I. nedjelja došašća

Današnjom nedjeljom započinjemo novu crkvenu godinu. Svaka crkvena godina utjelovljuje u sebi sva otajstva naše vjere, prikazuje nam čitav Isusov život i povijest Božjeg plana spasenja. Crkva nas vodi kroz čitavu povijest, od samih početaka – vremena prije Krista, zatim kroz njegov život, život prve Crkve, do razmatranja onih konačnih stvari, drugog Kristovog dolaska i posljednjeg suda. Tako ovo vrijeme – razdoblje adventa, upućuje nas ponajprije na promatranje onog razdoblja, koje je prethodilo Kristovom dolasku na ovaj svijet. Upućuje nas da razmotrimo svu onu duboku čežnju kojom su nebrojene generacije od Adama žudile za Otkupiteljem. Tisuće godina nakon čovjekovog pada, trajalo je to dugo iščekivanje, i želimo se danas u duhu povezati sa svim našim precima, čitavim ljudskim rodom, a posebno odabranim narodom, koji je iščekivao svoje otkupljenje.

Kao što nam je poznato, naši prvi preci, praroditelji, nisi ostali vjerni pozivu koji su primili od Boga. Sagriješili su i izgubili milost Božju, ali Bog ih ipak nije ostavio bespomoćnima. Obećao im je Spasitelja, koji će satrti glavu zmaju – sotoni, i osloboditi ih od grijeha. Tu počinje jedna velika drama. Jedno dugo, teško, mučno iščekivanje za koje nitko nije znao, kada će se ispuniti. Predočimo si najprije, dragi vjernici, duljinu, trajanje tog iščekivanja. Tisuće godina! Koliko mi sami znamo biti nestrpljivi, kada nešto trebamo čekati, a ne znamo koliko će to trajati. Primjerice, kada imamo pred sobom dugačak red koji se sporo pomiče, kada čekamo prijevoz za koji ne znamo, koliko će kasniti. A to su sve male, prema vječnosti potpuno neznatne stvari. A ljudski rod nije znao, koliko će trajati to čekanje. Rečeno mu je, da će obećani Spasitelj doći, ali nisu znali, kada, za koje vrijeme će to biti. Nakon prvog navještaja koji su primili naši roditelji, Bog se više puta objavljivao preko proroka, davao jasnije upute kakav će biti taj obećani Spasitelj, ali nije kazao kada će točno on doći. Pobuđivao je u ljudima nadu, ali ih je ostavio u iščekivanju.

Obećanja vjernosti i primanja u FSSPX - 8. prosinca

Približava se blagdan Bezgrešnog Začeća, 8. prosinca. Osim što je blagdan za sveopću Crkvu, ta svetkovina je osobito draga Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. iz dvaju razloga:

• kao prvo, Bezgrešna Djevica je zaštitnica FSSPX-a,
• i drugo, na njezin blagdan svećenici polažu svoja obećanja vjernosti te se obavlja primanje novih članova (prvenstveno bogoslova koji se nalaze barem godinu dana u formaciji, ali i svećenika)

Svećenici FSSPX-a kao članovi družbe apostolskog života ne polažu zavjete, nego obećanja vjernosti kojima se obvezuju vjerno obdržavati sve odredbe koje se odnose na život, poslanje i djelovanje Bratstva. Ona se nekoliko puta obnavljaju, sve do polaganja vječnih obećanja.

S tom nakanom u Bratstvu se moli devetnica Bezgrešnoj uoči samog blagdana - koja započinje 30. studenog i traje do uključivo 8. prosinca. Pozivamo vas da se uključite u devetnicu za nove bogoslove i svećenike koji će pristupiti FSSPX-u, odnosno položiti po prvi put, obnoviti, ili položiti za trajno vjernost Svećeničkom bratstvu sv. Pija X.

Molimo posebno za milost vjernog obdržavanja obećanja koja svećenici polažu svojoj nadnaravnoj obitelji – Svećeničkom bratstvu sv. Pija X., da bi tako bili djelatno sredstvo u Božjim rukama za obnovu Crkve i spasenje duša.

Devetnica se sastoji se od sljedeće molitve i zaziva.

Molitva sv. Pija X. Bezgrešnoj Djevici Mariji

O Presveta Djevice, koja si našla milost u Božjim očima i postala Njegovom Majkom; o Djevice, bezgrešna tijelom i dušom, u svojoj vjeri i ljubavi, pogledaj milostivo na nas bijedne koji u svojoj potrebi tražimo Tvoju moćnu zaštitu.

Opaka zmija na koju je bačeno iskonsko prokletstvo i dalje napada i zavodi bijednu djecu Evinu. O ti, Blažena Majko, naša Kraljice i naša Odvjetnice, ti koja si od prvoga trenutka svoga začeća satrla glavu ovom okrutnom neprijatelju, primi naše molitve. Ujedinjeni s Tobom jednim srcem, zaklinjemo te da ih prikažeš pred prijestoljem Božjim.

Ne daj da ikada upadnemo u zamke koje nas okružuju, nego da svi mognemo stići u luku spasenja. Daj da pored strašnih opasnosti koje prijete, Crkva Božja i sve kršćansko društvo uzmogne ponovno zapjevati hvalospjev slobode, pobjede i mira. Amen.

Sveti Pio X., moli za nas!

„Ja sam Alfa i Omega“

Vrijeme antikristovo, lažni prorok, treći svjetski rat, masovna apostazija, izdaja, propadanje crkvenih struktura, masonska urota, nova Sodoma i Gomora, horde nastranih koje uništavaju kršćansku civilizaciju, droga, razvrat, epidemije, poplave, potresi – sve su to riječi koje stalno čujemo, čitamo, o kojima raspravljamo, pišemo i razmišljamo, riječi koje nam ulijevaju strah.

Mnoštvo je toga istinito, dragi Bog zna što nas uskoro očekuje. Možda nas zbilja iščekuju strahote koje nitko ne predviđa. No, to prepustimo Božjoj Providnosti!

U svemu tome valja ostati trezven, normalan i valja čuvati radost u Gospodinu, daleko od senzacionalizma, rijeke poruka, objava, delirija straha, zlosutnih predviđanja, širenja straha i panike.

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 83 (studeni 2014.)

Kako stanje Crkve biva sve gore i gore, biskup Fellay nas podsjeća na gotovo proročku viziju koju je budući papa Benedikt XVI. imao prije 17 godina o budućnosti Crkve. Usred ove katastrofe, FSSPX se nastavlja razvijati i raditi za posvećenje duša, s osobitom brigom za katoličke obitelji, škole i ignacijanske duhovne vježbe; te iznad svega za formaciju i posvećenje svećenika.

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

Prije sedamnaest godina, budući Benedikt XVI. predstavio je svoju viziju budućnosti Crkve; u to vrijeme se činila vrlo pesimističniom. On je predvidio da će Mistično Tijelo biti toliko fragmentirano da će se svesti na nekoliko malih živih skupina, iako okruženih općom dekadencijom:

,,Možda je došlo vrijeme da kažemo zbogom ideji tradicionalno katoličkih kultura. Možda se suočavamo s novim i drugačijim razdobljem u povijesti Crkve, gdje će kršćanstvo ponovno više nalikovati sjemenu gorušice, gdje će postojati u malim, naizgled beznačajnim skupinama koje će ipak živjeti intenzivnu borbu protiv zla i donositi dobro u svijet..."[1]

,,Crkva ... će se manje poistovjećivati s velikim društvima, više s manjinskom Crkvom; ona će živjeti u malim, vitalnim krugovima stvarno uvjerenih vjernika koji žive svoju vjeru. No, upravo na taj način ona će, biblijski gledano, opet postati sol zemlje. "[2]

Katastrofalna vizija budućnosti Crkve

Je li ova vizija rezultat osobne mudrosti kardinala Josepha Ratzingera, ili je nadahnuta nekim drugim izvorom, kao što je fatimska tajna? Samo on bi nam mogao to reći. Bez obzira o čemu se radi, postupno, i osobito nakon Koncila, svjedoci smo polaganog nestajanja Crkve kakva je izgledala barem 1500 godina, drugim riječima, kao društva koje je duboko prožimalo cijeli ljudski život, cijeli društveni organizam, nastojeći oblikovati duboko skladnu cjelinu s vremenitom stvarnošću, čak i ako su svjetovne vlasti često pokušavale zadirati u duhovni autoritet Crkve.

Od Francuske revolucije promatramo ne samo razdvajanje tih dvaju sila, već i neprekidnu odlučnost da se suzbije i smanji blagotvoran utjecaj Crkve na ljudsko društvo. Od postkoncilskog razdoblja, sa zbunjujućim smanjenjem broja svećeničkih zvanja, s gubitkom stotine tisuća redovnika i redovnica koji su dali svoje živote za Boga i bližnjega, prisutnost Crkve u školama, bolnicama, i u društvenom i političkom životu gotovo je nestala. Nisu poduzete ozbiljne mjere kako bi se zaustavilo ovo katastrofalno nestajanje Crkve iz društva. Do sada je ona praktički potisnuta u sakristiju. Što je još gore, u zemljama koje je Crkva obasipala dobrim djelima, u zemljama koje su se nekad zvale kršćanskima, čak su i crkve i sakristije prazne .... Više nismo daleko od gotovo proročke vizije kardinala Ratzingera.

Intervjui s p. Freyom o Biskupskoj sinodi

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. gotovo svugdje, diljem katoličkog svijeta, predstavlja jedan nezaobilazni faktor u promatranju današnje situacije u Crkvi. Odatle privlači i pozornost svjetovnih medija, naročito kada se radi o kontroverznim temama, koje su odraz trenutne krize u Crkvi. Tako je nedavno poglavar Austrijskog distrikta (koji je nadležan za apostolat na području Hrvatske), p. Stefan Frey (koji je nedavno služio Misu i održao predavanje u Zagrebu) dobio priliku dati intervju za austrijsku državnu televiziju – ÖRF, kao i novine ,,Die Presse", o aktualnim događanjima na protekloj sinodi. Donosimo ovdje prijevod, najprije kompletnog intervjua s austrijskom televizijom, novinski članak s njihove internetske stranice o intervjuu, te naposljetku intervju s dnevnikom ,,Die Presse".

***

Intervju Austrijske televizije ÖRF-a s poglavarom Distrikta paterom Stefanom Freyom

Kako prosuđujete posljedice Sinode, ali i rasprave koje su se uopće vodile?

Posljedice Sinode, ali i žestina dvotjednih rasprava posve jasno pokazuju da se znatan dio biskupa energično odupirao „pastoralnom otvaranju“ koje je podupirao papa Franjo što nije smjeralo ni za čim drugim, nego da se pokrene prava revolucija unutar Crkve. Crkva mora zastupati objektivni moral koji je prožet Božjim zapovijedima koji ne smije skrenuti u smjeru morala „Laisser-faire“. Ona mora držati na visokoj razini moralne zahtjeve i onda kad proturječe duhu vremena. To je bila njezina veličina kroz sva vremena. Stoga je ona stijena dok valovi bjesne, razbijajući se o obalu.

Što to znači za Vaš dijalog s Vatikanom?

Bratstvo sv. Pija X. uvijek se branilo od rastakajućeg mekšanja crkvenog nauka. Ako se sada brojni visoki crkveni velikodostojnici odlučno protive usmjerenju ekscesivne liberalizacije, mi smo, dakako, u dobrome društvu. To će našem argumentiranju u razgovorima s Vatikanom zacijelo podariti veću snagu.

40 godina od povijesnog Proglasa nadbiskupa Lefebvrea

Nakon svog osnutka 1970. god., Svećeničko bratstvo sv. Pija X. - iako brojčano neznatno, ubrzo je privuklo zanimanje francuskih i drugih biskupa, kojima su tradicionalna katolička liturgija i teologija predstavljali smetnju. Tako je iz Rima godine 1974. poslana vizitacija trojice prelata koji su imali zadaću ispitati život Bogoslovije u Ecôneu. O tome nam svjedoči sam Nadbiskup:

,,Tako su se 11. studenoga 1974. s prvim snijegom pojavili apostolski vizitatori, koje je poslala komisija odobrena od Pavla VI., a sačinjavali su je trojica kardinala: Garrone, Wright i Tabera. Ovaj potonji bio je prefekt Svete kongregacije za redovnike. Ispitivali su (apostolski vizitatori) deset profesora i dvadeset nazočnih bogoslova od 104, kao i mene, da bi otišavši dva dana kasnije, ostavili iza sebe neugodan dojam. Dali su neke sablažnjive opaske nekim bogoslovima, smatrajući ređenje oženjenih ljudi normalnim, izjavljujući da oni ne priznaju bezuvjetnu Istinu, i izražavajući sumnje oko tradicionalnog pojma uskrsnuća našega Gospodina. O bogosloviji nisu rekli ništa i nisu ostavili nikakvu formalnu izjavu." (Otvoreno pismo zbunjenim katolicima, 19. pogl.)

Kao odgovor na to, nadb. Lefebvre prije točno 40 godina izdaje svoju deklaraciju, u kojoj izražava temeljna načela koja će voditi njegovo, i djelovanje Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u poslanju borbe za katoličku vjeru. Razmotrimo još jednom ovu sadržajnu izjavu koja će jednog dana – duboko vjerujemo, biti velikim slovima upisana u crkvenu povijest, naročito onu nakon II. vatikanskog sabora.

Proglas Nadbiskupa Lefebvrea od 21. studenog 1974.

Čitavim srcem i čitavom dušom prianjamo uz katolički Rim, čuvara katoličke vjere te tradicija potrebnih za očuvanje ove vjere, uz vječni Rim, učitelja mudrosti i istine.

Međutim, odbijamo i uvijek smo odbijali slijediti Rim neomodernističke i neoprotestantske tendencije koji se očitovao na Drugom vatikanskom saboru i nakon Sabora u svim reformama koje su iz toga proistekle.

Sve su ove reforme zbilja pridonijele i dalje sudjeluju u uništenju Crkve, urušavanju svećeništva, uništenju svete misne žrtve i sakramenata, gašenju redovničkoga života, naturalističkoj i teilhardističkoj nastavi na sveučilištima i u bogoslovijama i u katehezi, nastavi koja je proistekla iz liberalizma i protestantizma i koju je nekoliko puta crkveno Učiteljstvo svečano osudilo.

Nastavak...

Celibat - samo crkveni zakon ili apostolsko naslijeđe? (III.)

Objavljujemo u povodu intervjua vatikanskog Državnog tajnika Parolina, koji svećenički celibat stavlja na raspravu, članak u tri dijela autora Heinza-Lothara Bartha koji je objavljen u mjesečniku KIRCHLICHE UMSCHAU o apostolskom podrijetlu svećeničkog celibata.

Nakon što smo objavili prvi i drugi dio, slijedi treći i posljednji dio članka o apostolskom podrijetlu celibata.

Malo poznata pravila za oženjenog istočnjačkog svećenika

Na Zapadu je glede celibata bilo pravih vremena propadanja što se u katoličkim krugovima ni ranije nije poricalo. Pročitajmo samo vrijedno djelo Johanna Adama Möhlera, Der Geist des Zölibates (Duh celibata), koje je izišlo 1828. i koje je Dieter Hattrup ponovno izdao (Paderborn 1992., 63-72). Ali to nikada nije išlo tako daleko kao na Istoku gdje je brak kod svećenika službeno i općenito dopušten u svojem uobičajenom obliku.

Doduše, postoji jedna uredba koja se često previđa u današnjoj diskusiji: po tome brak mora biti sklopljen prije prihvaćanja prezbiterijata na Istoku. Ova nedosljednost morala bi se zapravo općenito zamijetiti. Zašto se onda netko ne smije oženiti i kao svećenik? Obrazloženje koje se povremeno čuje jest da je vrlo neumjesno da svećenik hoda uokolo kao prosac koji traži ženu. I premda to nije posve krivo, ne seže dovoljno duboko. U stvarnosti ovdje je nešto posve drugo razlog, naime prastaro pravilo da netko tko je oženjen doduše može biti zaređen, ali bi onda zapravo morao živjeti uzdržljivo!

I k tome pridolazi još drugi i često previđeni vidik gdje se iza toga nalaze stare uredbe o celibatu. Jer i orijentalni svećenik koji danas smije živjeti u normalnom braku, mora se prije prikazivanja svete misne Žrtve jedno određeno vrijeme uzdržavati spolnog odnosa. To je već spomenuti ukrajinski svećenik Roman Cholij s pravom primijetio (Clerical Celibacy in East and West, 151-161). Ova disciplina stoga je moguća jer se kod bizantinaca i drugih istočnjaka, ne uzimajući u obzir određene blagdane, liturgija u pravilu slavi samo nedjeljom. Po zapadnom običaju koji se može dokazati već kod Tertulijana i Ciprijana i koji se je zbilja rano, premda ne općenito prakticirao - da svećenik svednevice prinosi svetu Žrtvu, prakticiranje braka time više ne bi bilo uopće više moguće. To su sve misli koje zapadni protivnici celibata ili uopće ne poznaju ili ciljano prešućuju odnosno omalovažavaju!

Revolucija na sinodi: jasnoća prije 25 godina

„Uostalom je Papa upravo u Njemačkoj imenovao biskupa Kaspera. On je bio tajnikom sinode 1985. godine kojom je predsjedao kardinal Daneels iz Bruxellesa. Kasper je bio šef, onaj koji je osmislio Sinodu. On je veoma inteligentan i jedan od najopasnijih.

Papa ga je upravo imenovao biskupom. Kasper sliči otprilike biskupu Lehmannu iz Mainza koji je predsjednik Njemačke biskupske konferencije i koji je također veoma opasan. To su, dakako, ljudi ljevice koji se u biti približavaju jednom Karlu Rahneru, jednom Hansu Küngu, ali se veoma čuvaju to reći. Biraju forme kojima žele izbjeći da ih se ovima pribraja, ali oni imaju isti duhovni nazor."

Nadbiskup Marcel Lefebvre u intervjuu 30. lipnja 1989.

Dobra stara vremena: katolički – kratko, jasno i dosljedno

BISKUPIJSKA KURIJA U PIACENZI

OBAVIJEST

NAKON DEKRETA SVETOG OFICIJA

Teški je grijeh:

1. Upisati se u Komunističku partiju.
2. Podupirati je na bilo koji način, osobito glasom.
3. Čitati komunistički tisak.
4. Širiti komunistički tisak.

Dakle, ne može se dobiti odrješenje ako se nismo pokajali i čvrsto odlučili da to nećemo više činiti.

Tko god, upisan ili ne u Komunističku partiju, priznaje marksističko, ateističko i protukršćansko učenje i propagira ga, on je

OTPADNIK OD VJERE I EKSKOMUNICIRAN

I može mu dati odrješenje samo Sveta Stolica.

Što je rečeno o Komunističkoj partiji treba se proširiti i na druge stranke koje se bore za iste ciljeve.

Neka Gospodin prosvijetli one koji su se ogriješili u teškoj stvari i podari im potpuno pokajanje jer je u opasnosti sāmo vječno spasenje.

Piacenza, 15. srpnja 1947.

Biskup Fellay: Situacija u Crkvi je katastrofalna

Kakav je značaj hodočašća FSSPX-a u Lourdes i zašto su značajne teme tog događaja – Kristovo kraljevanje i Sv. Pio X? Kakva je danas situacija u Katoličkoj crkvi, osobito u svjetlu Sinode o obitelji i beatifikacije pape Pavla VI.? Ima li ikakve nade za Crkvu?

Predstavljamo intervju s Generalnim poglavarom FSSPX-a, biskupom Bernardom Fellayom, nakon međunarodnog hodočašća Bratstva u Lourdes.

U Lourdesu, pod barjakom Krista Kralja

La Porte Latine: Vaša ekscelencijo, pozdrav. Hvala Vam na odgovorima na pitanja La Porte Latine za francuske vjernike koji nisu mogli prisustvovati ovom veličanstvenom hodočašću. Kako biste saželi ovo hodočašće?

Biskup Fellay: Doista, „veličanstveno“ je prava riječ. Vrlo, vrlo, vrlo lijepo hodočašće, sa savršenom skladom: pomoć središnje organizacije hodočašća koja nam je stavila na raspolaganje sve potrebno, dobrog Boga koji se pobrinuo za savršeno dobro vrijeme, krasni kasnojesenski dani koji su obredima omogućili mir... Mislim da je to riječ koju bih upotrijebio: mir. Bilo je vrlo smireno i lijepo. Mislim da su se duše mogle uzdići Bogu, sjediniti se s Bogom, zahvaliti Blaženoj Djevici i moliti ju za milosti koje su im potrebne, koje su nam potrebne. Uistinu predivno zahvalno hodočašće.

LPL: Imali smo nekoliko posveta tijekom ovog hodočašća. Možete li nešto reći o njima, s obzirom da one uključuju sve vjernike Bratstva?

Biskup Fellay: Bile su to zapravo obnove. Mislim da nije bilo izravnih posveta, osim možda današnje koja je zapravo više molitva sv. Piju X. Ali naravno, on je naš zaštitnik i sve je već u njegovim rukama. Obnova posvete Bratstva i Francuskog distrikta Bezgrešnom Srcu Marijinu je ista kao i fatimska. Jer Lourdes je mjesto Gospinih ukazanja i poruke su zapravo iste: inzistiraju na vrlo dubokoj i vrlo intimnoj pobožnosti prema Blaženoj Djevici, prema Bezgrešnom Srcu. Ovdje je to Bezgrešno Srce; u Fatimi je to Žalosno i Bezgrešno Srce; ali ista je Blažena Djevica. Stoga je ovo važno posvećenje za nas, jer je to očito način kako nam Nebo pokazuje sredstva da pronađemo zaštitu i pomoć u teškim vremenima u kojima živimo; Bezgrešno Srce je doista sredstvo koje nam je pokazao sam Bog, samo Nebo. Imali smo također posvetu Presvetom Srcu i Kristu Kralju. To nam je vrlo drago i vrlo važno.

To me podsjeća na nešto vrlo prosvjetljujuće što je nadbiskup Lefebvre rekao o borbi i trenutnim problemima u Crkvi; povezao je to s Kristom Kraljem, rekavši: „Stvari se odvijaju loše zbog toga što velikodostojnike, naše velikodostojnike, poglavare Crkve, više nije briga za kraljevstvo i vlast našeg Gospodina Isusa Krista“, i čak je otišao tako daleko da je rekao da ih ne možemo slijediti. I istina je da je to jezik koji se danas više uopće ne razumije. Mislim da je to jedna od najvećih nesreća; to je način kako se od kraljevanja našeg Gospodina Isusa Krista radi neka vrsta teorije koju više ne želimo staviti u praksu – možda za pojedince, ali za društva, priznati da društva, države, narodi, pripadaju našem Gospodinu – to se danas naprosto smatra idejom s Marsa, čak i u Crkvi. To je duboka tragedija jer je taj isti Gospodar naroda i naš Spasitelj; on je poglavar svih naroda i Crkve, a on je u isto vrijeme Spasitelj, jedini koji nas može spasiti. Oduzeti dio – dio koji uključuje ljudski život, to jest svijet; jer imamo i dušu i tijelo – vrlo je ozbiljno, zapravo to je ono što su neprijatelji Crkve željeli: oduzeti žezlo našeg Gospodina. Ta bitka je napuštena, i po uzoru na nadbiskupa uvijek smo to smatrali nečim vrlo, vrlo ozbiljnim i uvjereni smo da smo u pravu. Stoga je obnova ove posvete, koju je tražio Pio XI., vrlo važna; to je protest poslan u Nebo koji kaže: mnogi su ti okrenuli leđa, ali ne mi. Mi želimo biti s tobom.