Godina
je 2014. velika jubilejska godina preminuća svetog Pija X. Godina promišljanja
o tome kako se odgovorilo velikom djelu obnove svetog pape. Što Svećeničko
bratstvo sv. Pija X. može naučiti od svog svetog patrona i ostvariti u
vlastitom apostolatu? Mitteilungsblatt je razgovarao s dr. Johannesom Laasom,
ravnateljem Gimnazije svete Terezije u Schönenbergu i doktorom muzikologije.
Mitteilungsblatt:
Prvi veliki Papin reformski dokument nakon njegova ustoličenja bio je
motuproprij o svetoj glazbi. Naziva se po početnim riječima „Tra le
sollecitudini“ (tj. „Brige pastirske službe“) i objavljen je 22. studenog
1903., na blagdan svete Cecilije, zaštitnice crkvene glazbe.
Kakva je bila situacija
crkvene glazbe u godini 1903. da je bilo nužno jedno takvo pismo?
Dr. Johannes Laas:
Pijo X. je potjecao iz siromašne obitelji i kao svećenik je prošao sve razine
hijerarhije, od kapelana do kardinala. Može se pretpostaviti da je dobro
poznavao ljude i situaciju u Crkvi svoga vremena. Glede crkvene glazbe, vidio
je ne samo stvari kojima su potrebna poboljšanja. U njoj je čak spoznao vrlo
loše stanje. Primjerice, nije da se samo gregorijanski koral jedva njegovalo.
Uopće nije bilo rijetkost da se uspješnice iz opera ili opereta s latinskim
tekstom izvode u crkvi – a da i ne govorimo o talijanskim glazbenim kapelama
koje su u crkvenom prostoru izvodile prilično svjetovne melodije. To je u
Italiji bilo tako, nažalost i u mnogim drugim zemljama. Bio je to problem jedne
posve nemoćne crkvene glazbe koja ima jedva nešto zajedničko s liturgijom. U
Njemačkoj se to doduše odigravalo na glazbeno višoj razini, ali nepovoljne su
prilike i ovdje postojale.
MB: Koji je odnos Pijo
X. imao prema glazbi?
Dr. Johannes Laas:
On je bio veoma muzikalan čovjek. To je možda malo poznato. S petnaest je
godina ušao je u sjemenište. Tu je na posljednjoj godini studija preuzeo
vođenje crkvenog pjevanja sjemeništaraca. Iz ovoga vremena potječu i neke manje
liturgijske vokalne skladbe Giuseppea Sarta. Vjerojatno je također učio malo i svirati
glasovir ili orgulje. Uostalom, svirao je i fagot. Postoji lijepa anegdota koja
je tipična za držanje i povjerenje u Boga kod budućeg sveca. Kao kapelan hodao
je don Giuseppe uokolo uvijek u sirotinjskoj reverendi. Zbog toga su mu
predbacivali dok konačno nije otišao kupiti novi talar. U svojem siromaštvu
otišao je k jednom trgovcu, izabrao je tkaninu i spuštao je cijenu koliko je
god išlo. Onda je uzeo svoj fagot u ruku i rekao je trgovcu: „Slušajte,
gospodine, kako sam dobro naučio svirati otkada sam kapelan“. I počeo je
svirati Credo. A trgovac je razumio i unio je bez oklijevanja note Creda
umjesto cijene u knjigu računā.
MB: Kada se oblikovao
njegov reformski program?
Dr. Johannes Laas:
Crkvena glazba provlači se poput crvene niti kroz njegov svećenički život. Na
svim mjestima na kojima je djelovao kao kapelan, župnik, kanonik, biskup i
kardinal, posvetio se – u vezi s najvećom brigom oko dostojanstvenog slavljenja
litugije – svetoj glazbi, Musica sacra. Brinuo se o formaciji klera i sam je
predavao liturgijsko pjevanje. Sudjelovao je također na kongresima crkvene
glazbe i bavio se reformskim idejama reformskih benediktinaca iz Solesmesa. Oni
su se na temelju tradicionalnih rukopisa trudili oko restitucije gregorijanskog
korala. Monasi su izdali i „Liber usualis“ i razvili su metodu s kojom je koral
svakome moguće naučiti. Radovi iz Solesmesa trebali su postati temeljem izdanja
„Vaticana“, novog koralnog izdanja. Pod Pijom je X. kasnije dan nalog za ovo
izdanje i ono čuva mudru ravnotežu
između težnje za znanstvenošću i praktičnih zahtjeva.
1893.
godine Giuseppe je Sarto pisao jednome kongresu crkvene glazbe koji je održan u
Thieneu (kod Padove): „Preporučuje se gregorijansko pjevanje i pokazuje način
kako se ono može njegovati i učiniti pučkim. Kada bi se ipak uspjelo postići da
svi vjernici, kako pjevaju Lauretanske litanije ili 'Tantum ergo', pjevaju i
nepromjenjive misne dijelove…To bi u mojim očima bio najljepši uspjeh njege
crkvene glazbe jer bi onda vjernici zbilja sudjelovali u liturgiji i jer bi se
time poticala pobožnost i molitva“. Iz ovih riječi već proizlaze misli vodilje
koje će kasnije obilježiti i njegovo djelovanje kao pape.
MB: Motuproprij ima
dakle svoju dugu pretpovijest?
Dr. Johannes Laas:
Značajno je u svezi s time pastirsko pismo venecijanskom kleru 1895. godine.
Ono je postalo temeljem kasnijeg motuproprija iz 1903. godine. Bitni su
dijelovi teksta kasnije preuzeti u njemu. Konkretno Kardinalu-Patrijarhu to
nije bilo ništa drugo nego čišćenje katoličkog kulta od svega profanoga i
teatralnoga. Time se trebalo ponovno uspostaviti dostojanstvo kuće Božje. Jer
sveti je čin, kako se kaže u pismu, „bezgraničnom lakoumnošću“ slatkastih melodija u toj mjeri
posvjetovnjačen da se Kardinal ne libi usporediti to s Kristovim prijekorom:
„Moju ste kuću učinili jazbinom razbojničkom“.
MB: To su teške riječi.
Dr. Johannes Laas:
Kasniji se papa nikada ne libi svoje reformske ideje provesti i usprkos
protivljenjima. Već kao mantovanski biskup 1887. je godine katedralnu glazbenu
kapelu zamijenio koralnom scholom sjemeništaraca. Time zacijelo nije dobio na
popularnosti. Ipak, reforma svete glazbe bila mu je i ostala važnom nakanom.
Lorenzu Perosiju (1872.-1956.) kasnijem ravnatelju Papinske kapele napisao je:
„Obnova crkvene glazbe bit će dugotrajna stvar: ipak se nadam da neću umrijeti
prije nego što je vidim ostvarenu“. Bilo mu je jasno da se reformom crkvene
glazbe dira u srce liturgije. Računao je s otporom znajući: „U ovoj ćemo se
stvari morati boriti“.
MB. Zašto je bilo
protivljenja tako jednoj časnoj želji?
Dr. Johannes Laas:
Priznajmo: crkvenu glazbu – i onda kao i danas – mnogi promatraju samo kao neku
vrstu „stvaratelja ugođaja“. Osjećaj, a ne duh, stoji u prvom planu. Međutim,
to promašuje bit sakralne glazbe. Za Pija X. posrijedi je Božja čast i
posvećivanje i izgradnja vjernika. Njemu kod crkvene glazbe baš i nije samo
riječ o vjerskom osjećaju koji valja proizvesti, nego o svetosti i dostojanstvu
kuće Božje i otajstava koja se u njoj slave. Iz ovoga izvora vjernici trebaju
ponajprije crpiti svoje posvećenje. Briga o crkvenoj glazbi jest
dušobrižništvo.
MB: Dođimo do
motuproprija „Tra le sollecitudini“ iz 1903. Kako je pisan? Može li ga se i
danas još dobro čitati?
Dr. Johannes Laas:
Motuproprij Pija X. sastoji se od uvoda i devet poglavlja. Ona se dijela u
sveukupno 29 odlomaka. U njima se raspravlja o svim bitnim pitanjima svete
glazbe: ponajprije opća načela, onda vrste crkvene glazbe, liturgijski tekst,
vanjski oblik djela crkvene glazbe, pjevači, orgulje i glazbala, opseg
liturgijske glazbe i naposljetku, konkretne mjere za provedbu reforme. Ukratko
se može reći: Svetac je izdao zbiljsku nit vodilju za praksu i teoriju svete
glazbe čije se čitanje i danas još itekako isplati. Istodobno je dao bitne poticaje za teologiju crkvene
glazbe.
MB: Koliko su
obvezujuće bile izjave motuproprija?
Dr. Johannes Laas:
Motuproprij se izričito podrazumijeva kao „knjiga zakona“ koja je svojevremeno
nadopunjavala crkveno pravo. Imao je zakonsku snagu. U njegovim bitnim izjavama
za katoličku liturgiju još uvijek vrijedi.
MB: Koje su bitne
izjave motuproprija koje za nas danas još uvijek vrijede?
Dr. Johannes Laas:
Pijo X. najprije naglašava da je crkvena glazba „bitna sastavnica“ svečane
liturgije. Drugo, „živo sudjelovanje“ vjernika u liturgiji se označava „prvim i
neizostavnim izvorom“ za ponovno oživljavanje kršćanskoga duha. Ove riječi
imaju domašaj koji se ne smije podcijeniti i službeno - crkveno još nisu tako
bile izrečene.
MB: Koje posljedice
imaju ove izjave?
Dr. Johannes Laas:
Uzmimo na primjer pjevanje: liturgijsko pjevanje nije samo dio liturgije, ono
je sama liturgija. Pjevači vrše, kako Pijo X. kaže, „pravu liturgijsku službu“.
To se odnosi i na vjernike ukoliko pjevaju dijelove koji spadaju na njih.
Razumije se samo po sebi da ne može biti svejedno što se pri tome pjeva.
Crkvena glazba mora isijavati osobine liturgije. To, naravno, vrijedi i za sve
druge vrste crkvene glazbe. Jedanput sam doživio da je jedan dobar orguljaš u
okviru stare Mise u sred ljeta jedanput za pričest svirao baroknu orguljašku
parafrazu o jednoj poznatoj adventskoj pjesmi. Kad ga se upitalo nije li to
ipak neprikladno, rekao je da je to lijep komad i da to ionako nitko ne
razumije…
MB: Pijo X. označava
crkvenu glazbu također i kao „ures“. Je li tako nešto ipak bitno?
Dr. Johannes Laas:
Važno je da crkvena glazba nije samo „ures“ u smislu riječi ornatus, nego riječi decorus u smislu onoga što priliči
jednoj stvari. Pijo X. objašnjava da se crkvenoj glazbi postavlja poseban
zahtjev da liturgijskom tekstu „podari veću snagu kako bi se vjernike time lakše
potaklo na pobožnost i njihovo srce bolje pripravilo na postizanje plodova
milosti koje im pripadaju po slavlju božanskih otajstava“. Drugim riječima:
„Lošom“ crkvenom glazbom, tako se zaključuje, ne samo da se manje razvija
ljepota liturgije, ne samo da se Božja slava umanjuje, nego se također otežava
i posvećenje vjernika. Borba za crkvenu glazbu borba je dakle za djelovanje
liturgije, borba za posvećenje svijeta, borba za čovjekov spas duše.
MB: Što svetac
zahtijeva od crkvene glazbe?
Dr. Johannes Laas:
On kaže da crkvena glazba mora posjedovati osobine liturgije, naime „svetost“ i
„dobru formu“. Iz toga samo po sebi izrasta treće obilježje: „općenitost“. Sa
svetošću misli na odsutnost svega svjetovnoga, i s glazbene strane kao i vrste
izvođenja. S dobrom formom zahtijeva od djela crkvene glazbe da budu „istinska
umjetnost“. Pojam općenitosti zahtijeva da kvaliteta glazbe može razviti svoje
djelovanje i iznad osobitosti narodā.
MB: Što on time
konkretno misli? Ima li na umu određenu glazbu?
Dr. Johannes Laas:
Pijo X. govori ponajprije o gregorijanskom koralu koji je glazbena baština
Rimske Crkve. U njemu vidi primjerno ostvarenu vezu glazbe i svećeničkog
djelovanja. Gregorijanski koral kao primjer sve crkvene glazbe upravo je glazba
liturgije, a ne u liturgiji ili za nju. S njim se nasuprot „konfekcijskoj robi“
pjesama ili komada koje se slobodno može birati, svakoj liturgijskoj prigodi
tako reći oblači neka vrsta odijela po mjeri kako je to dr. Gabriel Maria
Steinschulte jedanput lijepo formulirao.
MB: A o višeglasnoj
glazbi?
Dr. Johannes Laas:
Pijo je X. u koralu vidio i mjeru i primjer svake polifone crkvene glazbe. U
talijanskom skladatelju G.P. de Palestrina (1514.-1594.) vidio je ovaj ideal
primjerno ostvarenim utoliko što ispunja opći zakon koji je postavio Pijo X.:
„Jedna crkvena skladba je tim više crkvena i liturgijska, što se više, u svojem
ustroju, svojem duhu i ugođaju približava gregorijanskom koralu; obratno je ona
tim manje dostojna kuće Božje, što se dalje udaljava od ovoga uzora“.
MB: Smije li se, dakle,
samo pjevati koral i Palestrinu?
Dr. Johannes Laas:
Naravno da ne. Doduše bi se trebalo posebno njegovati koral i klasično vokalno
višeglasje. Pijo X. i njegovi nasljednici su bili posve otvoreni i prema
svakoj, i suvremenoj, crkvenoj glazbi ukoliko je ispunjala ovaj upravo citirani
zakon. Već je njegov Kardinal – Državni tajnik Merry del Val primijetio da Pijo
X. nipošto nije mjesne i nacionalne tradicije jednostavno gurnuo postrance, pod
uvjetom da se savjesno pridržavalo temeljnog načela da se crkvenoj glazbi
zadrži njezin liturgijski, vjerski i umjetnički karakter. Što se danas od
crkvene glazbe nudi na okupljanjima katolika i svjetskim danima mladih,
nasuprot tome predstavlja pravi pad unatrag prije motuproprija Pija X. kao da
ga nikada nije ni bilo. O novim pjesmaricama radije ćemo ovdje šutjeti.
MB: Tko prosuđuje je li
ovaj zakon ispunjen?
Dr. Johannes Laas:
I na to je mislio Pijo X. On propisuje da biskupi u svojim biskupijama trebaju
oformiti povjerenstvo „temeljitih poznavatelja crkvene glazbe“. Ovi stručnjaci
trebaju prosuđivati glazbeni život biskupije. Oni pak ne trebaju samo misliti
na odabir skladbi, nego i na izvedbe koje odgovaraju snagama pjevača. Poželjno
je da se i u zajednicama Tradicije ovom službom mudro okoristi. To je bitni dio
pastirske brige.
MB: Zar koral ne
potiskuje lijepu i bogatu baštinu njemačkih pjesama?
Dr. Johannes Laas:
Upravo njemačka tradicija ima veličanstveno blago crkvenih pjesama. One se,
dakako, moraju njegovati. Često sadržavaju lijepe melodije i duboke vjerske
istine koje se za cijeli život duboko urezuju u pamćenje. Za njegovanje crkvene
pjesme postoje mnoge prigode, primjerice na pjevanim Misama radnim danima ili
na takozvanoj „njemačkoj svečanoj Misi“ na manje blagdane, u pobožnostima,
procesijama kao i prije svečanih Misa i nakon njih gdje je običaj i za
propovijed. U pravilu, udvostručenje koralnog pjevanja i njemačke pjesme zbog
vremenskih i estetskih razloga nema smisla. U dvojbi koralu valja dati
prednost. Mora biti jasno da kod pitanja svečane liturgije nije o tome riječ da
se jedna Misa s glazbenog stajališta sastavi gotovo po vlastitom ukusu.
Hijerarhiju svečanosti s dotičnom vrstom njezinog glazbenog oblikovanja Crkva
je uostalom točno definirala. Za to postoji primjerice upute Kongregacije za
obrede iz 1958. godine.
MB: A što ako se
gregorijanika ljudima jednostavno ne sviđa?
Dr. Johannes Laas:
S Pijom X. moramo imati pred očima da pitanje prave crkvene glazbe nije pitanje
„ukusa“. Možda bi se u ovome surječju valjalo prisjetiti riječi iz pastirskog
pisma iz 1895. godine: „Sviđa li se nešto ili nije, još nikada nije bio pravi
kriterij za prosudbu sakralnih stvari; puk se ne treba podupirati u neispravnih
shvaćanjima, nego ga valja odgajati i poučavati.“ Ovom je željom prožet i
motuproprij, to je jasan nalog“.
MB: U kojoj se mjeri
visoki zahtjev koji postavlja Pijo X. uopće može provoditi u manjim
zajednicama?
Dr. Johannes Laas:
Ponajprije se radi o tome da se zadrži temeljno načelo. Reforma Pija X.
djeluje, dakako, ondje gdje valja iskorijeniti velike zloporabe. Inače on želi
glazbeni život u biskupijama istodobno ponovno izgraditi odozdo, primjerice
dobrim školovanjima u sjemeništima.
MB: Odnosi li se
motuproprij onda samo na kler?
Dr. Johannes Laas:
Nipošto. Cilj je Pija X. uvesti gregorijanski koral i u puku. Vjernici trebaju
živo moći sudjelovati na crkvenom bogoslužju „onako kako je ranije bio slučaj“.
Drugim riječima: Vjernici trebaju pjevati misne dijelove koje spadaju na njih i
time i sami biti liturgijski djelatni. Tako se istinski liturgijski povezuju sa
svećenikovom žrtvom. Ovdje je jasan utjecaj istinskog liturgijskog pokreta
obnove iz duha benediktinskog monaštva na Pija X. Istodobno je time autentičnom
liturgijskom pokretu dao odlučne poticaje.
MB: Je li netko dobar
katolik samo kao katolik koji pjeva?
Dr. Johannes Laas:
Uvjerenje je otaca da je pjevanje izričaj ljubavi: „Cantare amantis est“ veli
sveti Ambrozije. Osim toga kaže se: „Christus in Ecclesia cantat“ – Krist je
prvi pjevač liturgije. Od njega potječe svako liturgijsko djelovanje.
Ujedinjujući se s tradicionalnim pjesmama, povezujemo se s našim Gospodinom i
Spasiteljem. To biva jasno primjerice kad svećenik kao „alter Christus“, kao
drugi Krist počne pjevati Slavu ili Vjerovanje te ovo pjevanje prihvati schola
i onda i cijeli puk i to se tako reći prenosi u cijeli stvoreni svijet.
Neovisno od toga u ljepoti se objavljuje božansko. „Glazba je izmišljena u
nebu“ kaže sveta Hildegarda iz Bingena. „Ako je čovjek muzikalan, onda po
objavi Duha Svetoga“. Ako se u svetoj Misi dodiruju nebo i zemlja, glazba kao
odsjaj vječnog anđeoskog hvalospjeva čini da je ono, na što smo pozvani, već
sada anticipirajući osjetno moguće iskusiti. Naravno, postoje i drugi načini za
vjernike da se povežu s Gospodinovom žrtvom križa. Ali valjalo bi ipak barem
uzeti na znanje što nam sveti Pijo X. tako snažno stavlja na srce.
MB: Što se još može
učiniti kako bi se konkretno poboljšala kakvoća crkvene glazbe po prioratima
Bratstva? Kako se uopće još može proširiti gregorijanski koral ako za to ne
postoji mjesna tradicija ?
Dr. Johannes Laas:
Po mojem dugogodišnjem iskustvu kao voditelj schole u prioratima u Berlinu i
Bonnu, potrebne su poglavito sljedeće stvari: postojanost, dosljednost,
izobrazba i prijateljstvo. Postojanost: odlučujuće je ponajprije da se koral
redovito pjeva na svečanoj Misi, po mogućnosti uvijek potpuno nedjeljom i
blagdanima. Koral ne smije biti samo jedna od mogućnosti. Samo tako se vjernici
mogu na to naviknuti, a djeca u to normalno urastati.
MB: Kako postupati ako
to uopće još nije slučaj?
Dr. Johannes Laas:
Jasno, potreban je dobar voditelj schole koji je kadar redovito okupljati oko
sebe nekoliko pjevača. I: bez proba to neće ići, treba uložiti vrijeme. Onda je
pametno početi s nekoliko pjesama. Najprije bi se trebale uvježbati različite
pjesme ordinarija za različita vremena crkvene godine koje naizmjenično pjevaju
schola i puk. Onda se može usredotočiti poglavito na pjevanje Introitusa i
Communija, a odatle repertoar godinama stalno povećavati. Važno je ovdje duboko
udahnuti. Ni Rim nije izgrađen u jednom danu.
MB: Možda se ovdje mora
računati s otporom?
Dr. Johannes Laas:
Ovdje dolazimo do točke dosljednosti. Jasno da nije moguće provesti u djelo
želje Pija X. ako svima uvijek želimo činiti po volji. Kod mnogih ljudi postoji
zbilja svojevrsna oporba iz neznanja prema crkvenoj glazbi i tu vrijedi samo,
„kako se to kod nas uvijek činilo“.
Odlučujuće
je pak kako je to možda već uvijek trebalo biti. Pijo je X. predobro poznavao
sve ove prigovore protiv uvođenja gregorijanskog korala. U svojem motupropriju
čak određuje: „Svi neka budu u to uvjereni da bogoslužje ne gubi na sjaju ako
ga prati samo ova vrsta glazbe“. Na to se uho, naravno, treba naviknuti. Usput:
po mojem je mišljenju pogrješka da se proprij redovito prati orguljama. Time se
modalni gregorijanski napjevi ukopavaju u naš dursko –molski – tonalni osjećaj,
a mi gubimo osjećaj za posve jedinstvenu svečanost i diferenciranost starih
modusa. Gregorijanika – i orguljaška pratnja koja sebi uzima za primjer modalni
karakter korala – onda često zvuče „tužno“. A slučaj je baš suprotan. Nemojte
me krivo razumjeti, molim Vas, kada kažem: volim Mozarta, njegove su Mise
divne, ali njegova glazba nije krajnje mjerilo liturgijske crkvene glazbe.
MB: Kako se uči
pjevati?
Dr. Johannes Laas:
Tako da se to čini i ima ljude s kojima se to može činiti i koji mogu nekome
pokazati kako to ide. Za to su, dakako, potrebna izobrazba preko školovanja. To
počinje kod razgovora, ide preko pjevačkih sposobnosti i tehnike dirigiranja i
uključuje proučavanje liturgijskih uredbi. U francuskome Distriktu postoji
„Centre Saint Pie X“ za gregorijaniku koji primjerno djeluje u ovome smjeru i
budućim voditeljima schola prenosi metodu Solesmesa koja se dokazala u praksi.
MB:
Još ste govorili o „prijateljstvu“. Što mislite pod time?
Dr. Johannes Laas:
Po mojem iskustvu redovito je pjevanje i slušanje gregorijanskog korala
nevjerojatno bogat izvor duhovnog prodiranja liturgije. Zajednica pjevača
korala zbilja pomaže da se liturgiju dublje shvati. I to iz godine u godinu sve
više. Gregorijanika nudi takvu jednu puninu iz koje se nikada dovoljno ne može
crpiti. I zbilja nikada nije dosadno pjevati koral. Tako može schola koja
redovito proba biti i mjesto susreta, duhovnog prijateljstva i duhovne radosti,
ali i druževnosti. Ja sam to barem dosada uvijek tako doživljavao. Stoga mogu
kao obični vjernik samo izreći apel: angažirajte se u misnim centrima,
kapelicama i prioratima kao pjevači! Ponudite se nadležnom svećeniku kao pjevači!
Dođite kada se nude usavršavanja! Svugdje se otkriju skriveni talenti. Bratstvo
je odabralo sv. Pija X. za svog zaštitnika jer je ovaj program „Sve u Kristu
obnoviti“ ostvario na primjeran način – a pri tome je počeo od glazbe. Uzmimo
ga i mi, Tradiciji vjerni katolici, za primjer i istinskog učitelja.
MB: Od srca
zahvaljujemo na razgovoru.
Dr. phil. Johannes Laas je rođen 1972. u Berlinu,
studirao je glazbu, germanistiku i pedagogiju. 1997./98. boravio je u Rimu. Od
2001.-2007.godine znanstveni je suradnik za muzikologiju na Sveučilištu
Universität für Künste u Berlinu. Nakon toga
radi u školi. Uz to je predavač za historijsku muzikologiju na Kölnskoj
glazbenoj visokoj školi. U svojoj disertaciji bavi se posljedicama reformi
Drugog vatikanskog sabora na skladatelja Maxa Baumanna (1917.-1999.) i na
suvremenu crkvenu glazbu. Vodi koralnu scholu u Bonnskom prioratu Krista
Kralja. Od 2013. je ravnatelj Gimnazije svete Terezije u Schönenbergu. Oženjen
je, ima troje djece i živi sa svojom obitelji u Schönenbergu.