koju odobrava i papa Liberije. Međutim, na kraju je
nadvladano krivovjerje, a katolička vjera ponovno uspostavljena.
-
Sveti Augustin na osobit način propovijeda protiv
donatista, a također i protiv pelagijanaca dozivajući uvijek u pamet čistu
nezasluženost milosti Božje.
-
Sveti se Ćiril Aleksandrijski suprotstavlja heretiku
Nestoriju Carigradskom i tako spašava dogmu Marijinog Bogomajčinstva, a time i
cijelu kristologiju.
-
Kasnije vidimo Karolinšku reformu, reformu redovništva
koja polazi od samostana Cluny u srednjem vijeku, reformu pape Grgura VII. i
njegovu borbu protiv laičke investiture. On umire u Salernu u progonstvu s
riječima na usnama: „Ljubio sam pravdu, a mrzio nepravdu; stoga umirem u
progonstvu.“ Ali nakon njegove smrti njegova nastojanja oko reformi djeluju
nadasve plodonosno u cijeloj Crkvi.
-
Nakon proširenja Lutherove, Zwinglijeve i Calvinove hereze
Tridentski je sabor donio istinsku reformu po naporima cijelog mnoštva svetaca:
svetog Ignacija Lojolskoga, svetog Petra Kanizija, svete Terezije Avilske,
svetog Karla Boromejskoga, nešto kasnije svetog Pija V. Utemeljuju se
sjemeništa, nastaju novi redovi, Evanđelje se prenosi poglavito u Južnu Ameriku
i također i u Indiju i u Japan preko sv. Franje Ksaverskoga.
Zar Bog ne bi i
za današnje vrijeme poslao „proroke“ svojoj Crkvi? Zar joj ne bi pokazao izlazak
iz krize po bogomdanim ljudima?
U svakom
slučaju, nadbiskup Lefebvre 1970. godine s crkvenim dopuštenjem usred
pokoncilskog kaosa utemeljuje Svećeničko bratstvo sv. Pija X. Ono vodi
ponajprije jednu bogosloviju u Ecôneu u Švicarskoj, onda još jednu u SAD-u,
1975. i treća otvara svoje vrata u germanofonoj Švicarskoj. Mlade ljude
privlači tradicionalna Misa kojoj nadbiskup Lefebvre ostaje vjernim; uskoro se djelu
priključuje i zajednica sestara koju je utemeljila Nadbiskupova rođena sestra,
a onda i samostan karmelićanki koji je utemeljila druga sestra velikog prelata.
Francuske biskupe spopada ljubomora i potiču Rim da poduzme mjere. Nakon
kanonske vizitacije Bratstvu se 1975. oduzima crkveno-pravna aprobacija zbog
njegove vjernosti tradicionalnoj svetoj Misi kako ju je kodificirao Pio V.
Budući da Nadbiskup djeluje po načelu: „Vjera
je više od poslušnosti“ i nastavlja s djelom, 1976. godine je suspendiran.
On o tome piše: „U biti, prema ovoj mjeri
ne bih smio celebrirati Misu, novu Misu, dijeliti nove sakramente, naviještati
novi nauk. Sve to uopće nisam ni želio činiti. Prema tome, šteta po ovoj
suspenziji za mene je veoma malena“. Otada Bratstvo hoda kao po planinskom
vrhuncu: Na jednoj strani posvema odbacuje liberalizam i modernizam, a na
drugoj strani želi ostati vjerno Rimu, vječnom Rimu. Nadbiskup je Lefebvre to u
jednom programskom članku 21. studenog 1974. vrlo jasno protumačio. Kako bi „s
obzirom na sve veće propadanje svećeničkog ideala prenio katoličko svećeništvo
našega Gospodina Isusa Krista u nepomućenoj čistoći nauka, u njegovoj
bezgraničnoj misionarskoj ljubavi, kao što je on to prenio svojim apostolima i
kako je to Rimska Crva prenosila do sredine 20. stoljeća“, nadbiskup je
Lefebvre naposljetku posvetio 30. lipnja 1988. četiri pomoćna biskupa za
Bratstvo. Rim se nadao da će strogim kaznenim mjerama uspjeti prouzročiti
njegov raspad. A dogodilo se upravo suprotno. Bratstvo se dalje proširilo i
danas ima kuće u 32 zemlje na svim kontinentima gdje vodi priorate, tj. mjesta
dušobrižništva, sjemeništa, škole i kuće za duhovne vježbe. K tome, njegovih
gotovo 600 patera redovito ili neredovito posjećuje još 40 zemalja kako bi se
ondje brinulo o skupinama vjernika koji gladuju za katoličkim naukom i žeđaju
za tradicionalnom Misnom Žrtvom. Njima u apostolatu pomaže 100 braće i 250
sestara; 100 škola radi ne tome da djecu priprave za kršćanski život i tako
daju doprinos rekristjanizaciji društva. Osim toga, surađujemo s 25 redovničkih
zajednica koje su s nama prijateljski povezane i koje se drže obvezanima istim
ciljevima i sredstvima kao i mi.
Godine 2009.
papa je Benedikt XVI. povukao dekret o izopćenju četvorice pomoćnih biskupa
Bratstva pošto je dvije godine prije toga tradicionalnom obredu svete Mise opet
podario pravo obitavanja u Crkvi. Neposredno nakon toga otpočele su teološke
diskusije između predstavnika Vatikana i predstavnika Bratstva koje pak do
danas nisu dovele do crkveno-pravnog rješenja. Koncilska revolucija i ponovna
izgradnja kršćanstva nepomirljivo stoje jedna nasuprot drugoj.
Zaključak: (vidi propovijed, str.7)
1.
Čuvajte vjeru, ne samo za same sebe, nego i u svojoj
obitelji, živu, cjelovitu vjeru koja pobjeđuje zablude i opsjene ovoga svijeta
kao i zavodljive zablude modernih teologa.
2.
Sačuvajte duh žrtve. Nakon istočnog grijeha naših
praroditelja bez žrtve, bez samozataje i odricanja postoji još samo egoizam,
odumire ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Onda ljudi traže samo svoje
blagostanje, svoju ugodu, svoj luksuz, godišnji odmor i zaradu. Onda nestaje
duh Isusa Krista.
3.
Sačuvajte duh molitve. Onaj tko moli, taj se
spašava, onaj tko ne moli, taj se osuđuje, kaže sveti Alfonz de Liguori.
Klanjajte se trojedinomu Bogu koji po milosti obitava u Vašoj duši, njegujte
osobito molitvu svete Krunice u svojoj obitelji. Upravo je na to pozvala Majka
Božja u Fatimi.
4.
Njegujte pobožnost prema našoj dragoj Gospi,
posrednici svih milosti; sam Isus nam ju je na križu dao za majku: „Ženo, evo
ti Sina. Sine, evo ti Majke!“ Svednevice je usrdno molite da Vam pomogne
sačuvati u vjeri Vašu hrvatsku Domovinu, da iz Vaših obitelji proisteknu mnoga
svećenička i redovnička zvanja, da se tako proslavlja Bog, služi Crkvi i
spašavaju duše.
5. Čuvajte se dvojbenih privatnih
poruka i objava koje Crkva nije priznala. Na kraju će ustati mnogi lažni
proroci i mnoge zavesti, kaže Gospodin u Evanđelju (usp. Mt 24,11). Pridržavajmo se štoviše glasova papa i odluka
koncila, onoga što je Crkva uvijek naučavala i što je uvijek molila i živjela;
tako ne možemo zabludjeti.
6.
Podržite naše djelo, onda ćemo Vam pomoći da Vaša
lijepa zemlja Hrvatska sačuva vjeru! Osobito sudjelujte u Križarskoj vojni
svete Krunice koju je proglasio naš Generalni poglavar, a koja još traje do
Duhovske nedjelje.