Na
današnji dan, kada slavimo liturgijski spomen pape sv. Pija X.,
objavljujemo isječke o ovom svetom papi iz nekoliko domaćih izvora.
Sancte
Pie decime, ora pro nobis!
HRVATSKA ENCIKLOPEDIJA:
Pio X., sv. (pravo ime Giuseppe
Sarto), papa od 1903. do 1914. (Riese, 2. VI. 1835. – Rim,
20. VIII. 1914.). Seoskoga podrijetla, zaređen 1858., mantovskim
biskupom postao je 1884., a venecijanskim patrijarhom i kardinalom 1893.
Konstitucijom Commissum nobis okončao je miješanje svjetovnih
vladara u izbor papa. Ukinuo je zabranu Pija IX. po kojoj katolici ne smiju
sudjelovati u političkome životu u Italiji. Nastojao je oko unutarnje reforme
Crkve i njezine duhovne obnove. Preuredio je Rimsku kuriju (1908.), promicao
gregorijansko pjevanje, obavio reviziju rimskoga časoslova i započeo pripremu Zakonika kanonskoga prava (dovršen 1917.). Propisao je
sustavniju vjeronaučnu poduku i češće primanje pričesti. Brinuo se za američki
katolicizam, osobito za misije među južnoameričkim Indijancima. Pokazao je
veliko nerazumijevanje za susret kršćanstva s modernim dobom. Enciklikama Vehementer nos i Gravissimi
officii (1906) odgovorio je
na odvajanje Crkve od države u Francuskoj (1905.). Modernizam je osudio dekretom Lamentabili (1907.) i enciklikom Pascendi (1907.) te uveo antimodernističku
prisegu. Utemeljio je Papinsku komisiju za biblijski studij (1907.). Osudio je
socijalne pokrete demokršćanskog usmjerenja u Italiji (don Romolo Murri) i
Francuskoj. Kanoniziran je 1954.
VERBUM: o knjizi
Bukteći oganj
Sveti Pio X.
U ovoj knjizi znameniti pisac kršćanskih romana prikazuje
jedinstveni životni put čovjeka iz priproste obitelji koji je postao svećenik
te od svoje kapelanske službe kročio sve do vrha u crkvenom službovanju, do
papinstva. Još za vrijeme života označavan je počasnim naslovima „Svetac“ i
„Narodni Papa“. Takav je bio Papa Pio X. kojemu dušobrižništvo nije bilo samo
neka fraza nego životna zadaća. Knjiga je puna životnosti i humora, oduševit će
svakog čitatelja, bez obzira bio star ili mlad.
KATOLIČKI TJEDNIK:
PAPA PIO X.
3. rujna
Giuseppe
Melchiore Sarto rođen je 2. lipnja 1835. u malenom gradiću Rieseu u Italiji.
Vodeći već od malena solidan kršćanski život usađen u obitelji, stvorio je
povoljne uvjete da mu Gospodin udijeli milost svećeničkoga zvanja. Jacopo
kardinal Monico, i sam rodom iz Riesea, priopćio je generalnom vikaru u Trevisu
da je u padovanskom sjemeništu za mladoga Giuseppea osigurao besplatno mjesto
za školovanje. Tamo je proveo osam godina studirajući klasične jezike,
književnost, filozofiju te potom i teologiju. Nakon očeve smrti osjetio se
dužnim da odustane od školovanja kako bi pomogao majci, braći i sestrama, no
majka ga je srećom odgovorila od tog nauma. Svoju svećeničku službu počeo je
1858. i obilježio je svećeničkom revnošću, požrtvovanosti i ljubavlju prema
siromasima, kasnije kao biskup je pokazivao čvrstu ruku prema nedostojnim
svećenicima. Na tajnom konzistoriju 1893. papa Lav XIII. imenuje ga kardinalom,
a tri dana kasnije i venecijanskim patrijarhom, ali se morala čekati službena
potvrda Austrije jer je tada jedino car mogao imenovati patrijarha. Uz
oduševljene puka u Veneciju je ušao 24. studenog 1894. te se kroz deset godina
svoga djelovanja pokazao pravim pučkim pastirom, prakticirajući život u
istinskom siromaštvu 20. srpnja 1903 umire Papa Lav XIII. umire, a kardinal
Sarto je 4. kolovoza izabran za novog papu. Uzeo je ime Pio. U svom pontifikatu
napisao je tri enciklike kojima je osuđivao pogoršanje položaja vjernika u
Francuskoj: „Vehementer Nos“, i u kojima se usprostavio modernizmu,
agnosticizmu i imanentizmu: „Une fois encore i Pascendi“. Priredio je novi
Rimski katekizam a u nekoliko se dokumenata založio za katehizaciju. Zabranio
je katolicima sudjelovanje u političkim pitanjima, mnogo se zalagao za bolje
vjersko podučavanje te je sam nedjeljom poslije podne održavao vjeronauk. Kad
je izbio I. svjetski rat, Papa je zapisao: «Tugujem za svim onima koji umiru na
bojnim poljima. Tugujem za njihovim dušama i obiteljima. O, taj rat! Osjećam da
će i mene dokrajčiti!» što se na kraju ispostavilo istinitim. Kad je car Franjo
Josip I. zamolio za blagoslov austro-ugarske vojske, Papa je odgovorio:
«Blagoslovit ću samo mir», jer je njegov stav bio neutralan. Papa Pio X.,
shrvan bolešću i ratom, umire 21. kolovoza 1914., u 79. godini života, u
siromaštvu kako je i živio. Pokopan je u grobnicu kripte bazilike sv. Petra.
Deset godina nakon njegove smrti papa Pio XI. pokreće postupak beatifikacije
zbog njegova skromnog, svetačkog života, rada i zasluga, a svecem ga proglašava
papa Pio XII., 29. svibnja 1954. Tijelo sv. Pija X., danas je u bazilici sv.
Petra u brončano - staklenom sarkofagu izložen pogledima vjernika.
Ksenija Ninić
Ksenija Ninić
PREDKONCILISKI DOKUMENTI
Najznačajniji pretkoncilski dokumenat o crkvenoj glazbi
jest motu proprio pape Pia X. Tra
le sollecitudini (Inter
pastoralis officii, od 22. studenog 1903.), kojeg su smatrali „pravnim
kodeksom“ crkvene glazbe. Njime je započeta velika obnova liturgijske glazbe u
dvadesetom stoljeću. Prema tom dokumentu pod crkvenom glazbom imaju se razumjeti
skladbe koje su tekstom, sadržajem i oblikom prikladne za svečanu liturgiju.
Liturgijska glazba treba da bude sveta, zatim prava umjetnost i napokon
općenita. Sv. Pio X. postavlja i ovo načelo: „Glazbena kompozicija tim je većma
za Crkvu sveta i liturgijska, čim se više naslanja na gregorijanski napjev, a
tim je manje dostojna hrama, čim se više udaljuje od ovog vrhovnog uzora“ (br.
3).
Sljedeći važni dokument je apostolska konstitucija pape Pia
XI. o liturgiji, gregorijanskom pjevanju i svetoj glazbi Divini cultus sanctitatem (od 20. prosinca 1928.). Slijede
enciklike pape Pia XII. o svetoj liturgiji Mediator
Dei et hominum (20. studenog
1947.) i o svetoj glazbi Musicae
sacrae disciplina (25.
prosinca 1955.).
Ova posljednja ističe se temeljitom obradbom svih vidova
liturgijske glazbe. Obrađuje sljedeću građu: 1. Povijesni pregled, 2. Umjetnost
i njezina načela u liturgiji, 3. Osobine svete glazbe i pravila za njezino
izvođenje u liturgiji, 4. Odredbe biskupima. Papa Pio XII. posebno naglašava umjetničku
stranu liturgijske glazbe. Također upozorava da crkvena umjetnost, napose
glazba, zahtjeva umjetnike koje nadahnjuje vjera i ljubav prema Bogu.
Valja spomenuti i dokument koji nosi naziv Uputa o svetoj glazbi i svetoj
liturgiji u smislu enciklika pape Pia XII. Musicae sacrae disciplina i Mediator Dei et hominum (izdao Sveti zbor obreda dne 3.
rujna 1958.). Ova uputa točnije objašnjava i tumači najvažnija poglavlja
spomenutih enciklika.
(prof. Marijan Steiner, Crkvena
glazba, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1988.)