Prenosimo
svjedočanstvo urednika časopisa Nacija, koji smo dosad spominjali
zbog kvalitetnih tekstova o nadbiskupu Lefebvreu i Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. Upravo su ovakva svjedočanstva malih, 'običnih'
vjernika koji iskreno traže Boga i žele mu služiti, najbolji
pokazatelj one milosne snage koju tradicionalna Misa ižaruje, i
tako je, mimo svih teoloških argumentiranja, živi svjedok koji
uvjerava i naposljetku, preobražava živote ljudi.
Često čujemo
ljude koji su nečime oduševljeni, ali nismo u mogućnosti shvatiti
njihovo oduševljenje. Razlog leži u tome što su to tuđa iskustva,
a ne naša. Kada mi prijatelj priča o ljepotama Pariza, meni je
teško shvatiti o čemu on to priča. Naime, nikada nisam bio u
Parizu i koliko god on meni stotina svojih fotografija pokazivao i
kolikim god žarom govorio o Parizu, meni je teško doživiti ljepotu
o kojoj on priča. Da bih mogao provjeriti njegove impresije i to o
čemu mi priča, trebao bih otići u Pariz i sam se uvjeriti. Do
tada, ja mu mogu vjerovati, ali dok nemam iskustvo, ostajem zakinut
za svoj doživljaj posjete Parizu.
Isto tako,
onaj koji se cijeli život hrani po restoranima teško može shvatiti
ljepotu bakine domaće kuhinje. Znao sam čuti ljude koji pričaju da
su jeli dobar burek ili ćevape, ali to je još uvijek daleko od
bogate trpeze nedjeljnog obiteljskog ručka gdje imate predjelo,
juhu, glavno jelo, kolače… sve pripremljeno s velikom ljubavi i od
domaćih namirnica. Oni koji znaju o čemu pričam jako dobro znaju
da s takvim domaćim ručkom se ne može mjeriti ručak niti u jednom
restoranu pa imao on i pedeset zvjezdica. Da ne uspoređujem domaći
ručak s nekim brzim fast food restoranima.
Mnogo sam čuo
o Tradicionalnoj latinskoj Misi. No, dok bih slušao te ljude kako
skoro pa fanatično govore o nekakvoj “Misi svih vremena”, mislio
sam se što je tim ljudima?! Pa Misa je Misa, o čemu oni to govore?
Vrijeme ide naprijed i ne vidim razloga zašto su toliko zabrijali
oko te Tradicionalne latinske Mise?!
Uglavnom,
vjerovao bih ja njima da su oni oduševljeni, ali nisam shvaćao o
čemu oni to pričaju. Također, svašta bih čuo o tim
tradicionalistima. Toliku količinu mržnje prema njima od strane
modernista teško je riječima dočarati. I to me dodatno zbunjivalo.
Kada bi modernisti govorili o drugim vjerama govorili bi s velikom
ljubavlju i nekim žarom u očima, ali kada bi došli do
tradicionalista, najednom bi im se pojavile nekakve munje u očima,
usta bi se stisnula i ta silna ljubav bi se pretvorila u neopisivu
mržnju.
Nekoliko puta
smo pisali o Svećeničkom bratstvu svetog Pia X. (FSSPX) pa smo od
strane liberala i modernista dobili salve uvreda. Čovjek se tada
zapita što se događa? Jesu li FSSPX stvarno neki tamo otpadnici ili
su zadnja utvrda branitelja svega onoga što je Katolička Crkva
predstavljala i još uvijek predstavlja?
Kada sam čuo
da FSSPX dolazi u Zagreb odslužiti Tradicionalnu latinsku Misu,
mislio sam se da bi bilo baš fora otići i pogledati iz prve ruke o
čemu se tu radi. Zašto su toliko zapeli za taj, do ne tako davno,
uobičajeni obred? Ponavljam, nisam imao iskustvo jer jedina sveta
Misa za koju znam je ovaj sada uobičajeni obred.
Velike su to
bile bitke unutar mene samoga. Otići ili ne otići. Stalno sam bio
na rubu da ne odem i u zadnji tren sam odlučio ipak otići. Sa
suprugom sam se dogovorio da ću otići ujutro na svetu Misu koju
služi FSSPX, a onda s obitelji u svoju župu. Znači, idem prvo kao
izvidnica…
Sveta Misa je
održana u Hotelu Palace i razlog zašto nije u nekoj crkvi je moguće
zbog toga što modernisti ne mogu očima vidjeti nikoga iz FSSPX-a. S
obzirom da su modernisti zavladali i okupirali pozicije, to mi je
jedini razlog zašto se nije dozvolilo da FSSPX služi Tradicionalnu
latinsku Misu u nekoj crkvi. Da pojasnim, modernisti nemaju problema
da im muslimani održe svoj obred u crkvi ili da im neki budist
prekrije raspela i postavi svoje kipiće iznad Svetohraništa, zapali
svoje mirisne štapiće i održi svoj obred?!
No, kada
modernisti čuju za FSSPX odmah krenu iz svog raspoloživog arsenala
pucati. Sve nadahnuti Duhom Asiza kojemu služe… Ovo što govorim
je lako provjerljivo i poprilično je zbunjujuće prosječnom
katoliku kao što sam ja.
Na ulazu
ispred dvorane stoje svećenici FSSPX-a i dočekuju vjernike. Jedan
svećenik strpljivo čeka ako nekome treba sveta ispovijed. Svim
svećenicima je na licu radost i sa svakim se rukuju, upoznaju… po
dočeku vidite da su to dobri domaćini koji cijene svakog gosta.
Svakome daju dovoljnu količinu pozornosti i odmah vidiš da nisu tu
da bi samo nešto odradili. Stojim na ulazu i skupljam hrabrost da
uđem unutra. Osjeća se nešto nadnaravno što izaziva
strahopoštovanje.
Na ulazu
dobivam Misal da bih mogao pratiti svetu Misu. Prvo, Misa je na
latinskom koji ja ne poznam, a drugo, to je potpuno drugačiji obred
nego sam naučen. Misal služi tome da bi vjernici mogli pratiti što
se događa. Moje bake i djedovi vjerojatno nisu trebali taj Misal, a
njihov unuk sada prvi puta ima priliku doživjeti tu svetu Misu koja
ih je hranila i od koje su živjeli.
Žene su sve
pristojno obučene. Odmah mi je zapalo u oči da sve žene koje ulaze
odmah stavljaju veo preko glave. S obzirom da je to ipak dvorana
unutar hotela, čovjek bi osjećao nekakvo siromaštvo, no Oltar koji
je postavljen uz zid djeluje vrlo bogato i moćno. Naprosto, taj
Oltar dominira svojim izgledom i daje neopisivi dojam dostojanstva i
snage.
Započinje
sveta Misa. Svećenik i ministranti znaju u sekundu što im je
činiti. Sve skupa djeluje toliko dostojanstveno da je teško
riječima opisati. Onaj koji je prvi puta, kao što sam ja, može
samo promatrati i u duhu osjetiti da se događa nešto nadnaravno.
Kao da me netko istrgnuo iz ovog vremena i postavio me u neki prostor
izvan vremena.
Muški zbor
tako neobično divno pjeva i shvaćam da oni i nisu tu zbog nas
vjernika, nego da oni pjevaju Bogu. Sve skupa je dojam da vjernici
nisu bitni nego je sve usmjereno na Boga i jedino je On bitan.
Pokušavam pratiti iz Misala što se događa… klekni, prekriži se,
ustani, klekni… i taman, dok sam razmišljao kako u biti i ne
sudjelujem u svetoj Misi krenu mi suze niz oči. Jedva sam se
susprezao da se ne rasplačem kao malo dijete. I onda, shvatim da je
upravo Pretvorba. Shvaćam da ja u biti i ne sudjelujem u svetoj
Misi, nego sam na Kalvariji i promatram svoga Gospodina Isusa Krista
kako se žrtvuje Bogu Ocu zbog naših grijeha.
Najednom,
vrijeme je stalo. Muk. Tišina. Isus umire na križu. Neopisiva
tišina.
To do sada
nisam nikada doživio. Samo šutim i promatram Isusa na križu kako
umire zbog mene. Shvaćam da sveta Misa nije tu da bi mene zabavila i
da bi meni bilo lijepo nego da upravo sada gledam istu onu žrtvu
moga Isusa. Nisam ja na križu i ne umirem ja nego moj Isus zbog
mene. Jedino što mogu jest gledati i plakati. Potpuno novo iskustvo.
Ide pričest
i svaki, ali svaki koji se ide pričestiti prima svetu Pričest
klečeći i na usta. Drugačije i ne može. Bila je jedna gospođa
koja zbog zdravstvenih problema ostaje stajati, ali svi ostali
primaju klečeći.
Primamo
blagoslov i svećenik nam kaže: “Ite, Missa est.”, što znači:
“Idite, Misa je”.
I sad… što
reći… ljudi ostaju u druženju kao braća i sestre. Ne ide se
nikome. Svi bi još malo ostali iako je sveta Misa trajala skoro dva
sata…
Dolazim doma
i još pod dojmom sa suprugom i djecom odlazim u kapelu kod sebe u
selu na večernju svetu Misu. Nisam sretan što sada ovo moram reći,
ali osjećao sam se kao da sam bio u najboljem automobilu sa
maksimalnom opremom, klimom, navigacijom, a sada sam u Fići. Ok. Oba
auta će me odvesti na cilj. Ali, teško je ovo usporediti.
I mislim se…
FSSPX su heroji. Branitelji vjere. Zadnja utvrda Katoličke Crkve. Ti
ljudi su heroji kojima se katolici trebaju diviti. Uzeli su teret
obrane tradicije Katoličke Crkve na sebe i unatoč svim opiranjima
od strane modernista vrijeme će pokazati koliko je vrijedno to što
ti katolički svećenici rade. Shvatio sam da su zapravo oni
Katolička Crkva koju su poznavali moji bake i djedovi.
Meni ostaje
žalost što smo kao vjernici zbog modernista zakinuti za
Tradicionalnu latinsku Misu i nada da će Misa svih vremena ponovno
biti redovita u svakoj Župi.
E, da…
koliko mi je poznato, bogoslovije su u svijetu sve praznije i
praznije, dok su sjemeništa FSSPX-a krcata. Pitam se zašto?
Elvis
Duspara
P.
S. Mogli bismo svakako dodati opasku – da je naš zemaljski
život jedan dugački put prema vječnosti; i da se ne bismo pouzdali
u fiću da će nas iz Zagreba dovesti do Rima ili Pariza (i da je
dosta izgledno da će na tom putu zatajiti te nećemo uspješno stići
do cilja). Naprotiv, za takvu vožnju ne smijemo pristajati na ništa
manje od automobila vrhunske klase.
Zahvaljujemo
g. Duspari na ovom impresivnom svjedočanstvu i napominjemo, da su u
posljednja dva broja časopisa Nacija izašli i tekstovi o krizi u
Crkvi i Tradicionalnoj latinskoj Misi koje je napisao vlč. Marko
Tilošanec. Prvi od njih možete pročitati u broju Nacije iz ožujka:
,,Zasigurno
je svatko od nas osobno doživio negativno iskustvo – loš primjer,
nepoznavanje i krivo predstavljanje naše vjere, u susretu bilo sa
svećenicima ili s vjernicima. Svaki takav slučaj predstavlja jednu
određenu krizu u Crkvi – kada se vjera ne živi kako bi to
trebalo, i vjerski život trpi. Ipak, postavljamo si pitanje, koji su
točno razmjeri krize u Crkvi danas? Radi li se samo o pojedinačnim
problemima, ili je pak ta kriza puno dublja, i obuhvaća same
principe koji su danas u Crkvi službeno na snazi? Da danas Crkvu
zahvaća ne pojedinačna, nego opća kriza, potvrdio je
svojedobno sam kardinal Ratzinger: ,,Zasigurno,
rezultati [II. Vatikanskog sabora] izgledaju strašno suprotstavljeni
očekivanjima sviju... očekivalo se novo katoličko jedinstvo, a
umjesto toga, postali smo izloženi disentu, koji, da upotrijebimo
riječi Pavla VI., izgleda da prelazi od samokriticizma do
samouništenja." (Osservatore Romano, 24. 12. 1984.),
kao i u svojoj izjavi
netom prije izbora za papu, da Petrova lađa (tj.,
Crkva) pušta vodu na sve strane. Postavljamo si zato pitanje koji
mogu biti uzroci takve opće krize? Razumljivo je, to ne mogu biti
samo pojedinačne pogreške ili propusti, već nešto što se u Crkvi
događa na općoj razini. Jedini uzrok koji se kronološki, logički
i činjenično podudara s izbijanjem te krize, jest Drugi vatikanski
sabor i reforme koje su po njemu uslijedile." (Uvodni
odlomak)
A
drugi se nalazi u broju od travnja:
,,O
tradicionalnom obredu svete Mise koji se služio u našim crkvama sve
do konca 60-ih godina, većini je poznato samo dvoje: da se služio
na latinskom, i da je svećenik bio okrenut 'leđima prema narodu'.
To strogo gledano, nije pogrešno, no današnja situacija u Crkvi
zahtijeva dublje poznavanje ovog važnog pitanja. Razlog za to,
nalazimo u drevnom pravilu Crkve: lex orandi – lex credendi,
pravilo molitve oblikovano
je pravilom vjerovanja, ili drugim riječima: način kako u
liturgiji Crkva moli, govori o onome što vjeruje. Zato je od iznimne
važnosti da promotrimo, na koji način našu, katoličku vjeru
izražava obred tradicionalne latinske Mise, a kako novi obred koji
se danas služi na narodnom jeziku (...)
Stoga
moramo istaknuti još jednom drevno pravilo Crkve: lex
orandi – lex credendi; način
kako molimo,
utjecat će nužno na način kako vjerujemo. Molimo li na način kako
to protestanti čine (čija liturgija odgovara njihovoj vjeri) i kako
je u skladu s očekivanjima ovog svijeta, izlažemo se velikoj
opasnosti, da počnemo i vjerovati kao oni koji ne pripadaju Crkvi, i
tako
ozbiljno
ugrozimo svoje
spasenje. No želimo li dosljedno vjerovati i živjeti kao katolici,
te tako težiti prema svetosti i vječnom spasenju, dužni smo držati
se tradicionalne liturgije Crkve, koja je jasan i izričit izraz
katoličke vjere, i sigurno sredstvo našeg posvećenja. To je istina
koja uvijek vrijedi, pa i u trenutnom stanju velike krize kada je čak
i oni najviši pastiri u Crkvi zanemaruju i djeluju njoj
nasuprot, jer za nju
nam Crkva jamči na
siguran i nepogrešiv način."
(Uvodni
i zaključni odlomak)
Srdačno
preporučamo!